Platno za prikrivanje ustaških zločina

Težak fizički rad brzo je lomio i najsnažnije zatočenike

Čim zatočenici spaze dolazak ustaša, Satler odmah vadi plahte i za pet minuta prekriveni su i bolesnici i mrtvaci.

Crni prah pravi se karboniziranjem životinjskih kostiju, isto onako kao što naši „ugljenari” pale ugljen u šumi. Drveni ugljen nije bio zapravo lošiji od ovoga od kostiju. Taj ugljen pravi neki Židov, emigrant iz Austrije, koji je tamo nekad bio vlasnik farmaceutske industrije. Čovjek se zaposlio, hvata se i za paučinu da spasi život, da postane „koristan”.

Ako pratiš razvitak bolesti tih ljudi, onda vidiš i njihovu psihologiju.

Sutradan dolaze u ambulantu ti isti, a i novi, s proljevima. Njihov se izgled naglo pogoršao. Lijek nije pomogao. Naglo mršave, kolobar se oko očiju naglo pojačao, noge otiču, a crna tekućina, kako dođe u crijevo, tako, i ne zadržavajući se, proleti u latrinu. Uza sve to, on ponovo dolazi i traži uvijek isti lijek, požudno ga guta, istresuje posljednju mrvicu taloga i s poštovanjem gleda na crnu bocu. To mu je jedina nada, taj crni lijek. Odlazi brzo. Žuri se, ali ne u baraku nego na latrinu. Misli, tako lijek mora da djeluje. Poredani su zatočenici bili uprljani izmetinama, rojevi su muha sjedili svuda po njima, smrdili su po izmetinama.

Njihova su se lica ušiljila, oči upale, a modri kolobar oko njih je još više potamnio, oči su izgubile svoj prirodni sjaj i zamutile se. Duševno su otupjeli i gledaju apatično i samo kad ih grč spopadne u crijevima, ožive i još preostalom snagom jure na latrinu.

- Znam ja, kolega - obrati mi se dr Lendler, kad je vidio kako sve to promatram i u sebi mislim kako to nema nikakve veze s medicinom. - Šta ja mogu? Ja sam ovdje osuđen na smrt kao i vi i kao oni. Obmanjujem i njih i sebe.

Priroda je, kolega, jača. Ako on umjesto 3.000 kalorija s vitaminima i mineralnim solima prima 700 kalorija dnevno, bez vitamina i bez minerala, tada nikakva psihologija ne pomaže. To je stvarnost i čista životna računica. Tu nitko ne može stvoriti kalorije gutajući vodu i slinu. Prema tome je taj posao iluzoran i, čini mi se, na štetu borbe i samo pomaže politici istrebljivanja.

Pa šta da radimo? Šta? Da objavimo štrajk? Šta? Recite!

Vidio sam da sam zabrazdio i da bih morao zaključiti razgovor. Naglo sam se okrenuo i pošao, drugo mi nije ni preostalo.

Do viđenja, kolega.

Otišao sam ostavši dužan odgovor dr Lendleru. Sjetio sam se savjeta svojih drugova i shvatio da sam neoprezan. Šta mogu? Još sam mlad logoraš.

Jednoć sam zamjenjivao nekog liječnika u ambulanti. Zaboravi se čovjek, kad je u poslu svoje profesije, i u moru sitnica ne shvaća općenite i temeljne karakteristike zakona koji vladaju u zbilji datog momenta. Previjaš ga kao da će mu to trebati, kao da će mu to pomoći, pregledavaš ga kao da ga sutra neće zaklati, daješ mu lijekove za srce, za srčanu slabost, koja je nastala zbog gladi, pretjeranog rada i straha - kao da će mu to pomoći. Uopće, uživiš se u posao, kao da nisi u logoru smrti. Razumijem sada dr Lendlera, neki unutrašnji nagon tjera te da radiš i pomogneš čovjeku, da ga iščupaš iz pandža smrti, da ga izvučeš iz agonije. A u stvari sve je to tako besmisleno, protivi se razumu i ne koristi u ovom golemom sukobu, u najezdi čopora krvožednih beštija na pravo čovječanstvo.

Kad sam svršio ovaj posao i pošao u baraku, nisam osjetio zadovoljstvo radnoga čovjeka, koje se javlja poslije svršenog pozitivnog rada u opću korist, u korist zajednice. Ne, to nisam osjetio, i neki se tupi grč u grudima neprestano kočio i iz sebe izdvajao neko difuzno, depresivno raspoloženje. To klupko pesimizma i depresije protezalo se sve više i kočilo svaki misaoni proces.

Medicinar Radek Satler, Židov iz Varaždina, stari logoraš, bio je moj profesor ponašanja u bolnici i veliki improvizator. On je držao i plahte čiste, napravljene od platna otetog srpskim seljacima iz Mlake, Košutarice, Gradine itd. To su platno tkale nekad vesele seoske djevojke za svoj svadbeni dar. Dok one leže i trunu prerezanih grkljana, poredane kao e snopovi žita u dugoj raki gradinske nekropole, dotle njihovo platno služi za prikrivanje ustaških zločina. Plahte od tog platna leže zaključane u ormaru. Čim naša „straža” zatočenika spazi dolazak ustaša, ili, što je obično bivalo, da nam iz kancelarije jave dolazak nekog stranca s ustašama, ili da Luburić vodi višeg ustaškog „dužnosnika” da pregleda „radni” logor, odmah Satler vadi plahte i za pet minuta su prekriveni bolesnici i mrtvaci. Savo i još neki brzo pometu bolnicu, sklone „kible”, obuku bijele čiste plaštove i tobože nešto rade. Kad oni nahrupe u bolnicu, ovi se tobože iznenade.

Ništa, ništa, samo vi radite dalje. Eto vidite, iznenada smo došli, a kako sve to izgleda.

Bogami, čišće nego u Zakladnoj bolnici u Zagrebu.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Политика, sreda 23. septembar 2015., str. 14

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)