Kući ideš, trpi

Pogled na logor sa Gradine

Naroda mnogo, oko šest hiljada, a malo vagona. Strpaše nas, svi smo stajali, uprli jedan u drugog, disali, kašljali jedan drugom u lice, pričao je Pero Vukić

Ljudi su zanijemili, zijevali su kao riba kad ju baciš na suho, jabučne su im kosti na licu iskočile, a ispod njih rupa utonula duboko u obraz, pa opet donja vilica reljefno se ispriječila, brada strši oštro, sljepoočice upale, čelo strši, iznad dubokih rupa, iz kojih se crne očne jabučice. Ljudi su prije umirali, ali ne tako strašno mršavi, osim u izuzetnim, rijetkim slučajevima. Čini ti se, kao da su skeleti, presvučeni samo kožom, ustali iz groba pa klepeću praznim vilicama i miču očima u goloj koščatoj lubanji.

Matković prolazi i zastade kod mene i kao da govori, da bih čuo:

- Kako su strašne te Švabe, razbojnici, majku im njihovu, šta uradiše od naroda. Ovo samo oni bezdušni mogu da učine, ovakav neviđeni zločin. Eh, užasno, užasno ovako umoriti ljude žeđom!

Zavrtio je glavom, a ja sam od čuda stao, ne vjerujući svojim vlastitim ušima. Halucinacija? Zar on da govori o zločinima? Dugo sam kasnije razmišljao, zašto je on to rekao. Ironija, sprdnja s nama, cinizam?

Povukoše nas na stranu uz neki plot, gdje smo čekali dalje naređenje.

Njemački vojni liječnik namještao je svoj monokl i gladio prste uvučene u rukavice. Gledao je još uvijek kao da drukčije i ne zna, gordo, prezirno i ironički se smiješio. Jedan dečko od 13 do 14 godina pokušavao je pridići se i, pogledavši ovamo, pomislio je da bi se mogao ispod vagona provući i prebaciti se na drugu stranu nasipa u kukuruze. Glava mu je izgledala velika, jer se jedva klimala na tankom vratiću, na kojem su dvije debele vratne žile na šiji iskočile, a duboki je oluk između njih užasno zijevao. Kako se osim njega nitko više nije mogao micati, to je njegov pokret obratio na sebe pažnju.

-Vidi onog razbojnika, hoće da umakne! - poviče Matković.

Begović prevodi njemačkom vojnom liječniku, koji se počeo grohotom smijati.

Ustaše ščepaše malog i gurnuše ga na gomilu ljudi, koji su već umirali.

Pasji sine, i ovdje misliš na bijeg! Lezi, dok te nisam zadavio!

Doktor se toliko smijao, da je morao obrisati suze od smijeha.

Stajali smo zapanjeni od čuda, od zaprepaštenja, što mu nedostaju najosnovniji elementi čovjeka. Fosil, životinja, na razini duševnog razvića gmazova, koja kao zvijer proganja i kolje druge. Tiranosaur!

Povratih se opet onom Peri Vukiću, jer mi se činio najsvježiji, kako bih mogao nešto pobliže saznati o vožnji u vlaku od Zemuna do Jasenovca. Pitao sam ga ipak za ime. Reče mi da mu je ime Pero Vukić. „Pa to je on, on, nesretnik. Nema više sumnje.” Dadoh mu vode, da pije do mile volje.

-Slatka moja vodice, nikad nisam u životu ništa toliko volio kao tebe. Ništa mi nije bilo slađe u životu!

Pomislim, kad bi znao što se događa u Gradini, možda ne bi ni te „slatke” vodice mogao uzeti.

-Brate Pero, kunem te bogom, ispričaj der na brzu ruku, kako pomrije ovaj narod u vlaku i kako ste se vozili od Zemuna dovde?

-Kako pomrije? U najgorim mukama od žeđe, brate, od žeđe.

-Daj mi, molim te, ispričaj potanje, ali brzo, jer nema se vremena. Ja ću ti, ko bajagi, previjati ranu.

-Kako se zoveš? - upita me.

-Nikolić!

-Odakle si?

-Iz Bosne.

-E znam, tko si, reći ću ti, vala, nek se zna! Eto, rekoše nam u Zemunu, ići ćete kući, samo sad pazite: Budite pametni, kraju lađu! Kad nam to rekoše, narod oživi, neki su plakali. I zbilja poslije dva dana digoše nas odanle te u voz. Ma vidi se naroda mnogo, aman oko šest tisuća, a malo vagona. Kud će ovoliki narod, divizija cijela, stati u ove vagone. Elem, strpaše nas, svi smo stajali, uprli jedan u drugog, disali, kašljali jedan drugom u lice. Šta ću ti duljiti, misliš neće dugo, 3-4 sata, pa ćeš, kad je kući, izdržati. Zatvoriše nas, pade ona željezna brava, i sad stoj! Već za pola sata noge odrvenile, padaš dolje, ali ne možeš, ne možeš. Tu na štaciji čekasmo, čekasmo sate i sate, narod već ječi, stenje, a poneki bogme i tiho plače, bole, brate, noge, ne može se stajati, ko ispatilo se, izgladnjelo u logoru u Zemunu, proklet bio. Ama rekneš po koju blagu. „Strpi se, brate, koji sat pa eto, onda već kod kuće!” Ama jok, mašina ne ide, a mi čekaj, pa čekaj. Vrućina neka nasta i svi u golu vodu. Znoj kipi to iz mene, to iz naroda oko tebe. Sve se zapušilo. Eh, već i glava hoće da pukne, neka glavobolja satra nas. Svi viču: „Moja glava”. Ama opet je: kući ideš, trpi! Kad li je cug pošao, nisam ti osjetio, tek kad se probudih, vidim, tandrče. Narod sav jauče i plače. Doziva jedan drugog: „Jovo, brate, umrijeh ti ja, ne mogu više izdržati”. „Vode, braćo, da povratim dušu!” „Braćo, umrije nam Sava! Uguši nam se Jovica! Vode, vode!”...

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Политика, utorak 15. septembar 2015., str. 24

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (11)