Dušan Bastašić: Ne postoji holokaust nad Srbima

Obrazovanje o holokaustu se najavljuje kao sastavni dio programa u osnovnim i srednjim školama Srpske. Iako nema ništa protiv toga, naš sagovornik smatra da je neprirodno da srpska djeca uče o stradanju drugih, ali ne i svog naroda.

Dr Dušan J. Bastašić fotografija: Frontal.SRB/DHS
Dr Dušan J. Bastašić
fotografija: Frontal.SRB/DHS

Piše i pita: Dani(j)el Simić

Dušana Bastašića znam otkako sam saznao šta je Jadovno. Sedam godina kasnije, garantujem da 99% učenika u osnovnim i srednjim školama nema ni najblažeg pojma šta ovaj termin znači. A i ovaj jedan procenat sam nategnuto ostavio, da se neko pametno i osviješteno đače ne uvrijedi čitajući. Nada umire posljednja.

Jedina promjena u javnoj sferi od tada, jeste što smo postigli da se u mejnstrim medijima, ali i u istupima političara s obe strane Drine, taj pojam tu i tamo pomene. To će reći da je jedna nevladina organizacija, dugo u svojim počecima finansirana i osnaživana isključivo ličnim sredstvima i logistikom Dušana Bastašića, uradila na vaskrsavanju sjećanja o tako važnom toponimu i istorijskom pojmu, mnogo više nego i jedna srpska državna institucija.

Dušan je čuven stomatolog i sposoban poslovan čovjek. Samim tim se i oduživanju duga poklanim precima prihvatio vrlo metodično, sistematično, te nadasve uporno i vrijedno. Zato organizacija koju vodi, naglašeno odskače od svih drugih organizacija koje se čuvanjem sjećanja na stradale Srbe bave. Kako ozbiljnošću rada, tako i modernošću pristupa. Bastašića ne zanima novac, kada je Jadovno u pitanju. On novac ima i bez toga, te je upravo on taj, koji mi se povremeno javi sa nekim vijestima iz te oblasti. On to prati na minutnom, a ne dnevnom nivou. Opsesivno, reći ću.

Ispao je neki problem. Vidno uzbuđen, poslao mi je jedan tekst i zamolio da ga Frontal prenese, te da se nađemo. Po njegovom izboru, valjda kao interna šala na račun teme zbog koje se sastajemo, sreli smo se u lokalu ispod Jevrejskog kulturnog centra Arije Livne. Obično ne shvatam oko čega se Dušan toliko uzbuđuje, ali ovaj put ga nijesam morao slušati dugo da to uvidim.

Tajno rukovanje

Čim sam ušao u ugostiteljski objekat i sjeo, vidio sam iza Bastašićevih leđa imenjaka mu Pavlovića, kojeg poznajem i sa kojim sam uvijek imao srdačne susrete. Ukazao sam mu na to, na šta mi je smrknuto odgovorio da mu se prvi put u životu desilo da mu neko odbije pruženu ruku. Iznenadio sam se i očekivao da Pavlović pogleda ka meni, da mu se javim i provjerim hoće li i meni odbiti pruženu ruku. Ne bih znao zašto, ali eto.

Umjesto toga, otišao je do stola ispunjenog gospođama koje su do tada jedna drugoj pokazivale ka meni, te upadno gledale, a ja sam mislio da je to jer imam čupave uši. Ne. Sve te gospođe su ustale i pošle za Dušanom Pavlovićem nakon nekog kraćeg objašnjenja im. Mislio sam da lokal ima neki drugi izlaz i da su pošli ka jevrejskom centru iznad nas, da bih od Bastašića čuo, kako su upravo prošli kraj šanka i da napuštaju objekat izlazeći na vrata koja se nalaze na manje od metar iza mojih leđa.

To su vam stvari koje ja ne razumijem.

Baš zbog tog zbitija, shvatio sam da to što predsjednik Udruženja građana Jadovno 1941. ima da kaže – ozbiljno pitanje. Te odlučio da čuju i svi ostali. Pružili ruku ili ne. Frontal je osnovan baš zato što svi imamo pravo na mišljenje, te uz nadu da saznavanjem mišljenja drugih možemo preduprijediti nepotrebne sukobe, koji najčešće nastaju iz sujete ili neznanja. Evo šta sam pomoću snimača zvuka rekonstruisao iz našeg haotičnog razgovora:

Ako sami sebi nismo prioritet, hoćemo li biti nekom drugom?

U posljednje vrijeme u medijima imamo napise da se u školama Republike Srpske sprema organizovanje nastave o holokaustu, o čemu se tu zapravo radi i šta je zapravo holokaust?

Dakle, mala ispravka, ne radi se o nastavi. Jedan širi pojam je upotrebljen već u nazivu ugovora samog, koji je svojevremeno Vlada Republike Srpske potpisala sa memorijalnim centrom Jad Vašem u Izraelu.

Pominje se obrazovanje o holokaustu, a stručna javnost zna da je to pojam koji se odnosi isključivo na stradanje Jevreja. Zanimljivo je da je taj ugovor potpisan još 2007. godine, a u javnosti evo do prije nekoliko dana nije se znalo gotovo ništa. Tek 2012. počelo se aktivnije raditi na tome i od tad, prema informacijama koje se mogu dobiti na sajtu Ministarstva kulture, a mnogo više na sajtu Pedagoškog zavoda Republike Srpske, krenulo se sa realizacijom tog ugovora.

U posljednjih četiri, pet godina, više od 60 nastavnika istorije, prošlo je kako kažu obuku u Jad Vašemu, na način da su oni posebno odabrani u grupama odlazili dolje. Šta to znači neka Vaši čitaoci procijene. Birani su po nama nepoznatim kriterijumima, od strane memorijalnog centra Jad Vašem.

Ispostavilo se da je to nedovoljno, pa je uslijedio niz seminara po Srpskoj i FBiH, na kojima su se obrazovali naši profesori istorije, koji treba da uvedu obrazovanje o holokaustu u osnovne i srednje škole. Organizovano je nekoliko seminara i u Banjoj Luci i u Sarajevu, na kojima su predavači bili profesori istorije iz Hrvatske, Francuske, Amerike…

Zanimljivo je da su sve o Jasenovcu i o holokaustu, a gotovo ništa o genocodu počinjenom nad Srbima, predavali profesori sa fakulteta istorije iz Zagreba. Ali isto tako i profesori sa instituta Ivo Pilar u Zagrebu. Valja znati da je to institut koji se bavi hrvatskom poviješću, a nosi naziv čovjeka koji je rekao i učio da Hrvatska država, bez Bosne i Hercegovine, jeste samo ljuštura koju čine Slavonija, Dalmacija i uža Hrvatska, te da ona kao takva ne može opstati.

Dakle, institut koji nosi ime takvog čovjeka, Srbima drži seminare u sred Banje Luke, u Jevrejskom kulturnom centru Arije Livne, svakako da je svojim kvalitetom i dobrim namjerama upitan.

Zanimljivo je da su ovdje seminare držali i Jovan Bajford, koji je posvećen izučavanju holokausta sprovedenog u Starom Sajmištu; Aleksander Korb, dobro poznat srpskoj stručnoj javnosti, čovjek koji je, kako kažu istoričari, revizionista istorije stradanja Srba na ovom području.

Čini se da je i to bilo nedovoljno, pa je pored tih seminara unutar BiH, ali i Hrvatske, odlučeno da neposredno pred uvođenje obrazovanja o holokaustu, a to se očekuje ove jeseni, učiti o stradanju Jevreja, od profesora koji su obrazovani u inostranstvu. Valjda da se na neki način u javnosti amortizuje činjenica da će naši osnovci i srednjnoškolci u blizini Drakulića, Šargovca, Garavica, Jadovna, Prebilovcaca, Jasenovca – Donje Gradine, učiti o stradanju Jevreja, prije nego nauče o stradanju sopstvenog naroda.

Zašto Vi smatrate da je loše da profesori budu obrazovani u inostranstvu?Dokle je stigla naša kultura sjećanja?

Ne smatram da je to loše. Ali mi imamo istoričare, dobro poznate široj javnosti, koji se bave temom stradanja Srba u vrijeme NDH. Spomenuću samo akademika Vasilija Krestića, Smilju Avramov, Ljubu Dimića, Mileta Bjelajca, Đuru Zatezala, Svetozara Livadu, Veljka Đurića Mišinu, Nikolu Milovančeva, Vladimira Umeljića…

Međutim, niko od njih nije uključen, niko od njih nije odabran, niko od njih očito ne zadovoljava kriterijume. Ni institucije nisu konsultovane. Muzej žrtava genocida, Srpska akademija nauka i umjetnosti, Odsjek za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu ili Banjoj Luci. Niko od njih nije bio podoban da organizuje nastavu obrazovanja o genocidu počinjenom nad Srbima, a zašto ne i o holokaustu počinjenom nad Jevrejima, genocidu počinjenom nad Romima.

Nema logike što se tiče kadrova. Nema logike, ako hoćete, i sa ekonomskog stanovišta. U situaciji u kojoj nismo nešto posebno bogata država, odnosno društvo, bilo je mnogo više smisla da za tako nešto platimo profesore, ili ako hoćete i ove iz inostranstva, da dođu u Banju Luku i da drže ta predavanja.

Ne! Postoji nekakav ozbiljan razlog, da se profesorima plaćaju troškovi putovanja do Beograda, avionske karte do Izraela, da dolje borave 7, 10 ili 15 dana, da im se plaća smještaj i da im se dolje, unutar zidova Jad Vašema, drže predavanja o holokaustu.

Zašto se srpski istoričari ne organizuju ili barem individualno usprotive ovakvom smijeru proučavanja našeg stradanja u odnosu na druga?

Srpski istoričari koji se bave nacionalnom istorijom iz perioda NDH, Drugog svjetskog rata uopšte, proglašavaju se nacionalistima. Ne bivaju uključeni u značajnije, a kamo li međunarodne projekte.

Možda je racionalno, iz egzistencijalnih razloga, da se naši mladi istoričari opredjeljuju za sudjelovanje u izučavanju holokausta. Na taj način obezbjeđuju svoje stručno napredovanje, dobijaju honorare za predavanja koja drže, itd. Vjerujem da većina njih ipak ima nekakav gorak ukus u ustima, gorak osjećaj, da se u mnogo manjoj mjeri bave srpskim stradanjem.

Zašto ti istoričari nisu obrazovani u Beogradu? Ili, recimo, u Jermeniji? Jer Jermeni su učinili jako mnogo. Izgradili su memorijalni centar u kom imaju centre za obuku. Ili u nekom od naučnih centara u Rusiji? Znamo da je preko 22 miliona građana SSSR izgubilo život u Drugom svjetskom ratu, jer su ih Nijemci smatrali nižom rasom. Zašto ne tamo?

Ako već moramo u inostranstvu, zbog čega ne poslati ljude na obuku na više strana, pa onda napraviti, uz iskustva koja vrate kući, svoj memorijalni centar, obrazovni program i generalno edukovanje svih slojeva građana kroz akcije koje sponzorišu Srpska i Srbija?

Očito je da postoji odluka ko ima primat. Šta je primjereno vezano za memoraijalizaciju stradanja žrtava u vrijeme NDH, ono što se uči i što mogu učiti samo posebno odabrani. Činjenica je da se u medijima gotovo ništa ne može konkretno naći o ovom najavljenom uvođenju obrazovanja o holokaustu u školama.

Dobro, bilo je u nekim medijima, Euroblic konkretno. No, oni su istraživali zašto su profesori sami morali plaćati da se obrazuju o holokaustu?

Pa, to je posebna sramota, znate. Da su profesori morali da plaćaju nekih 30 KM, da bi sudjelovali na seminaru koji je obavezan!? Da plaćaju iz svog džepa.

Organizatori, odnosno pokrovitelji, bili su Pedagoški zavod i Ministarstvo kulture. Dakle oni koji su plaćali sve ove silne troškove obrazovanja u Izraelu, naložili su da svi učesnici seminara, plate iz svog džepa 30 KM i da to uplate na račun nevladine organizacije Nefeš haja.

Ali dobro, to je već pitanje kojim treba da se bave određene agencije unutar Vlade Republike Srpske. To nije nešto što mene zanima. Ja se bavim sjećanjem na srpske žrtve. O tome nigdje nije bilo riječi.

Ako dobro shvatam, vi smatrate da što se naše kulture sjećanja tiče, pravimo kuću od krova? Odnosno, da pravimo drugim narodima kuću kod nas, dok naša nije izlila ni temelj?

Očito je da su naši profesori, naša stručna javnost koja treba da obrazuje najširi sloj građana, stavljena u funkciju izučavanja i prezentacije zločina počinjenog nad nekim drugim narodom. Naravno, po metodima koju su decenijama razvijani u njihovim centrima.

Ako znamo da Jevreji u vrijeme NDH nisu stradali iz istih razloga iz kojih su stradali Srbi, onda je upitno i na koji način će ta metodologija koju će naši profesori koristiti u obrazovanju holokausta dobrodošla, odnosno primjerena obrazovanju o stradanju Srba?

Dosad o ovom obrazovanju o holokaustu gotovo da nije bilo riječi u medijima. Da bi nešto saznali morali ste ići na mrežne stranice Pedagoškog zavoda i Ministarstva kulture. Sad se uvodi i pojam obrazovanja „o holokaustu i genocidima nad Srbima i Romima“, ne bi li se na neki način amortizovalo ovo što očekuje učenike, odnosno njihove roditelje od jeseni.

Prilično je nepristojno da, pored ovih saznanja, iako oskudnih, o megastradanju Srba u vrijeme postojanja NDH; u seminarima, predavanjima; našim profesorima istorije na prvo mjesto stavljamo stradanje nekog drugog naroda. Ja ne kažem da ne treba da se naši učenici obrazuju o holokaustu, ali oni na prvom mjestu treba da se obrazuju o zločinu koji se desio nad pripadnicima njihovog naroda.

Prvi predavač je bio gospodin Dušan Pavlović, čovjek koji je jedan od osnivača Udruženja građana Nefeš haja, za vaše čitaoce to je izraz na starojevrejskom, a prevode ga kao „duša živa“. Izlaganje nosi naziv „Holokaust kao evropska civilazacijska norma“. Nakon njega držali su predavanje neki studenti koji su članovi tog udruženja, što postaje simptomatično, ili su članovi Udruženja studenata istorije dr Milan Vasić u Banjoj Luci, a koji su se evo u posljednje vrijeme zaista žestoko angažovali na objašnjavanju šta je to holokaust.

Jedina svijetla tačka u tim seminarima bilo je predavanje načelnika Odsjeka za istoriju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, docenta doktora Gorana Latinovića, koji je našim istoričarima, a mislim da je to po prvi put od 90-ih godina, držao predavanje isključivo o stradanju Srba.

Evidentna je stvar da srpski narod nema kulturu sjećanja, odnosno da većina srpskog naroda ne zna tačno šta su pojmovi kao što su Jadovno ili Jasenovac. Još manje imaju jasnu sliku o tome šta se dešavalo.

Da li vi mislite da je taj niz predavanja način pristupa zločinima u Drugom svjetskom ratu na području NDH, nešto što je prosto propust domaćih društveno-političkih, odnosno kulturno političkih snaga, ili je tu u pitanju nekakav širi naum da bi se stradanje srpskog naroda stavilo u drugi plan, ili prosto da bi se skrenula sa puta pročuavanja zločina nad Srba?

Pa poznato je da ovih 50 godina, dakle od 1945. do 1995. godine, u proučavanju stradanja našeg naroda, zbog onog balansiranja odnosa žrtva-zločinac, zarad gradnje utopije bratstva i jedinstva, nije učinjeno mnogo. Tačnije ništa. Međutim, od 1995. na ovamo, nama niko nije branio da u naše nastavne programe uvrstimo obrazovanje o genocidu.

Zašto to nije učinjeno?

Ne da to nismo uradili, nego ako pogledate obrazovne planove za gimnaziju i druge škole, 2., 3., 4., razred; onda ćete vidjeti da se samo na jednom mjestu pojavljuje pojam genocid, a da se na jedno tri mjesta pominje holokaust.

Međutim, uči ih se o ofanzivama, svakom zasjedanju AVNOJA, ZAVNOBIH-a, itd. Nigdje ih se ne uči o tome šta je to bila Donja Gradina. Spominje se Jasenovac kao paradigma svih stratišta, a mi nikako pod Jasenovac, neosporno našeg najvećeg stratišta i jedinstvene cjeline sa Donjom Gradinom, ne smijemo da podvedemo sva ostala stratišta. Time jasno umanjujemo stradanje i istorijsku istinu.

Niko nam nije branio da u naše udžbenike istorije uvedemo pojam Donja Gradina, a mi to ni danas nemamo. Taj lokalitet se spominje kao desna strana Save. Kratko rečeno onaj nastavni program koji je postojao do 1990. godine, on je prisutan i danas.

Zašto je to tako? Vjerovatno je neko iz naših političkih elita bio uslovljen. Znamo da i naši političari imaju članove porodica koji su izgubili život u vrijeme NDH. Profesor Livada kaže da nema Srbina koji vuče porijeklo sa područja koje je potkrivala NDH, a da nisu u to vrijeme izgubili bližeg ili daljeg srodnika. Dakle i naši političari imaju to lično i porodično iskustvo, međutim neko je očito objasnio da pri izgradnji mira unutar BiH treba da se ponašamo tako.

Možda se ja tješim da je to tako, a da nije razlog neosjetljivost. Ili da otvoreno kažem, nepromišljenost i glupost onih čijoj kompetenciji je kreiranje obrazovnog procesa. Tako su proizveli to da taj dio istorije da bude zatajen pred učenicima. Napravili smo medveđu uslugu mladim generacijama. Učeći, odnosno ne učeći o tome, dovodimo ih u poziciju da im se tako nešto ponovo desi. Ako nemate saznanja o zlu koje vam se desilo, a o tome je neki dan na Alternativnoj televiziji govorio upravo Goran Latinović, vi ih na neki način izlažete riziku da im se ponovo zbude. Nešto bolja situacija je u obrazovnom programu u Srbiji.

Srpski i jevrejski narod su u NDH vezani patnjnom i označenošću da su niža rasa. Zašto dolazi sad do nekog razjedinjavanja? Vi ste sami među prvima bili u Jad Vašemu i koliko znam, doprinijeli proučavanju zločina nad njihovim narodom na Pagu i sistemu logora Jadovno? Često se govori da se trebamo ugledati na njih. Da li jevrejski narod može pomoći srpskom da se bavi sopstvenom istorijom?

Uvriježilo se mišljenje da mi trebamo sagraditi srpski Jad Vašem. Da su Jevreji učinili Srbima veliku uslugu decenijskim istraživanjem zločina koji su bili počinjeni u vrijeme NDH. Bio sam u Jad Vašemu, te u nekoliko muzeja holokausta u svijetu. Tamo sam vidio da je sve, skoro u potpunosti, posvećeno stradanju Jevreja. Odnosno holokaustu.

U Jad Vašemu imate samo jednu malu pločicu, na kojoj piše nešto o stradanju Srba i antifašista pripadnika drugih naroda na području bivše Jugoslavije. Pretpostavljam da u arhivi ima mnogo više, ali u muzejskoj postavci nema gotovo ništa. Radujemo se i često spominjemo kako u okviru Jad Vašema postoji ploča sa natpisom Jasenovac. Pa naravno! Jevreji su stradali u ogromnom broju na području Jasenovca.

I to je sve prirodno. Normalno je da Jevreji prave muzeje i proučavaju stradanje svog, a ne drugih naroda. Ne vidim nekakav doprinos, ne značajan, nego iole jasan i vidljiv, koji su istraživači holokausta učinili za objelodanjivanje i memorijalizaciju srpskog stradanja. Neke tendencije i aktivnosti jevrejske zajednice u posljednjnih dvije, tri godine svjedoče tome. Dalja iskustva koja imam sa memorijalizacije koje radi naše udruženje proteklih sedam godina na Jadovnu, dovodi me do zaključka da bilo kakvo isticanje, odnosno aktivnosti na objelodanjivanju i memorijalizaciji srpskog stradanja, kao da baca u sjenu stradanje jevrejskog naroda?!

Po nama to nikako nije tačno, ali stvara se taj utisak.

Imate li neki primjer za to?

Najnoviji primjer je vezan za logor Staro Sajmište na Novom Beogradu. On je bio u okvirima NDH, a upravu i sve poslove su obavljali nacisti, Nijemci. Srbi, odnosno Nedićeva vlast, uključeni samo na način da su bili obavezni da obezbjeđuju hranu za logoraše.

Znajući to, dešava nešto u najmanju ruku čudno. Naš narod ne zna da je u prvo vrijeme postojao jevrejski logor, u kome je na najstrašniji način ubijeno preko 6000 Jevreja sa područja današnje Srbije. Slabo je poznato i slabo se pominje u radovima i jevrejskih istoričara, da je u sklopu samog sajmišta, u drugoj fazi, postojao koncentracioni logor za Srbe i antifašiste, u kome je prema istraživanju eminentnog doktora Miljana Koljanina ubijeno preko 10.500 Srba.

Na mnogobrojnim jevrejskim sajtovima koji se bave Starim Sajmištem, a indikativno je da te sajtove obično finansira i sponzoriše Britanska akademija nauka, ta faza logora se spominje kao prihvatni logor, a ne kao koncentracioni logor.

Narod u Srpskoj, evo ovdje u našoj Krajini, nema pojma da je na sajmištu pobijeno preko 6.500 žena, djece i staraca nakon ofanzive na Kozari. O njima danas gotovo ne možemo ništa učiti i pročitati. Ne vjerujem da će u ovom procesu obrazovanja o holokaustu o njima biti riječi. Zašto? Pa zato što oni nisu Jevreji. Prema tome, ovo što ste vi rekli, vezano za sastradalništvo i jednake žrtve, implicira da su neke žrtve ipak jednakije od drugih.

Potsjetiću vas da logor Jastrebarsko Hrvati i danas spominju kao prihvatni logor. Neko je tu prihvatan valjda da mu bude lijepo i dobro. A to je bio koncentracioni logor. Nemate ni jednog našeg istoričara, člana stručne javnosti, koji će vam za logor u Starom Sajmištu reći da je u svojoj drugoj fazi bio koncentracioni logor za Srbe.

Obzirom da je Staro Sajmište najistočnija tačka NDH, Srbi u Beogradu i Zemunu su obavještavani o dešavanjima u Krajini pomoću splavovova na kojim su ustaše sa skulptorskim žarom redale ljudska tijela, rasporene žene sa djecom još vezanim pupčanom vrpcom, i natpisom: Pozdrav iz Jasenovca. Kasnije su sahranjivani na Velikom ratnom ostrvu, bez pomena. Koliko će se Staro Sajmište predstaviti i ove slučajeve?

Imate Odbor za uređenje i određivanje koncepcije memorijala na Starom Sajmištu, pri Skupštini grada Beograda. Na čelu tog odjeljenja je preosvećeni Vladika Jovan Đulibrk, koji je godinama živio i radio u Jerusalimu. Odlučeno je da se Jevrejskoj zajednici ponudi, da li žele muzej u Spasićevom ili Njemačkom paviljonu. Staro Sajmište je bilo sajmište, održavao se međunarodni sajam prije rata, a Spasićev paviljon je izgradio jedan veliki srpski zadužbinar. Nije dano da bira srpska zajednica. Udruženja potomaka i poštovalaca srpskih žrtava nisu uopšte pozvana da sudjeluju u toj komisiji. Jevreji su odabrali Spasićev paviljon, a srpskoj zajednici i srpskom narodu je dodjeljen Njemački paviljon.

On je isto tako primjerene veličine, međutim, u novom regulacionom planu na tom području prolazi put, pa kažu: Njemački paviljon će da bude izmješten. Vi zgradu ne možete izmjestiti, možete je jedino srušiti pa sagraditi novu. Hoću reći da će na Starom Sajmištu očigledno prvo biti sagrađen muzej o holokaustu, a da će muzej žrtava genocida nad Srbima malo da sačeka.

Važno je reći da se Srbija već odavno obavezala da u potpunosti finansira izgradnju tog muzeja. U Srbiji postoji udruženje građana Srpski memorijal, koji okuplja veliki broj naših najznačajnijih ličnosti, akademika i profesora, a koje se zalaže za izgradnju srpskog memorijala. To udruženje u protekle dvije godine nije dobilo, a tražilo je, neku lokaciju gdje bi svojim sredstvima, uz priloge potomaka i poštovalaca, a ne sredstvima države Srbije, sagradilo memorijal.

Na Starom Sajmištu srpski muzej sigurno neće početi gradnju u isto vrijeme kao i muzej holokausta, a kao što u muzejima holokausta po svijetu nigdje nisam našao gotovo ništa o stradanju Srba, tako ne vjerujem ni da će nešto biti u ovom muzeju.

Ono što sam vidio u muzejima, a možete to vidjeti i na sajtu muzeja holokausta u Vašingtonu, Srbi su u ovom posljednjem ratu predstavljeni kao zločinci, kao počinioci genocida nad Muslimanima. Prije sedam dana u muzeju holokausta u Oslu sam vidio jednu velelepnu izložbu, koja tamo stoji godinu dana, jednog fotografa iz Federacije, koji je kako piše svjedočio tom strašnom zločinu koji su počinili Srbi. Dakle, ja ne sumnjam da će tako nešto biti i u muzeju holokausta u Beogradu.

Šta se svim tim, ako pogledte malo širi kontekst, čini srpskom narodu? U proteklih godinu dana donesen je niz zakona, kojima je, na primjer, odlučeno da se Srbija obaveže Jevrejskoj zajednici vratiti svu imovinu, otetu tokom Drugog svjetskog rata.

Tako i treba. Međutim, za pripadnike drugih naroda takav zakon nije donesen. Srbija se obavezala, da onu imovinu koja nema poznatog nasljednika dodjeli, ne državi Srbiji kao što je primjer svugdje u svijetu, nego jevrejskoj zajednici. Donešena je i odluka da Srbija u sljedećih 25 godina plaća 950.000 eura jevrejskoj zajednici kao „podršku“.

Pitam vas o kavoj podršci se radi? Pored ove silne imovine koja će biti vraćena i gradnje muzeja o trošku Srbije? Dakle radi se o odšteti i to treba jasno reći. Siguran sam da će u sljedećih nekoliko godina taj iznos biti mnogo veći.

Mislite da je to neka vrsta preuzimanja odgovornosti za dešavanja u Drugom svjetskom radu, iako Srbija nije imala ingerencije u Starom Sajmištu?

Jasno. To su neke elementarne stvari iz naše istorije, ali koje naš narod u najvećem broju ne zna. Srbija na taj način klizi u ulogu zločinca u Drugom svjetskom ratu, i Srbi dakle, u ulogu zločinaca nad jevrejskim narodom. Što je, naravno, nedopustivo!

To implicira onda na nekakvo suočavanje Srba sa zločinom koji su počinili, znači prolazak kroz katarzu, i nepristojno bi bilo onda da u prvi plan ističemo srpsko, vlastito stradanje. Zamislite veći apsurd od toga da učimo o stradanju koji su počinili nacisti nad jevrejskim narodom, te da se na kraju iznivelišu kolaboracionisti u NDH i u Srbiji.

Koliko ja shvatam ovdje, vi nemate ništa protiv da jevrejski narod širom svijeta, gdje god je stradao, obilježava svoja stratišta i proučava zločine, nego zamjerate srpskoj kulturno-političkoj eliti, zašto nije izgradile institucije i sjećanje svom narodu?

Naravno. Samo bi glupak ili namjerno zloban čovjek pomislio nešto drugo. Evo vam primjera: Već sedam godina pokušavam kod Jevrejske zajednice Hrvatske da ishodujem, da se obnovi ploča, jedna mala spomen ploča kod Šaranove jame na Jadovnu. Zajedničkom stratištu Srba i Jevreja. Evo gotovo sve ploče su obnovljene, čak i onaj centralni spomenik je obnovljen. Takva, jevrejska ploča, nije postavljena.

Pazite, to je vrijednost nekih par stotina evra. Nije obnovljena i postavljena uz Šaranovu jamu. Kad sam pitao predsjednika jevrejske zajednice dr Krausa, zašto to nije urađeno, rekao mi je da je ta ploča obnovljena i da ona stoji u prostorijama Jevrejske zajednice u Zagrebu.

Dakle, ne da nemamo ništa protiv, nego nastojimo uključiti Jevrejsku zajednicu Hrvatske u objelodanjivanju zajedničke jadovničke tragedije, međutim u tome nemamo apsolutno nikakvog uspjeha.

Ako se ne varam na vašem grbu, odnosno na logotipu udruženja, između ostalog i pored srpskog i engleskog, imate natpis i na jevrejskom pismu?

Da. Od osnivanja 2010. godine. Time smo pokazali dobru volju, da zajednički radimo na objelodanjivanju jadovničke tragedije. Nažalost, u tome nismo imali uspjeha.

Nego, ovo kad ste pomenuli ranije da smo dostavili niz materijala Jad Vašemu. Jesmo! Zato što smo sudjelovali u jednom projektu prikupljanja istorijske građe, do sad njima nepoznate. Svjedočenja o stradanju srpskog i jevrejskog, kao sastradalnih naroda.

Da, to smo radili, i ne vidimo ništa čudno u tome. Tu smo dobili čak i neke simbolične sume, 50% troškova nam je pokriveno. To je potpuno transparentno i mi to ne krijemo i mi na našim izložbenim katalozima, u knjigama koje smo objavili, imamo naziv te organizacije. To nam organizatori ovog seminara spočitavaju kao uzimanje para od Jevreja…

Kad poredite onaj novac koji su poreski obaveznici Srbije i Srpske platili za ovo obrazovanje u Izraelu, onda ćete vidjeti da je to toliki nesrazmjer, da je to nepristojno pominjati.

Šta je rješenje? Šta treba da urade srpska kulturna javnost, pa onda kulturni i naučni radnici, a zatim i politička elita?

Morali bi biti slijepi, odnosno nepismeni, da u proteklih 8-10 godina niste primetili rad nevladinog sektora, srpskih organizacija, potomaka i poštovalaca žrtava. Sve veći je broj tih udruženja, sve veća su polja aktivnosti tih organizacija. Zbog čega? Zato što na na tom polju ništa nije rađeno. To je jedna zarasla njiva, na kojoj gdje god krenete nešto raditi, imate stalno neki još posao.

To je i dokaz da se naučna zajednica nije time bavila. Složićete se da bi bilo apsurdno da se u Jerusalimu sad osnuje organizacija potomaka i poštovalaca žrtava holokausta? Takvih organizacija kod nas imate sve više.

Međutim, svjedočimo jednom arogantnom odnosu naše naučne zajednice na takve aktivnosti. Mi se proglašavamo nestručnjacima i osporava nam se pravo da se bavimo istorijom.

Jedna od najvećih podvala srpskom narodu je kovanica „pustimo istoriju istoričarima“.

Neosporno je da istorijskom naukom treba da se bave naučnici. Isto tako neosporno je da udruženje Jadovno ovo što radi, radi prvo na osnovu saznanja koja smo dobili iz djela Dr Đure Zatezala, Ante Zemljara, itd. No, svako od nas ima svoju vlastitu, ličnu, porodičnu istoriju, predanje. Ima apsolutno pravo da, a ja mislim da je to i dobrodošlo, da to svoje porodično iskustvo iterpretira kroz saznanja koja dobije o svojoj nacionalnoj istoriji.

Međutim, oni kažu ne. Ovim treba da se bave samo istoričari..

Zanemaruju, da u našim redovima sve više profesora, doktora, imamo čak i akademike, vrhunske umjetnike sa raznih polja, itd.

Nije za očekivati da bi ta stručna javnost hodala po Velebitu i uznosila krstove i postavila ih na mjesta stradanja gdje nema nikakvog znaka da su Srbi stradali. To sigurno nije izravan posao naučne zajednice. Ali imamo ljudi koji nam se pridružuju.

Dobro, ali rješenje? Šta je rješenje? Da se srpske organizacije konsultuju?

Mi, predstavnici tih organizacija, slali smo pismene zahtjeve. Čak smo formirali Sabranje udruženja potomaka i poštovalaca srpskih žrtava ratova u dvadesetom vijeku i tražili, pisali dopis, tražili da nas se uključi u odbor za Jasenovac i ostala stratišta.

Rečeno je ne.

Nema šanse da uspostavimo neki kontakt sa komisijom za uređenje Starog Sajmišta, a vidimo da neki ljudi, dakle zašto ne reći, iz Jevrejske zajednice, onda ljudi npr. sa radija Slobodna Evropa, Helsinški odbor iz Beograda; imaju apsolutno pristup svemu onom što se tamo radi. Ovaj srpski nevladin sektor, koji se bavi stradanjem srpskih žrtava, nema pravo na to. Nije dobrodošao.

Vjerovatno da ovo što mi radimo u Prebilovcima, na Garavicama, na Jadovnu, u Podrinju, na Šušnjaru, počelo se i u Drakuliću, Šargovcu, Motikama… da to nije primjereno. Da to po svom načinu realizacije nije u skladu sa metodologijom po kojoj se obrazuju naši profesori u Jad Vašemu.

Rješenje je uključiti sve one koji osjećaju odgovornost, koji imaju dobru volju, da daju bilo kakav doprinos izučavanju i objelodanjivanju stradanja Srba. Da ih se prigrli i da ih se uključi u taj proces. Rješenje je da naše Ministarstvo prosvjete ili neko ko donosi političku odluku i nalaže onda ministarstvu šta da radi, da pod hitno, pored obrazovanja o holokaustu, u isto vrijeme jer bi nepristojno bilo drugačije, krene u obrazovanje naših profesora o genocidu počinjenom nad Srbima u NDH, i da se takav jedan nauk uključi u obrazovni sistem.

Zašto ne i o stradanju Srba u posljednjem ratu ?

Simptomatično je za stradanje u posljednjem ratu, da te aktivnosti nisu ni približno onakve kakve mislimo da bi trebale biti. Ali to je druga priča.

Ne znam što, ako mi već nismo, jesu dobrodošle neke organizacije nevladinog sektora kao pomenuta Nefeš haja, dakle jevrejska organizacija?

Organizacije kao što su Udruženje Jadovno 1941, Udruženje Srpsko nacionalno društvo Prebilovci, Udruženje Ognjena Marija Livanjska, u to apsolutno nisu uključeni. Mogli su nas barem pozvati da nas informišu.

Obraćaju nam se sa takvom jednom arogancijom. Kao, šta da se mi konsultujemo sa vama, kaže poluobrazovanima. Upravo tako, ja tu prepisku imam, kažu: vama poluobrazovanima. Vrijeđa takav odnos. Posebno kad znamo da su neki od tih učesnika seminara svoja prva istupanja u javnosti, svoje prve radove i tako dalje, stekli radom u nevladinim organizacijama kao što je Udruženje Jadovno 1941.

Danas se u nekom maniru oceubica odnose prema tim organizacijama. Očito je taj osjećaj krivice, da se zarad par škuda, obezbjeđenja egzistencije, stručnog napredovanja, karijere; plati ta strašna cijena učestvovanja u zaboravu na srpske žrtve.

Ukoliko ne budete konsultovani i dalje, i ovakav se plan i program nastavi sa većim naglaskom na jevrejski, kako kažete, nego na srpski narod, šta vaša udruženja namjeravaju činiti?

Ukoliko se ispostavi najesen, da je veći dio nastavnog plana obrazovanja o holokaustu posvećen stradanju jevrejskog naroda, a ne barem isto, a i isto je nepristojno, dakle trebalo bi da većina tog programa bude posvećeno srpskom stradanju; onda ćemo apsolutno pokrenuti akciju. Javne proteste, tribine, predavanja, filmske projekcije, te na kraju i upoznavanje roditelja o čemu se radi, te da učenici na tim časovima ne sudjeluju.

Znate, pitaju se ljudi, gledam i na društvenim mrežama, a što mi sad o tome? Odgovor je jednostavan. Naša je dužnost, da pored ovih aktivnosti kojima se bavimo, da prepoznajemo, ukazujemo i borimo se protiv svih onih pojedinaca, udruženja i ustanova; koje opstruišu našu misiju objelodanjivanja istine o stradanju Srba.

Badava je što mi gradimo zidove i nekakav krov tog našeg virtuelnog muzeja, jer drugog mi muzeja genocida nemamo, ako se temelji sistematski, pod blagoslovom države, podrivaju. Mi to apsolutno ne smijemo dozvoliti!

Moram vam reći da u jednoj širokoj prepisci, sa velikim brojem adresanata, mi smo već označeni kao saradnici nekakvih ultraliberalističkih stranih službi, agencija, itd. Da ovo što govorim ili pišemo, da su to naručeni tekstovi od strane srpskih neprijatelja. Kad ne bi bilo strašno, bilo bi smiješno.

Dakle vi odbijate bilo kakvu vezu sa neoliberalnim strujama, obavještajnim agencijama iz Izraela ili nekih drugih zemalja?

Dajte molim vas!? (smijeh) To je van pameti! Koja je to organizacija u čijem programu i čijim aktivnostima se daje podrška hristijanizaciji srpskih stratišta?

Mi smo u zadnjih par godina iznijeli četiri krsta na mjesto stradanja srpskog naroda na Velebitu. Naši članovi su inicirali eshumaciju kostiju iz hercegovačkih jama, inicirali izgradnju hrama Hristova vaskrsenja u Prebilovcima i kripte u koje su te kosti smještene. Iz Višegrada je inicirano i izgrađena je spomen kapela u Starom Brodu na Drinije je pobijeno preko 6.000 Srba sa područja Sarajeva i Romanije.

Koja to strana fondacija finansira takve organizacije?

Nijedna!

Cilj je da sve Srbe kojima je stalo da im se zlo genocida više nikad ne ponovi, kao što se ponovilo u periodu 1991. – 1995., upoznamo sa istorijskim činjenicama i društvenim kretanjima koja to omogućavaju ili onemogućavaju. Naravno, u slučaju teme kojom smo se ovdje bavili, i to da nije logično, zdravorazumski, pa ako hoćete ni pošteno; da se primat u obrazovanju djece i omladine stavlja na stradanje nekog drugog naroda, dok isti barem ne steknu i najosnovnija saznanja o onome što se desilo njihovim direktnim precima.

To je suština.

Sve ove ostale nedotupavnosti o neprijateljima srpstva i stranim obavještajcima, bajke su ljudi koji sebi umišljaju mnogo veći značaj nego što ga imaju.

Autor: Danijel Simić

Izvor: FRONTAL

Vezane vijesti:

Genocid ili holokaust? | Jadovno 1941.

Frontal-Pogrom ili holokaust?

Jevreji previše naglaska stavljaju na Holokaust

Frontal-Livne: Stop zloupotrebi pojma holokaust

Dušan Bastašić – I Slana je Jadovno | Jadovno 1941.

Jadovno 26. jun 2011. – Obraćanje Dušana Bastašića …

Dušan J. Bastašić: Treba nam novo Načertanije | Jadovno 1941.

AUDIO – Dr Dušan J. Bastašić: Nemarni smo i zaboravljamo …

Dušan Bastašić: Suočavanje sa istinom vodi do pomirenja …

Dušan Bastašić – O starcu Vukašinu i genocidu nad Srbima …

Dušan Bastašić: Jame Jadovna i danas pune ubijenih Srba …

DUŠAN BASTAŠIĆ U Jadovnu se čuju krici Srba, a ne galebova …

Bastašić: Porodice žrtava nisu obaviještene o prekopavanju …


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top