Dr Oto Radan, svjedok koji je preživio logor Slanu

Datum objave: petak, april 21, 2017
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+
Dr OTO RADAN
Dr OTO RADAN

Svjedok koji je preživio logor SLANU

Tragajući za materijalnim podacima i ne gubeći nadu da je pod tučom nevremena ipak netko preživio, preko, sada već pokojnog književnika, Marijana Matkovića, saznao sam za impozantnog vremešnog čovjeka koga sam takvim osjetio čim sam ga ugledao. U svom skromnom zagrebačkom stanu, sa jazavčerem kraj nogu, sačekao me pravnik dr Oto Radan, sada penzioner. Kopajući po paklu SLANE i upoznavajući njenu surovost, čovjeku odjednom postane nevjerovatnim da sretne ovako staložena i samozatajna sugovornika koji je uprkos svemu što je prošao sposoban izlagati ovolikom akademskom mirnoćom! A isti je SLANU proživio od njenog prvog do gotovo posljednjeg dana! Ispitujem, dok ga gledam, koliko mora da su šiljastog i hrgavog otočkog kamena odvalile i prenijele ove podugačke njegove ruke! Koliko je kože sa stopala ostavio po surovini vrelog srpanjskog stijenja – vidljivo zavapih jako u sebi kad mi je u svijesti načas zaigrala ona duga kamena linija suhozidom podzidane trase koja se nedovršena i danas još surovošću ogleda u dulji od uvale Baška Slana u pravcu Metajne kao optužujući i nenadomjestiv spomenik! Nisam se naprosto usudio da mog sugovornika napadnem pitanjima koji svi u mašti počinju ovdje, na kamenu. Dugo sam riječima igrao oko svakidašnjih trica zbog kojih sam najmanje došao k njemu.

Od ovog čovjeka, kod kojega sam htio u prvom redu provjeriti ono malo ličnih saznanja koja sam do tada smatrao ništetnima, saslušao sam da je poslije rata bio u komisijama za ratne zločine, da je čak jednom neposredno poslije rata posjetio i SLANU i jedino me to ohrabrilo, da mu, naime, kao «naviklom» na zlo priđem s pitanjima o njegovom sudbinskom zlu. Odmjerena svaka riječ i savjesnost s kojom je oktrivao stanja i događaje, razriješila me da mu priđem s punim povjerenjem. U momentu sam ne jednom osjetio da rađe pokazuje opreznu škrtost da ne bi čime povrijedio čistu istinu. Uostalom, to mi je izričito dao znati čim smo počeli predmetni razgovor. A istine koje je iznosio toliko mi se javljale kameno čvrste kao da su same stijene s kojima se hrvao bilo gonjen danju, na radu, bilo noću dok je ležao na njima gotovo za čitava boravka u logoru, stalno pod otvorenim nebom nad sobom.

Teška sudbina mladog pravnika

Prije nego čujemo samog dra Radana preletimo ukratko njegovu biografiju:

Dr. Oto Radan rođen je u Beču, 4. X 1904. od oca Lavoslava Salamona i majke Irene. Živio i radio u Zagrebu. Ondje je završio II klasičnu gimnaziju i pravni fakultet. Po ustašama, uhapšen je u Zagrebu 21. lipnja 1941. kao član SBOTIČ-a; na SLANU doveden je 24. VI gdje je izdržao do pred kraj kolovoza i preko Gospića vraćen u Zagreb. Odatle se koncem 1941. sklanja u Split. Ovdje ga Talijani interniraju i deportuju u Calestano, Italija (provincija Parma, sa još dvadesetak Židova, muškaraca i žena. Među njima je i njegova majka i teta). U Calestanu hvata vezu sa talijanskim partizanima, XII brigadom »Garibaldi« i, sklonivši majku i tetku u konspirativnim kućama, prebacuje se talijanskim partizanima, komunistima. Kad su se svi partizani objedinili u »Comitato de la liberazione nazionale« – gdje su prevladale desne struje, on se s jednim Talijanom iz Cremone, kod mjesta Massa di Carra – noću, da ne padne u ruke talijanskoj fašističkoj diviziji »Giulio« koja je ovdje operirala – prokrada preko linije fronta, Saveznicima. Radan nije govorio engleski. Crnac, koji je upravljao jedinicom gdje je Radan prijavio, nije nikada čuo za Jugoslaviju niti ju je na karti prepoznao kad mu je on pokazao, a osim engleskog drugo nije znao. Kutijom cigareta »CAMEL« vojnik se riješio gosta i uputio ga u Viareggio.

Odavle je dopao u logor kraj Firence u kojima je bilo i fašista i SS-ovaca. Jedan seregente – narednik- židovskog porijekla koji je s njime razgovarao na njemačkom, već pola sata nakon susreta dovodi mu džip i odvodi ga u Firencu, gdje su u zastupstvu UNRE bili i naši predstavnici. Ovi ga kamionom odvode u Rim, u Cinecitta, među raseljena lica gdje se nalaze i oficiri stare jugoslavenske vojske. Hvata kontakt s misijom NOV-e koja ga pomaže da se uputi u partizansku bazu u Gravinu. Sada je već bilo lakše: s našom vojskom preko Monopolija na brod, pa pravac Vis.

Jedna njegova anegdota iz Rima: u Rimu je dr Radan zatražio prijem kod pape Pija XII. Za njega je nosio pismo od svećenika koji je bio u garibaldinskoj diviziji talij. partizana negdje u srednjišnjoj zoni a koji je tražio da im papa ishodi od Saveznika uniforme za partizane. Radana nisu pustili papi. Papinska garda uputila ga papinskom vikaru, rimskom biskupu, koji je, navodi Radan, bio toliko star da možda nije ni razumio dobro što mu je ovaj objašnjavao. Biskup mu je pružio ruku da mu poljubi prsten, što Radan nije uradio ali je biskup svejedno dao nalog svom tajniku da Radanu preda kovertu s novcem kao ispomoć za put, uz riječi, nemojte se uvrijediti ako vam predamo kovertu s novcem kao ispomoć! Bilo je oko 2 do 3000 lira? Uniforme partizanima nisu poslane.

Sa Visa dr Radan kreće uzkorak sa dvadesetom divizijom; kao pravnik djeluje u vojnim sudovima na terenu Splita, Šibenika, Neretljanske oblasti; zatim s frontom iz Makarske, Imotskog, Metkovića, Dubrovnika; konačno sa ljudstvom ZAVNOH-a među prvima dospijeva u oslobođeni Zagreb, 12. V 1945. god. Ovdje mu je prva dužnost u Vojnom sudu Komande grada Zagreba.

Prvi susreti s dr Radanom

Prvi razgovor s dr Radanom poveo sam 23. IV 1975. u Zagrebu te ponovo, radi provjere zapisanog, nekoliko dana kasnije u njegovoj kućici odmora u Konjušćini.

U januaru 1986. dopunio sam ove razgovore snimajući na magnetofonskoj traci. U ovom spisu odgovori su raspoređeni prema predmetu koji se ispituje. Radi boljeg praćenja izlaganja o predmetu negdje će se ista situacija ponovo dotaći, ali to zato da bi i predmet bio bolje opisan. Dr Radan je već prešao osamdesetu i njegovo pričanje često je isprekidano umorom i naporom da dozove u sjećanje što nas interesira. Iako su mu izlaganja vrlo svježa kao i pamćenje, ipak je od vremena logora i za njega proteklo preko četrdeset godina.

Dr Oto Radan: »Uhapšen sam po ustašama u Zagrebu u subotu, 21. VI 1941. god. sa još oko 60 do 70 Židova koji su svi bili članovi našeg zagrebačkog udruženja SBOTIČ što znači: Savez bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika. To je bio naš sindikat, lijevo orjentiran. Uhapšeni, odvedeni smo svi u jednu prostoriju Zagrebačkog velesajma (stari Velesajam na lijevoj strani Savse ceste)«.

Ovaj prostor Velesajma bio je ustašama vrlo blizu, u samom gradu a do njega dolazila je pruga kojom se na Velesajam dovozila roba. Ovo je ustašama bilo vrlo pogodno da, sakriveno od pogleda prolaznika – što bi na kolodvoru bili neizbježno – krcaju ljude u dotjerane marvinske vagone. Odavde su neprimjećeni odašiljani u neželjenom pravcu.

Dr Radan nastavlja: »…Među nama, na Velesajmu, bilo je i nekoliko uhapšenih žena, Židovki. Ali kad je na Velesajam došao šef ustaškog »redarstvenog ravnateljstva« – mislim da se zvao Baraković – odlučio je da se sve pohapšene žene puste na slobodu. Među ovim ženama bile su i četiri mlade žene koje nisu htjele da se odijele od svojih muževa. One su tražile da ih se deportira skupa s njima. I njima je udovoljeno. Bilo je nedjeljno poslijepodne kad se krenulo iz Zagreba prema Lici.

Zatvoreni u vagonima na Zagrebačkom Velesajmu slušali smo kako kliču njemački vojnici. Naime, to je dan upada Njemačke u Sovjetski Savez, početak rata protiv SSSR. Na Zagrebačkom Velesajm bilo je pogodno mjesto i za njihovo krcanje transporta. Oni su pratili svoje i klicali budućoj pobjedi. Podravljali su ih i ustaše klicanjem: protiv komunizma, gotov je boljševizam, smrt Staljinu, smrt Židovima itd. U Gospić smo stigli sutradan. Po putu zbijeni u marvinskim vagonima, bili smo zatvoreni vratima.«

»U Gospiću smjestili su nas u bivšu Sokolanu, gdje je bio, valjda, »ustaški stan« ustaška vojno politička baza. Za naš dolazak – kao što smo mogli zapaziti iz nekih njihovih improvizacija – nije bilo ništa naročito organizirano. Naime, ispočetka je izgledalo kao da nitko od prisutnih koji su se vrzmali oko nas ne zna kuda dalje s nama ili je to možda bilo zbog pitanja, kako s nama, čime dalje s nama? Svakako, pometnja je bila očita«.

»Sutra ujutro, došao je do nas neki ustaški glavešina i lično je odredio tko će od nas za Jadovno a tko za SLANU. Tko je određen za Jadovno, otišao je kamionom (a ako je tih dana neko preživio Jadovno i upućen na Pag, iz Jadovna je preko Velebita gonjen za Karlobag pješice)«.

»Dopao sam u grupu određenu za SLANU. Vezani smo dvojica po dvojica žicom, a onda je među nas od kraja na kraj kolone potegnut lanac za kojeg smo pričvršćeni. Kretali smo pješice u pravcu Karlobaga, preko Velebita po staroj cesti. Ona je bila duga četrdesetak kilometara. Sprijeda i straga kolone gonili su nas naoružane ustaše. Nekoji od tih ustaša bili su tek mobilizirani mladi seljaci, jedva su znali rukovati puškom, ali su već znali kako se puška drži na gotovs uperena na nas, kako se otima ili kako se siluju deportirke«. »Prva silovanja bila su već na Velebitu, po prilici ondje gdje je danas hotel »Velebno«. Kasnije nam je pričao zatočenik Ernst Brajner, moj prijatelj iz Zagreba koji je stigao za nama, da su ustaše na prelazu preko Velebita, kod Oštarija, pred njegovim očima silovali njegovu šesnaestogodišnju kćerku.«

Utvrđen datum početka logora SLANE

»Nas tridesetak, koji smo bili određeni za SLANU, prelazili smo Velebit, moglo bi se reći, bez odmora, jer ono malo što smo zastajali nije ni bilo zbog nas nego zbog potreba pratnje.Bili smo strašno žedni. Sjećam se, negdje na nekom kratkom stajalištu bilo je vode. Nisu nam dali piti niti nam je dao netko od kuća kraj kojih smo se zaustavili. U Karlobag smo stigli mrtvi umorni. Ovdje su ustaše organizirali kao neke demonstracije protiv nas. Doveli su grupu svojih pristaša i vikali su na nas svašta, govorili nam pogrdne riječi, izbacivali parole protiv pljačkaša, porobljivača, neprijatelja hrvatskoga naroda, ubica, izdajica, klicali su Anti Paveliću i nezavisnoj državi, proklinjali i prijetili.«

»Pod takvom dobrodošlicom ukrcali su nas u neki trabakul koji nas je čekao pod obalom. Grubo su nas natjeravali u taj brod i onda smo se uz dosta ustaša uputili prega Pagu. Vidjeli smo pred sobom samo bijele stijene kojima smo se približavali.«

»U SLANU, to jest Bašku Slanu stigli smo motornim jedrenjakom (»Sv. Josip«) 24. VI 1941. god. Bilo nas 30 Židova, svi od 20 do 25 godina starosti.«

Izjava dra Radana da je uhapšen 21. VI a da je već 24. VI stigao na Pag, ukazuje na to da su ustaše već ranije, najbliže tokom posljednjih dana lipnja, odredile i pripremale se (svoje ljudstvo) za logor »Slanu« a isto tako da je stvaranje logora u Jadovnom, odnosno ubijanje u Jadovnom išlo paralelno s ovim datumom. Naime, nije vjerojatno da bi se za Pag ili za Jadovno odlučili u ta tri dana kad su već pohvatali ljude za deportaciju iz Zagreba (i od drugdje) i upućival ih prema ovim punktovima. Naizgledna pometnja koju su usput zapažali deportirci, bila je samo njihov privid. Nakon analize sa mojim sugovornikom, zaključujemo da je ova prividna dezorganizacija jedna normalna iznenadnost, nesnalažljivost pri novom zadatku. Ovo je prvi endehazijski transport ljudi u jedan logor smrti. U ove dane još nisu stvorili dovoljno potreban mehanizam za bolje funkcioniranje.

Logor SLANA planiran je već početkom lipnja

U svojoj izjavi kako mu je došao Mijo Babić, paški svećenik Joso Felicinović, ovaj datum razgovora o SLANI stavlja na »kraj svibnja ili početkom lipnja«.

Nepobitna je činjenica da Mijo Babić po ličnom Pavelićevom nalogu sredinom lipnja odlazi u Hercegovinu gdje i pogiba (već 28. VI 41.). Dakle, razgovor s Felicinovićem (i drugima!) nad geografskom kartom otoka Paga – kako on to lijepo navodi – vođen je davno prije prispijeća prve grupe interniraca!

Ovaj je razgovor, ili bolje, ovaj je sastanak sa Babićem održan u Pagu, u prostorijama zgrade današnje općinske skupštine, u tadašnjem »ustaškom stanu«, u organizaciji političkog logora s načelnikom i logornikom na čelu, a raspravljalo se o formiranju koncentracionog logora SLANA.

Ovo se događa upravo nakon dana kada Pavelić i Artuković proglašavaju prve zakone o rasnoj čistoći i sličnim genocidnim poduhvatima (»Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda«, »Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti« – »Narodne novin« od 30. IV 1941. god.). Na osnovu ovih zakona 4. VI donosi se »Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rasno-političkih povjerenistava«.

Da bi se provele ove zakonske odluke, prije svega, ministar Andrija Artuković organizira »Ravnateljstvo za javni red i sigurnost« za čijeg šefa dolazi Dido Kvaternik. Unutar ove organizacije (koja će u kolovozu formirati UNS – ustašku nadzornu službu) sada se uspostavlja »Ustaška obrana za osiguranje« unutar koje djeluje tzv. »Ured 3« koji je bio nadležan za organiziranje koncentracionih logora. Na čelu jedne i druge organizacije nalazi se ustaša emigrant Mijo Babić Đovani. On je neposredni organizator prvih logora, dakle Pag i Velebit, tj. Logora Slana i Jadovno. On je taj koji dolazi na Pag i s kojim plemeniti svećenik Joso Felicinović raspravlja o lokaciji logora, rasprostirući predanj svoju vojničku kartu specijalku otoka Paga. Na ovaj rani datum dogovaranja upućuje i datum otkucan na nalogu kojim logornik ustaškog logora u Pagu, – ustaškog stana – Šime Oguić, naređuje brodaru Brni Maržiću da sa svojim brodom ujutro bude u Slani »odakle ćete biti upućeni po pijesak«. Ovdje je datum 20. VI 1941. god. i ovdje se ispomognimo s ovim datiranjem koje očigledno ukazuje da je nakon dogovora o lokaciji koordinacija sa Zagrebom u pogledu početka i funkcioniranja koncentracionog logora SLANA bila već u toku još i prije hapšenja prvih Židova u Zagrebu (20. VI) namijenjenih za ovaj logor. Već dan prije samog hapšenja u Zagrebu, u Pagu se priprema brod koji će ih sačekati u Karlobagu i prebaciti na mjesto novosmišljenog logora!

Nemušti jezik logornika »ustaškog stana« u Pagu

Ustašku naredbu političkog logornika u Pagu, Šime Oguića, Brni Maržiću treba vrlo ozbiljno progledati! Oguić šalje Maržića da 21. ujutro bude u Slani. (»… ima Vaš brod« »Sv. Josip« biti već u 6 sati ujutro na mjestu Slana na otoku Pagu…«!),

U SLANI tada još nema nikoga i ničega, jer tamo nikoga i ničega nema ni onog dana kad stižu prvi deportirci. Oni su došli na potpuno pust teren, na golo. U naredbi brodaru piše »… odakle ćete biti upućeni na pijesak«. Sa Slane, on će biti upućen »po pijesak«!? Kome je 21: VI trebao pijesak? I tko će toga dana na Slani u brod ukcravati pijesak kad tamo još ni u pomenu nema logoraša? Logoraši se toga dana tek hapse po Zagrebu!

Faksimil naredbe logornika Oguića brodaru Brni Maržiću o polasku po »pijesak«.

Faksimil naredbe logornika Oguića brodaru Brni Maržiću o polasku po »pijesak«.

 

    Nezavisna Država Hrvatska
    Ustaški logor Pag
    Broj: 367/41.g.

                P.n.g.
                Brne Maržiž – drvar

    Po naredbi satnika g. Ivana Devčića ima Vaš brod »Sv. Josip« biti već u 6 sati u jutro
    na mjestu Slana na otoku Pagu, odakle ćete biti upućeni po pijesak.

                ZA DOM SPREMNI!

                                  M.P.

    Pag, dne 20 srpnja 1941. godine	             Po naredbi satnika:
                                                          Logornik:
                                                        Šime Oguić d.r.

    Mjesni Narodni odbor Pag

                        Da je ovaj prepis vjeran svome triginalu tvrdi i ovjerava.
                        ZA TITA I REPUBLIKU!

                                                     Tajnik:

Ovo o pijesku je već tada običan nemušti jezik, providna kamuflaža, šifra koja znači drugo, stravično drugo, konspiracija kojom se još ne smije pred narod. Logornik potpisnik točno zna o čemu se radi i zato pod strogom naredbom upućuje brodara! Brodar, vjerojatno, i sam zna da ga tamo neće dočekati nitko ili ako ga je dočekao, tada on nije otišao nikuda po pijesak; ako ga je bilo tko dočekao, onda su to bili organizatori (vojni, politički i policijski) a nije isključeno da je na susret s nekim tamo organizatorima toga jutra brodar odvezao ove iste, organizatore potpisnike i organizatore koji su mudrovali nad geografskom kartom Paga skupa sa Babićem i ostalima! Brodar nije imao što raditi drugo toga dana na Slani i on se nije kretao radi »pijeska«!

Tri svoja prva dana brod »Sv. Josip« proveo je, dakle na »organizacionom« radu, na prevoženju organizatora u »inspekcijama« po otoku u radiusu Slane pa nam je jasno da su povrh ostalog uz dobar metajnski pršut i crnjak, odredili i kuće za prijem ženskog logora. Kuću dra Priplata i dra Hvale, koje su jedine bile prazne i čekale kao da su za to od davna određene. Selo Metajna nije znalo za svrhu dolaska grupe. Tek dana 24, tj. Puna tri dana od naloga po kojem se kreće trabakul »Sv. Josip« nalazi se pod obalom u Karlobagu i prima svoje goste: tridesetak Židova i njihovu krvničku pratnju.

Usputni profil jednog ustaškog prvaka

Da bi se donekle rastumačilo zlodjelo, u svakom slučaju treba barem usput proučiti njegovog protagonistu. Zato se s imenom prvog imenovanog povjerenika »ustaškog stana« Pag moramo malko vratiti u njegovu i našu prošlost, iako on nije nitko i ništa kao što su to bili i svi njegovi nasljednici.

Prema dokumentima Savske finacijske direkcije Zagreb, b. 8110 – I – 1934. njemu je određena »ustega« na plaći jer je kao »računo-polagalac« poreske uprave Korenica utajio ondašnjih 3500. – din. (što je tada bila pozamašna svota, tri mjesečne plaće boljeg službenika) i to od prinadležnosti učiteljici Mariji Vitković.

U odjelu unutrašnjih poslova Kotarskog N.O. Rab nalazi se izjava od 12. IV 1946. god., Maržić Josipa iz Paga, jednog od predratnih načelnika općine Pag, u kojoj imenovani prijavljuje štetu učinjenu mu po ustašama. Obrazlažući zašto se iz Paga (bojeći se za svoj život) sklonio na Rijeci, Maržić nabraja neke bigrafske podatke o ambicijama Jurja Crljenka:

»…Njegov nacionalni osjećaj na dolasku u Pag – on je došao kao ljotićevac i htio je osnovati svoju stranku, ali u tome nije uspio. Kad je vidio da to ne može, došao je k nama da ga primimo u našu Jugoslavensku Nacionanu stranku; mi smo znali da je on pokvaren, pa zato smo ga odbili. Onda se je pridružio HSS-i u kojoj je bio par mjeseci a odatle je prešao u Frankovce. Godine 1963. kandidirao se za načelnika paške općine pa je na dan izbora do 4 sata poslije podne na svojem stanu vijao hrvatsku zastavu, a kad je vidio pri koncu glasovanja da je propao, preokrenuo je zastavu na jugoslavensku«.

»Godine 1936. postavio se kao predsjednik Jugoslavenske čitaonice u Pagu i izazvao rasulo iste, jer je u njoj držao sastanke, sakupljao i kvario mladež protiv Jugoslavenskog SOKOLA i narodnog Jedinstva, te je bio zatečen i optužen od žandarmerije, na osnovu koje je po naređenju Banske uprave u Zagrebu bila ukinuta Jugoslavenska čitaonica u Pagu.

Crljenko je na radnji moje supruge postavio svojeg povjerenika… Naime, čim je preuzeo dužnost ustaškog »načelnika« on je odmah, već 12. VI 1941, »uredovao« barem na kući i dućanu kad se nije mogao dočepati vlasnika, koji se, kako smo vidjeli, sklonio. Da se vidi kakvim se još formalističko birokratskim riječnikom služe počinjući svoj put sve jačeg zločina, donosimo prepis akta o povjereniku: »Općinsko povjereništvo u Pagu, br. 2635/41. Pag, dne 12. VI 1941.g. Gospođa Jelena Maržić ž. Josipova, trgovina mješovite robe, Pag. Pošto ste dana 26. V 1941. god. napustili Pag, s time da se više natrag ne vratite, a radnju zatvorili i ključeve sobom odnijeli to je taj čin ovo općinsko povjereništvo moralo da ocjeni činom sabotaže. Uzevši pak u obzir i ponašanje vašeg supruga iz vremena srpske tiranije našlo je za potrebno i jedino umirujuće, da Vam u radnji postavim svojeg povjerenika gosp. Antu Kršulovića, kojem se morate u svemu pokoravati, jer će Vas se u protivnom udaljiti iz radnje i postaviti poslovođu. Općinski povjerenik: Juraj Crljenko v.d. (M.P.)

Nakon (površne!) istrage u Rijeci u srpnju 1946. g. Crljenko je bio osuđen a »Primorski vjesnik« u broju 323 donosi njegovo suđenje (i suđenje Josipu Zuboviću iz Kolana koji je skrivio smrt učitelja Ivana Balabanića) pod naslovom: »Okružni Narodni sud u Sušaku izrekao je pravednu osudu nad izrodima i neprijateljima našeg naroda«.

Crljenko je još jednom, bez ozbiljnih svjedoka, kasnije, u Sisku, diktirao izjavu kojom se vješto izvlačio pred odgovornošću. Međutim, zločini koje je pokrenuo na ovom kamenjaru neće ga zaboraviti nikada nego će ga iz dana u dan, kako izgleda, otkrivati sve više dok mu ne zaokruže istinsku, nepatvorenu sliku.

Čipkarska škola ustaškog načelnika Jurja Crljenka

Upravo u vrijeme načelnikovanja (prvog ustaškog načelnika) Jurja Crljenka dolazi na Pag majstorska ekipa za osnivanje logora: Mijo Babić »Đovani«, rođen u Zagrebu, po zanimanju šofer, predratni emigrant s Pavelićem i njegov sada lični izaslanik; povjerenik ustaški iz »Ureda III« Mijo Bzik s ustašama iz službe policije i obrane, te pisac ustaške propagande ing. Milivoj Sažunić, viši pristav ministarstva građevina, stožernik (sudjelovao u ubistvu zagrebačkog studenta Krste Ljubičića sa zagrebačkog sveučilišta; s njima je i Hornung Drago, stariji tehničar iz Slavonske Orahovice, kao arhitekt; i – kaže Crljenko – »mislim da je s njima bio« »neki« Devčić (Ivan, »Pivac« op.p) – upravo ekipa za osnivanje »čipkarske škole«! U razgovoru su mi kao tadašnji predstavnici vlasti savjetovali o tome da se podigne zgrada čipkarske škole u Pagu i tražili su kartu Paga. Poveli su me do zemljišta gdje se trebala podići ta zgrada i tu smo se rastali«.

Golonje, koji ni kruha nemaju ako ga nisu nekome ukrali, oni dolaze na Pag da investiraju i čipkarsku zgradu!?

Ovu je izjavu Crljenko podvalio Kotarskoj komisiji za ratne zločine u Sisku, 2. siječnja 1946. Nekritički ovu izjavu prenosi »Novi list«(31. srpnja 1985). Neupućenom istražnom organu u Sisku (daleko od Paga kamo se sklonio Crljenko da bi ga se zaboravilo) u tim se danima moglo oprostiti Crljenkovu podvalu. Danas, takva se površnost ne može opravdati!

Kanonik Felicinović, ne znajući šta je izjavio Crljenko, u svojoj je izjavio bio realniji. On kaže da je Babiću i družini donio svoju (vojničku) kartu Paga na kojoj je ustaša Babić olovkom zaokružio gdje će biti »čistilište«, »popravilište«. On, doduše, smještava ovaj razgovor u gostionici, ne govori ni o čijoj prisutnosti od svojih, da bi izbjegao priznati kako je to bilo na najzvaničnijem sastanku a ne u gostionici i da bi svoje paške suradnike nekako izvukao od odgovornosti, ali nam – osim izričaja koji se poklapa sa Crljenkovim priznanjem o »karti« – daje gotovo točne datumske naznake, konac svibnja ili početak lipnja što se nadalje odlično poklapa sa Crljenkovim datiranjem i sa kadrovskim rasterom kakvog ga u to vrijeme susrećemo kod ustaša u Pagu..

Iz Felicinovićevih »Ličnih uspomena« i bilješke »Novog lista« (br. 4 nastavka »Pakao u kamenoj pustinji« 30. VII 1985.) iz razgovora održanog 13. lipnja 1978. god. u Pagu citiramo: »Glavni organizator paškog logora Mijo Babić obećao mi je kad je bio na Pagu, da će se u logoru dobo postupati i da će biti samo «čistilište – popravilište«… Dalje navodi… da se negdje početkom lipnja 1941. godine, a moguće i svibnju 1941. godine sastao sa Babić Mijom u Pagu u jednoj gostionici. Babić Mijo mu je tada rekao da je u Pag došao sa zadatkom da pronađe lokaciju za podizanje logora. Geografsku kartu otoka (vojnu) dao je Babić Miji upravo Filicinović Josip. Na toj karti, sjeća se Felicinović, Babić Mijo je olovkom ucrtao područje Slane, te rekao da će uskoro u taj logor dovesti Srbe i Židove…«

Kanonik Felicinović ne kaže da je zločin voditi ljude u konc. logore zato što su Srbi ili Židovi, nego se tek tada razočarava – tako kaže, kad čuje da je sve pobijeno. »Prevario me Babić«!

A uz koga je to Felicinović za čitava rata kad kaže da se već 1941. razočarao »prevaren«! Ustaštvo njegovo nije prestajalo sve do posljednjih dana NDH, koliko je nama poznato!. A na suđenju, je li prokazao organizatore? Nije.

Ustaški pak načelnik, Crljenko, svoju podvaljenu izjavu završava, kako ga je nakon nekoliko dana ustaški poglavar iz Senja, Slave Tomljenović, telefonski zapitao, da li je »Pivac« našao mjesto za logor na Pagu i raspitivao se dalje, Tomljenović, zašto su uopće došli na Pag ovi iz spomenute ekipe? Crljenko mu je, tvrdi, jer je zaista bio neupućeno nevinašce koje samo gradi čipkarske škole, odgovori – on to lijepo nama i islednicima kaže – da on o tome »ne zna ništa«. I tako, o tome Crljenko »ne zna ništa«, Oguić o »radoznalosti«, Jofe o »čistilištu«, slijedom njih o tome ne znaju ništa ni novinari koji donose Crljenkovu podvalu kao otkriće za dokumentaciju o Slani i o vremenu, pa na kraju ne zna ništa ni narod kome tu podvalu pred nosom rastiremo kao geografsku kartu na kojoj pakla njet! Nepodvrgnut ozbiljnijoj istrazi, Crljenko je, pobjegavši daleko od dohvata Paga, uspio položiti vrlo malo od računa za danje pripremanja »čipkarske škole« i pletenja tananih žica s čudnim bodljikama oko čipkarskih »štapića«, »batića« i drugih čudovrsnih stubova koji su neposredno poslije toga poiznicali na Slani. Uz božji blagoslov evanđeoskom riječi »Arbeit macht frei« dobrog duha otoka Paga, kanonika Jofe, – čipka će ubrzo pokazati do tada neviđenu ljepotu!. Ovamo će zbog »radoznalosti« svraćati ustaški logornici, stari i novi, »dužnostnici« da ustroje, svećenici, da ohrabre i posiluju ako još ima koja mlađa, civili da »pripomognu«, osioni pijanci da se zagrle i zapjevaju… a mi ćemo mnogo godina kasnije u 1985. godinu slušati njihova duhovita i stilizirana domišljanja koja će nas zabavljati svojom napetošću i šarolikošću a od kojih ćemo zadržati samo probavljive doze da ne plašimo narod! Toliko! (Tako nas na nekim mjestima upoznaje s glavnim akterima zločinačke rabote izvješće Novog lista u 1985. godini pod naslovom »Pakao u kamenoj pustinji«!).

SLANA – prvi ispitni zadatak »ustaškog stana« Pag

Ova spiritistička seansa za skrb nad dušama (»u gostionici«), kad je sam sebi razjašnjavam izgleda mi ovako:

S ustašama iz Zagreba ovoj je seansi prisutan i po koji podvelebitski poznavalac otočke geografije (»neki Devčić« kaže Crljenko, a to je nitko drugi nego budući komandant Ivan Devčić »Pivac«, emigrant, učesnik napada na žandarmerijsku stanicu u Brušanima, 6/7. rujna 1932. god.), ponovimo i mi »neki« jer zaista je neki, iako spada među najveće zločince ovog vijeka; taj je »neki«, domaći, savjetovao i s drugima predložio Slanu kao najidealnije mjesto za smještaj konc. logora; Babić je, kad su stigli do svojih, na Pag, Felicinovića, Crljenka i ostalih, zatražio kartu da bi im pokazao točno mjesto svojih želja. Kartu nisu imali. Na zidu općine nigdje (pa ni u gostioni, ako su se ujedno gostili) nema geografske karte Paga. Ali ima je Felicinović, kod kuće.. On odlazi da je uzme. Donosi je i rasprostire pred Mijom i družinom i, razumljivo je, tu je započeo prvi razgovor o Slani. Zacrtana je na karti kanonika Josipa Felicinovića. Ako su bili u gostionici, pojeli su, popili su i krenuli svaki na svoj zadatak.

Da bi se bolje shvatilo na što su sve bili spremni pojedinci koji su se okupili oko tadašnjeg »ustaškog stana« treba pogledati okolnost pod kojom su se natjecali na rukovodeća mjesta, to jest preuzimali dužnosti… načelnika općine, logornika, tabornika, pobočnika, povjerenika… Ta mafija, koja je iz općine otjerala dotadašnjeg izbornog zakonitog načelnika općine, HSS-ovca Juru Jukića (kasnijeg člana ZAVNOH-a) naprosto se međusobno pobila tko će sjesti na koje mjesto, tko je kome nadležniji. Crljenko je micao Zubovića, Zubović Crljenka, Oguić je zamijenio Zubovića, neki su unosili Palčića; na svoj je red čekao Herenda; tu se danima mljelo i konferiralo o vlasti, pravilo nove kadrovske kombinacije i pretilo jedan drugome o razoružanom narodu svih skupa.

Usput: nisu se o tom pitanju savjetovali samo imenovani. Nešto je širi vjenčić, imenovanih i neimenovanih, sudjelovao u odlučivanju. Više ih je koji su bili gladni bestrudnih položaja!

U toj borbi za ličnu dominaciju i svoj smještaj oni su se natjecali u svakovrsnoj podlozi i servilnosti prema svakome tko im osigura stolicu. A jednako su tako stajali spremni i sposobni za svaki zločin koji im osigurava pravo da rukovode. Na što se, inače, mogao pozivati činovničić Juraj Crljenko, koji je uostalom pokazivao sve odlike teškog i neuravnoteženog neurotičara? Zbog takvih »zasluga« i kakve »političke prošlosti« sebi osigurava mjesto logornika student prve godine – Oguić, ako nema dobrih veza sa onima koji odlučuju? I šta im u prvoj brizi za podršku vlasti preostaje? Iskazati se na svakom zadatku koji nam nalažu ovi što nas obilaze! Prvi zadatak je – logor SLANA!

Prvi dani kamene pustinje

Datumima koje je dao dr Radan, ujedno je neoborivo riješena dosadašnja dilema o početku logora SLANA.

Istim datumom riješena je i dilema početka djelovanja ženskog logora u Metajni: istoga dana počinju oba logora.

Dr Radan: »Bili smo prvi logoraši. Stigli smo na SLANU na potpuno gol teren. Ničega oko nas nije bilo nego samo goli kamen. Postrojili su nas i tad nam je Ivan Devčić »Pivac« održao govor o našem položaju i o novom poretku u kojem ćemo se oslobađati putem rada (kako je to u natpisima stajalo na svim fašističkim logorima po Evropi – »Rad oslobađa!«) On nam se predstavio kao komandant logora i za svaki neposluh, otpor ili bijeg obećao nam smrt. Prema onome kako će krenuti daljnji naši dani, govor Pivčev bio je još vrlo tolerantan. Oko nas na jednu izvjesnu razdaljinu, i po kotama, raspodijelili su se ustaški stražari s puškama i mitraljezima. Tako su se i smjenjivali na tim položajima. Kako nije bilo ničega, spavali smo pod vedrim nebom. Sklupčani, ležali smo skupa Vilko Berger i ja. On je bio iz Zagreba (otac mu je imao tvorničicu čepova u Zagrebu). Tek za petnaestak dana dovršili smo baraku za spavanje. Ona je iznutra bila na kat, tj. imala je potpođen tavan pa je tako bila pogodna za spavanje, dolje, na podu i gore, na tavanu. Izgledala nam kao kuća. Dolje, po podu, imali smo čak i slamu na kojoj se ležalo. Ali ovo nije dugo potrajalo. Prva bura koja je puhnula jedne noći srušila je baraku i odnila je slamu. Više se baraka nije podigla na kat, nego se od nje iskoristio samo krov i položilo ga se na kameno podnožje. Šuplje uglove popunilo se suhozidom. To je ta baraka koja je vidljiva na fotografiji koja je objavljena. Od tada sve do kraja spavao sam i dalje pod vedrim nebom, sklupčan na kamenu.«

»Kad se srušila baraka, bilo je mrtvih i povrijeđenih. Poubijalo je, odnosno, poranjavalo je one na koje su se srušile grede koje su pravile osnov konstrukcije. Do mene je ubilo nekog Žiligmana, na mjestu. I on je bio iz Zagreba, imao je štampariju. Poslije ovog iskustva ja više nisam ulazio u baraku na spavanje. Bilo mi je i jednako i pored nje, uza zidić.«

»Ustaše nisu imali nikakve barake. Gdje su spavali, ne znam. Išli su prema luci, valjda u brod ili su otplovljavali kad su završili smjenu. Možda u Karlobag ili Metajnu. Znam da je komandant ponekad odlazio u karaulu, koja je imala jedno ili dva odjeljenja. Ali to ipak nešto kasnije, jer u početku nije bilo karaule, trebalo ju je sazidati. A do tada je prošlo nešto vremena. Ustaše su imali kuhinju, to smo im sazidali i bila je kao nečim natkrivena. Ali mi, mi smo metnuli dva kamena i na njih kotao, to je bilo sve. Ovdje se u novinama[5] govori o nekoj kuhinji; kakva kuhinja!«

Dido Kvaternik – oduševljen lokacijom

»Koliko je nama bilo poznato, za ovaj logor se lično odlučio Dido Kvaternik. Jasno je da je na tome s njim sarađivao netko, vjerojatno od domaćih, koji je poznavao ovaj teren, a možda ga, prvotno, i doveo ovamo da se uvjeri na licu mjesta. (Koliko čujem, medicinar Lovro Zubović je iz obitelji gostioničara Zubovića, preko puta, u Karlobagu. On je ujednu u najtjesnijim obiteljskim vezama u Barbatu, selu na ovoj strani Paga, odakle i potiče ova obitelj. Sve je to, dakle, i Slana i Metajna teren koji on mora najbolje poznavati. Zatim, i Pivac i Frković su iz podvelebitskih sela koja Pag dobro poznaju. Ovdje nam nije potrebno nabrajati »domaćine«, paške ustaše koji valjda znaju svoj otok s »komandantima« o tome konferiraju!)«.

»Za našeg boravka tamo, Dido je dolazio u logor. Znali smo kad je dolazio, osobito u početku dok su stražari još bili mladi, gotovo nepismeni seljaci i, poneki, prema nama tolerantniji pa bi se i prevarili, kazali nam i poneku riječ, izjavili ponešto iz čega logoraš uspijeva mnogo toga zaključiti i doznati. Ali, kako smo preko dana obično boravili podalje od samog logora, na radu, u sakupljanju i odvaljivanju kamenja ili gradnji, na primjer, duž trase prema Metajni, ja Didu nisam imao prilike nikada vidjeti. Viđao sam neka lica, uvijek u uniformama, a ako su i bili civili onda su imali ustaške kape na glavi. I pop je tako hodao kad bi zakružio logorom.«

»Brodovi sa Slane prema Karlobagu neprestano su komunicirali. Prije svega, ustaše su se smenjivale; upravna zgrada koja se podizala na Suhoj nikada nije bila dovršena i u njoj se nije stanovalo. Komunicirala su i dva broda. Nekoji su odlazili put Metajne. Što se donosilo i koga se donosilo ja nisam imao prilike vidjeti odnosno pratiti. Ja sam u luku odlazio samo tada kad sam bio uključen u kakvu grupu koja je morala nešto ukrcavati ili iskrcavati.«

»Na pristaništima, ni na Suhoj ni u Baškoj Slani (uvali nasuprot Suhe, op.p) nije bilo nikakve »prijemne kancelarije«[6] niti su se vodili nekakvi spisi.

Riječ o ženskom logoru

»Bio sam na Slani od prvog dana do gotovo posljednjeg. Ne megu tvrditi da li su ili nisu doveli žene na Slanu u onih pet, ili, recimo, maksimum deset dana postojanja logora poslije mojeg odlaska iz SLANE, ali za vrijeme mojeg boravka u logoru SLANA nije bilo nikakvih žena. U SLANI i u Židovskom i u tzv. srpskom logoru bili su samo muškarci. Ni djece nije bilo sa nama.«

Prve žene u ženski logor u selu Metajna, stigle su istoga dana kada i muškarci na SLANU 24. VI 1941. god. Bile su to svega četiri žene Židovke. To su one žene koje se kod odlaska njihovih muževa u logor nisu htjele od njih odijeliti i dobrovoljno su pristale da budu deportirane skupa sa svojim muževima. Odmah se pokazalo da one nisu skupa s muževima, nego da su najsurovije prevarene. Postale su nukleus novog, tj. ženskog logora.

Ženski logor nalazio se u selu Metajna, sjeverozapadno od Slane u dubini Paške uvale. Žene su bile smještene u dvije kuće (kasnije u trećoj) koje su tada bile dosta po strani sela. To su kuće odmora dr Triplata, veterinara tada nastanjenog u Karlovcu I dr Hvale, pravnika iz Zagreba. Upravitelj ženskog logora bio je Makso Očić, siledžija i koljač. Uhvaćen, strijeljan.

Za prvima, kroz samo nekoliko dana već su stigle i one koje su onog kobnog dana na Zagrebačkom velesajmu, »velikodušnošću« ustaškog šefa ravnateljstva, puštene svojim kućama. S njima su bile i nove, pokupljene (u Zagrebu 9. VII), kao i druge, sabirane posvuda po novodržavnoj tvorevini te, sve skupa, sa prvima, podijelile gorku logorašku sudbinu.

Nada Feuereissen priča kako je u Metajni zatekla četiri deportirke. One su je izvijestile, da su putem dovle u moru utopljene 44 žene. To su vjerojatno pravoslavke koje su s njima bile u transportu od Gospića ili Jadovna prema Pagu, ali na Paga ni Metajne nisu vidjele! Poznato je da se već u Gospiću svaki kontingent smanjivao jer su nekoji bili nestajali put Jadovna, a kao što nam kazuje Nada, nekoji su nestajali u moru.

Svjedočenje Nade Feuereissen govori nam da je drugo hapšenje uslijedilo petnaestak dana kasnije od prvog, jer ona bilježi da su se u Gospiću našli 13. VII. Po ovom podatku zaključujemo i rast logora na SLANI, a koji se poklapa sa izjavama dr Radana kako je prvotno bila omanja grupa koja je podizala potreban smještaj i sebi i ustaškim stražarima, a tek su tada nastajali sve jači zločini. Ovi nam datumi ujedno koriste da utjeruju u laži one »svjedoke« koji su nam o logoru bajali svoju poganu podvaljivačku priču osmišljenu da njih lično koliko toliko opere.

Pred Okružnom komisijom za ratne zločine za Hrv. Primorje svjedok Dokozić Jakov[7] (star 41. god. koji je kao zidar bio zaposlen na Slani, u izjavi koju je dao u Petrčanima 24. III 1945. među ostalim navodi:

»Zadnjih dana prije preuzimanja ovog logora od Talijana, došao je jedan transport žena. Pošto se u samom logoru nalazila neka komisija, sastavljena od ustaša i njemačkih oficira, nisu mogli ovaj transport dopeljati u logor, već su ga odveli u Casku. Slijedeće noći prevezli su ove ljude, odnosno žene, negdje na Paška vrata gdje su se nalazili rovovi za lešine i mislim da su bile sve pobijene iste noći, jer sam čuo kako su u jutro došli pjevajući na brodu sa pristaništa Slana«.

Ivan Kustić iz Metajne (star 42. god., zemljoradnik) pred istom komisijom izajvio je dana 21. XI 1945. god:

»O sudbini svih žena koje su bile zatvorene u kući dra Triplata ne znam ništa podrobno, tek o jednoj koja je ubijena noću i zakopana kraj šumice na mjestu zvanom Dražica. Prema pričanju Jele Lončarić, žene Jure, ta nesretnica je vođena od ustaša na mjesto ubijanja i čulo se je udaranje pijuka. S obzirom na to djeca su treći dan nakon toga otkrila grob na kome nisu bili nikakvi tragovi krvi«

O ženskom logoru u Metajni najvjerniju će nam sliku dati na daljnjim stranicama svjedočenje Nade Feuereissen.

Pakao SLANE započinje svoju žetvu

»I žene i muškarci, svi koji smo prvi stigli na Pag i oni koji su stizali neposredno za nama, svi smo bili Židovi, Zagrepčani, tj. kako rekoh, prvo mi, tridesetorica nas iz organizacije SBOTIČ. U Zagrebu nas je pohapšeno i dopremljeno do Gospića oko 60-70, ali su nekoji otpremljeni drugamo, u Jadovno ili su pobijeni unaokolo. Na Pag je iz ove grupe stiglo samo tridesetoro nas.

Odmah za nama, oko stotinu njih dovedenih, bili su iz masonske organizacije BNERBIT. S njima zajedno bile su pohapšene i njihove žene i transportirane u logor (Metajna).

Poslije su dopremali ljude odasvuda.«

Da se vidi kako dobar dio ljudi nije nkako bio pripravan da shvati ovu novu

Pojavu genocida i da su Židovi krivi samo već i zato što su se rodili kao Židovi, dr Radan mi je ispričao jednu istinsku anegdotu koju je iz ovog logora smrti upamtio kao dokaz, u najmanju ruku, smetenost i kod onih ljudi koji su inače čitava života bili stubovi razuma i realnosti.

Dr Ferdo Frank, starac od oko osamdesetak godina, bio je tada najstariji zagrebački advokat. Kancelariju je imao na tadašnjem Jelačić trgu (današnji Trg republike). On se, jadnik, dok je bio živ stalno čudio dolasku na otok govoreći: »Ne ide mi u glavu, ali zašto, zašto su me uhapsili? Pa ja za čitavog mojeg života nikada nisam bio ni pod kakvim disciplinskim postupkom!« I žena ovog advokata bila je internirana. Vjerojatno je bila u Metajni gdje je i završila, ili je utopljena. Iz daljnjih riječi dr Radana saznaju se detalji iz života onoliko koliko je njemu bilo moguće da ga uoči i ponese sobom kao zlu uspomenu, ali su ovi detalji vrlo značajni i za rekonstrukciju drugih, popratnih datiranja i osvjetljavanja niza do danas još nerazjašnjenih pitanja.

»Osim gradnji karaula unaokolo logora, kopanja primitivne latrine, podzidavanja ustaške i naše kuhinje, u početku smo radili sve štogod je potrebno da se organizira makar i najprimitivniji smještaj. Razumljivo je da smo među prvim bili natjerani dovršavati ustašama za potrebe njihove sigurnosti, karaule, puteljke do njih a onda početak ceste.«

»Bila su s nama dva brata Armut, i oni su imali oko 20 do 25 godina, vjerojatno su bili tehničari. (Njihov je otac imao neku proizvodnju paste za cipele u Zagrebu, negdje u donjem kraju Ilice). Oni su upravljali svakom stručnijom izgradnjom, karaula, ceste, upravne zgrade. Oko njih bila je formirana jedna radna grupa koja je radila pod njihovim stručnim vodstvom. Ta je grupa ovdje gotovo sva preživjela i ona je poslana put Jasenovca. Tamo su tek na kraju postojanja Jasenovca svi pobijeni, osim Bergera koji je pobjegao u proboju logoraša iz Jasenovca dana 22. VI 1945. Berger se živ vratio u Zagreb«.

»Ja sam lično radio na svim poslovima, štogod je trebalo, osobito do dolaska Srba. Sa brodova koji su stizali u Bašku Slanu prenosio sam prvo bale sijena u kojima je bilo i preko šezdesetak kilograma. Kada bi me uprtili, stati nisam smio a ni pasti jer tko će mi ponovo uprtiti na leđa; izdržavao sam u borbi na život ili smrt. Zatim smo prenosili daske, balvane, kasnije visoke kolce za ograđivanje logora i brojne kalemove bodljikave žice. Imao sam dojam da su ove žice već negdje upotrebljavane, bile su sve zarđale. Vreće tjestenine mora da su bile iz nekog vojničkog magazina stare Jugoslavije. Od te tjestenine, škrto smo dobivali za kuhanje. Mesa za nas nije nikada bilo. Snage su nam naglo popuštale. Svi smo odmah silno omršavili iako nismo ni do tada bili debeli, bili smo mladići. Ja sam na pr. pao petnaest kilograma. Imao sam otečena koljena. Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas. Zobani smo bili jedan po jedan, svakodnevno. Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima«.

Ogromni radovi onemoćalih ljudi

»Čim smo stigli na područje SLANE dali smo u zajedničku kuhinju sve ono što nam putem nisu pokrali. Tako nam prva dva tri dana u ishrani nije bilo loše, ali bili smo još uvijek svježi od kuća, još ne preslabljeni. Naš kuhar bio je jedan Židov koji je do tada bio kuhar u najboljem zagrebačkom hotelu, Esplanadi. Zvao se Klajn. Radi trajnosti na putu, gotovo smo svi sobom imali ponešto špeka i suhog mesa. To se, rekoh, brzo konzumiralo. Onda smo od ustaša dobili tjesteninu. Kuhalo se u vojničkom kotlu, na otvorenom. Kod dolaska nove grupe količina tjestenine gotovo da se nije pojačavala. Na kraju je ostalo na goloj vodi sa malo raskuhane tjestenine koja je kružila loncem. Onima koji su bili gladniji, kuhar je dozvolio da na kraju jela ogrebu kazan. Bila je to posebna beneficija. Masti, a pogotovo mesa, nikada nije bilo. Od kruha dobivali smo ono što smo u Zagrebu zvali »šubašicev« kukuružnjak. Ispočetka se ovaj kruh dijelio na osam dijelova, kasnije na deset a na koncu na dvanaest dijelova. Ostali smo dakle na prozirnoj kriščici. Ne znam kako smo izdržavali.«

»Glad mi se najužasnijom činila u početku, dok se valjda još nismo bili na nju privikli. Stalno sam sanjao jedan buncek za koji sam znao da mi je ostao visiti u ostavi kod kuće. Nisam mislio ni na život ni na smrt koliko na taj buncek! Opsijedao me naprosto!«

»U načelu nama je bilo dozvoljeno primanje paketa, lično i kolektivno. Jednom smo tako bili dobili pošiljku limuna. Na svakoga od nas dopalo je pola limuna. Pojeli smo, naravno, sve sa korom i to tako da smo čitavog dana držali u ustima po komadić limuna. Više nam se takva pošiljka nije javila.«

»Jednom sam bio od kuće dobio paket. Međutim, gotovo je sav paket bio opljačkan. U njemu sam našao jedan ubudžali »subašić«, jednu jedinu »Gavrilović« konzervu i tragove na papiru od napoletanki i drugih jestiva. To je bio čitav paket.«

»Jedvice smo se kretali, a u takvom stanju izvršavali smo sve radove. I danas još, nadam se, ako bi se pogledalo na izvršeni samo kameni dio posla – koga zacijelo vrijeme ipak nije mogao sasvim izbrisati – moći će se rekonstruisati silan napor kojeg su uložili na smrt premoreni ljudi već iznureni u predsmrtnim grčevima. Hodalo se i radilo, moglo bi se reći, umirući.«

»Ja sam lično dosta radio na miješanju žbuke. Onde na Suhoj odmah iznad plaže napravili smo okvir od dasaka i tu sam radio. Za miješanje napravili smo dugačke crvene mješalice. U žbuku smo stavljali more, jer je vode bilo premalo, da bi se brže napredovalo. Tako zapravo ta žbuka ne vrijedi jer je puna soli. Ja vjerujem da su se zato objekti ranije raspali nego bi trebali.«

U vrelima su ustaše prali odjeću

»Kad smo stigli, prvo veče, dvojicu su poslali po vodu. Jedan od dvojice bio sam ja. Poveli su nas kilometar, kilometar i po južno od logora. Ovdje izvire odlična voda (Taj se izvor zove Malin; nedaleko iznad njega zaravan je s grobovima, Fornaža – opaska pisca). Vodu smo donosili u bremenicama. Još smo dva put išli na ovo vrelo. Više se nije moglo. Ustaše su na njemu prali veš. Od tada smo samo pili vodu koja teče u plaži na Suhoj. Gdjegod se ovdje prokopa dolazi se do vode. Tako smo na Suhoj prokopali na nekoliko mjesta i pili smo tu vodu. Međutim, tu se ne može napraviti dublji bunar tako da je vode uvijek malo. Zatim, to nije prava voda, ova ima vrlo malo salniteta i ako se pije za žeđ uvijek si jednako žedan. U logor se voda nije donosila: jedino za kuhanje. Na ovaj je izvor dovođen čitav logor u kolonama. Pilo se jer se nije imalo što drugo. A i ovdje su ustaše prali veš kadgod su htjeli te su tako i ti mali izvori bili zagađeni ili mutni. Kad bi nas doveli, nisu htjeli čekati da se bunarić raščisti nego smo morali ili piti ili otići, i dalje žeđajuć pod onim užasnim suncem koje je u uvali SLANE naprosto gorjeli. Žeđa je bila jedna od najtežih muka, nepodnošljiva, teža od gladi.«

Na pitanje, da li je bio moguć neki kontakt s okolnim stanovništvom, svjedok je zanijekao svaku mogućnost i nastavio:

»Jednom ili dvaput na samom početku, kad smo gasili kreč na Suhoj, na plaži ispod nas došli su ribari. Da li su bili iz Paga ili Metajne, ne znam. Ondje su potegli mrežu, potegaču. Jedan od nas prikrao se do njih i šapnuo im je neka nam ostave koju ribicu. Nisu mu ništa odgovorili. Okrenuli su se i otišli.«

»Zapravo mi i nismo imali neku pravu orijentaciju, nismo znali kamo smo to okrenuti. Pogled na unutrašnjost Paga nekako nas je navodio da mislimo kako je onaj drugi rt pred nama vrh otoka Raba. Ali, vremenom nismo više ni razmišljali o tome. Postajalo nam je svejedno gdje smo i koliko će to trajati. Izlaza smo vidjeli sve manje. Ispočetka se još nešto razgovaralo, politiziralo, nadalo se nekom izlazu, međutim, to je brzo zamrlo i jedini nam je bio interes saznati da li smo još uvijek svi od juče živi i koliko nas je ostalo još donekle krepkih.«

Kušanje otrovne trave

»U to vrijeme – koliko je meni poznato, a vjerujem da mi je poznato sve što se događalo osobito u početku – tih prvih nekoliko dana dok nas je još držao kao neki jaki poriv u nama – od normalne smrti umro je samo jedan čovjek stariji, koji je stigao ovamo sa dizenterijom pa smo ga kao takvog i sami morali izolirati i paziti da se ne bi i drugi zarazili. Ostali koji su nestajali, pogibali su, prvo, u pojedinačnom obračunu, bilo u ustaškom hiru nad nama, bilo pred strojem radi neke kazne ili odmazde za pripisani prijestup ili se žrtvu odvodilo nekamo, ne znam kamo.«

Načas sam prekinuo sugovornika i zapitao ga kako je logor podnosio profesor matematike na II klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, Aleksandar Semnic. Bio je to vrlo ugledan profesor i pedagog izvanrednih kvaliteta na gimnaziji na kojoj sam polazio VII razred: malen, blistava lica i pogleda, entuzijast vječito u pokretu, drag svojim đacima. Da bi ga za razgovara što bolje oživio, dr Radan mi je ispričao malu logorsku anegdotu koja je sasvim priličila ovom čovjeku punom istraživačkog duha. Među onim golim kamenjem profesor Semnic je našao biljku sličnu nekakvom sočnom kaktusu za koju je tvrdio da bi se kuhana mogla jesti. Mi smo je krišom uspjeli skuhati i jeli je. Bila je gorka, ali što zato ako je takva, hrana je. Poslije jela svi smo dobili takve proljeve da nam više ni na pamet nije pao sličan eksperiment. A nije ni bilo čime eksperimentirati. Trave oko nas nije bilo ni za lijek«.

Poznajem biljku o kojoj mi je pričao sugovornik. To je zapravo jedina biljka koja se nađe na tom terenu. Rijetka je, ali se nailazi na nju, posebno na tom dijelu otoka. Ribari je beru da bi je nasjekli radi tjeranja polipa (hobodnice) iz rupe ili radi kićenja rubova mreže. Naime, kad ribe koje su u mreži pokušavaju bježati preko konopaca, čim

Jedina biljka koja (ponegdje) izraste na kamenjaru Slane. Vrlo je žestoka, gotovo otrovna, a ribari je kuhaju da bi u njenom soku natopili konope na mreži potegači, da riba ne bi skakala preko konopa i bježala iz mreže. Biljka je slična kaktusu. Foto: Dr Henri Bernard, Colmar, Francuska

Jedina biljka koja (ponegdje) izraste na kamenjaru Slane. Vrlo je žestoka, gotovo otrovna, a ribari je kuhaju da bi u njenom soku natopili konope na mreži potegači, da riba ne bi skakala preko konopa i bježala iz mreže. Biljka je slična kaktusu. Foto: Dr Henri Bernard, Colmar, Francuska

osjete ovu travu vraćaju se natrag, tj. ne bježe iz mreže. Dragi profesor Semnic, doveden u bijedu, zaboravio je na oprez. No, bilo je svejedno. Sa SLANE i tako se nije vratio živ. Kad je ubijen imao je 28. godina službe. Ovdje na Slani ubijena je i prof. Deodora Dežma, također sa II klasične gimnazije u Zagrebu.

Mladić umlaćen kundacima

Svoja izlaganja i besperspektivnosti dr Radan obično potkrepljuje sjećanjem na neki stravičan događaj.

»Bio s nama jedan malko zaostaliji mladić, zvao se Blajher. Otac mu je imao kuću na tadašnjem Trgu republike. Dok smo iskrcavali daske na Baškoj Slani, ustaše su nam neprestano nešto naređivali. Nekoji u vodi, nekoji na kraju prihvačali smo materijal, dodavali ga dalje ili ga nosili uzgor uz kamenjar prema logoru. Ovaj mladić, kako je bio malko tvrd na sluhu i shvaćanju, nije odmah shvatio šta mu je ustaša naredio ili valjda nije odmah prihvatio dasku kako mu je ustaša naređivao. Ustaša je ovo shvatio kao neposluh ili je izvodio da tako shvaća. Skočio je na ovog mladića, skočili su drugi ustaše. S mladićem je bilo gotovo. Ubili su ga začas, udarajući ga kundacima. Naprosto su ga zgnječili.«

Prvo javno strijeljanje

Kako su u ovakvim logorima vrlo česta javna upozorenja, tj. javne odmazde za »neposluh«, »protest«, pokušaj bijega ili sl. a koja se obično izvode pred logorašima da bi ih se zastrašilo, upitao sam svog sugovornika da li je takva javna strijeljana viđao u SLANI?

»Prvo javno strijeljanje bilo je nad mladim Wylerom[8], tako se nekako prezivao taj nesretni mladić. Bio je Austrijanac, Židov, jedan od skijaških prvaka. Pred dolaskom Hitlera u Austriju on se sklonio u Zagreb kod svojih rođaka. Mogao je i on imati ne više od dvadeset godina. Već rekoh, kako smo u početku predpostavljali da je onaj drugi rt pred nama dio otoka Raba. Nije tako daleko. Vještiji čovjek mogao bi ga preplivati. Rab je u rukama Talijana, mogao bi biti spas. Vjerojatno je i Wyler tako mislio. Na Suhi, potajno se iskrao i zaplivao u tom pravcu. Ustaše su ga primijetili, ali su se isprva pravili da ga ne vide. Tek kad je odmakao daleko, ustaše su otišli za njim. Pustili su ga da se izmuči, da dopliva na taj suprotni rt. To je zapravo rt sv. Nikole na Pagu. Tu su ga sačekali. Bio je sav u krvi kad su ga doveli natrag. Nakon svega zla što su nad njime napravili od hvatanja do dovođenja natrag, ovdje su nas sve postrojili. I nas i Srbe. Strijeljala ga je nekolicina mladih ustaša.«

I svjedok Josip Balaž, (komunista iz Daruvara) koji nije znao za Radanov iskaz kao ni ovaj za Balažaj, ispričao nam je ovu priču o strijeljanju jednog sportaša koji je pokušao bijeg. Balaž je prvo bio u Židovskom logoru, kasnije u onom drugom. Znači da su Hrvate komuniste stavljali u »srpski« logor.

Ovdje, pri ovom prvom javnom strijeljanu saznajemo usput kako su stariji, već iskusni ustaše, nastojali zakrviti mlade, tek unovačene, neiskusne i nevješte puški. Radan: »Koliko su još bili neiskusni ti mladi ustaše vidjelo se i po tome što je tom prilikom jedan od njih izjavio da on još ni ne zna pucati. I ondje pred nama, na licu mjesta su mu pokazivali kako se puca, ondje pred čitavim strojem i pred osuđenikom«.

Međutim, kako je poznato, ustaše su se brzo pobrinuli da svoje kadrove po ubrzanom postupku upoznaju sa svim vještinama ubijanja. Da bi im pružili priliku da što prije i što dublje ogreznu u krvi, oni su se služili čak podmetanjem osobne nesigurnosti, fizičke ugroženosti njih samih, fingiranjem panike, dovikivanjem za pomoć jer ih je, navodno, ovog časa napao jedan od logoraša! Evo čega se sjeća dr Radan dok je dugo razmišljao da bih se dosjetio kako se zvao ustaša (vjerojatno patološki tip ili lukavi dovitljivac) koji je na taj način izazivao i slao u smrt nevine ljude. Ime mu njegovo[9] – negoduje dr Radan , nikako ne dolazi – a toliko ga dobro zna da vjeruje kako će mu njegovo ime ipak odnekud iskrsnuti:

»Jedan od ustaških naredbodavaca, za koga smo potajice među sobom komentirali kako mora da ima privide, čini mi se, ponekada, da se samo pretvarao. Mora da je sebi stavio u zadatak plansko i metodičko privikavanje mlađih na ubijanje. Odjednom bi krenuo put logora i započeo bi vikati da ga je tamo na radu (ili već gdje se domislio) napala nekolicina logoraša, da su ga namjerili ubiti. Istog časa skočili bi ustaše, zgrabili bi dvojicu, trojicu, odveli ih i strijeljali. Na taj je način taj lukavi psihopat »čeličio« svoje mlade stražare. Od tada već strijeljanje je bilo vrlo često, svakodnevno.«

Gorki okus saradnje

»Već sam nešto napomenuo da su za specijalne poslove ustaše izdvojili jednu grupu mladih ljudi, studenata arhitekture, tehničara, građevinara i sl. stručnih radnika. Oni su imali nešto alata da bi mogli poslovati. Na pr. oni su klesali ono kamenje koje je ugrađeno u upravnu zgradu, u onu istočnu karaulu i dr. Oni su imali »križeve« za trasiranje trasemprema Metajni, rukovodili i izvodili ugradbu ove cestei itd.«

»Svi mi ostali na radu nismo imali nikakva pomagala. Sve se radilo golim rukama, ni lopate se nije imalo, ruke su mi bile stalno krvave, rane su mi zarasle tek na povratku, u zatvoru u Gospiću. Problem nije bio samo posao, problem je bio na svakom koraku. Na primjer, cipele su mi se potpuno raspale. Imao sam jake, visoke cipele još iz stare jugoslavenske vojske, crne. Potplat se potpuno odlijepio i ja sam ga privezao žicom da kompletno ne otpadne. Seljacima su možda opanci dulje izdržali osobito oni koji su podšiveni gumom. Na onom šiljastom kamenju sve se ostalo začas raspadalo. I odijela na nama. To i nisu više bila odijela nego obične krpetine. Mi smo s onim što smo imali na sebi morali zalaziti u more kad smo iskrcavali sa brodova materijal. Luka je naime plitka i nikada brod nije mogao pristati uz samu obalu. Trebalo je zaći u more preko pojasa i dodavati materijal. Odijela koja su bila na nama začas su se u slanoj vodi raspala pod djelovanjem onakvog sunca. Kako se braniti od sunca, gdje se skloniti! Za čitava mog boravka na SLANI nisam znao što je to sjena. U nedelju se nije radilo. Tada bi nas vodili na more da se okupamo i da u moru isperemo to što smo imali na sebi. Sol je sve izjela. Na radu se sve iskidalo i visjelo u ritama.«

»Radi lakšeg i efikasnijeg upravljanja ustaše su povjerili pojedincima da ponekad sprovode njihova naređenja. Nekoji od ovih logoraša vremenom su postali ili bar naizgled bili su kao pravi kolaboranti. Ustaše su ih doveli u takvu zavisnost da su striktnije i od njih samih provodili svaku pa i najgoru naredbu. Ovi su zapravo započeli kao naši neznatni predstavnici a završili su kao najgori kolaboranti: Dijamantštajn i, uz njega nešto kasnije, neki Pajtaš.«

»Nesretni Dijamantštajn, još na putu, pokazivao se dosta hrabrim i dosjetljivim. Posjedovao je neku energiju i neko pouzdanje da se može ostati živ ili je u početku možda sebi utuvio ludu ideju da se tako može spasiti barem dio ljudi. Već u Gospiću, dok smo bili u Sokolani, Bruno Dijamantštajn nam je savjetovao da se možemo dopisnicima javiti svojima u Zagreb. I mi smo svi napisali karte koje je on odnekud dobio. Poslijepodne je došao među nas ustaša koji je bio na pošti, sabrao sve karte i pred nama ih rasparao uz viku i dernjavu na nas, uz prijetnje i vrijeđanja.«

»I ovo na SLANI počelo je sasvim nevino. Već prvog dana u koji smo stigli. Iz jedne naoko male, prijeteće situacije:

»Kad je naime komandant Pivac završio svoj govor, pozdravio je ustaškim pozdravom »Za dom!«. Nitko od nas nije odgovorio. On je tada počeo da se dere na nas, psuje, da nam majku židovsku, da će on pokazati nama, da nam prijeti na sto načina. Tada je Dijamantštajn jedini našao snage da istupi i kaže mu: ´Gospodine Ustaša, nama Židovima od vaših je vlasti zabranjeno pozdravljati ustaškim pozdravom. Mi smo niža rasa´. Pivac je ostalo iznenađen. Odmah se stišao i promrmljao. ´A, tako! Dobro, dobro, ja ću se raspitati za tu zabranu´. To je bilo sve. Od tada sve što su oni s nama trebali, počeli su se obraćati preko Dijamantštajna, kasnije i preko Pajtaša. Osim ostalog, kasnije su ova dvojica čak morali birati koga će kazniti, streljati. Dijamantštajn i Pajtaš od tada sve do kraja dobivali su hranu sa ustaškog kotla.«

Na ovo opisivanje kolaboracije, dr Radan pridodaje o nesretnom završetku i jednoga i drugoga. Ova dvojica nisu poginula na SLANI. Oni su bili na čelu grupe koja je živa vraćena, tj. otpremljena prema Jasenovcu«.

Jadna sudbina kolaboranata

»Dijamantštajn, zapravo, ne htijući postaje kolaborant. Na primjer, tu kod nas, nekog spiska, popisa logoraša nije bilo. I prema tome, kad je došao ustaša i zatražio, na primjer, petnaestak ljudi za rad ili iskrcavanje ili da se grupiramo u više grupa onda bi on Dijamantštajnu rekao neka izabere. Tako je došlo do toga da je Dijamantštajn izabrao i za ubijanje.On bi, vidjelo se, u tom slučaju izabrao starije i onemoćale a nekako spašavao nas, mlade… tako je započela njegova kolaboracija. Zatim, bolje se jelo. Ja sam na svoje oči vidio da su i on i Pajtaš jeli iz ustaške menze. To se ne da sakriti. I to je išlo sve dublje i dublje. I na Jadovnom je sličnu ulogu odigrao jedan koji se zvao Liht. Naime, logoraš posane bijednik, svede se na nulu, u tom slučaju mnogi je spreman na svašta za komadić hljeba… nešto je tako bilo i u Aušvicu i drugud, po svim logorima… čovjek se izgubi u njemu.«

»Ova grupa mladića koja je povučena sa Paga, bili su prvi logoraši Jasenovca. S njima je Jasenovac započeo. Ova je grupa na čelu sa Dijamanštajnom, koji je s njom trajno rukovodio, prvo, neko vrijeme sačekala u Jaski, u Erdődijevom dvorcu, a onda kad su ustaše podvlastili kožaru i lančaru u Jasenovcu prebacili su ih tamo. Iz lančare su ustaše s ovom grupom napravili kovačnicu. Logor se postepeno razvijao, brojno rastao vrlo brzo. I praznio se jednako tako brzo, ubijanjem. Ova grupa židovskih mladića ostala je živa sve do poslednjih dana. Tada je pobijena, sva osim jednoga, osim onog Bergera koji se uspio spasiti u proboju.«

»Dijamantštajn i Pajtaš bili su Zagrepčani kao i mi. Za Pajtaša znam da je bio sin trovca špecerajem na uglu Jurišićeve i Draškovićeve ulice. U Jasenovcu i jedan i drugi miali su posebne zadatke. Oni su se kretali kao slobodnjaci, dolazili su u Zagreb po zadatku kupnje, nabavke porebne za logor ili za pojedine ustaše iz Jasenovca. Tako su im jednoga dana ustaše povjerili zadatak da za njih, njihovoj rodbini u Zagrebu prenesu neki koferčić. U tom koferu biloje zlato pokupljeno od logoraša ili izvučeno sa ubijenih. Dijamantštajn i Pajtaš ukrcali su se u vlak i koferčić su stavili povrh sjedišta na raf za kofere. Ovaj se nekako rastvorio ili je pao pa se rastvorio. U tom slučaju zlato se iz kofera rasulo po podu. U kupeu nisu bili sami. S njima je bio nekakav ustaški oficir ili funkcioner koji je odmah pozvao policiju. Bilo je gotovo. Uhvatili su ovu dvojicu i oni su morali pokazati one ustaše koji su im ovo povjerili. Navodno su objesili jednog ili dvojicu ustaša. A njih su dali ustašama, pustahijama, koji su nekada bili zaposleni kod Gavrilovića u tvornici suhomesnate robe. Ovu su u jednom kocu kidali komad po komad sa njihovih tijela i tako su ih stravično ubijali.«

»Mi ostali deportirci na SLANI nismo imali nikakva kontakta s ustašama, jedino se sjećam da su se od vremena do vremena i neke sile ustaše morali približiti logorašu.

Na pr. bio je s nama neki medicinar koji je uz još jednog zubara obavljao medicinsku ispomoć, ako se može govoriti o nekoj mogućoj ispomoći. Ali, i ustaše, kad su oboljeli, tražili su pomoć. Na primjer komandant Pivac imao je trahom. Medicinar mu je počeo davati neke lijekove. Išao bi svakoga dana k njemu na karaulu i odatle bi i nama donio po komadić kruha ili ponešto tako.

Sastav stražara se mijenjao

Dr Radan nije upamtio niti je mogao iznijeti imena stražara u logoru. Ali, dok je govorio i jačanju represije nad logorašima, upitao sam ga, da li bi po prilici mogao reći odakle su bili dovedeni ove delije i da li je bilo razlike u njihovim ponašanjima? On je ponovo potvrdio da je represija rasla i da su je ustaše sprovodili sve surovije kako su se mijenjale grupe ustaša koje su pripadale određenim jedinicama ili samom sastavu unutar tih jedinica. Po njegovom sjećanju ispada da su u početku bili Ličani. »Oni su, kaže on, u nekom ljudskom pogledu bili još najpodnošljiviji. Među svima isticao se neki tesar koji je s nama radio na podizanju prve barake, one koja se kasnije na buri srušila. On nam je davao upute pri radu i zapovijedao, ali smo osjetili da donekle suosjeća s našim patnjama. Znao nas je načas poštedjeti i pomoći nam toliko koliko se, valjda, usudio.«

»Za Ličanina došla je grupa ustaša Dalmatinaca. Da li su to bili ustaše iz okolice Zadra, oni kojima je bilo poslije rata u Zadru suđenje (Baljak u družina?) svjedok se ne sjeća, samo se dobro sjeća da su poslije Dalmatinaca došli Zagrepčani (ili iz okolice Zagreba? Odavao ih je govor ali i ponešto se usput saznavalo). Otkrivao se identitet makar smo bili dva daleka svijeta… Na kraju svega, kao kruna zla, nadošli su ustaše iz Hercegovine i Bosne. Oni su bili najkrvoločniji. Kod njih smo izgubili i onu posljednju, minimalnu nadu da bi netko od nas mogao ostati živ.«

Vjerojatno se na SLANI mijenjao samo jedan dio ustaša. Ili se dopunjavao jačajući spremnost na svirepo ubojstvo. Osjećajući rast smrti, svjedok ovaj rast vezuje uz nova lica stražara te možda već i tada (kao i sada) nije zapažao da ima stražara i ubica koji su trajno tu, od prvoga dana do poslednjeg. Tako su tu bili – iako ne tako brojni, ali ipak tu, trajno tu od početka do kraja – i stražari sa Paga i okolice, »domaći«. Svjedok dopušta ovakvu mogućnost svoje jače vezanosti uz impresije straha koje je ponio sobom sjećanjem na pojedine grupe. Naime, iako nije poznato po kakvom su odabiru smjenjivali grupe svojih stražara na SLANI, zna se da su oni pripadali XIII ustaškoj bojni kojoj je na čelu dokraja ostao Devčić Ivan »Pivac«, ustaški dopukovnik. S njime su u zapovjedništvu još bili ustaški bojnik Ivica Brkljačić, ustaški satnik Joso Matijević i ustaški gospodarstvenik (intendant) Antun Remenar. Nakon pogibije Mije Babića, nadležan nad ovim poslovanjem logora postao je Vjekoslav Luburić Maks, koji je do tada bio Babićev zamjenik. Odvale iz Slane Luburić prenosi iskustva na Jasenovac i ostale logore koji su nicali.

SLANA – čelna ustaška škola

Ustaški stražari na SLANI, sprovodnici i dio izvršilaca, koljača – bili su uglavnom vrhovani iz najgore sirotinje, bezemljaša, klasno neosvješčenih radnika, neradnika ili zagladnjele fukare koja je samo gledala gdje je kakva mogućnost drpnuti, prisvojiti. Oni se prije ove službe ni opili nisu nikad dovoljno jer nisu ni imali čime, sve dok nisu odbili »profesionalnu« dozvolu da priprijete, otmu, prisile prisvoje. Poživinčeni pod okriljem nove vlasti, još zanašni nekom borbom za katoličanstvo i hrvatstvo oni su poput srednjovekovnih Teutonaca postajali sve nesmiljeniji. U logoru SLANA i na JADOVNOM, prvim logorima u endehaziji, vrlo su brzo postizali svoj vrhunac. Čovjek koga se prognalo, koga se predalo njima u ruke, značio je manje od mrava. Na postupak prema žrtvama upućivao ih je i sam ambijent, golet po kojoj su ovi prognanici bili smješteni. Onome koji poznaje ovaj kamenjar po kojem su ginulu logoraši, neće se učiniti stranim ni jedan drugi zločin ma kako krvavo izveden po ustašama. Smještaj ljudi po ovom kamenjaru već sam po sebi dovoljan je zločin.

Ivan Devčić »Pivac«, pri kraju mjeseca juna krenuo je iz Zagreba sa satnijom od oko 100 ustaša (iz 13. ustaške bojne) prema Karlobagu. Ta je satnija preuzela Slanu. Bilo je Bosanaca, Dalmatinaca (naročito Kotaraca iz okoline Zadra), Ličana; popunjavala se s Podgorcima. Prema iskazu ustaša suđenih 1951. god. Baljak Slavka, Fratrović Jerka, Kevrić Ivana i dr. oni su dolaskom na Slanu već naišli na nekoliko ustaša kao i na manji broj zatočenika, većinom Židova i pravoslavaca.

Logor Slanu imalo se izgraditi za trajnu uporebu, zato je tamo stigao čitav »konstruktorski vrh« na čelu sa ing. Sažunićem i studentom tehnike Hornungom. I priče, kako su stanovnici Metajne otišli Paveliću s molbom da ih ne preseljava, govore zaista o velikom i ozbiljnom ustaškom planu proširenja logora Slane. Netko je, naime, već ispitivao gdje bi se moglo preseliti i stacionirati ove seljake, kad se za logorske potrebe reakvirira njihovo selo Metajna. Netko je već pokušao nagodbu.

U zapovjedništvu (upravi i klanju) logora mijenjali su se pojedinci kao i sastav jedinice, ali je Slana uglavnom upamtila imena koja će se najcrnjim slovima urezati na obrazu ovog našeg doba[10]

Iz knjige Šime Balena »Pavelić«[11] (str. 78-80) već je klasičnim postao odlomak Balenovog zapisa kojeg je ispisao u proljeću 1942. godine prigodom ispitivanja zarobljenog devetnaestogodišnjeg zarobljenog ličkog usaše Jose Oreškovića. Ovaj, do tada gospićki gimnazijalac, dospio je u ruke partizana upravo kao osposobljen za zadatke masovnog pokolja u okolici Korenice. Odlomak nas posebno interesira jer osim ostalog, daje najvjerniju ilustraciju nemogućnosti života u uslovima logora Slana u kojem se upravo preodgajalo i spremalo mladiće za koljačku službu: »Još kao đak šesto razreda gospiće gimnazije – pričao je Orešković – stupio samo 1939. godine u vjersku organizaciju ¸Križare´. Tu su nas pod firmom vjere odgajali u ustaškom duhu. Na naše sastanke dolazili su Jurica Frković i Juco Rukavina i držali nam predavanja protiv Srba i komunista. Naša parola bila e: U ime Krista – ubij antikrista! Anikristi su bili Srbi, Židovi i komunisti. Organizirali smo i svoju udarnu jedinicu, koja je noću napadala ljevičare. Kad je došlo do rata i rasula jugoslavenske vojske, mi smo je razoružali. Odmah smo stupili u ustaše, jer smo to smatrali svojom nacionalnom dužnošću. Mene, s još nekim Gospićanima, odredili su u logor Slano, na otoku Pagu. Tu su se nalazili najviše Židovi i Srbi, a bilo je i nekih Hrvata-ljevičara. Kad sam došao onamo, zapanjilo me kad sam video kako muče one ljude. Spavali su pod vedrim nebom u žici. Za hranu im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali, tako da su mnogi poludjeli od žeđi. U to je došla nova skupina zatočenika. Starješine su nam dale naređenje da odvojimo dvjesta zatočenika iz prve partije, da ih odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i prebacivali nam kakvi smo to mi Hrvati i ustaše. Govorili su da nije ustaša onaj tko ne može s veseljem da ubije Srbina, Židova ili komunistu. Da nas pridobiju za ubijanje, davali su nama mlađima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Nato je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kome je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao ko je taj ¸usraša´ koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Nato su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali – usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: ¸Evo ovako se radi´. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: ¸Udri!´ Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mu je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: ¸Bravo!´ Bit ćeš ti još dobar ustaša!´

Tako sam – završio je svoj jezoviti iskaz Orešković – ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske devojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate..«

Brojke se rastaču

O definitivnom broju dopremljenih na SLANU, ni dr. Radan ne odlučuje se dati nikakvu određenu znamenku. On se upušta u brojke samo na osnovu lične procjene, tj. koliko je zatvorenika viđao, prvo, u svojoj neposrednoj okolini, u Židovskom logoru, i to onih koji su duže bili skupa, duže proživili taj zajednički život, dok nisu vremenom ponestajali kao da su se otopili. Logor se svakodnevno praznio, dopunjavao i opet smanjivao.

Još stravičnija situacija bila je do njih, u drugom dijelu logora Slana, u srpskom logoru, tako se nazivao. U ovom su logoru uglavnom bili pravoslavci, Srbi, ali bilo je i Hrvata, komunista i Cigana, pohapšenih po Lici i Bosni. Stalan broj bio je samo naizgled stalan. Ovaj se logor još brže od prvoga i rasipao i punio. Ali – kako nam potvrđuju sami ustaški stražari koji su kasnije dopali u ruke naših istražnih organa – ovamo, u žicu, nisu ni dospijevali svi koji su sa Velebita, tj. iz Karlobaga upućivani na Pag. (Na primjer, evidentirano je da je više gupa odvedeno izravno na Fornažu, na klanicu. Nisu ni vidjeli logora. Ovo se slučajno evidentiralo prilikom isleđivanja onih koji su, opet, slučajem, dopali u ruke pravde. Koliko je na Slani živjela grupa iz Šibuljina? A ostalo što se nije nikako evidentiralo? Ovoj grupi znamo i imena, sva se nalaze na ploči spomenika u njihovom selu.

Obratimo pažnju prilikom čitanja talijanskih dokumenata, gdje poručnik liječnik Vittorio Finderle izvještava svoju Komandu o jami zvanoj Jamina (iznad sela Mandalina, pod Velebitom), kad govori kako je ovdje »bačeno na stotine žrtava među kojima mnogi nesretnici iz koncentracionog logora na Pagu.« (Taj je citat iz »Drugog dana« njegova kretanja po zadatku dezinfekcije).

 

[5] Radan misli na netačnosti u reportaži »Pakao u kamenoj pustinji« koji donosi Oguićevu izjavu o tome kako je izgledao logor Slana.

[6] Radan ovdje aludira na Oguićevu izjavu kako je bila nekakva »kancelarija« sa spiskovima.

[7] Dokozić Jakov, zidar, mora da je bio onaj čovjek, civil, sa gradnje, za koga dr Radan kaže da je jedino kod njega osjetio ljudski odnos. Dokozić je gradio ustašku upravnu zgradu pri obali Suhe, a dr Radan je pravio kreč, žbuku. Ni Dokozić ni Radan, iz ovog, nižeg, udubljenog terena do plaže, nisu mogli uvijek imati pregled što se zbiva uokolo njih, a kamo li na drugoj obali, u Karlobaškoj Slani ili u srpskom logoru koji je u udolu jugoistočno od njih. Prema konfiguraciji tla, pored zgrade u gradnji, mora da je bila omanja baraka, jer i Dokozić kazuje da su ga u kritičkim trenucima zatvarali u baraku da ne vidi što se tada zbiva. A ustaše kad su odvodili grupu na klanje kazuju da su odjeću i ostalo odnijeli u magazin.

[8] Dr Radan ga se sjeća pod prezimenom Wuler; Zlatko Vajler – pod Kajzer. Zar je važno? Daleko je važniji zločin nad mladim čovjekom, nad junakom koji nije htio da mu se pokriju oči, koji se prsima okrenuo prema ustašama, dostojanstveno. Njegov će lik nad Slanom lebdjeti visoko!

[9] Ustaša se prezivao Mandekić.

[10] – Devčić Ivan Pivac, ustaški dopukovnik iz (Devčić) Drage, rođen u Zagrebu, po zanimanju šofer, učesnik ustaškog puča u Brušanima, komandant konc. logora Slana.
– Devčić Pavao »Žila«, ust. satnik iz Drage, zamjenik komandanta.
– Očić Maks, vodnik, komandant ženskog logora u Metajni.
– Brkljačić Ivica, ust. bojnik u zapovjedništvu logora.
– Matijević Ivica, satnik u zapovjedništvu logora.
– Remenar Antun, gospodarstveni satnik.
– Maks Luburić, ust. dopukovnik, vršio nadzor i upravljao likvidacijom Slane, pri kraju Jasenovca, komandant i njegov likvidator.
– Bajak Ventura, ust. dopukovnik, iz Poličnika kraj Zadra.
– Baljak Slavko, ust. satnik.
– Ing. Milivoj Sažunić, pristav ministarstva građevina, gradio Slanu, optužen za predratno ubistvo studenta Krste Ljubičića na Sveučilištu u Zagrebu.
– Horung Drago, student tehnike rodom iz Slavonske Orahovice, tobožnji arhitekt na Slani.
– Don Krsto Jelenić, župnik u Poličniku, prije kapelan u Pagu
– Don Ljubo Margaš, iz Vinjerca, župnik u Barbatima na Pagu.
– Zubović Lovro, medicinar iz Karlobaga, tobožnji liječnik na Slani, jedan u nizu paških logornika. Od Emira Jonića tužen izravno Paveliću za krađu zlata kod zatočenika.
– Milković Fea, zastavnik, na dužnosti u Novalji.
– Predovan Ivan, ust. satnik, iz Vrsi kod Zadra.
– Sjauš Mile, ust. zastavnik iz Tribnja..
– Barišić Mile, ust. potporučnik iz Pašmana.
– Marko Didulica »Mile«.
– Pastočić Duje iz Paga.
– Zubović Josip iz Kolana na Pagu.
– Jadre Strika, Cupas Rudi, Slivar Frane, Fratrović Jerko, Kevrić Ivan, majstori za nož i jame.
Za vrijeme klanja u Slani, u Pagu su u ustaškom stanu djelovali kao glavni ustaše; Pažani:
– Crljenko Juraj, Palčić Ivo Borin, Oguić Šime Jurin, Herenda Vicko, raspop Juraj Rücker, svećenik Don Joso Felicinović, Pastorčić Benko, Falčini Vjeko, zvani Sudija, Fabijanić Ane, Njakulin, povjerenik na Solani.
Svi gore imenovani nisu izbjegli pravdi ali ih ima koji jesu kao što su neki izbjegli i ovom popisu.

[11] Šime Balen »Pavelić« izd. biblioteka Društva novinara Hrvatske, 1952.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top