fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Došli smo do pečata

Nemojmo da se lažemo i zatvaramo oči, ovo bez rata ne može da prođe

Ratko Dmitrović
Ratko Dmitrović

E, pa evo nas ispred scene sa koje je konačno do plafona podignuta zavesa. I poslednje svetlo je upaljeno, nema više ni senki, sve je savršeno jasno. Drama sa više činova, napisana u Prizrenu 1878. godine, uoči Berlinskog kongresa, ulazi u krešendo poslednjeg čina; ostalo je samo da na kraju neko izađe (najverovatnije Edi Rama) i službeno proglasi veliku Albaniju. Praktično, ona postoji. Nemojmo da se lažemo i zatvaramo oči. To je tako, ko slavio ko žalio. Da li će se zvati sjedinjene albanske države, da se i na taj način dodvore Vašingtonu, ili kako već, potpuno je nevažno.

Podržani od strane velikih sila (koje su to radile i rade zarad sopstvenih interesa) konstantnim antisrpskim delovanjem satkanim od ubijanja, proterivanja i potkupljivanja, ohrabreni ogromnom, neko će reći i presudnom podrškom jugoslovenskih i srpskih komunista… Albanci su zaokružili svoj prirodni teritorij, veliku albansku državu u kojoj je više od 95 odsto Albanaca.

To je ostvarenje cilja Prizrenske lige, cilja na koju su im pravo i podršku dali jugoslovenski komunisti 1928. godine, na 4. kongresu održanom u Drezdenu, cilja sa kojim su, odavno je jasno, saglasne Engleska, Nemačka, Francuska i Amerika… Od „naših“: Hrvatska, Slovenija, Crna Gora, čak i Makedonija koja tek ovih dana shvata na kojim mestima joj puca kičma.

Može li udaranje pečata na stvaranje velike Albanije da prođe bez rata? Ne može. Čak ako svi gore nabrojani prijatelji i zaštitnici Albanaca donesu odluku da rata ne bude, on će, taj rat, buknuti u Makedoniji, a odatle se kao magla širiti na druge delove Balkana. Makedonci nemaju manevarski prostor, alternativno rešenje, njih će bliska budućnost gurnuti u ralje strašnog izbora; ili gubitak države u miru ili rat koji daje kakvu-takvu šansu da se država sačuva.

Srbija može da igra na suzdržanost i faktor vremena, jer Kosovo i Metohiju ionako ne kontroliše, ali će u slučaju sukoba izazovi biti toliko veliki (enklave, manastiri, sever Kosova, preševska dolina) da je iluzorno tipovati na posmatračku poziciju Beograda. Crna Gora članstvo u NATO vidi kao spas onog dela teritorije koji su Albanci već ucrtali u katastar svoje velike države. Bosna je konstantno natopljena kerozinom kojem je dovoljan i opušak pa da bukne kao 1992. godine.

Znam, sve ovo zvuči zastrašujuće, ali kome je, ako ćemo iskreno, ćutanje i mirno posmatranje širenja požara donelo dobro? Ako bi neko potražio utehu u tvrdnji da je Edi Rama zabave radi najavio ujedinjenje Kosova i Albanije, pitam: šta to nije ostvareno od onoga što su Albanci do sada najavljivali?

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti: Ratko Dmitrović

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: