Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Dok je branio Hrvatsku, Hrvati mu sjekirom ubili majku

Datum objave: utorak, januar 8, 2019
Objavljeno u Oluja
Veličina slova: A- A+

Priča o kojoj se skoro 30 godina ćuti

Screenshot/Duško Knežević/Feral Tribune
Screenshot/Duško Knežević/Feral Tribune

Autor: Marin Vlahović

Ove godine, navršiće se punih deset godina od kada je Sanja Knežević, tada devetnaestogodišnja studentica hrvatskog jezika i književnosti, napisala intimno i nadasve dirljivo pismo, svom prerano i iznenadnom preminulom tati, hrvatskom branitelju. Pismo pod naslovom ”Kad umreš, više nisi branitelj” i snimku objavljenu u televizijskim emisijama na HRT-u, pročitalo je, i pogledalo, stotine hiljada Hrvata. U pismu, između ostalog, Sanja Knežević piše sljedeće:

”Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug s papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91′ tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti. Pogledali su tvoje papire i neki stručniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva čina više od čina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zaključiti.

Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio s bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve. Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se činovi dijelili ”šakom i kapom” preko veza. Ti ih nisi imao. Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio čovjek i da su te svi voljeli.

Znaš, na sprovodu su bili i neki dečki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život. E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim ”titulama” koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, očito. Ne brini. Ja te volim takvoga…”

Čitav tekst pisma, može se i dalje naći na internetu, ali hrvatska javnost i dalje ne zna cjelovitu pozadinu tragedije ove porodice. Urednici i novinari, koji su objavljivali i promovisali pismo, morali su znati nešto o tome. Doduše, priča je toliko teška i mučna, da ju nije lako ispričati. Sanja Knežević, nidje se u tekstu svom ocu ne obraća imenom. Kneževića ima Srba i Hrvata, no da odmah razriješimo tu dilemu, otac Sanje Knežević, zvao se Duško Knežević, i po nacionalnosti je bio Srbin.

Duško Knežević, umro je u četrdeset i četvrtoj godini života, nakon godina patnje i bolesti. Kao i mnogi drugi časni branitelji, preminuo je od posljedica rata. Sanja Knežević, neke stvari naslućuje u pismu, ali ih ne otkriva. To je ostavila nama na savjest i obraz. Jasno nam je i zašto šute kolege koji znaju sve činjenice. Iz sadržaja pisma, sasvim je jasno da se Sanja Knežević opravdano ponosila ratnim putem i poštenjem svog dobrog tate.

Vrlo vjerojatno, ona ne bi pristala da se njena porodična tragedija iskoristi za stigmatizaciju svih Hrvata, kriminalizaciju cjelokupnog Domovinskog rata, kao i negaciju prava hrvatske državnosti. Drugim riječima, pretpostavljamo da nije pristala biti sredstvo protiv Hrvatske. Smatramo da je takav zaključak legitiman, jer bi se za ovu priču tukli svi takozvani lijevi, jugo-nostalgični i liberalni mediji. Kako god, ostaje činjenica da nitko nije ni beknuo o svemu gotovo punih deset godina.

Autor ovog teksta, naišao je na priču o Dušku Kneževiću, tokom istraživanja slučaja zločina nad civilima u Gospiću. Polazišnu točku spomenutog istraživanja, u sklopu kojeg smo već objavili više tekstova i dokumenata, predstavljaju sudski dokumenti iz vremena SFRJ, koji bacaju drugačije svjetlo na biografiju Tihomira Oreškovića. Konkretno, postoje materijalni dokazi koji ukazuju na sumnju da je Orešković radio za KOS. Podsjećamo, slučajem ”Gospić”, godinama se preko međunarodnih krugova ucjenjivalo Republiku Hrvatsku, a opet, vlast je štitila počinitelje, pogotovo najodgovornijeg Oreškovića, koji je dobar dio zatvorske kazne proveo na slobodi. Zbog toga je, kao bivši zamjenik upravitelja zatvora u Lepoglavi, kazneno odgovarao i Neven Putar.

Normalno, niko nikada nije tražio od Oreškovića da se vrati u zatvor i stvarno odradi kaznu. On je danas slobodan čovjek, a nedavno se družio i s Vladimirom Šeksom, na promociji njegove knjige. Tko je uistinu Tihomir Orešković, hrvatska javnost, saznat će uskoro, ali se isto tako mora znati i istina o njegovim žrtvama. Na popisu za likvidaciju, našla se tako i Dušanka Vraneš, majka Duška Kneževića, hrvatskog branitelja. Duško Knežević, u ljeto 1991, organizirao je masovni bijeg mornara iz Jugoslavenske ratne mornarice. Duško je završio Tehničko-pomorsku školu u Splitu. U mornarici je proveo blizu osam godina.

Njegova majka, rodila ga je iz veze sa stanovitim Kneževićem, a u Gospiću je živjela s drugim suprugom, Nikolom Gajićem. Duško se odmah pridružio hrvatskoj vojsci, konkretno 119. Brigadi, i prošao najteža bojišta. Dok je branio Hrvatsku, njegovu majku i očuha, po nalogu Tihomira Oreškovića, ubili su vojnici koji su nosili hrvatske uniforme. Dušanka nije samo ubijena-ona je masakrirana. Udarili su je sjekirom u lice i prsa te je pogodili s ukupno četiri metka. Tri u prsa, jedan u potiljak.

Prema presudi Županijskog suda u Rijeci, ubijena je 18.listopada na lokalitetu ”Lipova glavica” kod Perušića, skupa s ostalim civilima, među kojima su bili: Simo Kljajić, Branko Štulić, Radovan Barač, Dane Bulj, Nikola Gajić, Bogdan Šuput, Radojka Diklić, Dušanka Vraneš, Đorđe i Mirjana Kalanj, Miloš i Mileva Orlović, Milan Pantelić, Branko Kuzmanović, Radmila Stanić, Stanko Smiljanić, Borka Vraneš, Petar Lazić, Željko Mrkić, Ljubica Trifunović, Mićo Pejnović, Sofija Lončar, ali i druge neidentificirane žrtve.

Cijeli Domovinski rat, sve do penzionisanja 31. decembra 1995, Duško Knežević, proveo je na bojištima. a bio je i teško ranjen prilikom zauzimanja skladišta oružja u Delnicama. Kroz čitavo to vrijeme, Knežević je saznao za sudbinu svoje majke. O likvidacijama su mu pričali prijatelji iz Gospića. Ipak, tek će se tijekom istrage i suđenja u Rijeci, upoznati sa svim zastrašujućim pojedinostima. Inače, zbog organizacije bijega mornara i otimanja oružja JNA u Puli, Duško Knežević, našao se 1991. na meti KOS-a.

Kao hrvatski vojnik, uspio je izbjeći progonitelje, da bi mu majku kasnije likvidirala, njegova vlastita vojska.

Tokom suđenja u Rijeci, Duško se jednom prilikom otvorio novinarima. Reakcije su bile strašne, a jedan kolega, usudio se insinuirati i da je Duško možda sam ubio vlastitu majku. Umjesto da se istraži pozadina zločina u Gospiću, sve se svelo na dva tabora. Prvi je negirao zločine, a drugi temeljem tih užasnih događaja, pokušavao kriminalizirati čitav Domovinski rat. U međuvremenu, Duško je utihnuo, i do kraja života, više nije javno istupao. Sustavnim šaputanjem neistina, dio Hrvata i danas živi pod uvjerenjem kako hrvatski vojnici nisu mogli počiniti zločine prema civilima. To je djelomično točno.

Oni koji su ubijali nedužne ljude, poput Dušanke Vraneš i drugih žrtava, uistinu nisu zaslužili da ih se zove hrvatskim vojnicima i braniteljima. Njihova nedjela, nemaju nikakva moralna opravdanja, a nanijeli su i golemu štetu hrvatskoj državi. Takvi pojedinci, ukrali su nam godine perspektive i oteli nam neku bolju budućnost. Teško je reći, kako se Dušanka Vraneš, našla na Oreškovićevom popisu za likvidaciju. Taj popis, iz sasvim drugih razloga, sastavljen je u MUP-u Republike Hrvatske. Oni koji su zapovjedili ubojstvo Dušanke Vraneš, morali su biti upoznati s činjenicom da joj je sin istaknuti pripadnik Hrvatske vojske.

Nešto su mogli čuti i o njegovim ratnim podvizima, kao i otimanju oružja JNA u Puli. U ovoj priči nije zanemariv ni podatak da se KOS htio osvetiti Dušku Kneževiću. Paradoksalno, nisu me se osvetili preko četnika i jugo-vojske, nego hrvatskih vojnika. U kojoj mjeri, su ovakvi zločini, rezultat djelovanja agenata KOS-a, odgovor bi trebali dati i dokumenti iz slučaja ”Gospić” koji se i dalje nalazi pod oznakom državne tajne. Vjerujemo, kako niti jedan normalan Hrvat, ne želi nositi teret ovakvih suludih i svirepih zločina. Zato je važno da se konačno sazna kompletna istina.

Kćeri pokojnog heroja Duška Kneževića, Sanja i Suzana Knežević, mogle su koristiti obiteljsku tragediju na razne načine, i nitko im ne bi mogao osporiti pravo da tužakaju, prozivaju i ”blate” Republiku Hrvatsku. S druge strane, trebamo shvatiti kako one nisu bile dužne nikome ispričati cijelu istinu. Hrvatska država je ta, koja je njima ostala dužna istinu, ali i ispriku. Mnogi veliki domoljubi, mogu se postidjeti pred domoljubljem Duška Kneževića, koji je nastavio braniti Domovinu, i nakon što mu je vlastita vojska ubila majku.

To nam govori, da je usprkos svemu, Knežević znao, da se nalazi na ispravnoj strani u Domovinskom ratu. Na njegovu preranu smrt, zasigurno su utjecale i tragične kontradikcije, prije svega, sudbina njegove majke. Oni koji stoje iza njenog ubojstva, na određeni način, ubili su i Duška Kneževića. Ti ljudi, ne žele da se sazna istina o Gospiću, jer bi se tada saznala i istina o njima samima. Radi Duška Kneževića, Dušanke Vraneš i svih nevinih žrtava, nekakve bolje hrvatske budućnosti, jednostavno ih moramo razotkriti i zauvijek ukloniti iz javnog i političkog života. A sada, još jednom, pogledajte snimku čitanja pisma Sanje Knežević i poslušajte priču o njenom ocu, Dušku Kneževiću, zaboravljenom heroju Domovinskog rata.

Izvor: Dnevno.hr


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top