Dočitavanje naloga brodaru

Datum objave: nedelja, jul 11, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Datum, 20. VI 1941. i nalog pri tom datumu za polazak po »pijesak« – govore nam očito da je koordinacija između Paga i Zagreba, tj. između lokalnih i centralnih ustaša, u odličnoj funkciji. Rekli smo: Židove u Zagrebu hapse tek 21. VI, a na Slanu ih dovode 24. VI, Oguić pak šalje brodara po »pijesak« već tri dana ranije.

Neka se nitko ne čudi što ove datume variram više puta. Ovi datumi, ove formulacije prije hapšenja Židova u Zagrebu, govore nam o usmjerenom organizacijskom poslovanju »ustaškog stana« u Pagu, u punom polasku u akciju u konspirativnosti pred narodom pred kojim se još ne mora otkriti karte, pa čak se ni brodaru Maržiću ne mora reći pravu istinu – kao što mu se ni ne govori istina, što je vidljivo iz naloga – iako mora otputovati uprkos toga što se, navodno, buni i protestira. Zašto Maržić protestira kad mu na nalogu stoji da ide po »pijesak«? Izgleda da je protestirao jer je shvatio da odlazi nekamo drugdje a ne po »pijesak«. Pijesak je šifra koju dobro znaju i logornik i »Pivac«. Brod »Sv. Josip« ostaje u službi ustaša u te dane i 24. VI, dakle, tri dana kasnije – kad se vjerovatno navozio onih koji rade na pripremanju logora – polazi pod obalu Karlobaga da primi prve zatočenike i odvodi ih u SLANU.

Logornik Oguić, što je sasvim prirodno, poslije onog prvog (ili prvih) dogovora svih rukovodilaca nad Felicinovićevom geografskom kartom Paga, čekao je dan kad će staviti brodove na raspolaganje za transport zatočenika. Da ne bi, ne daj bože, zaostali u obavljanju svojih obaveza, »Pivac« i Oguić, već dan prije samog hapšenja Židova u Zagrebu, stavljaju brod, brodara i jednog naoružanog ustašu kao službenog pratioca na brodu – na put njegove dvomjesečne sudbine.

Dok dočitavamo nalog za polazak po »pijesak« u isto vrijeme pratimo izvaje brodara Brne Maržića, oca, i Šime, sina, sa broda »Sv. Josip« koji nam ponešto govore kako su prevozili ljude, zatočenike, žrtve, kako su u njihovom brodu pred njihovim očima ustaše ubijali ljude… To škrto, ali ipak, govore i oni i drugi brodari koji su isto tako naredbom stavljeni na raspolaganje komandantu logora radi prevoza »pijeska« ili ne znam čega već.

Koliko je još logornik po svojoj dužnosti poslao takvih i sličnih naloga za prevoz »pijeska«, naloga koji se nisu sačuvali a koji bi reljefno govorili o prirodi naloga i spremnosti nalogodavca. I Josip Maržić, brodar iz Paga, morao je dobiti sličan nalog! Ali, našavši se u neobranom grožđu, obitelj Josipa Maržića napravila je sve da čim prije iskopa iz ovog zla. Ovo upućuje na potrebu da se progovori o statusu istih, da bi se ujedno skinula i svaka sumnja za ovaj posao sa onih koji su ovdje uvaljeni bez svoje i najmanje želje. I dok su se jedni s gnušanjem izvlačili, nekoji su sudjelovali i hvalili se kako žrtve bacaju u more, sudjeluju u zločinu.

Svjedok zatočenik Dr Radan o njima kazuje svoje viđenje: »Sa brodarom sam se uspio razgovarati samo na dan kad sam se vraćao za Karlobag – Gospić, onim što mi je ponudio par cigareta. Inače su vam to bili obični lopovi… koji su pljačkali zajedno sa ustašama ove ljude koje su vozili … i odmah su počeli, tu na brodu, onu bijedu koju smo imali sobom, pregledavati. Ja se sjećam, ja sam imao tu pod soknom tristo starih dinara i to mi nikada nisu našli: kadgod sam skidao sokne onda sam to skidao ovako – savio bi soknu da se ne vidi. To sam imao sve do povratka u Gospić. Sjećam se, poslije rata, kad sam jednom išao sa ženom na Pag, na Slano, vozio nas je jedan brodar i onda nam je on pričao o zvjerstvima ustaša i šta ti ja znam. Taj brodar je vozio zatočenike. Onda sam ja Štefici (ženi, op. pisca) rekao, nemoj mu vjerovati ništa, on je bio među njima…«

U intervjuu Jerolima Katalinića »Novom listu« (nedjelja, 15. rujna 1985. na str. 7) stoji zapisano:

»Nakon kapitulacije Italije, u podvelebitskim selima oko Karlobaga naši organi su nalazili u kućama kovčege pune muških i ženskih spavaćica, ženskih torbica, naliv-pera… To je, očito bio dio opljačkane robe interniraca koji su preko Karlobaga prebacivani na Pag. Poznato je to da su ustaše pljačkali logoraše pa tu robu kasnije prodavali, a neki su je poklanjali svojoj rodbini.«

»Kada smo godine 1943. oslobodili Karlobag bili smo uhvatili i više ustaša. Prilikom njihovog saslušavanja tražili smo i podatke o Slani, a naročito o ustašama koji su bili kolovođe klanja u Slani. Tada smo saznali da je Ivan Devčić »Pivac«, komandant logora Slana bio potpuno nepismena osoba. Njegove kolege po nožu rekli su nam da se nije znao ni potpisati – stavljao je umjesto svoga imena i prezimena – križ ili otisak palca.«

U njegovoj izjavi čitamo dalje: Brod »Vranjak« kojim su ustaše prebacivali logoraše od Karlobaga do Paga, nakon kapitulacije Italije nitko nije htio kupiti iako ga je vlasnik htio prodati. Kupca za taj »obilježeni« brod nije bilo. Narod je brodu »Vranjak« dao i odgovarajuće ime – »Kugin brod«.

Ove izjave, dakle, potvrđuju da se svi prevoznici, brodari, nisu ponašali jednako. Oni, koji su se osjećali natjerani u ovaj posao, nastojali su se izvući, pa smo i vidjeli da su nekoji i ostali nekoliko dana na tom poslu. Nekoji su se bez otpora odazvali tom poslu, nekoji se složili s njim jer su ostvarili dobru zaradu. Kao što svjedoci govore, ima ih koji su se ponašali jednako kao ustaše, pljačkali a možda i pomagali pri težem zločinu. Uglavnom, gotovo svi su nosili kape s ustaškom značkom i na zatvorenike ostavljali teške dojmove čak i tada kad nisu na njima primjenjivali silu. Svi oni kazuju, kako je u stive njihovih brodova bilo nagnjeteno i do 500 i do 600 duša – jer se kod onolika priliva i ne može zatajiti da se drukčije i nije moglo – ali malo njih priznaje koliko i kako je ubijeno pred njihovim očima, u njihovom brodu, ili bacano u more. Te priče se nerado priznaju, kao da se boje reći istinu i tada kad nisu s time imali ništa, a tko je od brodova i brodara bio taj koji je odvozio one grupe koje su bačene u more vezane kamenjem, rasparanih trbuha i slično. Ta razbojstva su priznavali osuđeni. Mali je broj brodara ispričao pravu priču.

Jednu od najdosljednijih izjava dao je Šime Maržić Josipov (r. u Pagu 1921. god.) koji je prevozio na svojem brodu »Sv. Šime«. Izjavu je dao 29. XII 1945. god. Javnom tužilaštvu pri Prvoj tenkovskoj diviziji u Kranju:

»… U kolovozu 1941. godine bio sam mobiliziran od ustaša da sa svojim motorom[39] prevozim materijal za konc. logor političkih zatvorenika Slana na Pagu. Ne sjećam se kojeg sam datuma počeo prevažati ali znam da sam tu službu vršio samo 12 dana. Nakon 12 dana upravnik državnog monopola, Vinko Ružić, izbavio me od te tegobne službe, time što je odredio da moj motor mora ići preuzeti neku naftu iz Metkovića za Pag. U međuvremenu za Metković je otišao drugi motor sa zadatkom da preuzme navedeno gorivo i tad su me ustaše opet mobilizirali da vršim istu dužnost. Ja sam se tada opirao da tu službu ponovo preuzmem pa je ustaški povjerenik na Pagu, Lovro Zubović, izvadio revolver i zaprijetio mi da će me ubiti. Kako se ja nisam uplašio tih njegovih prijetnji i ostao na tome da neću više prevoziti materijal i ljude za konc. logor, on je naredio da me se uhapsi s tim da budem odmah strijeljan. Moja rodbina se zauzela za me pa je uspjela podmititi Zubovića tako da me je on pustio na slobodu. Ja sam otputovao za Metković i više se nisam vratio na Pag sve dok su njime upravljali ustaše.«

»Za navedenih 12 dana dok sam bio mobiliziran s mojim motorom od ustaša, ja sam tri puta prevezao zatvorenike od Karlobaga do Slane. Građevni materijal sam također provezao 4 do 5 puta, isto tako od Karlobaga do Slane.«

»U prvoj partiji zatvorenika koje sam prevezao bilo je oko 150 ljudi, Židova i pravoslavaca, muškaraca, žena, staraca, djece… Neki muškarci su bili vezani i to s rukama na leđima.«

»Dok su zatvorenici ukrcavani na brod, ustaše su ih tukli kundacima, tako da im je krv šiktala iz nosa ustiju i ostalih dijelova tijela. Zatim su ih s palube broda bacali u »štivu«. Prilikom tog bacanja mnogi zatvorenici su bili izudarani i ozlijeđeni. Kako su im ruke bile vezane, nisu mogli zaustaviti krvarenje. Sav moj brod je bio poprskan krvlju…«

»Kad smo došli do Slane, u vrijeme dok su se iskrcavali zatvorenici, jedan od njih je pao u škrapu i iščašio je nogu. Kako su mu bile vezane ruke, nije se mogao sam dignuti a niti stajati na nogama od bolova. Prišao mu je neki ustaša i tukao ga po tijelu da se digne. Kasnije su ga digla dva zatvorenika i odveli prema logoru. Sutradan sam se interesirao kod nekog ustaše, zvao se Zvonko, za subinu logoraša kojemu je bila iščašena noga. On mi je rekao da su ga strijeljali te noći…«

»Prilikom prijevoza druge partije zatvorenika postupak je bio isti, samo što je bilo oko 130 ljudi. Napominjem da u »štivi« broda može stati samo 50 ljudi, a ustaše su trpali i više od stotinu.«

»U trećoj partiji od Karlobaga do Slane, prevezao sam samo 50 ljudi.«

»Jednom prilikom kad sam se nalazio na obali Slana, prišao je k meni neki plivač, Židov, član nekog plivačkog zagrebačkog kluba. Pričao mi je da je bio prvak u plivanju. Bio je visok, crn u licu i lijepo razvijen. Interesirao se kod mene kako bi mogao pobjeći iz logora, tj. da mu pokažem put. Ja sam mu pokazao put i on je noću pokušao bježati. Ujutru mi je rekao ustaša Zvonko da je te noći jedan zatvorenik pokušao bježati i da je ujutro rano uhvaćen i odmah strijeljan.«

[39] Misli svojim brodom, trabakulom »Sv. Šime«.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top