fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Dani(j)el Simić: Borić Mare Novorođenče

Ono je ono. Ne znam muško ili žensko. Ali kako znam da je – srpsko? Zašto danas, kad se poneko sjeti okupirane Republike Srpske Krajine, biram da pišem baš o njemu?

Zato što je to isto. Zato što ili nema, ili ne zna, a najčešće neće niko drugi. Drago naše Novorođenče, moram. Jer možda nijesi moje, ali jesi naše. Da nijesi naše, živjelo bi možda. Sjeme nastavilo. A i šta može biti nekom kao tebi, tek rođenom u prvoj polovini dvadesetog vijeka, bez majčine sise? Zaklaše ti bebi-formulu. Udaviše te u odsječenom pupku.

Sramota me tebe. Sramota me, a ti vjeruj ako možeš. Jer možda nijesi moje, ali jesi naše. Možda nema više ko da te pomene. Možda ti poklaše svo pleme, ali ne poklaše ime. Jer ga ni nemaš. Možda ni ja nijesam Borić, ali još dišem. Pismen sam. Živ. Rašanin. Srbljin. Vlah. Šizmatik. Azbukoslovac. Polučovjek. Nearijevac. S nešto gena neandertalca u krvi. I pojede me sramota živog. Od tebe mrtva.

A ti vjeruj ako možeš.

1842.

Mislio sam, oguglah. Srcem otvrdnuh. Čuh sve i vidjeh većinu. Odrastoh. Ne plačem više. Ali srpska crkva ima tako duge parastose. Sat, sat i po. Dva. U mene noge jake, vozim bicikl. Nije mi teško stajati. Blagosloven jesi Gospodi, nauči mja opravdanijem Tvojim. Znam riječi napamet. Odavno. Nastajao se na parastosima. Staroslovenski učio. Desetku dobio. Nekad i zapjevam ispotiha.

Druge riječi ja zato pratim.

Prvo sam, mukom, čatio metkom oštećen kamen. Visoko na zvoniku. Crkva rođenja presvete Bogorodice u parohiji Sadilovačkoj, djelovaše 1842. godine episkop Jovanović. Pretpostavljam Jovanović, zbog boginjave rupe od kuršuma. Zakačio i polkovnika, mislim da je Supajkac (?). Stotnik Nikola Bunjevac, oberlajtnant Luka Sertić, lajtnant Mihailo Roknić (Ḣ) Mikašinović, paroh Avram Medaković i kaplar Vladislav (Gerpaь).

Bolje ne znam. Pisar/klesar nije bio čuo za Vuka. St. Karadžića. A i crkva je izgrađena 1826. Ovo je možda za zvonik, ko djelat tagda bijst. U zagradu stavljam (možda) skraćeno Mikašinovićevo ime, ili nešto drugo, dok je ovo posljednje (možda) prezime Grba? Premudrooost. Čujem opet sveštenike. Vječnaja pamjat. Grbić piše unutar crkve.

Vraćam pogled na red velikih mermernih ploča. Crne, zavrnute u južni zid. Na njima niz prezimena. Imena. Niz godina života.

1942.

I ploče u crkvi imaju rupe od metaka. Arheološki utvrđujem, sigurno iz vremena okupacije RSK. Spomen je iz 27.07.1960. godine. „Podižu Savez boraca NOR-a i narod ovog kraja“. Tu sam, u dan tačno 59 godina kasnije.

Spomen čudan. Prvo što je u crkvi. Drugo što je azbukom. Treće što je užasan svojom preglednom i preciznom statistikom, kakva redovno izostaje na takvim mjestima, gdje su stradali Srbi. Ali čak i sitna, patetična poetičnost samoupravnih socijalista, godi svojom stravom u tekstu koji pripovjeda o zbitiju ovako:

„Sunčanog, ali tužnog dana – 31. jula 1942. godine – ustaški zlikovci, sluge okupatora, u ovoj crkvi strijeljali su, poklali i spalili 310 muškaraca, žena i djece iz Sadilovca i 153 iz Bugara i okolice.

Osim toga, od 1941. do 1945. godine poginulo je na svojim ognjištima u zatvorima, logorima i u zbjegovima 108 muškaraca, žena i djece iz Sadilovca kao žrtve fašističkog okupatora i domačih izdajnika.

Uklesali smo ova imena za vječitu uspomenu i sjećanje potomcima da čuvaju bratstvo jedinstvo i slobodu naroda Jugoslavije.“

Piše još, na kraju spiska čitavih plemena, Cvjetićanina, Obradovića, Komadina, Šaša, Zatezala, Svilara, Kesića, Dakića, Bubala… još i poruka:

Neka im je vječna slava!

2019.

Jedini živi stvor u Sadilovačkoj crkvi je protekle godine bila sova. Po popisu iz 2011. godine, u selu Sadilovac, Opština Rakovica, nema stanovnika.

– Ajme majko, kakav je nered napravila. Nema više šišmiša istina, valjda ih ona rastjerala, ali ovo je sad gore nego što je prošle godine bilo. Ma, užas! Kaže jedna od žena, koje su iz Plaškog došle da očiste crkvu od govana, kako bi se mogao služiti pomen za poklane.

Štrče kao kolje presječene stabljike čička i ostruge, po tog jutra pokošenom crkvenom dvorištu. Nije to livada. Korovište je to većinu ljeta gospodnjeg. Ni ograde nema. Tačno bi te strah bilo malu djecu pustiti da trče i padnu. Probodu mišicu, oko, obraz.

Ali djece nema. Ima jedan momčić, isto iz Plaškog, dvanaest mu je godina. Pomaže iza oltara, u šorcu i T-majici sa engleskim natpisom: Čil vajbs.

Mjesec, ne godina!

Čilujem tako s tamjanom u nozdrama i bludim po imenima. Prezimenima. Godinama. Naumpadne mi da brojim koliko ih ima broj 1, kao broj života, pa utvrdim da je statistika strašnija. Ima onih koji iza broja 1 ili 2, imaju dodato mj. 1mj, 2mj. Mjesec, ne godina!

Mislio sam, oguglah. Srcem otvrdnuh. Čuh sve i vidjeh većinu. Ali tada vidjeh tebe. Vidjeh te. Ne pročitah. Vidjeh. Tačno sam vidio pred očima. Slina ti curi iz usta po mrtvoj majci. Čuo sam te kako ne plačeš više. Jer imena nemaš, ti Borić Mare Novorođenče.

Nijesi ga stiglo dobiti. Niko šezdesetih godina nije umio reći kako su te u kući zvali, čekajući krštenje. Toliko si malo bilo, da patrijarhat nije znao šta sa tobom da radi. Prezime ti dao po materi, a ne po ćaći.

I stužih se ovako mator. Stužih se grdno. Kako kakva strina, što briše suze pregačom, vireći iz kuhinje na tv-sapunicu koja se servira prije ručka.

Mora neko

I obećah ti se tada. Ti strašno znamenje, ti moje Borić Mare Novorođenče. Moje si, a da čije si drugo? Moje si da nešto o tebi kažem, kad već nikoga u tvom selu više nema. Da ti ime dam. Ako se usuđujem, jer moj glas je za tvoj plač nedostojan. Patetišem formulativno, kao srednjovjekovni dijaci i zografi.

-U Sadilovcu je pre rata moj đed imao vikendicu. Poslednja kuća i redni broj 33.  Priča mi Dragan Gvozdenović. Ekavskim narječjem. Došao je iz Novog Sada sa braćom, gdje su se rodili i odrasli. Tu je jedan sto, stolnjak od masnog papira i dvije klupe. Čašice za rakiju i nešto posluženja.

Srećom na kiseloj vodi Knjaz Miloš opet piše (i) ćirilicom, jer bi sramota srpska na tom mjestu onda bila potpuna. Stišćem mu ruku i zahvaljujem u ime tih virtualnih Srba, za koje umišljam da još postoje kao zajednica, a on kaže isto što i ja, kad me pitaju što mi to treba, da svake godine idem na Jadovno: Mora neko.

Mora! Istraga je potpuna.

Pokolj je uspio

Brojim odoka po bijelim majicama Jadovno 1941. Nas iz Banje Luke i Beograda, ima makar pola od prisutnih.

Neka oniža ženica, morski modrih očiju, udara rukama o butine i izdahujući izjavljuje u pola bolnom, pola radosnom dojmu: – Nisam bila ovdje 26 godina! Govori tako da je svi čujemo. Ima potrebu.

Od 418 umorenih Sadilovčana (bez Bugara, Lipovače i okolnih sela), a kako tvrdi komunistička spomen ploča, na popisu 1948. godine je preostalo 169 živih. Do 1991. godine, zbog teška života ili organizovanog preseljenja u Srem, Banat i Bačku, ostalo je u selu da se popiše 82 raba Božja.

Od toga su Republiku Srpsku Krajinu u Sadilovcima doživjela da vide 62 Srbina, te tri Jugoslovena.

Krst iz uvoza

Godne 1961. u Sadilovcima nije bilo Jugoslovena. U sljedećih deset su se pojavili. I to četiri. Godine 1981. ima ih čak 13. Valjda ona tri predratna Jugoslovena radi, na ploči sa tvojim bezimenom, Borić Mare Novorođenče, izostaje i ono jedino ime, koje možeš bez rasprave ponijeti. Nigdje ne piše da ste bili Srbi i da su vas zbog toga poklali Hrvati. Jer oni su živi. U susjednom selu.

Zato se stiglo dva puta u spomen ploči naglasiti da su zločin uradile sluge okupatora. Prebaciti krivicu na Nijemce i Italijane, pozvati na bratstvo i jedinstvo kao danas OHR, NATO i Nevladinići; te napraviti štamparsku, odnosno klesarsku grešku. A zna se dobro ko brka Č i Ć…

Osim toga, na ploči u crkvi, nema krsta! I najsekularnijem, to mora ići na živce.

Zato smo ga mi donijeli iz Banje Luke. Prislonili ga tu uz jedini dokaz da si ikad bilo živo. Popovi ga osveštali, a mi odnijeli nad jamu Golubnjaču. Tu su tvoje, danas i od tebe bezimenije sunarodnike, bacili isti dželati. Sramota me zato. Tebe najviše, Borić Mare Novorođenče, jer jedino taj vjersko-simbolički način sjećanja, privremenim objektom, mogu da ti ponudim kao iskupljenje za neznanje u kojem sam živio do postanka Republike Srpske Krajine.

Ime

Sramota me, i jer sam opet došavši kući pisao i o nekadašnjoj sabornoj crkvi u Korenici, koja stoji takva zapaljena već 77 godina. Svi preostali Srbi da se sakupe u opštini, ne bi je napunili. Hvalim i preporučujem restoran kraj puta, ali ne zbog jagnjetine. U Vili Velebita sam otkrio da na privremeno okupiranoj teritoriji još uvijek ima Srba. Da nijesu, ama baš svi, prevjerili u Hrbe. Sve, sve, ali o tebi ništa. Kao, to mi golemo. Kao, bolje nikako, nego nedostojno.

Noćas udario vjetar i probio roletne velikim jastukom, koji je sprečavao prozor da se zatvori. Izbacio kroz spuštene roletne jastuk, zalupio i slomio okno, odnijevši oba sloja stakla napolje. Popadaše ledenice od srče. Plastične roletne vijore kao zastava u vihoru, a za njim izlijeću papiri. Još u ušima čujem zvuk kako krhotine padaju po prozorima nižih spratova i udaraju o zemlju. Grdna oluja. Odjednom ledeno u sred ljeta. Ilindan.

Ja nedoliječeni mistik, a ti Borić Mare Novorođenče. I sjetim te se. Sjetim se nemoći Banje Luke i izdaje Beograda, koja se obilježava za dva dana. U Krušedolu, daleko od tebe. Znam da je dva dana po Ilindanu. Odlučim zato da te konačno napišem. Danas da, nekim čudom, vaskrsneš kao dječak, ne bih te nazvao Lazar. Dao bih ti ime Kordun. Ako si, blago majci Mari, bilo cura, krstio bih te imenom Krajina.

Da nam se ime ne zatre.

Autor: Danijel Simić

Izvor: Frontal


Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

  1. Lijepo napisano i čestitam.Ali deo jedne rečenice ( “ ..izdaja Beograda“) ovde nije smeo biti.Zar danas, 2019. g.(pored toliko dokaza,izjava,raznih učesnika) ništa još nisi niti shvatio, niti naučio? Zar ne shvaćaš da ovim rečima upravo pomažeš našim neprijateljima,da nas i danas zovu agresorima i genocidnima? Kad već tako lijepo znaš pisati, što si ne postaviš zadatak Otkrivanje istine u razbijanje SFRJ“?
    Pozdrav!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: