fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ćirilično čudo u Kočerinu

Kako i zašto je izvesni Mikulić, u jednom selu nedaleko od Širokog Brijega, u Hercegovini, poznatoj po ustaštvu  i ljutom hrvatstvu, podigao spomenik ćiriličnom pismu „zaboravljajući“ neke vrlo važne podatke iz vremena koje, tvrdi on, Hrvatima služi na čast

Ratko Dmitrović
Ratko Dmitrović

Dvadesetak kilometara od Mostara, uz reku Lišticu, smeštena je varoš Široki Brijeg. Teritorijalno, to je Bosna i Hercegovina, sve ostalo je u duhu i obeležjima hrvatstva. Sam gradić nema više od deset hiljada, a istoimena opština više od trideset hiljada stanovnika. Na dvadesetak minuta lagane vožnje kolima od Širokog Brijega, na magistralnom putu za Lišticu, nalazi se selo Kočerin. Do pre neki dan ime ovog naselja jedva da su znali i stanovnici Širokog, a onda je eksplodiralo kao dinamit; splitska „Slobodna Dalmacija“ objavljuje reportažni zapis iz Kočerina, iz kojeg čitaoci saznaju, i vide na fotografijama, da se usred sela nalazi 12 velikih ćiriličnih slova, visine 1,5 metara, isklesanih u kamenu.

PO TEFTERU HERCEGOVAČKOG SANDžAKA

Ova informacija sama po sebi, bez nastavka koji je više od interesantnog, izazvala bi reakciju tipa: „Ma to neki zadrti Srbin želi da ukaže na svoje poreklo“. Da, moguća je i ovakva reakcija, uz uslov da u Kočerinu žive Srbi koji, eto, teraju inat drugima. Ali, u Kočerinu odavno ne živi ni jedan jedini Srbin, sve Hrvati, ljuti nacionalisti, potomci ustaša, jer taj kraj je poznat iz Drugog svetskog rata kao leglo ustaštva. Na popisu 1991. godine samo 0,5 odsto građana Opštine Široki Brijeg izjasnilo se kao Srbi. Pa otkuda onda tamo ćirilica?
Slučaj objašnjava Grgo Mikulić, čovek koji je sve ovo osmislio i izveo; lokalni vajar, pesnik, klesar, etnolog, sakupljač starina… i direktor Turističkog ureda Široki Brijeg. Ta slova su njegovo delo, a motiv je kaže Grgo, podsećanje na hrvatsku prošlost i vreme kada su Hrvati koristili „rvacku ćirilicu“. U nameri da bude argumentovan – jer ćirilica je u Hrvatskoj više od jednog veka sinonim za srpstvo, dakle omražena i nepoželjna – Mikulić podseća na „Kočerinsku ploču“, iz 1404. godine, ispisanu ćirilicom, koja se čuva u crkvi, tu u selu Kočerin, kao spomenik nulte kategorije.
U pitanju je nadgrobni spomenik čoveka po imenu Viganj Milošević. „Kočerinska ploča“ odavno se vodi kao „povijesni spomenik o trajanju naroda hrvatskog“ i pored činjenice da se Viganj prezivao kako se prezivao, odnosno istine da Hrvati nikada u svojoj istoriji deci nisu davali ime Miloš, a Vignjevo prezime, razume se, izvedeno je iz ličnog imena njegovog oca ili dede, Srba; a šta bi drugo sa tim imenom mogli da budu.
Sedamdeset godina posle sahrane Vignja Miloševića, po tefteru hercegovačkog sandžaka, selo Kočerin brojalo je sedam domaćinstava. U tim knjigama, sačuvanima do danas, zapisana su sledeća imena glava porodica u Kočerinu: Vladislav, sin Vukašina; Radovan, sin Milutina; Duraš, sin Milohne; Radonja, sin Ostoje; Braniša, sin Bojislava; Radonja, sin Jelića i Ivko, sin Radonje.

RECEPT HRVATSKE ISTORIOGRAFIJE

Ovo što se događa u Kočerinu niti je izdvojen slučaj, niti je „incident“ lokalnog osobenjaka. Znaju oni tamo vrlo dobro svoje poreklo, ali na sve načine beže od njega. Tamo gde se pobeći ne može, kao u slučaju „Kočerinske ploče“ i Vignja Miloševića, gde im ćirilica i duh ostavljenog srpstva svakog dana vise nad glavom, primenjuje se oprobani recept hrvatske istoriografije i nacionalne kulture; promena predznaka, prisvajanje tuđeg. Glavni mozak je, razume se, u glavnom gradu Hrvatske, a ovo na lokalu, kao što je Kočerin, samo je izvođenje radova.

Krajem 2012. godine, novembra meseca, u Zagrebu je održan međunarodno naučni skup „Hrvatska ćirilična baština“ na kojem je zauzet stav, podržan od strane „Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti“, da je „Miroslavljevo jevanđelje“ proglašeno za delo napisano „hrvatskom ćirilicom i staroslovenskim jezikom, hrvatske redakcije“.
Podsećam – a Srbi se moraju podsećati, jer nema naroda na Kugli zemaljskoj koji tako brzo zaboravlja svoju prošlost kao Srbi – da je „Miroslavljevo jevanđelje“ najznačajniji ćirilični spomenik srpsko-slovenske pismenosti, nastao u 12 veku, po narudžbi zahumskog kneza Miroslava, brata velikog župana raškog, Stefana Nemanje, a za potrebe crkve Svetog Petra i Pavla, u Bijelom Polju, inače zadužbine kneza Miroslava, koja će kasnije prerasti u sedište episkopa Humske eparhije, Srpske pravoslavne crkve. Ništa od ovoga nije zasmetalo Hrvatima i njihovoj najznačajnijoj naučnoj instituciji (HAZU) da „Miroslavljevo jevanđelje“ uknjiže kao svoje.
Samo korak od ovoga je odluka – a i to će se desiti – da Hrvati Nemanjiće proglase „starom hrvatskom lozom“.
Ako u razgovoru sa nekim Hrvatom koji tvrdi da postoji „hrvatska ćirilica“ ( što u hrvatskoj vizuri znači da sve napisano na ćirilici pripada hrvatskoj kulturnoj baštini) pokažete upornost u negiranju takve budalaštine, vaš sagovornik će se brzo prebaciti na drugi nivo i kazaće vam da se tu, u stvari, radi o „bosančici“, autentičnom ćiriličnom pismu Bosne i Hercegovine, kojim su se služili Hrvati. U tom slučaju mora se izvući još jedno podsećanje; bosančicu je, kao sinonim za ćirilicu, na samom početku 20. veka, nekoliko godina pred smrt, lansirao Benjamin Kalaj, austrijski upravnik Bosne, čovek koji je izmislio i Bošnjake, kao novu naciju. Sve to Kalaj je uradio sa ciljem da se što više istope srpski tragovi i zatru srpski koreni po Bosni i Hercegovini.
Kalaj jeste lansirao bosančicu i uveo je pod tim imenom u javnu upotrebu, ali se „bosančica“ kao pojam ipak ne može pripisati Kalaju već čoveku koji se zvao Ćiro Truhelka. U pitanju je Čeh, rođen u Osijeku, koji vrlo mlad, imao je samo 21 godinu, sa završenim visokim školama i doktoratom, dolazi 1886. godine u Sarajevo, sa zadatkom da ispuni nalog Beča i pripremi otvaranje Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. To je i ostvareno, dve godine kasnije.

NA TEMELjIMA PRAVOSLAVNIH HRAMOVA

Vratimo se mi u Široki Brijeg. Prva katolička crkva u tom mestu podignuta je 1871. godine i to na temeljima pravoslavne crkve koju su porušili Turci. Ovakvi slučajevi brojni su u Zapadnoj Hercegovini i Dalmaciji. Italijanski teolog i putopisac Alberto Fortis objavio je 1774. godine putopis iz Dalmacije. Fortis sa rezignacijom piše da su franjevci u Zaostrogu, gradeći svoju crkvu, upotrebili gomilu građevinskog materijala, kamena, sa kojeg su prethodno vrlo pažljivo i detaljno ogulili slova. Ćirilična. Kamenje su sakupljali po ruševinama uz Neretvu, na mestima gde su nekada bili pravoslavni hramovi.
Široki Brijeg, sa okolinom, dao je u Drugom svetskom ratu veliki broj ustaša među kojima i najstrašnije zločince, monstrume koljače. U samom Širokom, već u maju 1941. godine, samo mesec dana posle proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, ubijeno je oko četiri hiljade Srba, a značajnu ulogu u zločinu imao je Andrija Artuković. Koliko su ustaška ideja i odanost novostvorenoj hrvatskoj državi bile jake na prostoru Širokog Brijega govori i podatak da se veliki broj ustaša iz Širokog i okolnih sela pridružio „škriparima“, oružanim grupama poražene ustaške vojske koji su sve do 1948. godine pružali oružani otpor novim vlastima, skrivajući se po vrletima Hercegovine, uz svesrdnu pomoć lokalnog stanovništva.
Iz Širokog Brijega je Gojko Šušak, Tuđmanov ministar odbrane, čovek koji je 1990. godine iz hrvatske emigracije došao u Zagreb, unoseći u sistem nove hrvatske države snažan duh neoustaštva. Na tom delu hercegovačkog kamenjara rođen je i Miljenko Hrkač, ustaški terorista koji je 13. jula 1968. godine podmetnuo i aktivirao bombu u beogradskom bioskopu „20. oktobar“. U strahovitoj eksploziji poginuo je radnik Savo Čučurović, a studentkinja Magdalena Novaković ostala je bez obe noge. Ranjeno je više od 70 ljudi. Hrkač je uhvaćen i osuđen na smrt streljanjem. Kazna je izvršena u zoru, 10. januara 1978. godine. Inače, prezime Hrkač, sa varijantama Rkać ili Hrkać, pogrdni je naziv za Srbe u Hercegovini i Dalmaciji. Porodica Miljenka Hrkača nekada je slavila Đurđevdan.
Gorespomenutom Grgi Mikuliću, borcu za povratak u život „rvacke ćirilice“ još samo fali da nabavi knjigu Jevte Dedijera „Hercegovina“, prvi put štampanu 1909. godine. To kapitalno i danas nezaobilazno delo, nastalo je kao posledica decenijskog rada na terenu, a autentičnost tamo iznetih podataka nikada niko nije ni pokušao da ospori. Mikulić bi u Dedijerovoj knjizi našao podatke koji se tiču direktno njega i njegove porodice; pre svega da su Mikulići na prostor današnjeg Širokog Brijega došli u vreme Hercega Stjepana, kao Srbi, i da im je Nikoljdan bila krsna slava.
A što se tiče Srba koji jadikuju nad hrvatskim prisvajanjem ćirilice, ne bi bilo loše da takvi prošetaju centrom Beograda, najbolje Knez Mihailovom ulicom. Ćirilicu tamo neće pronaći ni za lek.

Piše Ratko Dmitrović

Izvor: PEČAT

 

Vezane vijesti:

HRVATSKOJ KLEPTOMANIJI SE TREBA SAMO RUGATI

Hrvati otimaju ćirilicu

POKUŠAJ BRISANjA IDENTITETA PREKODRINSKIH SRBA

Proglas „Ćirilice“

UVODE I NATPISE NA ĆIRILICI

Borba za srpski pravopis i rečnik srpskog jezika

Hrvatska ćirilica iz Širokog Brijega

Latino i Metodije (9) – Urbane legende o tehničkoj inferiornosti ćirilice

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: