Bubanjska krvava moba, ljeto 1941. godine

Datum objave: subota, jul 6, 2019
Objavljeno u Lika, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Treći juli 1941. osvanuo je kao i prva dva, lijep, sunčan i veoma pogodan za poljske radove. To malo muškaraca, žena i djece što je bilo oko kuća budno je motrilo i radilo.

Radila je i moba kopača kukuruza kod Save Medića u Zegaru, grupa od 12 djevojaka i momaka. Kod Vase Petrovića grupa, od 10 kopača i Miloša Medića, moba od 9 djevojaka i momaka.

U jutarnjim satima po Bubnju su krstarile ustaške izvidnice. Bile su to ustaše iz susjednih mjesta. Cilj im je bio da zbune narod. Kod Joce Medića Stojina došao je Suljo Pelivanović, sin Ramin, odjeven u civilnu odjeću. Ustašku odjeću nosio je u torbi.

Panorama Malog i Velikog Bubnja (Snimljeno 2015.godine)
Panorama Malog i Velikog Bubnja
(Snimljeno 2015. godine)

Suljo je dobro poznavao ljude i običaje u Bubnju, jer je ranije trgovao jagnjećim kožicama. Joci Mediću je saopštio »Niko nek se ne boji. Ovuda će danas proći hrvatska vojska i naređeno je da je sav narod dočeka i pozdravi«. To je ponovio kod kuće Vase Petrovića i njegovih kopača kukuruza, samo je tada već bio obučen u ustašku odjeću. Tad je i počela pucnjava, pa je otišao. Bubanjčani nisu imali drugih obavještenja. Nisu znali šta se predhodna dva dana dogodilo 10—12 kilometara dalje u Suvaji i Osredcima.

Jedino su Medići i Adžići dan prije sklonili nešto svojih stvari u Doljane i u skloništa oko kuće. Bubanjčani nisu imali drugih obavještenja. Nisu znali šta se prethodna dva puščanu vatru. Susjedne kuće Dobroselskog Bubnja bile su obavijene crnim dimom. One koji su poslije napornog rada prilegli poneki i zaspali, probudila je pucnjava.

Zlikovački pripremljene ustaše zatekle su familiju Nikole Banjca za ručkom. Tek što se njih devetoro poredalo oko niska okrugla stola — sofre, postali su pogodna meta. Nedostajao im je još jedan član, koji je otišao u baštu da nabere mladog luka za salatu kao dodatak palenti. Nije bilo ni Đure, najstarijeg Nikolina sina. Nije ustašama vjerovao. Bježao je po šumi, gdje mu je bilo skrovište, odakle je posmatrao šta se sve događa oko njegove kuće. Čula se pucnjava. Prvi na udaru bio je petogodišnji Đurin sin, koji je pošao da ubere luka, a onda svi oni za ručkom.

Bezdušno su pucali i boli noževima ukućane za ručkom. Svi su bili nijemi od straha. Ležali su svakojako isprevrtani oko ohlađenog ručka. Takav prizor našao je jedini preživjeli član porodice, Đuro. Prebrojavao je mrtve i vidio da među njima nema petogodišnjeg brata. Ponadao se da je ostao živ. Ubrzo ga je našao u bašti kraj luka. Iščupao je nekoliko strukova i onako mrtav držao ih u ruci. Dijete je ležalo polomljene glave koju je neki ustaša nagazio nogom.“

Rane do danas nisu zacjelile. Zidine zapaljene kuće Škrbića u Malom Bubnju. U ovoj kući je stao život krvave 1941.godine.
Rane do danas nisu zacjelile. Zidine zapaljene kuće Škrbića u Malom Bubnju. U ovoj kući je stao život krvave 1941.godine.

Pucalo se po Bubnju. Dim se kovitlao i ljudima okolnih sela bilo je jasno šta se događa. Mnogi su mislili da su ustaše krenule u akciju i pretragu šuma. U prvom naletu na Dobroselski Bubanj ustaše su zaklale i ubile 13 žena, 6 djece i jednog čovjeka: Banjac Dragu, Stanu, Miku, Savu i još troje djece; Jeku Drču, Kantar Milku, Soku, Saju i Sokicu; Kerkez Jeku i Dragicu, Smilju i Miku (9) godina). Dvije su familije skoro uništene (Pajan Škrbić, Marija i njihova sluškinja Smilja). Gorjele su kuće, ali se nije znalo da u zapaljenim kućama Mile Kerkeza i Nikole Banjca gore i njihove žene i djeca. Ustaše su trčale za iznemoglim starcima, ženama i djecom. Uplašene i iznemogle bilo je lako savladati.

Jedan dio ustaša je prešao u Dobroselo. Muškarci su pobjegli, a žene i djeca nisu daleko išli od kuća. Bilo je i radoznalih, kao udovica Soka Šarac, koja nije vjerovala u ustaška zlodjela. Hrabrila je oko sebe žene i djecu. Pucnjava je odmicala kućama Radakovića, a Soka je radoznalo pošla prema ustašama. Povela je sobom i kćerku Dušanku i komšinicu Jeju. Primijetile su ih ustaše i pripucale.

Vidjevši da nema šale, sklonile su se u gusto žito, ali su ih ustaše pratile, opkolile i naredile da ustanu. Soka nije ustala. Ustaša je udara cipelom u sljepoočicu. Ostala je mrtva. Dušanka se teško odvajala od mrtve majke. Ustaša Nine Markovinović, zakržljali osamnaestogodišnji momak, želio je dokazati sebe, svoju snagu i ustašku vlast i teror kojeg čine nad nedužnim srpskim narodom. Dušanku je rafal pokosio i pala je preko svoje majke teško ranjena. Tek kad je vidjela da je njena kuća zapaljena i da gori, vrisnula je i sa ono malo snage potrčala. Ustaša je ponovo pucao. Dušanka se mrtva survala na zemlju.

Bubanj se nikada nije oporavio od ustaški zločina iz 1941.godine. I ovog rata Bubanj strada. Pogorjele i srušene kuće u Adžićima, Veliki Bubanj
Bubanj se nikada nije oporavio od ustaških zločina iz 1941.godine. I ovog rata Bubanj strada. Pogorjele i srušene kuće u Adžićima, Veliki Bubanj

U kući Ilije Radakovića ustaše su zatekle četiri člana porodice. Maloljetni sin Rade je čuvao ovce. Majka Boja je zvala djecu kući, jer su joj ustaše naredile. U kući je bila i strina Milica i Radina sestra Milka. Rade, jedan od preživjelih članova priča: »Sve su nas natjerali u kuću da legnemo. Dok su žene preklinjale da nas ne ubiju, ustaše su već pucali iz pušaka. Osjetio sam jak bol u lijevoj plećki. Pao sam pored majke, strine i sestre. Uspio sam vidjeti kako ustašem bodu noževima moje koji su pokazivah znakove života. Uporno sam ćutao i mirovao. Ustaše su izašle i zapalile kuću, a ja sav obliven krvlju, htio sam da se nekako izvučem iz kuće u kojoj se već osjećao dim, ali još su se čuli koraci ustaša po dvorištu te sam se brzo vratio i ponovo legao pored mrtve majke. Jedan od ustaša otvorio je vrata i progunđao: »Lako je vragu za njih«, a zatim otišao.

Vatra i dim su sve više zahvaćah kuću i Rade je odlučio da oprezno izađe. Nije mogao svoje mrtve ukućane da izvuče. Nije imao snage. Izašao je i brzo umakao u šumu. Tamo je našao* oca Iliju i rekao mu šta se dogodilo. Malo dalje od kuće Ilije Radakovića i njegovih susjeda, poginule su 4 žene: Radaković Sava, Sara, Janja i Janja Danina. Na drugom pravcu ustaškog naleta bio je Žegar i u njemu grupa kuća Doljanskog Bubnja. Tu su radili kopači kukuruza. Bilo je više moba. Na udaru je bila moba Save Medića, kojeg su ustaše otjerale već među prvima. Kopači kukuruza radili su na maloj njivi ispod Ljutice i njenih padina. Među 12 pari mladih i vrijednih ruku bilo je 9 djevojaka.

Radile su ne znajući šta se događa nedaleko od njih. Pucnjava im se sve više približavala. Nedaleko od njih vidjeli su kako’ su ustaše pobile dvoje djece Jove Medića koja su se do tada igrala kod ovaca. Bili su nemilosrdni i svirepi i prema djeci. Videći šta se događa, prestao je rad ruku i udarci motika. Trojica muškaraca brzo su se dogovorili za bježanje. Petar i Dušan Medić i Mile Potkonjak bježah su svak na svoju stranu. Imali su sreće i koristeći šumu i ograde, nestali su ispred ustaša. Kod djevojaka su brzo stigle ustaše. A one, okružene naoružanim ustašama, nisu imale snage da bježe. Obuzete strahom, grlile su jedna drugu, dok su ustaše postavljale puškomitraljeze za dejstvo. Najprije je opalio samo jedan metak iz puškomitraljeza. Taj jedini hitac pogodio je Stanu Medić, djevojku od 19 godina i ona je prva postala žrtva ustaškog terora.

Ostale djevojke postale su još zbunjenije i počele su da se još više privijaju jedna drugoj. Ustašama su tako bile još pogodnija meta da ih iz pušaka jednu po jednu dotuku. Ostale su ležeći, mrtve, jedna preko druge kao požnjeveno snoplje. Njihove motike i bijele bluze bile su krvlju poprskane. Povrh njive i danas prolazi put, a ispod njega je nekoliko grobova sa spomenikom i imenima djevojaka. To su: Medić Nikole Mika (17 godina), Medić Marije Boja (18), Medić Pavla Dara (16), Medić Ilije Mika (19), Đapa Jovana Bika (23), Đapa Jovana Dara (21), Radaković Petra Jela (18) i Radaković Petra Dara (15 godina).

O teškome zločinu ispjevana je potresna pjesma :

To je bilo dvanaestog jula

kad pogibe dvanaest srpskih cura,

Dvanaest cura, dvanaest sokolova

Od ustaškog praha i olova.

 

Ubio ih Markovnović bale

kad su mlade kukuruz kopale.

Jadne majke po šumama lete

svaka pita gdje je moje d’jete,

 

Kćeri moja, moj zeleni struku,

pruži svojoj jadnoj majci ruku.

Pa nam kaž’te, naše kćeri mile,

jesu li vas ustaše mučile,

 

jesu li vas iz puške ubile,

ili žive u jamu bacile.

Suma, gora sva priroda n’jema,

iz tišine odgovora nema.

Žegar / Veliki Bubanj - spomenik 12 srpskih cura nastradalim od ustaškog terora 1941.godine (stari snimak)
Žegar / Veliki Bubanj – spomenik 12 srpskih cura nastradalim od ustaškog terora 1941.godine
(stari snimak)

Ustaše, razjareni krvnici klali su nemilice sve živo, starce, žene i djecu. Stigli su i pred kuću Miloša Medića (Miše). Tu je bilo nekoliko žena i s njima Sara Medić. Nju su pogodili u vrat. Sara je sve to preživjela i priča: »Ustaše su došle pred kuću i pucale u mene. Nisu me smrtno pogodile. Pala sam sva oblivena krvlju. Rana je bila na vratu, pa je krvavljenje bilo bolje vidljivo. Gutala sam i mirovala, kao da sam mrtva. Čula sam kad je moja majka rekla ustašama »Što to radite, boga ne vidjeli«. Opalio je metak i moja majka je pala mrtva kraj naše kuće. Isto tako čula sam kad je jedan ustaša pitao »Šta ćemo sa njima?«. Drugi je odgovorio — »Zatrpaćemo ih kad se vratimo«.

Čim se malo smirilo Sara je ustala i potrčala najbližoj šumi. U blizini je bilo ustaša koje su pucale za njom. Pobjegla je u Burzinku. Na njivi su bili kopači. Sara je ispričala kopačima šta se dogodilo u Zegaru. Prestao je rad. Motike su ostale na njivi. Kopači su zaprepašteni pobjegli daleko u šumu gdje su mislili da će spasiti život. Ustaše su stigle i do kuća Adžića. Tu su zatekli: Smilju. Anicu i Jelenu Joce Medića (Ljujčića). Jelena je izmakla na druga vrata i sklonila se. To je primijetio Delač, komandir oružničke postaje iz Doljana i rekao:»Nemoj mislti da ja koljem. Ja sam zaklao samo jare Jove Đuđića. Da su tebe našle ustaše, ne bi ti oprostile«. Dok je Jelena razgovarala s Delačem, jedan ustaša je zapalio sijeno, a drugi je primijetio: »Znaš da je naređeno da se ove kuće ne pale«.

Žegar / Veliki Bubanj - spomenici uz spomenik 12 srpskih cura, gdje su pokopavane same<br /> nastradale cure i njihova bliža rodbina , sami mještani Žegara (Medići ) .<br /> (Snimljeno 2015.godine )<br
Žegar / Veliki Bubanj – spomenici uz spomenik 12 srpskih cura, gdje su pokopavane same
nastradale cure i njihova bliža rodbina , sami mještani Žegara (Medići ) .
(Snimljeno 2015.godine )

Tih dana dobro se sjeća i Nikica Medić koji priča: »Ostala je moja majka Marija kod kuće. Bio sam radoznao šta se sve dogodilo. Ja i Danika krenuli smo pažljivo na zgarište gdje se još naveliko vatra svjetlucala i rušili pojedini dijelovi ogorjele građe. Pucnjave nije bilo, ali tišinu je remetila rika goveda, zveket klepki i bronzi stoke koja je harala po napuštenim poljima. U kući Save Medica ustaše su zatekle Smilju Medić, njenu nećaku Milku Medić (učenicu gimnazije u Zemunu) i njenog šestogodišnjeg brata Bogdana. Milka je molila Smilju da bježe, što je ova odbila. Milka se s malim bratom sklonila u sobu, u koju je ušao ustaša. Prepoznao je Milku, jer su zajedno išli u gimnaziju. »Otkud ti, Milka, ovdje?« — upita je znanac. »Došla sam kod svojih na ferije«. Nato će on — »Sada nikuda ne kreći, a kasnije bježi kuda znaš«.

Izišavši pred kuću reče ostalima da u kući nema nikoga (Milkina ujna je ubijena pred kućnim vratima). Milka je pobjegla s bratom Bogdanom i pričala o zločinu: »Ispred kuće Nikole Medića ležalo je troje mrtve djece izbodene ustaškim bajonetama i nabacane jedno na drugo. Nisu bila starija od pet godina. Pred vratima kuće Save Medića ležala je mrtva Savina snaha, ruku oblijepljenih tijestom, kojim je pripremala hljeb za težake. Malo dalje ležala je krvlju zalivena Milka, a kod kuće Stanka Medića napola izgorjela Draga. Na guvnu Nikole Medića ubijene su i ostavljene Dara i Smiljana. Nešto dalje od njih ležalo je četvoro mrtve djece; dvoje Jove Medića, a dvoje Stanka Medića.

Ustaški koljači su im prekinuli bezbrižnu dječju igru kod ovaca. Nedaleko od djece ležale su mrtve: Smilja i Jeka Medić. Tamo dalje, u Tavanima, na nekošenoj livadi, ležao je Sava Đapa, bubanjski gorostas, a pored njega kosa i zadnji otkosi. Kod grupe kuća Krneta, nedaleko kuće Dane Krnete, ubijena je njegova žena Boja, pred očima svoje kćeri Kate. Malo dalje ležala je na putu Smiljana, Davidova žena, na kojoj je izgorjela odjeća, a tijelo djelomično opaljeno, što je psima pogodovalo da je mrtvu razvlače. Tu u neposrednoj blizini, u štali sa sijenom izgorjela je Joka, Jovanova žena. Stravično je to izgledalo.«

Žegar / Veliki Bubanj - spomenici uz spomenik 12.srpski cura, gdje su pokopavane same nastradale cure i njihova bliža rodbina , sami mještani Žegara (Medići) . (Snimljeno 2015.godine)

Žegar / Veliki Bubanj – spomenici uz spomenik 12.srpski cura, gdje su pokopavane same
nastradale cure i njihova bliža rodbina , sami mještani Žegara (Medići) .
(Snimljeno 2015.godine)
Spomenici snimljeni osamdesetih godina prošlog vjeka.
Spomenici snimljeni osamdesetih godina prošlog vjeka.

U ustaškom izvještaju od 12. jula 1941. godine, Zapovjedništvu 1. hrvatske oružničke pukovnije u Zagrebu pisalo je: »Treći lipnja 1941. godine… Seljanka Stana Pavičić iz Bubnja, kotar Donji Lapac, Hrvatica, po njenoj izjavi nalazeći se na polju, bila je napadnuta od strane tri nepoznata čovjeka naoružana s puškom, koji su joj zapretili, da će oni nju sada zaklati, kao i da su joj rekli: Vi, Hrvati, sada sa nama popunjavate »bezdanke« (jame bez dna), a mi ćemo kad dođe naše vrijeme sa vama. Ona je pobjegla . . . To je javila članovima pomoćnog ustaškog odreda u selu Bubnju, a oni su o tom izvjestili svog zapovjednika g. Mataiju u Donjem Lapcu. Ovaj pomoćni ustaški odred otišao je odmah u Bubanj i tamo koga su stigli su zaklali, poubijali iz pušaka i puškomitraljeza i to bilo u kući, pred kućom ili napolju, a bez obzira na pol i dobu…

Povodom ovoga događaja ubijena su u selu Bubnju 152 lica, a ranjenih je jedan manji broj, koji nisam mogao utvrditi, a zapaljeno je oko 20 kuća«.42 U ustaškom izvještaju nisu dati tačno podaci, jer su oni poslije pokolja u Bubnju, i u drugim mjestima, izvještavali ustašku komandu na osnovu izjava mještana, koji nisu znali niti su mogli dati točne podatke. Ustaše navode da je u Bubnju poginulo 152 lica, a popisom je ustanovljen točan broj 83, računajući tu i Dobroselski Bubanj, Šarce i Radakoviće. Od tog broja ubijeno je i zaklano 37 djece, među njima je 10 mlađih od 5 godina, 28 žena, 6 muškaraca i 15 djevojaka.

Spomenik koji se nalazu uz samu jamu Bezdanku u Boričevačkom Bubnju,gdje su ustaše 1941.godine ubacile preko hiljadu srpskih mučenika iz okolnih ličkih i bosanskih sela. (Snimljeno osamdesetih godina prošlog vijeka)
Spomenik koji se nalazu uz samu jamu Bezdanku u Boričevačkom Bubnju,gdje su ustaše 1941.godine ubacile preko hiljadu srpskih mučenika iz okolnih ličkih i bosanskih sela.
(Snimljeno osamdesetih godina prošlog vijeka)
Rušilačke ruke nisu poštedjele ni ovaj spomenik pored jame Bezdanke.
Miniran je u “ oluji “ avgusta 1995.godine
(Snimljeno 2015. godine)
Boričevački Bubanj - jama Bezdanka , grobnica preko hiljadu žrtava utaškog zločina iz 1941.godine. (Snimljeno 2015. godine)
Boričevački Bubanj – jama Bezdanka , grobnica preko hiljadu žrtava utaškog zločina iz 1941.godine. (Snimljeno 2015. godine)

Markovinović i ostali članovi pomoćnog ustaškog odreda u Bubnju izjavljuju kako je na njih neko pucao iz obližnje šume, a da je neki Vojin Šarac iz istog sela, takođe uoči ovog događaja, rekao njemu: »Vi, Hrvati, sada bacate u bezdanke, a mi ćemo završiti«. Ovaj Šarac nalazi se u bjekstvu. Vidi se da su ustaše zločine u Srbu, Suvaji, Osredcima i Bubnju opravdavali pojavom naoružanih ljudi oko Srba. Istina je, međutim, da su se ustaše plašile zbog svojih nečovječnih i brutalnih postupaka a to se može vidjeti iz većine izvještaja.

Poslije događaja u Suvaji, Osredcima i Bubnju, narod se sklanjao tamo gdje je mislio da je bezbjedniji. Ali i u šumi, gdje se najčešće boravilo, nije bilo sigurno. Izgledalo je kao da više nema života i sigurna mjesta. Prva noć poslije pokolja bila je posebno teška zbog tragičnog rastanka s najdražima. U šumi metež, plač male djece. Ljudi znaju kako treba nešto da rade, ali ne znaju šta da rade. Gusta šuma i kamenjari s poskocima kojih se u tom momentu ljudi nisu bojali. Osmatrali su i oprezno prilazili zgarištima i kućama da bi se snabdjeli hranom i odjećom (Pričalo se kako su mještani sela Neteke iznenađeni i pohvatani). Za izviđanje i javljanje bili su najpogodniji dječaci od deset godina, koji su, iako mladi, najozbiljnije prihvaćali taj zadatak. Oni su određivani jer se računalo da su manje izloženi ustaškom hiru, iako ni oni nisu bili pošteđivani.

Među ustašama u Boričevcu živjele su tri srpske porodice. Porodica Petra Pilipovića je na kraj sela. Nije daleko od njegove kuće ni provalija u koju je bačeno na stotine muškaraca, žena i djece. Ustaše nisu ni njih poštedjele. Došle su iznenada, tu iz komšiliku. S njima je bila poznata trojka pomoćnog ustaškog odreda u Bubnju. Znali su kako ti ljudi žive. Mile Markovinović morao je imati srce razjarenog krvoždera da se napije krvi svog prvog komšije. Zatekli su komšije na spavanju i bez teškoća poklali u krevetu. Klali su redom, ali i bez reda. Ustaša je nožem zahvatio malu Milku preko vrata, otac Petar, videći to, izbacio ju je kroz prozor.

Nađeni su zaklani u kući sin Gojko. (tri godine) i još dvoje djece, Petar i njegova žena Saja, te Petrova majka Stanica. Ostala je Milka stara četiri godine. Prestrašeno dijete je bježalo u noć i tako uspjelo stići do kuće Mile Gužvine u Pištalima. Plač djeteta osjetili su zapravo psi, pa je lavež pasa probudio Milu i tako je Milka prihvaćena u kuću. Znah su šta se s njenima dogodilo. Čuvali su je u svojoj kući nekoliko dana, a poslije odlaska iz Boričevca u Bihać malu Milku preuzima žena lugara Čuljata iz Gornjeg Lapca. Ona je malu Milku liječila, ali je po ustaškom naređenju morala malu Milku predati ustašama. Milka sve što zna o sebi, čula je od Culjata. Pobliže podatke o sebi saznala je tražeći matični list (Istina o Milki utvrđena je uz pomoć svjedoka i ožiljaka na vratu).

U centru Boričevca živjele su dvije srpske porodice Vučković. Zajedno su rasli, išli u školu i stvorih prijateljstva i kumstva. Odjednom sve se izmijenilo. Više se nisu poznavali. Zavladala je neizvjesnost. Niko neće da kaže šta se događa sa srpskim narodom, i šta se Vučkovićima sprema. Blizu su kuće Pilipovića, ali ni o njima ništa nisu znali. Već u prvim danima odvedeni su Petar i Jovo Vučković. Nekoliko dana kasnije odveli su i Draginju Vučković, djevojku od 21 godine, i u Kulen Vakufu u najtežim mukama ubili. (Njene najbolje drugarice s kojima je do tada išla u školu i drugovala s njima nisu je više poznale.) Od ostalih 5 članova kuće Marka Vučkovića svatko je imao svoju golgotu i svoju priču. Stevo se, stigavši iz bivše jugoslavenske vojske, odmah počeo sklanjati jer je, putujući do kuće, vidio šta se sve događa s ljudima.

Šuma mu je bila dom.

Jednog dana Marka i sina Nikicu uhvatile su ustaše. Tu je bio i sabirni centar-zatvor (kuća Grce Pavičića, kafedžije u Boričevcu). Podrum je služio za improviziovani smještaj talaca. Zatvorili su Marka i Nikolu, kako bi ih, čim se skupi veći broj, otjerah, zaklali i bacili u jamu. Marko nije mirovao. Nije ustašama vjerovao. Provalio je prozor i kad nije bilo nikog blizu, pomogao sinu i s njim pobjegao noću u šumu. Mara, videći da nema šale, jer joj je prepolovljena porodica, šalje kćerku Borku s ovcama kod sestre Bojane u Bubanj, a ona pokušava da se skloni u sijeno svoje kume, sa kojom je mnogo puta kafu popila i jedna drugoj svoje tajne pričale. Kuma je Maru primijetila. Došla je do nje i opomenula je — »Tu ne smiješ biti, idi kuda znadeš«. Mara je tada pobjegla u pravcu Lisca i odatle šumom sve do Bubnja. Kod sestre u Bubnju našla je kćerku Borku, a kasnije su stigli Marko i Nikola. Hrvatski sveštenik u Boričevcu Mijo Frišić i ustaški starješina Ivan Pavičić, te njegovih 100 ustaša ne bi Vučkovićima oprostili, pogotovo da su ih uhvatili poshje sukoba na Brežinama i ustaškog poraza 29. jula, 1941. godine.

Poštovanje predaka i sjećanje na krvavu 1941.godinu. Spomenik ubijenim Kerkezima i Škrbićima iz Malog Bubnja , podignut na groblju u Dobroselu.
Poštovanje predaka i sjećanje na krvavu 1941.godinu. Spomenik ubijenim Kerkezima i Škrbićima iz Malog Bubnja , podignut na groblju u Dobroselu.

Izvori : KOTAR DONjI LAPAC U NOB 1941-1945.

Izjava Milana Đape (uzeta 1968.), nalazi se kod autora.

Izjava Nikole Kerkeza (uzeta maja 1979.), nalazi se kod autora.

Izjava Nikole Kerkeza (uzeta maja 1979.), nalazi se kod autora.

Izjava Rade Radakovića (uzeta 1968.), nalazi se kod autora.

Prema kazivanju Miće Medića pjesmu je spjevao Dušan Opačić Jojin iz Poljica kod Doljana. Poginuo u NOB-i. Događaj i pjesmu narod je prihvatio pa je zabilježeno nekoliko varijanata. Događaj svojom tragikom ima čisto mitsku neprolaznost, a baladnu ljepotu.

Izjava Sare Medić (uzeta 1968.), kod autora.

Izjava Joce Medića Lujičića (uzeta 30. 1. 1969.), nalazi se kod autora.

Izjava Nikice Medića (uzeta 1969), nalazi se kod autora.

Arhiv VII, k. 1 i 2, dok. br. 39 — £ond NDH.

Izvještaj Krilnog oružničkog zapovjedništva Gospić, AVII, k. 1. i 2, đ. 39.

Kazivanje Nikole Kerkeza iz Bubnja.

Izvor: http://selokalati.blogspot.com

Vezane vijesti:

Đuro Tankosić: Veliko srpsko stradanje u Velikoj župi Krbava i Psat

O ovome niko ne priča i ne piše, samo zato što su Srbi u pitanju

Garavice: Stratište 12.000 Srba

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top