Bijeg iz logora i bezdanih jama– Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: ponedeljak, jun 26, 2017
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+
Uvala Slana - mjesto nekadašnjeg logora
Uvala Slana – mjesto nekadašnjeg logora

Uprkos rigoroznim mjerama koje su ustaše provodili u cilju osiguranja logora Jadovno na Velebitu i logora Slana na otoku Pagu, u nekoliko slučajeva su pojedinci ili manje grupe zatočenika pokušali pobjeći iz žice i spasiti se. Prema raspoloživim izvorima i saznanjima do kojih sam došao tokom rada, kao i na osnovu izjava preživjelih, da se zaključiti da je postojala mogućnost bijega, i to iz svakog logora u kompleksu Jadovno, pa i iz samog Jadovna.

Pojedinci, pa i grupe, mogli su pobjeći već tokom sprovođenja od mjesta hapšenja do logora ili putem ka stratištu. Prosto je nevjerovatno da su tek grupice ustaša sprovodile po dvjesta i više ljudi, koji su poslušno išli na pogubljenje. Da je njih 50 ili 100 jurnulo na njih, ustaše ne bi mogli sve pobiti, barem bi se dio zatočenika spasio. Ovako, rijetko je ko od Srba koji su dospjeli u logor ili na stratište ostao u životu.

Danas se mnogi pitaju zašto se sve dešavalo upravo tako bez pokušaja bijega ili otpora. Na ovo pitanje bi se moglo odgovoriti angažovanjem više naučnih disciplina. Međutim, dosad se nijedna nauka nije ovim pozabavila. Tako ni ja ne mogu proniknuti u razloge pokornosti koja je u to vrijeme vladala svešću tolikog broja sužanja. No, uvjeren sam da je jedan od bitnih razloga taj što ogromna većina ljudi pohvatanih u svojim kućama, noću na spavanju, danju za objedom, u crkvi za vrijeme molitve, u školi za vrijeme izvođenja nastave, na radnim mjestima, na ulici, na njivi nije osjećala nikakvu krivicu za bilo šta! Ti su ljudi uvažavali novu državu i njene organe vlasti, smatrajući da i njeni predstavnici – ustaše – govore istinu, te da ih vode samo na neko „preslušanje“ i da će se odmah vratiti svojim kućama. Tako su razmišljali sve vrijeme – u času hapšenja, u zatvoru, u toku transportovanja, pri ulasku u žicu. Čak ni kad su bili dovedeni nad samo grotlo jame, mnogi nisu mogli vjerovati da ih mogu bez suda i saslušanja ubiti, znajući da nikome ni za šta nisu bili krivi. Gotovo neobjašnjivo, ali tako je bilo. Dešavalo se da su mnogi očevi odvraćali sinove od bijega kad bi naslutili njihovu namjeru, strahujući od mogućih represalija nad ostatkom porodice. Tako su i oni najodvažniji, da svojima ne bi nanijeli zlo, ostajali zatočeni, bili zlostavljani i izvođeni na gubilišta, jednako misleći da ih nevine neće pobiti. Ljudi se trpjeli uvrede, ponižavanja, mučenja, glad, žeđ, sve vrijeme se nadajući da će ipak ostati živi.

No, neki pojedinci su uspjeli pobjeći ustašama već pri samom hapšenju, ili dok su ih odvodili, zatvarali, transportovali, pa i iz samih logora, neki su se čak izvukli i iz bezdanih jama. Gotovo sa svakog masovnog stratišta se poneko uspio spasiti, te u svoje krajeve donijeti vijesti o svireposti ustaša, o njihovim zločinima nad srpskim narodom. I danas, 50 godina poslije, još uvijek ima preživjelih, koji su najvjerodostojniji svjedoci genocida nad srpskim i jevrejskim narodom tokom postojanja pravno nakazne Nezavisne Države Hrvatske. Zahvaljujući tome što su se pojedinci živi iščupali iz ustaških kandži, spašeno je na hiljade drugih nevinih života, jer ljudi više nisu vjerovali zločinačkoj vlasti.

Bijeg iz kompleksa logora Jadovno pokušalo je 17 zatočenih Srba. Uspjeli su samo: Serđo Poljak iz sela Šibuljine, o kojem je već bilo riječi, Branko Cetina iz sela Vrepca kod Gospića, Sava Zoroja i Mane Čanak iz sela Kuzmanovače kod Široke Kule, Bogdan Lemajić iz sela Smiljana kod Gospića, Radoslav Grubor iz Turbeta, kotar Travnik, i još trojica, čija imena nisam uspio saznati.

Bogdan Lemajić je umakao ustaškom nožu nad Šaranovom jamom, poslije čega se vratio u svoje selo i uspješno se skrivao kratko vrijeme. Međutim, 2. avgusta je tog stasitog i hrabrog mladića, inače ranjenog u bijegu, zatukao ustaša Franjo Devčić, koji je s drugim ustašama učestvovao u masovnom pokolju Srba u Smiljanu i Smiljanskom Polju.[1]

Sava Zoroja, koji je 1. jula uspio pobjeći iz logora Jadovno, poginuo je u borbi protiv fašista u Narodnooslobodilačkoj vojsci 1943. godine.

Zapise o zlom vremenu i masovnim umorstvima Srba u logoru Jadovno ostavili su Mane Čanak, Branko Cetina i Radoslav Grubor.

Spomenuti Serđo Poljak je jedan od rijetkih koji se već u momentu hapšenja odlučio na bijeg. Iako ranjen, uspio je izaći iz jame i pobjeći. Bilo je to maja mjeseca. U julu su četvorica hrabrih mladića uspjeli presjeći logorsku žicu, no ustaše su ih primjetili i pobili. Bijeg je 1. jula uspio Branku Cetini i njegovom drugu Savi Zoroji.

Danas je Branko jedini živi svjedok užasa u Jadovnu. On mi je 17. juna 1990. godine, upravo na mjestu samog logora na Velebitu, pripovijedao cijelu istoriju svog sužnjevanja hapšenje, zatvaranje, odvođenje u gospićki zatvor, transportovanje u Jadovno, na koncu bijeg iz logora.

„Prije početka rata, u martu 1941, vratio sam se u rodno selo Vrebac iz Gospića gdje sam završio pekarski zanat i do okupacije nisam radio. Petnaest dana poslije kapitulacije Kraljevine Jugaslavije ustaše su u mom selu oformili ustaški stan. U selo je došlo oko 20 ustaša i smjestilo se u Sokolski dom. Seljanima su naredili da im svaki dan donose hranu. Prvih dana su patrorirali kroz selo, osmatrali i upoznavali ljude. Poslije toga počeli su hapsiti. Uhapsili su jednu grupu od 20 mladih ljudi od 22-30 godina. Hapšenja je bilo već po kapitulaciji, a i prije kako su se nakon rasula ljudi vraćali kućama. Mladići su zatvoreni u podrum kuće Save Dragosavca, gdje su uredili zatvor. Kuća je bila veća i imala je podrum. Dva dana su ih hapsili i sakupljali, a zatim je došao kamion iz Gospića, predveče su ih potovarili i odvezli u pravcu Gospića. Međutim, nisu odveženi u Gospić nego lijevo, prema Metku, a pobijeni su u Medačkoj plantaži (borova šuma). O njima nije bilo nikakvog traga ni glasa. Rodbina ih je tražila u kaznionici u Gospiću, ali tamo nisu dovedeni. Poslije mjesec dana slučajno je otkriveno da su pobijeni u Plantaži, jer su bili plitko zakopani i neki koji su tuda prolazili, osjetili su jak miris i pronašli ih.

Poslije toga pohapsili su još nekoliko ljudi iz Vrepca, Zavođa i Pavlovca (zaseoci). Mene su uhapsili u Vrepcu zajedno sa još četvoricom mještana: Mandarić Milom, Vučković Milom, Zoroja Savom i Stoisavljević Petrom – Pejom. Uhapsili su me pred trgovinom mješovite robe prije podne. Već tada je Mandarić bio uhapšen, a popodne su dovedena druga trojica.

U tom podrumu smo ostali sedam dana. Podrum je bio prazna prostorija 4h5 metara sa nekim daskama u ćošku. Hranu smo svakodnevno dobijali od kuće. Milu Mandarića su pustili vjerovatno na intervenciju njegovog oca koji se dobro poznavao sa Tomašom Županom, ustaškim povjerenikom, a šta mu je za to dao, niko ne zna. Iz podruma smo gore mogli čuti razgovor porodice Dragosavac. Ustaše su kod njih često svraćale. Ispred vrata je bio jedan stražar, a noću dva. Mislili smo da ćemo uspjeti razvaliti rešetke na prozoru i pobjeći. U tu svrhu nam je sestra Save Zoroje donijela kliješta, ali nismo uspjeli. Ta kliješta smo ponijeli sobom kasnije i usput bacili.

Sedmi dan su nas potovarili u zaprežna kola i odveli u kaznionicu u Gospić. Do Gospića smo putovali oko 1 sat.

Kad smo došli u kaznionicu, evidentirali su nas i prvi dan stavili zajedno u jednu ćeliju u kojoj je bilo još 8-10 zatvorenika iz okolice Ličkog Petrovog Sela i Bihaća, a među njima je bio Stjepan Kučiš. Ako je živ, trebalo bi da je u Zagrebu. U zatvoru smo proveli 14 dana. Prvi dan nad nama nije bilo nasilja.

Sutradan predveče smo prebačeni u ćeliju u kojoj je bilo još 20-ak ljudi, ali se moglo nekako. Kasnije su doveli još i nabili nas jednog do drugog, tako da smo jedva stajali jedan uz drugog. Za vrijeme boravka u zatvoru davali su nam jednom dnevno hranu, a to je bilo parče hljeba i malo čorbe od pasulja. Drugi dan su nas izveli u šetnju u dvorište kaznionice. Tada su nas tukli čime su stigli. Imali su drvene palice od pola metra kojim su tukli kao i rukama i nogama. Razloga da nas tuku nije bilo, već se tražio povod da počnu tući jednoga pa onda sve odreda. Krivice nije bilo. Jedini razlog je bio što smo Srbi. Često su nas vrijeđali nacionalno, govoreći da smo srpske psine, četnici itd. Ustaše su skoro svaku veče dolazile u ćelije i tukli zatvorenike. Dok su nas tukli, udarali su u dvorištu u neke metalne predmete nastojeći prikriti jauke zatvorenika. Često su dolazili pijani i redom su tukli koga bi dograbili čim bi otvorili ćeliju, pa smo se tiskali što dalje od vrata ćelije. Od onih koji su dolazili da nas tuku nikoga nisam poznavao.

Zatvor se punio svakog dana i ljudi su svako veče odvoženi u nepoznatom pravcu. Prilikom utovara čule su se psovke i galama. U zatvoru su bili uglavnom muškarci. Žena tad nije bilo, niti sam ih vidio u zatvoru. To je bilo između 15. i 20. juna kad sam došao u zatvor, a iz njega su nas odvezli 27. juna 1941. Jedno jutro su nas istjerali iz ćelija, postrojili u dvorištu, potovarili u jedan autobus i dva kamiona i odvezli do sela Trnovac. Prilikom utovara pitao sam vozača Luku Polića, koga sam poznavao, kud nas vozi. On je okrenuo glavu od mene i više ništa ga nisam pitao.

U Trnovcu su nas iskrcali, povezali dva i dva žicom i spojni lanac stavili između nas. U prvoj turi nas je bilo oko 120. Tu smo čekali oko dva sata dok su dovezli još jednu grupu. Oni su već bili vezani i tu su dodali samo spojni lanac za njih. Njih je bilo otprilike koliko i nas. Produžili smo pješice zajedno preko sela Jadovno prema logoru ’Jadovno’ u Velebitu. Nakon pješačenja od 2,5-3 sata stigli smo u logor. Na ulazu u logor dočekala su nas dvojica ustaša koji su nas odvezivali, jedan je popisivao, a čitav rad je kontrolisao upravnik logora Rude Ric. U logoru su nam odredili reon gdje ćemo biti. U logoru smo zatekli oko 500 Jevreja i Srba koji su prije nas tu dovedeni i radili su na ograđivanju logora žicom i raščišćavanju terena unutar logora. Taj dan nismo dobili ništa za jelo, a sutradan ujutro smo svaki dobili komad drveta i nekoliko sjekira da bi drvo izdubili i od njega napravili korito u koje smo kasnije primali hranu i vodu. Za hranu smo uglavnom dobijali kukuruznu kašu jednom dnevno, vodu također, a hljeba nije bilo. Vode za održavanje higijene nije bilo. Spavali smo na zemlji pod vedrim nebom. Uglavnom smo se pribijali jedan uz drugog da bi izdržali hladne velebitske noći. Nuždu smo vršili unutar logora u jednom ćošku. Uhapšen sam u sakou, pantalonama i cipelama. Osiguranje je bilo sastavljeno od ustaša i domobrana. To je bilo 27. juna 1941. godine ujutro.

Ulaz u logor je bio otprilike tri metra širine, tu je bio stražar i kapija. Gore lijevo od ulaza su bile dvije barake u kojima su boravile ustaše i upravnik logora Rude Ric. Tu su se hranili, spavali i razvodili stražu oko logora. Na platou van je bila jedna nadstrešnica gdje se kuvalo za logoraše, a vjerovatno i za ustaše. To je bila sjenica pokrivena granjem i okrajcima od dasaka. Unosili su kazan u logor i tu smo primali hranu. Malo dalje je bila jedna osmatračnica oko tri metra u visinu i tu je bio stalno stražar s puškomitraljezom.

Bilo nam je zabranjeno da prilazimo žici bliže od tri metra. Na to su nas upozorili da će svaki koji priđe bliže, biti ubijen. Nužnik je bio blizu stijena. Iskopana je rupa i postavljeno par drvaca i tu se vršila nužda. Kad smo došli, tu je bio kamen i mi smo ga čistili i slagali ga na gomile okolo. Uzvišenje na sredini logora koje je sada, nije postojalo kad sam ja bio. Čujem da su tu pobijeni Srbi i zakopani. Ovo bi trebalo otvoriti i ispitati. Vjerujem da su tu kosti.

Predvečer, drugog dana mog boravka u logoru, ustaše su prozvale oko 30 ljudi, podijelili ih u manje grupe od 8-10 i pod pratnjom dvojice-trojice ustaša odveli ih stazom kojom smo dovedeni. U grupi prozvanih bio je jedan čovjek iz Perušića, star oko 30 godina, plav, srednjeg rasta, koji je pričao da će ga pustiti jer sa nekim ima veze. Imena mu ne znam pošto smo se plašili s njim upoznati, sumnjajući da je provokator. Nakon sat do sat i po vremena čula se pucnjava, ali iz zapadnog pravca od logora, negdje iz smjera skretanja šumskog puta ulijevo (gdje su nas skrenuli na stazu kojom smo stigli u logor). Nedugo poslije prestanka pucnjave ustaše su se vratili. Što je bilo sa onim ljudima koje su otpratili, da li su ih pobile ili pustile, ja zaista ne znam.

Mada je svima zatočenicima bilo jasno da ih vrlo vjerovatno čeka smrt, niko se nije odlučivao ni na pojedinačan, ni na organizovan otpor, na obračun sa šačicom ustaških stražara i na organizovan bijeg. Razgovor između pojedinih grupa logoraša, pa čak i međusobni su bili zabranjeni. Ukoliko bi ustaša vidio da razgovaramo nas dvojica ili trojica, odmah je vikao da prekinemo. Jedino kad smo odmarali jedan uz drugoga onda smo mogli šaptati, dogovarati se i razgovarati. U tom razgovoru smo, kad smo vidjeli da će nas ovdje pobiti, ja i Sava Zoroja odlučili da bježimo.

Svaki put kad bi ustaše formirale grupu logoraša za sječu drva, ja i Sava gurali smo se što bliže kako bismo uspjeli izaći van logora. Trećeg dana ja sam se ugurao u grupu, ali pošto nije uspio Sava, i ja sam se povukao iz grupe među logoraše. Toga dana logor je posjetio veliki župan Like i Gacke Jurica Frković s još dvojicom ustaša i jednom ženom. Svi četvoro bili su u ustaškoj uniformi, a u pratnji Rude Rica, koji im je nešto objašnjavao, prošetali su logorom. Do ulaza u logor s njima su došla još dvojica ustaša i tu ostali u razgovoru sa stražarom.

U jednom trenutku dok su ovi šetali logorom, nešto su zastali i Sava ih je zamolio da mu dadu cigaretu, pa je jedan ustaša izvukao cigaretu i bacio mu je onako cinički. Tko su bile ove ustaše sa Juricom Frkovićem, ne znam, a i lik sam im slabo zapamtio, osim što se sjećam da je ona žena, koja je bila također u ustaškoj uniformi, bila srednjeg rasta i široke glave.

Četvrtog dana mog boravka u logoru ujutro su ustaše poimenično prozvale grupu ljudi i kao onu prethodno nevezane, pod pratnjom, nekuda odveli. Da li su ih kasnije izvan logora vezale i šta je s njima bilo, meni nije poznato. Za vrijeme dok sam bio zatočenik u logoru ’Jadovno’, u njemu nije bilo žena i djece.

Tog četvrtog dana, tj. 1. jula, Sava i ja uspjeli smo da se uguramo u grupu koja je određena za sječu drva. Povelu su nas na istočnu stranu logora i dali svakoj dvojici po jednu sjekiru pa smo na smjenu sjekli. Čuvala su nas dvojica naoružanih ustaša, a u neposrednoj blizini bio je i stražar, koji je sa te strane objezbeđivao logor. Oborili smo jedno drvo i počeli kresati grane. Ustaše su u tom času nešto pričali i pripaljivali cigarete, a pošto nas je krošnja oborenog drveta zaklanjala od njihovih pogleda, bacili smo sjekire i dali se u bijeg. Bilo je negdje oko deset sati prije podne. Trčeći kroz šumu i bujad prešli smo oko 300 metara, a da stražari nisu primjetili da nas nema. Tek tada smo čuli iza sebe veliku galamu i pucnjavu na što smo ubrzali trčanje da se što više udaljimo od logora.

Nakon jednog sata trčanja kroz šumu zastali smo, orijentisali se i krenuli u pravcu vrha Velebita i Karlobaga. Na vrh Velebita izbili smo oko 12 sati. Odatle smo uočili put kojim smo došli u logor i selo Jadovno. Tako smo se ponovo orijentisali. Tražili smo vodu pošto smo bili jako žedni i kad je nigdje nismo našli, grizli smo list da bar malo ublažimo žeđ. Spuštali smo se niz Velebit, ka selu Trnovcu. Ispred Trnovca primjetili smo jedan izvor i naizmjenično, u par navrata, popili po malo vode, pokvasili lice i u šumi se malo odmorili. Bilo je oko tri ili četiri sata poslije podne.

Pošto smo morali obići Trnovac i preći dosta dug put do Divosela, nastavili smo da se krećemo donjim rubom šume, osmatrajući sela. Idući tako šumom naišli smo na starijeg muškarca i mlađu ženu koji su sakupljali suvi list. Mi smo se uplašili njih, a oni nas. Žena je počela dozivati čovjeka pa smo pobjegli u pravcu Brušana. U prvi sumrak prešli smo preko bara između Ličkog Novog i Velebita i negdje kasno u noć došli u Divoselo, u kuću Janka Rajčevića. Ispričali smo mu tko smo i otkuda, pa smo ga zamolili da nam dade nešto za jesti i pusti nas da odspavamo kod njega nekoliko sati, do pred zoru. Janko i njegova majka dali su nam jesti, a zatim nas je on poveo na štalu gdje smo spavali dok nas nije razbudio u prvo svanuće, a onda nam je dao doručak, nakon čega smo produžili u pravcu Ribnika. Kako je bila magla ispod sela Ornica, naišli smo na kuću Page Ciganina, ustaše. Od njegovih pasa branili smo se kamenjem. U tom momentu Pago je izišao iz kuće psujući nas, a kad je vidio da smo se dali u bijeg, opalio je nekoliko metaka za nama.

Kad se magla podigla, zatekli smo se na prostoru između Bilaja i Ribnika. Ispred nas se ispriječila rijeka Lika. Preplivali smo je i izbili na cestu, za trenutak sačekali dok su prošli italijanski kamioni, a potom je pretrčali. Ostalo nam je da pređemo željezničku prugu, ali smo se već bili malo opustili, usporili hod i razgovarali. Odjednom je među nas s leđa upao jedan vakman (željeznički stražar, prim. autora) na biciklu. Ne silazeći s bicikla pitao nas je tko smo i zatražio od nas isprave. Sava se u tom momentu brzo snašao i iz okreta udario ga šakom u glavu, tako da se ovaj odmah strovalio na zemlju, zajedno s biciklom. Pokušali smo da mu otmemo pištolj. Odjednom začula se velika galama i kad smo se osvrnuli u tom pravcu, vidjeli smo grupu seljaka iz Bilaja koja je pošla na kosidbu. Ponovo smo pobjegli i u vrlo kratkom vremenu pretrčali prugu. Tek kad smo se udaljili od nje kilometar-dva, legli smo da osmotrimo što se dešava iza nas. Seljaci su i dalje bili u gomili oko vakmana, ali nitko nije trčao za nama. Tu smo se Sava i ja rastali uz dogovor da se sutradan nađemo u planini na Čardaku. Sava je krenuo desno prema Pavlovcu, a ja pravo u Vrebac.

Znao sam da bi mi bilo opasno otići u selo pa sam na prilazu sela zamolio jednu djevojku, koja je tu čuvala stado, da mi donese nešto hrane. Djevojka je otišla i uskoro mi je njezina majka donijela jelo. Dok se ona čudila otkud sam ja tu, jer je znala da su me odvele ustaše, u selu se začuo zvuk kamiona, a ubrzo i pucnjava oko moje kuće. Naime, ustaše su ubijale pse što su lajali na njih. Odmah sam shvatio da su podigli potjeru za mnom, pa sam ovim dvjema rekao da nikom živom ne govore da su me vidjele, a ja sam pobjegao ka rijeci Jadovi gdje sam se sklonio u jedan žbun i tako proveo dan. Tokom noći sam se prebacio u planinu. Ustaše su opkolile moju kuću i držali zasjedu punih 10 dana. Čitavo to vrijeme mojim trima sestrama i baki nisu dozvoljavali da se udaljavaju iz kuće.

Do početka ustanka Sava i ja smo se sakrivali u planini, a ustaše su raspisali potjernicu za nama i ponudili visoku nagradu u Vrepcu onome tko nas uhvati ili ubije.

Bio sam bjegunac od onog dana otkad sam pobjegao sa stratišta i od tad sam u šumi. Kad je u mom selu spreman ustanak i napad na ustaše 1/2. avgusta 1941. tad sam stupio i ja zajedno s ostalim ustanicima u borbu i bio sam u 1. bataljonu Velebit koji je formiran na terenu Vrebac, Zavođe, Mogorić, Medak itd. Tada sam imao 18 godina.

Do formiranja Treće brigade 6. ličke divizije ‘Nikola Tesla’, septembra 1942, bio sam u Ličkom partizanskom odredu. U redovima 6. divizije borio sam se protiv fašizma i zla po Lici, Kordunu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Srbiji.

U Srbiji, kod Užičke Požege, bio sam ranjen, slomljena mi je noga. Otišao sam u partizansku bolnicu u Pljevlja. Iz te bolnice sam prebačen, jer mi se noga zagnojila zbog prebijene kosti, u Beograd, u decembru 1944. gdje sam operisan. Kasnije sam bio komesar bolnice 3. armije u Kovinu. Na toj dužnosti me zateklo oslobođenje, odnosno kapitulacija fašističke Njemačke i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske.

Sva ova zbivanja posljednjih godina i mjeseci mnogo su me razočarala. Osjećam se prevarenim i iznevjerenim. Prevaren sam prije svega od rukovodstva moje Partije koja je dozvolila da je došlo do ovog stanja i vodi ovu situaciju ka jednom novom krvoproliću kakvo je bilo 1941, što je vrlo žalosno, tužno i sramotno. Svi moramo raditi i nastojati da se to spriječi i da obezbijedimo miran život jer nedao Bog rata nikome, to zna onaj koji ga je iskusio.“[2] Ovim riječima je završio svoje kazivanje nekadašnji logoraš i ratnik Branko Cetina.

Samo pet dana poslije njega, 6. jula, pobjegao je Mane Čanak. On je već drugog dana po dovođenju u žicu logora Jadovno bio uključen u grupu koja je sakupljala grane i bujad oko logora i tu priliku je vješto iskoristio i pobjegao. Njegovu izjavu[3] prenosim u cijelosti: „Slom i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla me je na odsluženju vojnog roka u Šibeniku. Pet dana nakon toga nekako sam uspio doći kući u Kuzmanovaču. Odmah sam saznao da je uspostavljena ustaška vlast, da ustaše patroliraju po selima, hapse ljude i da su već u Širokoj Kuli uhapsili oko 10 ljudi. Osam do deset dana nakon mog dolaska u moju kuću dolaze trojica ustaša: Mile Rukavina Baćak, Ivan Obućina Mušlija i neki Nikola iz Perušića, prezime mu nisam znao. Tražili su da im predam oružje i vojnu opremu. Oružje nisam imao, a vojnu uniformu im nisam htio predati. Pretresli su kuću i našli vojničke cipele i dvije košulje. Mene su svezali žicom i poveli, a nađene stvari ponio je jedan od njih. Moja supruga, koja je ležala u postelji poslije poroda, ustala je i krenula za nama kukajući i moleći ih da me puste, jer smo tada imali troje male djece. Vodili su me tako svezanog oko dva kilometra, a žena je stalno išla za nama i kukajući preklinjala ih da me puste. Najednom su zastali odvezali me i pustili. Sa suprugom sam se vratio kući. Nedugo poslije toga u mom selu uhapsili su još pet ljudi i također ih brzo pustili, a kasnije sam shvatio da im je to bila taktika kako ljudi ne bi bježali od kuće kao i to da su trojica od ove petorice dali veću sumu novca za svoj otkup.

Na Vidovdan, 28. juna 1941. godine, pošao sam kositi svom komšiji Staniši Čoviću. Sa mnom je išao i Ilija Vujnović Bracija. Sreli su nas ustaše Mile Rukavina i Ivan Obućina i uhapsili. Nisu nas vezali već su nam rekli da smo uhapšeni i da nas sprovode u Janjče. Upitali smo ih zašto nas vode u Janjče, udaljeno oko 50 km, kad imaju bliže ustaške vlasti u Perušiću. Sjećam se da nam je tada Mile Rukavina rekao da bismo se u Perušiću loše proveli, a da će nas iz Janjče već sutradan pustiti kući. Jako sam se uplašio jer sam ranije čuo da tamo ima jedan bezdan u koji ustaše bacaju ljude.

U Janjči ustaše su nas zatvorili u podrum žandarmerijske stanice u kom je bilo tridesetak ljudi: Borčića, Uzelaca (5), Pejnovića, Štakića i drugih čijih se prezimena ne sjećam. Među zatvorenim bio je i jedan čovjek sa Korduna koga su ustaše uhapsili negdje na putu. Nakon 6-7 sati u podrum je ušlo nekoliko ustaša koji su nas povezali lancima, izveli iz podruma i potovarili u kamion koji je došao iz Gospića. Pratila su nas trojica ustaša naredivši nam da legnemo u kamionu.

Tako su nas dopremili u dvorište kaznionice u Gospiću, a zatim zatvorili u potpuno praznu ćeliju na drugom katu. Prilikom zatvaranja evidentirali su nas u neku knjigu. U ćeliju nisu više nikoga dovodili. U njoj smo proveli oko 16 dana. Za to vrijeme samo su nas jedan dan izveli u dvorište kaznionice u šetnju. U ćeliju su svaku večer oko 7 sati dolazila dvojica ustaša, stari oko 25 godina i tukli nas kundacima i drugim predmetima koji su im se našli pri ruci.

Negdje sedamnaestog dana boravka u kaznionici izveli su nas u dvorište u kom se nalazilo 200 do 250 ljudi. Tu sam vidio nekoliko poznanika iz Vrepca: Branka Cetinu, Savu Zoroju, mornaričkog podnarednika Đekića iz Divosela, Jovu Vlaisavljevića, Milu Vučkovića, Glišu Novkovića i još neke druge čijih se imena više ne sjećam.

Ustaše su nam naredili da izvučemo kaiševe iz hlača, a tko je imao bolje cipele, ili neki bolji komad odjeće, također je morao skinuti. Za to vrijeme sa prozora kaznionice gledali su nas Italijani i bacali nam neke male kruške. Tu u dvorištu odvojili su jednu grupu od 30 do 40 ljudi, među kojima sam bio i ja, nevezane utovarili u jedan manji autobus i prozvali nas iz one knjige u koje su nas upisali prilikom zatvaranja. Dovezli su nas u selo Trnovac i istovarili ispred trgovine, podno jednog uzvišenja na kojem je bila crkva. Po izlasku iz autobusa ustaše su nas vezali lancima za ruke, dvojicu po dvojicu, i zadržali nas tako dok čitavu preostalu grupu iz dvorišta kaznionice nisu tu dopremili, pomenutim autobusom i nekim manjim kamionima. Vezane dva po dva poveli su nas oko 13 sati cestom na Velebit. Naišli smo na jedan izvor (negdje blizu Jadovna) i ustaše su nam dozvolili da onako vezani pijemo vodu, pošto kolona nije bila vezana i uzduž. Sa mnom je bio vezan Glišo Novković, rodom iz nekog sela kod Studenaca.

Pred logor ‘Jadovno’ smo nekom šumskom stazom stigli u predvečerje. Čitavu kolonu pratila je straža od pet naoružanih ustaša u oficirskim uniformama Jugoslovenske vojske. Jedan od te petorice bio je Pave iz Brušana (ili okolice) koji je bio sa mnom na odsluženju vojnog roka, ali mu nisam znao prezime niti sam mu se smio javiti jer sam bio uplašen kad sam vidio kuda nas vode.

Vezane uveli su nas kroz jedan uži otvor u žici kojom je bio ograđen logor i odriješili nas. Tu nam je komandant logora Rude Ric održao govor. Da se on tako zvao, rekao mi je Glišo Novković, kao i to da je prije rata bio učitelj u Podlapači. Rekao nam je da se u prvo vrijeme za jelo poslužimo porcijama logoraša koje smo tu zatekli i da napravimo ležajeve od mahovine i lišća u vidu ’sova’.

Logoraši, koje smo zatekli, imali su neka drvena korita iz kojih su jeli, a Jevreji neke limenke i lavore. U logoru sam ponovo susreo nekoliko poznatih ljudi, među kojima i Branka Cetinu iz Vrepca. Mene je prepoznao jedan ustaša kojeg sam upoznao prije rata na pijaci u Gospiću. Prišao mi je i uputao otkuda sam, a kada sam mu rekao, onda me udario nekoliko puta kundakom. Bilo je tu ljudi iz raznih krajeva, čak iz Bosne od Bugojna, Petrovca i Krupe. Sjećam se i jedne skupine Dalmatinaca (negdje oko 200 ljudi) odjevenih u nekakva plava radnička odijela. Njima nije smio niko prilaziti, a imali su, koliko sam mogao primjetiti, i neki poseban tretman i prave porcije za jelo.

Logor se nalazio u nekoj manjoj uvali i bio je ograđen bodljikavom žicom visine oko 2,5 metra. Toga dana ustaše su doveli i neke ljude, koji nisu bili logoraši, da popravljaju i učvršćuju ogradnu bodljikavu žicu. Na sredini logora nalazila se jedna vrtača oko koje su logoraši navozili zemlju. Vrtača je služila kao zahodska jama za logoraše.

Oko logora bila je postavljena straža, sastavljena od naoružanih ustaša, raspoređenih tako da je otprilike na svakih deset metara bio jedan stražar, a ukupno ih je moglo biti nešto više od jednog voda. Straža je bila raspoređena izvan logorske žice. Na samom ulazu u logor bila su dva stražara, a sa svake strane bila je postavljena slika Ante Pavelića. Nedaleko od ulaza bila je neka nadstrešnica, pokrivena limom, u kojoj bi odmarala smjena straže. Nedaleko od nje bile su dvije drvene barake: u jednoj je bila kancelarija Rude Rica, a u drugoj su spavali ustaše. Kako i gdje su se ustaše hranili, nije mi poznato, a mi logoraši kuhali smo nekakvu hranu (ili bolje reći, vodu od pasulja) u samom logoru, nedaleko ogradne žice.

Dok sam bio u logoru, ustaše su izvodili skupine od 20 do 30 logoraša da sakupljaju granje i mahovinu od čega bi u logoru pravili ’sove’ za spavanje. Ove grupe uvijek su pratila po dvojica naoružanih ustaša.

Istoga dana, kad su doveli moju grupu u logor, navečer sam sa još 11 išao sa nekim kazanima po vodu. Pratila su nas dvojica naoružanih ustaša, a kad smo stigli do izvora, tamo su nas tukli i pri povratku u logor tjerali da pjevamo četnike i komunističke pjesme. Sjećam se da su tada ustaše natjerali Savu Zoroju iz Vrepca da pjeva: ‘Paveliću, živila ti ruka, što ti ubi srpskoga hajduka’.

Drugog dana sam, u grupi od oko 30 ljudi, tri puta izlazio iz logora na sakupljanje granja i mahovine, a stalno su nas pratila dvojica ustaša. Kada smo se treći put vraćali u logor, 20 do 30 metara od ulaza, ja sam se odlučio da pobjegnem. Skočio sam u stranu, preskočio neku kamenu ploču i potrčao. Jedan od ustaša ispalio je dva metka za mnom. Nastavio sam da trčim u pravcu zapada i izbio na najvišu čuku Velebita, odakle sam ugledao more i zaključio da se nalazim negdje istočno od Karlobaga. Na tome predjelu nije bilo šume pa sam se malo povratio natrag, a zatim krenuo kroz šumu i izašao negdje između Trnovca i Pazarišta. Približavao sam se jednoj kući i čuo razgovor muža i žene, koju je on zvao Luja. Nisam im se javljao, već sam se ponovo orijentirao prema brdu Oštra, prešao preko bara i tri puta preko neke vode koja je jako vijugala. Na barama sam naišao na neki tor i, pošto je već bila blizu noć, a i kiša je padala, uvukao sam se u kućicu za psa i u njoj zaspao.

Pred zoru probudio me razgovor nekih ljudi koji su sa sjekirama išli u pravcu šume. Po njihovom razgovoru zaključio sam da su Srbi i da sam negdje blizu Divosela. Ljudima se nisam javljao, već sam došao do neke kuće pred kojom je stajala jedna ženska. Pitao sam je kako ću najlakše stići u Počitelj. Ona mi je pokazala put. U Počitelju je bila udata moja sestra. Stigao sam kod nje i ona mi je dala oputare da obujem. Ubrzo je u kuću ušla njena kćerka i rekla da su ustaše došli u selo. Ona me izvela iz sela u njive gdje je kosio njen otac, a on mi je pokazao put za Vrebac. Kada sam prešao prugu, naišao sam na Danu Dragosavca koji mi je pokazao pravac za Kuzmanovaču. Negdje pred noć došao sam kući, najeo se, uzeo ćebe i otišao u šumu gdje sam se skrivao do ustanka.“

Radoslav Grubor tada učenik III razreda trgovačke akademije, rođen u Turbetu, srez Travnik, u svoj dnevnik je zapisao kako je 5. aprila 1941. iz Sarajeva došao u svoje selo, a već 8. maja su ga njegove komšije, ustaše Pero Skočibušić, Nikola Božić i Jozo Cezner uhapsili i u lancima sproveli u Travnik. Povezali su ga s jednim Romom i tukli ga kundacima i nogama.

U Travniku su ga oslobodili Pero Šaban i Ruždić, sudski pripravnik, i dali mu propusnicu s kojom je otišao u Sarajevo. Tu je 30. maja ponovno uhapšen, zajedno sa svojim drugom Ratomirom Sokolovićem, i zatvoren u Oružničku stanicu u Turbetu. Dok su ih tukli, ustaše su im poručivali: „Zaboravite da ste Srbi“. Sproveli su ih u travnički Okružni zatvor, odakle su 2. juna, po naredbi Pere Šabana, oslobođeni i pušteni kući.

Njihovog zaštitnika, Peru Šabana, koji je pomagao Srbima i spašavao ih od smrti, ustaše su uhapsili 3. juna. Nakon nekoliko dana, 12. juna, Grubor je treći put uhapšen, sa još 48 Srba iz svog sela. Svi su kamionom odvezeni u Travnik, u zatvor Sreskog suda, u kojem su bili s još 30 Srba iz Travnika. Dok su ustaše izvodili zatočenike i ubijali ih u okolini Travnika, Grubor i Sokolović su iskoristili nesmotrenost ključara zatvora Alije i pobjegli i preko visokog dvorišnog zida. Bježali su u pravcu planine Vlašić i 17. juna izbili na put prema Banjaluci, namjeravajući da stignu u Bosanski Petrovac, rodno mjesto Ratomira Sokolovića, u kojem su živjeli Gruborovi stričevi. U Bosanski Petrovac su prispjeli 22. jula. U to vrijeme su u gradu bili Italijani, pa ustaše nisu smjeli hapsiti Srbe. Međutim, italijanska vojska se 26. jula povukla, i tada počinju zvjerstva ustaša u Petrovcu i okolnim srpskim mjestima.

Kako Grubor piše, ustaše 1. avgusta „hapse moje stričeve kod kojih smo se nalazili moj drug Ratomir Sokolović i ja. S njima hapse i nas. Odvajaju muškarce na jednu stranu a ženske na drugu. Sve ženske ubacuju u jednu kuću, koju su potpalili. Iz plamena se čuo jeziv vrisak mojih strina i rodica. Mi muškarci bili smo za to vrijeme vezani i nismo mogli ništa učiniti. Zatvorili su nas u zgradu osnovne škole od kuda su ustaše izvodili Srbe pojedinačno pred sresko načelništvo i klali.“[4]

Sljedećeg dana je mladić gledao kako ustaše izvode njegove stričeve i kolju ih – Vida, Stevu, Milu, Iliju, Vladu, Nikolu, Vida mlađeg i Đuru Grubora. Kasnije je zapisao: „Pošto su ih sve ubili, ustaše su nabacali u jedna kola njihove leševe i odvezli ih u nepoznatom pravcu. Poslije toga ustaše su iz škole počeli i nas mladiće da izvode napolje.“[5]

Njih su potrpali u tri kamiona i povezli ih put Gospića, gdje su stigli 5. avgusta. Grubor u svoj dnevnik dalje bilježi: „Stižemo nekih 15 km pred Gospić gdje se nalazi logor za Srbe. Logor je podignut na jednoj pustari na Velebitu. Sa svih strana logor je ograđen bodljikavom žicom. U logoru je bila nepregledna masa Srba. U jednom kutu logora nalazi se ustaški stan.

Šestog avgusta 1941. doznajemo da ustaše svakog jutra u ranu zoru odvode iz logora Srbe na neku Risovu gredu i tamo ih kolju. Toga dana upoznao sam se sa novim drugovima. Među njima bilo je Hercegovaca, Bosanaca, Slavonaca i Ličana.

Dvanaestog avgusta 1941. ustaše su počele izvlačiti na klanje Srbe sa naše strane logora. Brzo sam razmišljao o tome da bi se nešto trebalo preduzeti, da bi spasio svoj život, jer me već drugog dana ujutro može ustaška ruka pokositi. Nas 12 drugova u logoru skujemo plan, da se bjegstvom iz logora spasimo. Ostvarenju našeg plana pogodovala je okolnost što su ustaše imale u svom stanu neku proslavu pa je uslijed toga bila slabija straža oko logora.

Oko 12 sati noću u savršenom trku nas dvanaestorica omladinaca počeli smo da se prebacujemo preko bodljikavih žica logorske ograde. Prebacivanje preko ovih žica bilo je vrlo teško i mučno. Oštrice žica zabadale su se svakom od nas u tijelo, ali smo svi muški trpili i nijedan od nas nije jauknuo. Moj drug Sokolović Ratomir zapetljao se u žice u samom početku prelaženja u tolikoj mjeri da se nije mogao iz žica izvući. U to je počeo ustaša, koji je bio nedaleko od tog mjesta na straži, pucati i tako je bilo prelaženje preko žice za moga druga Ratomira sasvim onemogućeno. S druge strane žice ja sam prišao tome mestu u nameri da drugu pomognem, al me je u momentu, kada je ustaša pucao, gurnuo i opomenuo jedan drugi omladinac da bežim, pa sam se tako sa ostalima dao u beg put šume koja je za nas u ovoj situaciji bila jedini zaštitnik. Moj drug Sokolović Ratomir, na žalost, ostao je definitivno u logoru. Ustaše su podigle čitavu uzbunu zbog našeg begstva, ali nisu bili u stanju da nam ma šta učine. U bežanju naišli smo na velebitskom kršu na jednu kolibu u kojoj smo do dana prespavali.

Trinaestog avgusta 1941. nalazimo se na putu u pravcu Bosne. Idući tiho i oprezno kroz šumu, odjednom smo čuli nekakvu dreku. Znatiželjni, šta bi to moglo biti, približili smo se polako mestu odakle je dopirao jauk. Kad smo se približili tome mestu, pred nama se pružio strašan prizor. Ustaše su baš tada vršile pokolj jedne grupe Srba. Na zvjerski način ne zadajući im odmah posljednji smrtni udarac. Tu se je nalazila, kako sam tada utvrdio, ta čuvena ‘Risova greda’ gdje je mnogo i mnogo Srba položilo svoje živote u najužasnijim mukama i gdje je ustaško krvološtvo prema nedužnim Srbima došlo do najvišeg izražaja svirepog varvarskog zverstva.“[6]

Grubor je nadalje opisao tegobno putovanje do Bosne. U Sarajevu se obreo 20. septembra, a odatle već 23. krenuo za Beograd, gdje je stigao 25. septembra. Tokom rada na ovoj knjizi nisam uspio saznati da li je Radoslav Grubor živ, a iz njegovog dnevnika se ne da vidjeti ko su bili odvažni mladići koji su s njim pobjegli iz Jadovna.

Radoslav Grubor potvrđuje navode seljana Divosela da je u blizini Jarčije jame, na srednjem Velebitu, iznad sela Alanka, postojao jedan prostor, privremeno ograđen bodljikavom žicom, iz kojeg su ustaše izvodili Srbe i ubijali ih nad jamom neposredno kod Risove grede. Njegovo svjedočenje, kao i svjedočenje preživjelih u pokolju nad Jarčijom jamom, o čemu će biti riječi u daljem tekstu, kazuju da je logor Jadovno, pored navedenih pomoćnih logora, imao i jedan kod Risove grede, nedaleko od Divosela.

Iz Jarčije jame se početkom avgusta uspjelo izvući 11 zatočenika. Među njima je bila i Janja Potkonjak, koja je poslije 30 dana umrla od iscrpljenosti, gladi i preživljenih trauma. Dmitra Cvijanovića, Janju Trešnjić i Janju Vujnović su ustaše po izlasku iz jame uhvatili i ubili. Više sreće su imali Sava Jerković, Jela Stanić, Mara Vojnović, Mileva Cvijanović, Mile Potkonjak, dijete, Marija Počuča i Pera Cvijanović, koji su se spasili.

Akciju hvatanja žitelja srpskih sela Čitluk, Ornice i Divoselo, koji su bili u zbjegu, vodio je Ivan Devčić Pivac, zapovjednik ustaškog logora Slana. U noći između 4. i 5. avgusta, ustaška bojna Ličkog zdruga je okružila zbjeg na Kruškovačama[7] i izvršila masovni pokolj nad seljanima. O tome je Dane Rajčević zapisao: „Iznenada, dok se noć gubila u praskozorju, a narod u zbjegu spavao ili se budio, planuše puške, najprije podalje, a potom sve bliže. Zaštektaše i mitraljezi. Nasta pakao… Sve se prolomi… Ustaše navališe cijela jedna bojna.

Nasta paklena situacija: kuknjava, plač i vrisak djece i žena, krik ljudi, rika goveda, rzanje konja. Poče spasavanje gologa života i bjekstvo kuda ko zna i može. U prvi mah ustaške snage nisu zatvorile kliješta oko zbjega, jer su se sporo razvijale iz marševskih kolona za borbu, ali kako su pristizale i zatvarale kliješta oko prostorije zbijega, ubijale su sve živo što se pred njima nalazilo. Trenutno je ostao slobodan i netučen prostor u pravcu Počitelja. Tamo je najviše i navalila većina naroda iz zbjega. Mlađi, snalažljiviji i manje opterećeni uspjeli su da se izvuku ovim pravcem. Ali stanje u Kruškovačama je i dalje teško. Samo se čuje jauk, vrisak i ubijanje. Klanje i ubijanje je trajalo jedan sat. Bilo je silovito. Ustaše su stalno vikale: ’Ne pucajte! Sami sebe ubijamo! Koljite!’ Žive su natjeravali da legnu potrbuške, a potom ih kroz leđa probadali.

U toku čitavog dana ustaše su temeljito pretresale šumarke oko Kruškovače da bi poklale sve što bi našle živo. Masa muškaraca, žene i djece našla je smrt u ovom vatrenom obruču, dok je jedan manji dio uspio da se dohvati Velebita i prebaci u Počiteljsku Dulibu.

Istog dana su ustaše iz susjednih sela oko Gospića prošle kao vihor evakuisanim Divoselom i opljačkale ga do golih zidova. Autor ovih redova je iz gajeva sa sjevernih padina Velebita gledao ustaše pljačkaše kako odvoze natovarena kola sirotinjske posteljine i odjeće, a oni koji nisu imali kola za prevoz, napunili su pune čaršave posteljine i odjeće i nosili to kao smotak na glavi.

To su bili ženski pljačkaši (ustaše). Nekoliko stotina bijelih zavežljaja kretalo se livadama, od zaseoka Klisa do gajeva ispod Velebita, u susjedna sela. Ostali su prazni i opustošeni domovi. Bolesne i iznemogle starce, babe i djecu, što su našli po kućama, pobili su i poklali, a veliki dio njihovih domova popalili. Nekoliko pojedinaca, i čitave porodice, su žive pobacali u vatreno more popaljenih zgrada gdje su sagorjeli. Pa i vremenska nepogoda se okrenula protiv naroda. Pred pokolj zbjega, u zoru je počela da pada kiša i tako još više zagorčila posljednje trenutke naroda čiji su časovi bili na izmaku.

U svom zvjerskom orgijanju ustaše su 5. avgusta u Kruškovačama ubile 265 lica iz Divosela, 25 iz Čitluka i 5 iz Ornica, dok je 17 lica iz Divosela spaljeno prilikom paljenja sela — što ukupno iznosi 312 lica.“[8]

Nekoliko žena je preživjelo ovaj pogrom i o njemu ostavilo svjedočanstva. Soka Obradović Koka iz Jasikovca kod Gospića umrla je ubrzo poslije rata od posljedica ranjavanja, pošto je u Kruškovačama bila probodena nožem. Ona je svome sinu, Kuzmanu Obradoviću, sada pukovniku JNA u penziji, ispričala slijedeće: „Bila sam uhvaćena sa grupom Divoseljana u Kruškovačama. Gledala sam sve strahote i zločine koje su ustaše izvršile nad uhvaćenim narodom. Među uhvaćenima bilo je i onih koje su ustaški zločinci poznavali i prije rata. Prema tim – svojim bivšim poznanicima – ustaše su ispoljavale poseban bijes.

Jedan, koga su posebno mučili, bio je stari Janko Vujnović, otac prvoborca i organizatora ustanka u Divoselu Vujnović Damjana Denija. Starog Janka su mučili na sve moguće načine. Imao je dugu bradu koju je stalno nosio i svu su mu je počupali. Tukli su ga svim sredstvima koja su im bila pri ruci. Gledala sam kako mu čupaju kosu, sijeku uši i kopaju oči. I tako poluživog odveli su ga i strijeljali.

Bilo je uz nas i jedno dijete od dve-tri godine starosti, u seljačkoj košuljici. Jedan ustaša probo je dijete nožem na pušci, podigao ga u vazduh i tako nabodenog bacio preko glave. Sve prisutne, prilikom ubijanja, silili su da legnu na leđa, a onda su svaku žrtvu uboli nožem u lijevu stranu iznad srca, tako da je žrtva bila odmah mrtva.

U ovoj grupi ubijenih pred mojim očima bio je i seljak iz Divosela — Sava Bjegović Saverak. Ustaše su ubijale jednog po jednog. Došao je red i na Savu Bjegovića. Čujem kako jedan ustaša viknu: ‘Stari, dođi ovamo da te koljem!’ Starac je prišao mrtav od straha. Vidim kako ustaša drži nož. Lijevom rukom mu drži glavu, a desnom reže vrat. Krik starca i mlaz krvi je posljednje pred njegovu smrt.

Ja sam ležala na leđima i kad sam došla na red za ubijanje, zamračilo mi se pred očima. Kad sam ubodena nožem, osjetila sam se obezglavljenom i dokrajčenom. Mene su, vjerovatno, greškom uboli u desnu stranu, a to nije bilo smrtonosno. I tako sam ostala živa. Tko je od ubijenih davao znake života, ustaše bi mu prišle i dotukle ga. Ja sam ležala potrbuške, probodena i krvava. Izgledalo je da sam mrtva i tako sam ostala živa. Naime, ustaše su i mislile da sam mrtva. Inače bi me dotukli kao i druge.

Kad su pobili ovaj narod, ustaše su otišli dalje. Iza njih je na jednoj gomili ostalo oko 50 ljudskih leševa. Kad sam se osvijestila, bila sam sva u krvi. Iz te pustoši krenula sam svojoj kući u Jasikovac, kod Gospića. Kuća je bila sva opljačkana od gospićkih ustaša. Od kuće sam krenula ka Plantaži (u neposrednoj blizini moje kuće). Tu sam naišla na Italijane koji su me onako krvavu i ranjenu prevezli u Primorje, gdje sam zaliječena i odatle vraćena živa kući.

Sa mnom je u povećoj grupi uhvaćenih u Kruškovačama bila i kći Milica, maturant gospićke gimnazije. Među ustašama je vidjela jednog koji je bio njen poznanik iz Gospića. Tada nam je doviknula: ’Odite ovamo, ne bojte se!’ Ona je tog momenta računala na sigurnost, jer je u pitanju poznanstvo iz gimnazije. Milica je tada bila u nekim hlačama i kad ju je jedan ustaša vidio, viknuo je: ’Ova je iz Srbije, daj je ovamo da je ubijem!’ Ustaše su cijelu grupu brzo opkolile, pohvatale i počele odmah ubijati. Onaj poznanik moje kćerke iz gospićke gimnazije prišao joj je, naslonio joj pištolj na lice i opalio. Pala je mrtva.“[9]

I Milan Obradović, danas pukovnik JNA u penziji, ostavio je svjedočanstvo o krvavom ustaškom piru u Kruškovačama: „Bio sam s majkom i sestrama Milicom i Jovankom. Jovanka je imala nejako dijete. Sticajem okolnosti, u tom paklu, u vrijeme pokolja odvojio sam se od njih, ali ne daleko. Bio sam najviše 40 metara od njih, sakriven u grmlju. U mojoj neposrednoj blizini, zaklonjena u grmlju, nalazila se grupa od 10 ustaša koja je mučila dva seljaka iz Divosela. Jedan od njih bio je stari i dobro poznati pismonoša Stevo Trešnjić, a drugi, znatno mlađi od njega, Milan Plećaš (Šimin).

Nisam vidio kako muče ove ljude, ali sam čuo užasno jaukanje. Galama ustaša i jaukanje mučenih su se toliko miješali da se nije moglo razaznati što se zapravo dešava. Sve to nije potrajalo dugo, jer je ubijanje brzo završeno i ustaše su otišle dalje, a žrtve su ostale.

Neki mučenici su uspjeli i da pobjegnu jer je kod ustaša popustila budnost. Oni koji su pobjegli, kasnije su pričali da je Milan Plećaš (Šimin), po naređenju ustaša, klao i pekao jagnjad za njih i kad je sve bilo završeno, onda su mu ustaše naredili da iskopa raku u koju su ga bacili kad su ga ubili. To je bio metod psihičkog mučenja. Strašan je to psihički doživljaj kad čovjek sam sebi kopa raku, znajući da za trenutak dolazi smrt koja će ga odnijeti u nju. Mučenja koja su ustaše primjenjivali bila su raznovrsna. Uvijek se nešto novo izmišljalo da bi se na čovjeku isprobalo ono što je bilo najgore.“[10]

Milica Potkonjak Đaković je kao sedamnaestogodišnja djevojka s narodom izbjegla u Kruškovače i poslije ustaškog prepada živa im pala u ruke, a kasnije uspjela da pobjegne. Ona je ovako opisala to jezivo iskustvo:

„U zbjegu u Kruškovačama bila sam s majkom, bratom i sestrom. Probudili su nas pojedinačni puščani pucnji, a malo kasnije i mitraljeski. Već oko 9 sati ustaše su nas uhvatili. Navalili su svih strana. Među njima sam prepoznala Nikolu Došena (Mandina) sa Alanka. Mislim da mi to nešto znači i odmah sam mu se obratila riječima: Nikola, da bježim odavde?

’Kuda da bježiš kad ništa srpsko neće ostati živo. Stare će poklati, a mlade poslati u Novi (Lički) da služe (da budu sluge).’

Do 10 sati sve su nas okupili kod vatre gdje smo prenoćili prethodnu noć. Oko nas je bilo ustaša kao pljeve. Nastalo je mučenje i ubijanje. Najprije su ubijali ljude, a one koje nisu ubili, tukli su kundacima. Seljaka Milana Plećaša poznavali su od ranije i prvog su odabrali za mučenje. Pred našim očima derali su mu kožu, a druge su tukli kundacima ili čime su stigli. Milan je sav bio krvav (zbog deranja kože) i takvog su ga tjerali da im peče jagnjad za ručak i večeru.

Mom bratu od strica, Đuri Potkonjaku, kopali su oči pred nama, a onda su ga tako slijepog odveli malo dalje od nas i ubili. Jednu ženu s djetetom u trbuhu rasporili su i ona je u najtežim mukama umrla. Tjerali su ljude da peku jagnjad, a te iste ljude su ubijali kao gamad. Moja majka, gledajući zlo koje ljudi doživljavaju pred njenim očima, reče mi: ‘Milice, bježi odavde! Neka te u trku ubiju da ovo ne doživiš!’

’Gdje ima vode?’ zapitaše ustaše kad su se dobro iznajeli pečene jagnjetine.

Ja znam gdje ima vode, rekoh. Taj kraj sam dobro poznavala. I tako sam sa sestrom od strica, Janjom Potkonjak i Savom Jović, snajom Steve Jovića, otišla na vrelo po vodu. Kod vrela sam prvi put vidjela ustašu sa fesom na glavi i slovom ’U’. On je pucao iz mitraljeza. Ali, tu je bio i jedan ustaša koji nije klao. On me upitao odakle sam, a ja sam mu rekla ko sam i odakle sam. Nije me dirao, samo je rekao: ’E, bože, bože, što je došlo!’

Tada sam odlučila pobjeći. Obratila sam se ovom drugom ustaši, koji je bio u mojoj blizini, da me pusti da obavim nuždu. Pustio me. Međutim, čim sam se odvojila nekoliko koraka, počela sam bježati. Odmah su otvorili vatru za mnom, ali me nisu pogodili, a mogli su me uhvatiti živu. Mojom srećom oni ne trče za žrtvom, nego pucaju. To im je sigurnije, nego da trče. Vidjela sam da je onaj ustaša s fesom na glavi otvorio vatru za mnom, ali sam brzo umakla u grmlje i sakrila se u malu uvalu. Preda mnom je Bukova glava i ja pokušam da bježim prema njoj. Pri tome naletjeh na ustašku stražu koja se nalazila na raskrsnici puta na Bukovoj glavi. U tom momentu sam prilegla na zemlju. Nisu me primjetili, niti me progonili. Kako Bukova glava nadvisuje Kruškovaču, s visine posmatram što se događa dolje na livadi, znajući da nisam više u rukama ustaša, da sam na slobodi. Posmatram livadu i gledam prikupljenu kolonu naroda. Vode ga u pravcu Alanka. U koloni primjećujem i moju majku sa džemperom u ruci.

U šumi sam ostala dva dana. Treći dan krenem prema livadi (gdje je bio zbjeg) i u šumi naiđem na Bogdu Potkonjaka Mačka i Miku Radaković (Bikinu). Oni su mi dali malo mlijeka i odveli me do Počiteljske Dulibe.

Tek tridesetak dana poslije pokolja se narod Divosela počeo vraćati u svoje popaljeno i uništeno selo. Tek tada smo počeli da saznajemo što su doživjele pojedine porodice i članovi njihovih domaćinstava. Tada je i moja porodica saznala za tešku sudbinu pojedinih svojih članova. Naša strina, Janja Potkonjak, izvukla se iz Jarčje jame na Velebitu, u koju je bila živa bačena, i vratila se u selo, svojoj kući. Našli smo je mrtvu kod kuće, poslije trideset dana. Umrla je od gladi, iscrpljenosti i preživjelih trauma…“[11]

Jelena Počuča je u izjavi datoj 18. aprila 1942. godine u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu potanko oslikala ustaška zlodjela u Kruškovači:

„Ja sam stalno bežala sa svojom decom, kako sam znala i mogla. Već drugoga dana naišla sam na sedmoro dece moga kuma Mitra Jerkovića. Među tom decom bila je i najmlađa, Olgica, kojoj je tada bilo jedva godinu dana. Deca su onako bežeći tražila na sve strane majku. Za vreme one prve pogibije otac im je među prvima poginuo. Najstariji Jerkovićev sin mi je rekao da je majka u onom prvom strahu povikala deci da beže i ponela malu Olgicu. No, kako je dete vriskalo, majka se bojala da će odati ustašama gde se nalazi, pa da bi spasila ostalu decu, rešila se u onom strahu da Olgicu ostavi kod mrtvoga tela svoga muža. U onoj jurnjavi deca su doskora izgubila majku iz vida. Stali su da dozivaju i traže majku i u tom času čuli vrisak male Olgice. Brat to nije mogao da podnese, pa kako nije mogao da nađe majku, vratio se i uzeo Olgicu na ruke te tako sa njom bežao. Pri tom je video na stotine leševa i ranjenika, te na desetine dece u kolevkama koje majke nisu stigle da ponesu sa sobom. Posle sam se našla i sa Ljubicom, 11-godišnjom kćerkom Milke Plećaš. Njoj je bila ruka probijena bajonetom kod lakta. Ona mi je rekla da joj je tamo kod bare Rebijače poginula majka. Ona je ostala kod nje dok nisu došle ustaše, koji su stali redom da kolju i bodu i kundacima prebijaju one koje su zatekli žive. Njoj su prebili ruku do lakta i sama nije znala kako je odatle umakla.

Jerkovićeva deca su tada ostala stalno sa mnom. Samo su se od vremena do vremena odvajala od mene da po šumi vide ne bi li našli negde majku.

Dok smo tako bežali, čuli smo često pucnjavu ustaša i međusobno dovikivanje: ’Ivo, Ante, eno ih! Drž ih! Pucaj!’

Trećega dana pred veče našli smo se nedaleko grupe ljudi iz sela Basarića. Spremili smo se da tu prenoćimo. Međutim se kroz noć spremilo veliko nevreme i udarila krupa kakve ja u životu nisam doživela. Decu sam nekako smestila pod jedan grm, a najmanju sam zaštitila svojim telom. Od krupe mi je bilo sve telo isprebijano, a ruke sve krvave. Kad je najstrašnije nevreme prošlo, čuli smo u našoj blizini dozivanje našeg sveta. Ljudi su se javljali jedni drugima i pozivali da se skupe oko vatre koju su naložili. Bili su to sve seljaci iz sela Basarića. Mi smo došli do vatre i tu prenoćili. Izjutra smo opet čuli pucnjavu nedaleko od nas. Pritajili smo se i prigušivali plač da ustaše ne bi za nas doznale. Tek oko podne, kad sam mislila da će ustaše biti na ručku i neće toliko paziti, rešila sam da sa decom krenem svojoj kući, pa što bilo. Već toliko dana nismo ništa okusili, pa sam mislila da ćemo ovako sigurno izginuti, bilo od puške ili od ustaškog noža, bilo od gladi i umora. Krenula sam sa decom, sve pored živica i uz kamene međe, kroz šume i kamenjare. Prolazeći pored puteva nailazila sam na kola kojima su ustaše odvozili našu robu u svoja sela. Te ustaše koje su nas gonile, ubijale i pljačkale, bili su sve seljaci Hrvati iz okolnih sela, najviše iz Trnovca i Brušana, a i drugih okolnih hrvatskih sela. Nije to bila samo mlađarija, nego i stariji domaćini. Ja ih ne znam po imenu, ali ih znam iz viđenja. Najviše ih je među njima bilo takvih koji su bili napola prosjaci i radili u našim srpskim selima, ali više prosjačili.

Krijući se tako od očiju ustaša došla sam sa decom do svoga sela. Nisam se usudila da krenem odmah u moju kuću, jer sam sa te strane čula pucnjavu i videla kako na kolima odvoze robu. Krenula sam stoga do kuće u kojoj sam se rodila. Tamo sam pronašla majku koja je ležala mrtva u velikoj bari blata i krvi. Malo podalje od nje do ćoška štale na isti način je ležala moja svekrva. Tu sam se ja okamenila. Kada sam zašla u kuću, našla sam prazne zidove. Svi su prozori bili porazbijani, a iz kuće izneseno sve do posljednje mrvice. Dotle su deca Jerkovićeva zašli od kuće i naišli na mnoge mrtvace, onako poubijane, kao i moja majka i moja svekrva. među ostalima našli su i leš Milana Jerkovića i Milice Jerković, također pred njihovim kućama. Posle sam decu odvela u šumu Kamenjušu nedaleko od tih kuća. Tu sam decu ostavila, i pošto sam im naredila da budu mirna, krenula sam i do svoje kuće. Malo pre moga odlaska stigla je do nas 12-godišnja kći našeg komšije Branka Vujnovića. On je bio oženjen katolkinjom. Za vreme begstva njegove su žena i svastika zalazile u katolička sela da usput obiđu svoju rodbinu. Naši ljudi naročito su pazili na Vujnovića jer su se bojali da bi ih on mogao izdati. Neki su čak i tvrdili da je on ustašama izdao gde se mi nalazimo. On je bio našima sumnjiv zbog toga što su ranije, pre velikog pokolja, ustaše često zalazile u njegovu kuću, a on je i sam išao k njima, što se ni jedan drugi Srbin nije smio usuditi. Uopšte, naši su ljudi bežali od svakog ustaše, samo Branko Vujnović se osećao pred njima siguran. Ja sam se i sada bojala da bi njegova kćerka mogla da oda ustašama moje prisustvo i prisustvo moje dece u Kamenjuši, pa joj više nisam dala da ode kod svoga ujaka, kako je ona htela, nego sam je nagovorila da ostane sa nama dok se ja ne vratim od svoje kuće. Od tada je i ona ostala s nama.

Krijući se kako sam znala da me ne bi primetio koji Hrvat, dospela sam do svoje kuće. Gledala sam kako hrvatski seljaci iznose i posljednje stvari iz naše kuće, tovare i na naša kola i odvoze u selo Trnovac, Brušane i sva ona katolička sela preko bare. U svojoj kući sam našla sve opljačkano. Pred vratima su bile još neke stvari koje su zlikovci spremili da ih odvezu kolima.

Pošto sam se vratila deci, prenoćila sam u Kamenjuši. Sutradan posle podne naišla su dva hrvatska vojnika. Kad su ih deca primetila, razbežali su se na sve strane. Ja sam bila i previše umorna i previše očajna. Nisam marila više za svoj život i stoga sam ostala na mestu sa svojom decom i malom Olgicom, te ih sačekala. Kada su došli do mene, zamolila sam ih, da najprije ubiju mene pa onda decu, da ne gledam njihovu pogibiju. No, oni se za čudo lepo ponašahu prema meni. Rekli su mi da se ne bojim i da mi oni neće ništa nažao učiniti. Oni da nisu ustaše, nego vojska iz Otočca i da je Pavelić izdao naređenje, da se svi moraju vratiti svojim kućama i nikome se ništa ne sme dogoditi. Dalje su rekli da su ovaj pokolj i veliko zlo počinili zlikovci i da zato nisu imali dozvole. Govorili su dalje da oni nisu ničemu krivi. Pozvali su me da se odmah vratim svojoj kući. Oni su primetili da su se deca razbežala pa su ih dozivali i dali im kruha. Ja sam im rekla da ne mogu da idem svojoj kući, da su mi muža ubili, iz kuće sve izneli, a u selu nema žive ni muhe. Pošto su me vojnici uveravali da mogu da idem mirno kući i da obrađujem svoje polje, dodali su mi da je njihova dužnost samo to da smiruju narod, pa su otišli, pošto su rekli da će mrtve sahraniti po naređenju Pavelićevom. Mi smo ostali tu još jednu noć.

Drugoga dana su došle žene Hrvatice iz Trnovca i Brušana i žnjele naše žito, dok su muškarci nastavili da odvoze i ostatak naših stvari iz sela. Mi smo se dogovorili da se čuvamo, a ako koga od nas ustaše uhvate, da ni za živu glavu ne odamo da tu ima još ljudi, nego da kaže da je tu sam. U neko doba dana naišli su u našu blizinu ustaše. Deca se opet razbežala zajedno sa svima ostalima. Meni je bilo već svega dosta pa sam ja njih sačekala sa svojom decom i malom Olgicom. Dete je strahovito plakalo i kada su se ustaše približile, nekolicina od njih su hteli da je ubiju. No neki drugi to nisu dopustili i tako je dete ostalo živo. I te sam ustaše poznavala iz viđenja, bili su svi iz Trnovca, Brušana i okolnih sela. Oni su me prepoznali i našli mi u njedrima knjižicu Poštanske štedionice na nekih tri do četiri hiljade dinara, koja je pripadala mome mužu, a koju sam jedino ponela sobom kad sam pobegla iz kuće. Ustaše su uzeli tu knjižicu i rekle da je moraju predati u ustaški stan. Na to su mene i decu poveli prema šumi zvanoj Šedrvan. Putem smo prošli mimo onih žetelica koje su žele naša polja. One su me pitale čija je koja livada i čije je koje žito. Jedna me od njih prepoznala jer je njezin sin nekada posluživao u mojoj kući. Žena me zagrlila i rasplakala se te preklinjala ustaše da me ne ubiju. Prepoznala me i druga žena čiji je sin bio među ustašama koji su me vodili. Na njemu sam prepoznala novo odelo moga muža. Njegova se majka sažalila nadamnom, pozvala ga na stranu i dugo mu nešto objašnjavala mašući rukama. Ne znam što je ona njemu govorila, a što on njoj. Ali videla sam po svemu da su ustaše vodile mene i decu u onu šumu, da nas pokolju, a na navaljivanje spomenutih žetelica, najzad su ustaše pristale da nas odvedu i predaju u ustaški stan. U to je bilo podne i žetelice, zajedno sa svima ustašama, krenuše na ručak. Poveli su i nas. Ručak im je bio priređen odmah do moje kuće. Bilo im je ispečeno veliko prase. Ustaše su izneli iz moje kuće jedan veliki stari sto i još nekoliko stolova iz drugih kuća, položili su prase na stolove, rasekli ga i ručali. Nudili su i mene, no ja nisam mogla ni da okusim. Deca su se tu nahranila.

Posle ručka krenuli smo svi zajedno u Trnovac. Pre odlaska, još za vreme ručka, primetila sam da su moju majku i svekrvu sahranili na istom mestu gde su ležale mrtve. Poznala sam to još po svežim humkama. Usput do Trnovca i u samom Trnovcu opet sam susrela kola natovarena sa stvarima iz naših kuća. U Trnovcu su te stvari rastovarili i razneli po svojim kućama. Neka su kola nastavljala put za Brušane i druga hrvatska sela. Kad smo stigli u Trnovac bilo je veče. U Trnovcu su me opet prepoznale neke žene. Poneka me žalila i plakala, ali mnoge su na mene i vikale i govorile mi da nas treba sve poubijati. Neke djevojke rekoše mi da su mi muža ubili pošto su ga mnogo mučili.

Kad sam im ja rekla da mi je moj komšija Stevo Počuča koji je bio sa njim odveden, pa se vratio, rekao da nije ubijen, one su me uveravale da su one lično videle pogibiju moga muža, jednako kao i Stevo Počuča, samo on to nije htio da mi kaže. One su zajedno sa mnom plakale dok su druge žene govorile da je i pravo što mi je muž ubijen jer da bi on, kad bi se nešto vratilo, sigurno njih Hrvate žive jeo. Govorile su mi još da je ovako bolje što sam se oslobodila muža, jer da sam ja još mlada i da mi je muž za mene bio prestar. I mnogo drugoga su mi tako govorili dok se meni srce kamenilo. Nikako ne znam kako sam to izdržala i kako nisam presvisla.

I opet su neke ustaše htele da me ubiju, no spasile su me druge ustaše na nagovor svojih žena, pa su me najzad iste noći odveli zajedno sa decom u Gospić. U ustaškom stanu me nisu hteli da prime, nego su naredili mojim pratiocima da me odvedu u kaznionu. No i u kaznioni je rečeno da me neće da prime jer da je prepuno. Najzad su me odveli u logor ‘Ovčarska stanica’, gde su me primili. Tu sam se odmorila i nahranila decu i od tada sam delila istu sudbinu, koju i sve moje sapatnice koje su danas ovde, a koje su vam u svojim iskazima rekle sve, što se sa njima zbilo.

Kad sam došla u logor ’Ovčarska stanica’, moja su deca bila bolesna i sa njima sam imala mnogo muka. Zbog toga nisam mogla da vodim brigu o maloj Olgici Jerković, svom kumčetu, pa sam molila druge žene da je preuzmu. Žene su se prihvatile, sad jedna sad druga, dok je najzad nije uzela sasvim pod svoje u Oštarijama Jovanka Tešanović sa kojom je dete ostalo sve do dana današnjega. Ona ga pazi kao svoje rođeno dete i veli da se od njega više neće rastajati. Docnije negde od logora u kojima sam bila, susrela sam se sa ženama iz okoline Gospića i one su mi rekle, da je majka male Olgice bila bačena od ustaša u neku jamu u kojoj su kao i u neke druge jame, ustaše bacali mnoge Srbe koje su hvatali žive za vreme onoga našega krvavoga begstva, o kome sam vam ovde govorila.“[12]

Kako je već rečeno, ustaše su 6. avgusta u Jarčiju jamu bacili 78 Srba iz Divosela. U nju je bila bačena i Marija Počuča, zajedno sa svoje troje djece. Iako ranjena, uspjela se izverati iz jame. Poslije rata je ostavila svjedočanstvo o ustaškim nedjelima nad srpskim narodom: djecom, ženama i starcima.

„…Ja sam sa narodom iz Divosela izbjegla 2. avgusta 1941. do šume i polja Kruškovača pod Velebitom, gdje smo se zadržali tri dana, kada su ustaše napali mjesto Kruškovača, gdje su ubili iz pušaka i noževima poklali oko 600 osoba. Tada su i uhvatili oko 130 osoba, većinom žena i djece i nekoliko muškaraca srednje dobi. Ustaše su nam održali govor, da što bježimo od kuće, da nam se ne bi ništa dogodilo. Neki od nas su odvratili da narod mora bježati, jer ustaše narod hvataju, ubijaju, kolju i bacaju u zapaljene kuće. Oni su nam odgovorili da to narod radi sam. Na to su nam rekli da nas vode u zaselak Alanak gdje ćemo prenoćiti i slijedeći dan dobiti legitimacije, da ćemo otići našim kućama i da nas nitko neće dirati.

Iz ove grupe od 130 ljudi ustaše su natovarili troja kola starijih ljudi i žena koji nisu mogli ići pješice. Ovaj narod utovaren u kola ustaše su na putu za Alanak poubijali, neke iz pušaka, neke poklali noževima. Još na Kruškovači ustaše su odvojili iz grupe devet nešto mlađih i snažnijih ljudi, i kad smo se mi odmakli od Kruškovače, ustaše su ih poubijali iz pušaka i poklali noževima. Sjećam se da su ustaše još na Kruškovači ranjenu Ljubu Stanić, djevojku od 16 godina, zaveli za jedan grm i tu je iz puške ubili. Nas oko 100 osoba ustaše su poveli iz Kruškovače prema zaseoku Alanku. Uz put je nekoliko osoba pobjeglo u šumu. Na Alanak su nas ustaše smjestili najprije na jednu ledinu ograđenu žicom, te nam govorili: ’Kako vam se čini sada?’ Iza toga su nas odveli u sušu Luke Došena, seljaka iz Alanka. Suša je bila izgrađena od kamena. U toj suši su nas ustaše zadržali dvije noći i jedan dan. Kroz to vrijeme nisu nam ustaše dali ni hrane, a ni vode za djecu premda smo mi tražili, već su govorili: ’Vi ćete ići u Gospić pa ćete imati svega.’ Ustaše su zvonili bronzama od konja pokraj suše i govorili: ’Da odzvonimo Vlasima dok su živi.’ Na otvorenim vratima suše ustaše su pokraj nas vadili krvave bajunete i govorili pri tom da su bajunete zarđale i da ih moraju s vlaškom krvlju osvjetlati, da su im bajuneti tupi no da je to bolje, da će sporije klati, pa ćemo se dulje mučiti.

Prvu večer su između pas ustaše odveli jednu djevojku koja nije s nama prepoćila već su je ujutro u zoru doveli k nama.

Mi smo od žene Luke Došena, Marije, tražili kruha za djecu, a ona je odgovorila da ne daje štencima kruh.

Drugi dan nam je ustaša Ivan Devčić Pivac, satnik, održao govor da idemo za Gospić, da nemamo ovdje što jesti. Mi smo tražili kruha, a oni su rekli da će nas dočekati auto na pola puta i da će nas odvesti u Gospić. Ustaše su se uz šupu gostili pečenim janjcima i prascima pijući vino i pjevajući pjesme: ’Zeleni se javorić, pod njim sjedi Pavelić, ustaše piju vino, peku janjce, kolju Srbijance’.

Drugi dan iza 12 sati ustaše su nas izveli iz suše i rekli da nas idu spremiti i da imaju još dva logora.

Ustaše su nam rekli da se spremimo i da idemo u Gospić. Kad smo pošli, ustaše su od nas tražili novce i prijetili da će poslije biti premetačina i da će biti strogo kažnjen onaj u koga se nađe novaca. Neke su žene ustašama dale novac.

Ustaše su nas zbile u hrpu i okružile s puškama na kojima su stavile bajunete i poveli prema Rizvanuši. Zaustavili su nas na Duleru ispred Šimišine glavice na vrhu koje se nalazi jama. Ustaše su nas dalje uz strminu izveli i zaustavili se na udaljenosti 10 metara od jame. Na to je ustaša Ivan Devčić Pivac upitao ustaše: ’Koja će dvojica ići k jami i čekati na nož.’ Dvojica ustaša nepoznatog imena javiše se i odoše s izvađenim noževima do jame. Na to je ustaša Devčić Pivac pitao prisutne ustaše koja će četvorica privoditi k jami. Četvorica se izlučiše između ustaša i odmah su počeli po dva ustaše između nas uzimati po jednu osobu i voditi je prema jami gdje su je dvojica ustaša dočekali, boli noževima i bacali u jamu. Ja sam bila po prilici šezdeseta po redu, vođena od dvojice ustaša dok su mi druga dvojica uzeli Milku staru tri godine, Dušana od godinu i pol i malog Branka od šest mjeseci te svekrvu i sve ih bacile u jamu. Mene su ustaše povalile i na četiri mjesta uboli nožem i to dobila sam tri uboda u rebra a jedan u lijevu plećku. Iza toga su me bacili u jamu. Zaustavila sam se na jednoj izbočini ali sam s nje pala dolje u dubinu jame.

Kada su ustaše pobacale sve žrtve, onda su pucali pet puta u žrtve i bacali velike gromade kamenja i nakon toga bacili u jamu drvo dugo 4 metra promjera 12-15 cm i otišli od jame.

U jami je među žrtvama bilo dosta živih osoba i mi živi smo se počeli dogovarati kako da se izbavimo iz jame. Ja sam ostala u jami oko četiri sata i onda sam pribrala svu snagu i počela se po izbočinama jame pomoću bačenog drveta penjati prema izlazu i nakon pola sata uspjelo mi je na kraju izaći van. Kad sam izašla van, ja sam od umora i zadobivenih rana sasvim klonula te sam u grmu pokraj jame ležala oko pola sata. Nakon toga sam se uputila u šumu ispod Velebita i tako tumarala osam dana bez hrane. Jedino sam pila vodu na izvorima. Poslije osam dana našli su me dvojica mladića iz Divosela i odveli u selo Počitelj gdje sam dobila šalicu mlijeka. Nakon toga sam se opet uputila u šumu, došla u počiteljsku kolibu gdje sam opet dobila hrane. Nakon toga sam slijedeći dan otišla u Medak, opet se iza 15 dana vratila u Počitelj, tu se zadržala četiri nedjelje.

Od zadobivenih ozljeda, umora i proživjelih patnji i stradanja, ja sam već nakon osam dana oboljela i bolovala oko sedam mjeseci. Ozdravila sam na kraju zahvaljujući brizi naroda koji me je liječio, prebacivao i prenosio ispred ustaša sad u jedno, sad u drugo selo, sad u šumu.

Drugo nemam ništa izjaviti.“[13]

Za Jelu Stanić sam saznao u maju 1991. godine. Živi u Gospiću, u istom gradu kao Marija Počuča, iste sudbine, tuge i žalosti. Obe su bile bačene u Jarčiju jamu na Alanku, zajedno sa svojom malom djecom i suseljanima. Kako u to vrijeme, zbog novonastalih događaja, nisam mogao sa sigurnošću ići na dalja istraživanja u Gospić i na Velebit, zamolio sam profesora Miloša Počuču, Marijinog sina, da posjeti Jelu Stanić i zabilježi njenu izjavu o zločinu ustaša na Alanku. Počuča je 16. juna 1991. razgovarao s njom i zapisao njena sjećanja na preživljene strahote. Ovdje navodim samo dio njenog svjedočenja. „A nas su odveli iz Bukove kose na Kruškovače. Tamo da mi onu robu pokupimo, ono što je narod bio dovezao sa sobom… pokrivača, šarenica. Jadno ti je to bilo! Onda mi kupimo i odatle nosimo. Vele nam da će starije žene djecu čuvati… nisu oni nama govorili da će nas pobiti. Starije će, vele, djecu čuvati, a mi mlađe raditi… i tako. Tu smo bili do pred noć. Onda pred noć nađu neka kola… bila neka Ilegina (Ilija Plećaš) kobila, puntarica… Nas potrpaju u ta kola a kola ukoče i nikako maknut. Oni vele, ko može nek ide pješice, ko ne može, nek ostane. I onda te pobiju a mi pješice onako, u povorci, kao u sprovodu, dođemo tamo, na Alanak. Tamo smo čekali dva dana da dođu još neki koljači iz Podgorja. Onda nas odvedu tamo… Mi posjedali jedno 12 metri od jame, a oni oko nas. I onda dvoje po dvoje sve odvode tu nad tu jamu i bacaju.“

Prof. Miloš Počuča ju je upitao: „A gdje ste sve čekali na Alanku?“

„U toj suši Luke Došena Stipina, seljaka koji je također bio ustaša. I onda ti nas odvedu tamo k toj jami i djecu živu pred nama bacaju, a nas izbodu nožima i… dolje otisnu. Meni je evo ovuda onaj nož prošao (pokazuje ožiljke na ruci). Kako su me počeli bosti ja ovako ruku namakla… I imala sam jednu ranu tu (pokazuje lijevu plećku) ta mi je valjda do srca došla. Pet sam rana imala. I onda… Italijani su me spasili. Išli smo u Medak Italijanima. Italijani… oni su, ja ne znam, naši viču na njih… oni su nas dočekivali kao što mater svoje dijete dočekuje. Oni vojnici ostaju bez jela, a nama davaju… Onda sam i ja bila u Počitelju, kod neke tetke dva-tri dana. Da mi Italijani nisu previli te rane, to bi se bilo ucrvalo u onoj vrućini, ne bi mi preživjeli… Ali to me goni i danas, ne boj se!“

„A kako ste se izvukli“, interesovao se Počuča.

„A kako!? Najprije se Marija izvukla, tvoja mama Milane (Jela Stanić Miloša Počuču zove Milan, prim. autora). Najprvo se ona diže, to mi uvijek padne na um… ’Narode’, veli ’ajmo mi van! Mi ćemo se spasiti.’ I kako god ona tako reče, pade na vr’ glave. Onesvijesti se. I mi ništa. Dignu se ona opet… ’Aj de mo’, veli ’ko će ići ko neće, ja idem van.’ I opet, onesvijesti se i padne na vr’ glave u jamu. I treći put ona kako se god diže, ona i ode! Ona onda s nama nije izišla… Onda je negdje otišla u Potočine, tamo se sa Đurom sastala i… A onda je nas sedam skupa izišlo. Uz brklje, bili nabacali brklje da se na njih nabadamo i onda smo uz te brklje i izišli…“

„A djece, je li bilo žive dolje?“, dalje je pitao Počuča.

„Ajme, obadvoje mi djece dođe živo na krilo. S krila ih skinem i žive ih ostavim, onda – znaš kako je! Prokleti bili da Bog dade i na ovome i na onome svijetu, što su od nas radili!

„I nisi mogla djecu spasiti?“

„Nisam, kako? Jedva sam se i sama uspela! Ma ko je mislio da ćemo se i mi spasiti. Samo eto da nisi tu, u tom zlu!“

„Jesu li djeca bila ranjena?“

„Nisu nožem. Njih su žive bacili. Ugruvani su bili od pada, isprebijani…“

„Kolika su bila djeca?“, upitao je Počuča.

„Bila curica od tri godine i četiri mjeseca… A mali mi bio od dvije godine. To su teške rane. Kad ko reče, zaboravi se! Ja to ne zaboravljam nikada, niti se to može zaboraviti. To, što god dalje, to teže… Ali ne mrzim ni jedan narod, pa ni ovaj Hrvatski. Nije narod kriv. A što možeš…“

„Slušam. Šutim i što da kažem. Tu nikakve riječi, nikakve utjehe ne pomažu. Gledam je. Dok je lijevala rakiju, ruka joj je bila mirna. Ne plače, glas joj je tek jedva zadrhtao, suzdržala se. Ali koliko patnje u tome glasu! I koliko je puta do sada vidjela tu scenu, preživljavala te teške trenutke. I suze su joj presahle…“[14]

I Pera Cvijanović je svjedok ustaških zločina. Naklana, takođe je bila bačena u Jarčiju jamu sa cijelom svojom porodicom. No, izvukla se iz užasa. Poslije ga je ovako opisala:

„Ja sam se sakrila sa svojom porodicom u šumi Kruškovače. Mislili smo da smo tamo potpuno sigurni. Moj muž Dmitar reče: ’E, ovdje nas ne bi našli da nas traže i godinu dana.’ Ali ono što je za nas bilo nemoguće, ipak se dogodilo. Među ustašama, koji su šumu pretraživali, nalazilo se i nekoliko njih iz obližnjih sela, koji su poznavali svaku stazu. Opkoliše nas i iskrsnuše pred nama sa svih strana. Njihovi zapovjednici rekoše nam da se ništa ne bojimo, jer da će nas odvesti na sigurno mjesto u Gospić.

Doveli su nas do nekih kuća u zaseoku Alanak, jer su skupljali na jedno mjesto sve one koje su toga dana uhvatili. Bilo je tu muškaraca, mlađih i starijih, žena, djevojaka i djece, od one najmanje do odraslijih dječaka. Povedoše nas. Ustaške krvave bajonete i uniforme i njihovi izbezumljeni, životinjski pogledi, svuda su oko nas. Uskoro vidjesmo da nam se približava svršetak.

Uz očajnu vrisku djece i majki dođosmo do duboke, na prvi pogled, pokrivene jame provalije. Onako kako smo redom dolazili, ustaše počeše jednog pojednog probadati bajonetima i bacati u provaliju.

Vidjela sam svojim očima kako moji susjedi i ostali ljudi, poluživi, poluzaklani, strmoglavce padaju u jamu. Ustaše su urlale od veselja, naslađujući se mlazevima krvi koja je kuljala iz probodenih tijela. Doguraše i mene do provalije. Otimala sam se, ali su me njih dvojica dogurali, a tada me treći probode bajonetom i sruši prema otvoru jame. U padu sam udarala čas u jednu, čas u drugu stranu provalije, dok se nisam stropoštala na dno. Pala sam na leđa i onako stučena, nisam se mogla ni pomaknuti. Gledala sam kako padaju nove žrtve. Čuju se užasni krikovi. Majke u padu zovu svoju djecu, a djeca zovu svoju majku. Stenje se u polumraku provalije svuda oko mene. Svuda leševi i poluživi ljudi. Pipam da se malo pomaknem, a za prste mi se lijepi nešto toplo. To je krv. Krv se cijedi sa stijena provalije. Na jednom kraju provalije, vukući se po dnu, nađem svoga muža Dmitra i kćer Milevu…

Bacanje odozgo se završi, a iza toga začu se gore vika. Ustaše nagrnuše i sručiše na nas gromade kamenja i nekakvu gredu. Vikali smo od užasa, a na to se ozgo prosu kiša tanadi. Stisli smo se uz krvlju zalivene stijene. Paljba dotuče još neke koji su bili živi. Iza toga za tren nastade tišina.

Psi, ne čuvši više ništa, odoše, misleći da smo svi mrtvi. Tek poslije nastade jauk i zapomaganje. U crnoj masi tražili su se pojedini članovi porodice, dozivajući se izbezumljenim i iznemoglim glasovima. U provaliji se našlo živih nas jedanaestoro. Bili smo pri svijesti, ali ošamućeni od straha i muka. Kad smo se malo smirili, počesmo se dogovarati kako da se izvučemo iz provalije.

Bila sam jača od ostalih i oni se preko mojih leđa popeše do užeg otvora, otkuda nastaviše penjanje laktovima, raskrvavljenih rana. I tako smo izišli van. Noć smo proveli u šumi. U zoru krene moj muž Dmitar da izvidi gdje se nalazimo i nikada se više ne povrati. Vjerojatno je naišao na ustaše i tada je ubijen…“[15]

Grupa žena i djece iz Divosela, koja je izbjegla masakr u Kruškovačama ili u Jarčijoj jami i sklonila se u selu Šibuljini, našla je smrt u seoskoj pravoslavnoj crkvi Sv. Arhanđela, odnosno u logoru Slana. Ustaše su pohvatali njih 57, zatvorili ih u crkvicu i mučili glađu, žeđi i batinama. Neke od njih su izmrcvarene pobili u noći između 5. i 6. avgusta i pokopali pored seoskog groblja, uza sam zid. Druge su, zajedno sa Srbima iz Šibuljine, odveli na otok Pag i zvjerski pobili na Furnaži.

Istovremeno sa dovođenjem u logor Jadovno i ubijanjem, ustaše provode teror nad srpskim narodom u svim krajevima NDH. Uoči Ilindana, i na sam praznik, 2. avgusta, zločini se ređaju po mnogim naseljima. Za taj dan su ustaše isplanirali masovni zločin i u Šibuljini, u čemu im je pripomogla italijanska vojska, koja je stigla u selo Tribanj.

Nakon bijega Serđe Poljaka iz jame na Grginom brijegu, saznavši šta ustaše rade, Šibuljčani su uglavnom izbjegli iz sela u Ravne kotare i Zadar ili u svoje kolibe. Po dolasku Italijana, većina seljana se tokom jula mjeseca vratila svojim kućama, zavedena njihovim i ustaškim obećanjima da im se ništa nažao neće desiti. Pokazalo se da su Italijani i njihov komandant kapetan Dorijano dali odriješene ruke ustašama, koji su se uz njihovu pomoć brzo okupili u Starigradu. Među njima su bili poznati zločinci: Stjepan Devčić, Marko Čavić, Kuzman Čavić, Juza Gazić Sušilo, Ante Jović, Šime Matek, Ivan Milovac Gagan, Luka Njegovan, Jozo Njegovan, Šime Njegovan, Mile Sjaus Anini, Nikola Sjaus, Ive Sjaus, Lovrica Sjaus, Jozo Trošelj Zrnin i drugi.[16]

Na tajnom sastanku su se dogovorili da iznenada opkole Šibuljinu, pohvataju sve žitelje, ne štedeći ni djecu u kolijevkama, i da ih pobiju. Plan su izradili Marko Čavić i Mile Sjaus, prema uputstvima dobijenim od velikog župana Jurice Frkovića iz Gospića. Za ovu akciju su dobili i pomoć desetorice ustaša iz tabora u Sinju. Pošto su znali da je u to vrijeme logor Jadovno bio prenatrpan jer je u njega svakodnevno pristizalo stotine novih žrtava, uz pomoć glavnog ustaškog stožera u Gospiću su odlučili da pohvatano srpsko stanovništvo zatvore u mjesnu crkvu, a zatim prebace u logor Slana na otoku Pagu, gdje će biti pogubljeni. U subotu 2. avgusta, na Ilindan, rano izjutra, opkolili su malo srpsko selo Šibuljinu, udaljeno od Karlobaga 20-tak kilometara prema jugu, i pohvatali većinu seljana, među njima i one koji su se povratili kućama iz Ravnih kotara i Zadra. Samo je nekoliko mještana uspjelo izbjeći hapšenje i pobjeći u pravcu Obrovca. Zatvorivši obruč oko sela, ustaše su upadali u seoske kuće i izvodili ljude, žene i djecu. Oko stotinu duša su natisnuli u pravoslavnu crkvu Sv. Arhanđela, površine oko 50 m2.

„Pa ipak“, kako piše Pavle Babac, „ustaše su u nju sabile preko stotinu duša. Bilo je tijesno i zagušljivo. Djeca su odmah stala tražiti da vrše nuždu. Stražari im nisu davali da izađu napolje, a stariji su se snebivali da prekrše uobičajene crkvene norme. No, bili su ipak prinuđeni da odrede jedan kutak u crkvi za vršenje nužde.

Gotovo svi su u crkvi stajali, jer nije bilo mjesta za sjedenje. Ustaše su ispekle jaganjce, jer je plijen bio bogat, a vino je stiglo iz Kruščice, pa su u hladu, iza popove kuće, leškarile i pjevale razne posprdne pjesme na račun zatvorenih Srba u crkvi. Pred veče stali su odabirati i izvoditi, onako pijani, mlade žene i odvoditi iza crkve u okolne prazne kuće radi silovanja. Do kasno u noć trajala je cika, vika i pjesma pijanih ustaša. U crkvi je vladala grobna tišina.

Sutradan, u nedjelju 3. avgusta ustaše su nastavile sa psovanjem i vrijeđanjem na račun praznika[17] i crkve. Naročito se u tome isticao ustaša Jozo Trošelj. On je ulazio u crkvu, nožem parao crkvene barjake i psujući pljuvao crkvene ikone. Ali, kada je ošamario Božu Marinkovića, ovaj je jarosno skočio na Trošelja i bacio ga na pod. Ostali skočiše preklinjući Božu da ga ne ubije, vjerujući još uvijek da će im životi biti pošteđeni. Trošelj je odmah pozvao Milu Sjauša i stražare da izvedu Marinkovića iz crkve. Napolju su se čuli tupi udarci koca, vika i psovka. Poslije pola časa unesoše Božu svega u krvi. Bio je u nesvjestici. Slomljena mu je bila vilica i desna ruka. Kada su ga povratili, nije mogao da govori, samo je ječao od jakih bolova.

Od uzbuđenja i od straha učiteljica Ljubica je pobacila novorođenče koga odmah prihvatiše žene i majke. Zaviše dijete parajući dijelove svojih skromnih haljina. Novorođenče u početku nije plakalo, ali sutradan, gladno i neoprano, neprekidno je vrištalo. Ljubica je također neprekidno molila da je puste sa djetetom. To je sve zatvorene u crkvi do te mjere uzbudilo da su ustaše bile primorane da izvedu majku i dijete.

U ponedeljak, 4. avgusta, majku i dijete su ukrcali u jadan kaić i odvezli prema Starigradu. Izgledalo je kao da će ih tamo stvarno i odvesti. Međutim, kada su ustaše stigle ispod Svete Trojice, do groblja u Šibuljini, iskrcaše majku i dijete i odvedoše u grobljansku kapelicu. Majci ispališe revolverski metak u glavu, a dijete ubiše udarcima kundaka. Iako je Ljubica još davala znale života, ustaše žureći podigoše kamenu ploču najbližeg groba ispred kapele i baciše unutra Ljubicu i dijete. Dugo su se čuli jecaji živo sahranjene žene. Teško ranjena, nije imala snage da podigne tešku kamenu ploču svog groba. Poslije rata, nađeno je njeno tijelo u položaju sa ispruženim rukama i glavom prema otvoru groba, kao da je tražila pomoć i spas prije nego što je izdahnula.

Da bi koliko toliko umirili zatvorenike u crkvi, dadoše im nešto barenih krumpira bez soli. Bili su to prvi zalogaji hrane od subote ujutro. Bilo je dosta svijeta koji je iz okolnih mjesta dolazio da se svojim očima uvjeri u istinitost ovog zločina. Molili su ustaše da ih puste, da im dodaju hranu, da im pripuste bar djecu, ali sve je bilo uzalud.

Nisu pomogle ni intervencije katoličkih sveštenika iz susjednih mjesta, don Lovre Dražića iz Kruščice i don Ante Adžije iz Starigrada (kasnije učesnika NOP-a), koji su se zalagali da se pohapšeni stanovnici Šibuljine puste iz zatvora. Istog dana, oko podne, ustaše su iznenada uvele još jednog zatvorenika, Todora A. Babca, koji se sam prijavio da ga pridruže ženi Smilji i maloljetnom sinu Đuri koji su već bili u crkvi. Ova plemenita požrtovnost i odanost porodici, po cijenu vlastitog života, zaista predstavlja jedinstven primjer.

Sutradan ujutro bio je gotov nekakav spisak koji je trebao da zavara i umiri zatvorene ljude, da povjeruju kako će otići negdje na rad, i da će im životi biti pošteđeni. U tom spisku bila su iz sela Šibuljine 43 muškarca i 41 žena, od toga 18-oro djece između 1 i 17 godina starosti.“[18]

Pored življa Šibuljine, ustaše su u blizini Paklenice uspjeli pohvatati i oko 30 Srba, muškaraca, žena i djece iz Divosela, koji su uspjeli umaći pokolju u Kruškovačama i bježali u pravcu Obrovca. Njih su ustaše zatvorili, zajedno s mještanima Šibuljine, u seosku pravoslavnu crkvu. Nakon što su ih tri dana mučili u crkvi, izveli su ih 6. avgusta u 7 sati ujutro, ukrcali na brod i prevezli na Pag.

U logoru su ih držali dva dana, tukli, mučili glađu, žeđi, nekima i oči kopali, a potom sve 132 žrtve odveli do iskopane jame, nad kojom su jedan dio pobili, a druge pobacali u more.[19]

Dok su ih hapsili, a i prije toga, ustaše su nagovještavali da će ljude iz ovog kraja odvesti na rad u Italiju. No, to su činili samo zato da bi ih uvjerili da sobom ponijesu novac, bolju robu i obuću. Zatim su im to što su ponijeli oduzeli, opljačkali sve vrednije što su našli u njihovim kućama, a stoku međusobno podijelili ili poklonili rođacima i prijateljima.

Sačuvano je nekoliko izjava onih koji su tog Ilindana pobjegli ispred ustaškog noža u Šibuljini. Ovdje ću navesti svjedočenje Milice Babac, koja se sa braćom i sestrama toga kobnog dana vraćala, kako kaže, s torova kući, k moru. Na putu su naišli na ustaše, koji su im savjetovali da i druge koji su izbjegli u planinu pozovu da se vrate kućama, jer im se ništa zlo neće dogoditi. Pri susretu s dvadesetak drugih ustaša, Milica je pokušala pobijeći, ali su je uhvatili i, zajedno s drugima, odveli u planinu, do stana Alekse Babca. Videći da su ovdje već bili okupljeni njeni suseljani, kao i više grla stoke, Milica je pokušala da se baci u bunar, ali ju je spriječio jedan ustaša, rekavši da se nema čega bojati. Nakon toga su ustaše poveli 70 ljudi prema selu, među njima i Miličinog strica Dmitra, starog 78 godina, koga su, kad nije mogao da hoda, vukli za bradu i udarali.

Milica Babac je ovako opisala svoj bijeg iz ustaških ruku: „Istom tom zgodom vidjela sam kako su Maksima Poljaka izudarali rukama. Kad smo se približili na otprilike 3 km od naše crkve, ja sam iskoristila priliku i preskočila jedan zid, te pobjegla i sakrivala sam se dva dana u jednoj jami, a onda sam treću noć izašla iz jame i uputila se dalje preko Velebita i tako sam kroz pet dana danju se sakrivala po jamama a po noći sam se kretala dok nisam došla u Obrovac. Kad sam ja pobjegla, bila sam sama, ali poslije smo se skupili nas oko 14, koji su također uspjeli pobjeći, te smo se svi skupa dočepali jame u kojoj smo se krili dva dana. Kad smo poslije sedam dana došli na kilometar do Obrovca, stali smo u Zrmanji i nismo se usuđivali dalje u sam Obrovac zbog toga što smo morali preći most na kojem su ustaše držale stražu.“[20]

Milica Babac u svojoj izjavi opisuje dalje muke i stradanja. Naime, ustaše su ih primjetili, pa su neki među njima poskakali u rijeku, pri čemu je Marko Poljak uspio plivajući prenijeti dijete na leđima. Nakon nekog vremena, ustaše su se po naređenju italijanskih vojnika vratili, a njih je jedan civil prevezao lađom u Obrovac, u kojem su se zadržali 11 dana, a zatim se prebacili u Zadar. U svoje selo je Milica Babac stigla u septembru. Ona u izjavi dalje navodi: „Čula sam od nekih ribara iz Kalija, kako su jednog dana vukući mrežu negdje blizu otoka Paga izvukli 13 leševa među kojima su prepoznali Maksima Poljaka, pok. Sime… U Slivnici mi je jedna žena pričala kako su ustaše uhvatili u Selinama dva muškarca, jednog starijeg i jednog mlađeg, te da su ih odveli u Starigrad i tu obojicu ubili, a ovom mlađem da su oči izvadili. Prema onome kako mi je ta ženska opisala pomenutu dvojicu i rekla da se zovu jedan Jandrija a drugi Đuro, ja sam se osvjedočila da su ta dvojica otac mi Jandrija i brat mi Đuro, koji su, kako sam saznala, bili pobjegli o Ilinju i uhvaćeni.“[21]

Kao u Šibuljini i mnogim drugim mjestima Nezavisne Države Hrvatske, ustaše su na Sv. Iliju upali i u Smiljansko Polje, nedaleko od Gospića. Opkolili su selo noću i pohvatali 50 žena i djece, te ih zatvorili u kuću lugara Save Lemajića. Nedugo potom su ih odveli do mjesta u blizini zaseoka Pazelja, gdje su za njih već bile iskopane rake. Tu su ih mučili, usmrćivali noževima i bacali u jamu.

Potresno je svjedočanstvo Bosiljke Basarić Lemajić o tome kako je Stana Lemajić molila ustaše da je ne kolju, nego da je ubiju pištoljem, obećavši da će im dati 170.000 kuna koje ima pri sebi. Na ove riječi je zlikovac Mate Starčević uzvratio: „Muke ćeš podnositi koje te spadaju, a novac ćeš dati“.

Videći šta je čeka, Stana je počela novac parati, a ustaše su priskočili da joj novac otmu. To je bila prilika za nekoliko preostalih da pobjegnu. Ustaše su pripucali za njima, ali su Stanina sestra Bosiljka, te Dušanka, Pera i Jovo Lemajić i jedna šestogodišnja djevojčica uspjeli da umaknu.[22]

Spasila se i Anka Vranješ, koja je bila udarena kundakom u glavu, ali nije pala u jamu, već se otkotrljala u stranu, i pošto je došla svijesti, utekla iz ovog krvavog pakla. Sjećajući se jezivih prizora, Bosiljka Basarić Lemajić je opisala kako je „ustaša Franjo Devčić sadistički klao nožem i na nožu dizao djecu u zrak te bacao na hrpu već poklanih njenih mještana“.[23]

Za Devčićem nisu zaostajali ni Blaž Tomljenović, Luka Tomljenović, Ivo Kovačević, Grga Devčić, Joso Grivičić, Mato Devčić, Mate Starčević i Matan Marković. Za ovog posljednjeg je prof. Mato Matijašević u svojoj izjavi od 18. avgusta 1945. godine rekao da je prije odlaska u ustaše bio podvornik Seljačke gospodarske škole u Gospiću, a da je kasnije počinio samoubistvo. Vjerovatno zato što je imao i previše toga na savjesti.

Brojna su svjedočanstva o zločinima nad Srbima i Jevrejima na stratištima i jamama logora Jadovno i u njegovom pomoćnom logoru Slana na otoku Pagu. Ali, niko od svjedoka ne optužuje hrvatski narod za počinjeni genocid, kako je rekla i nedoklana Jela Stanić: „Ne mrzim nijedan narod, moj Milane, pa ni ovaj hrvatski. Nije narod kriv. A što možeš…“

Klani, a nedoklani, Srbi i Jevreji, izišli iz bezdanih jama ili izbjegli sa stratišta, uz izvorne arhivske dokumente, ostavili su potresna svjedočanstva o genocidu – organizovanom i smišljenom zločinu nad srpskim i jevrejskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pored masovnih ubistava u logoru Jadovno, ustaše provode pogrome na cijeloj teritoriji svoje države, naročito u vrijeme pravoslavnih praznika, na Đurđevdan, Vidovdan, Petrovdan i Ilindan. Posebno su monstruozni zločini u Hrvatskom Blagaju na Đurđevdan (Veljunski pokolj) i u pravoslavnoj crkvi Rođenja Bogorodice u Glini na Ilindan, kada su, samo u ta dva dana, poklali 2.089 muškaraca i žena srpske nacionalnosti.

Iz priložene tabele za kotare Gospić i Perušić može se vidjeti koliko je za Srbe bio poguban Ilindan 1941. godine: u selu Bogdaniću ih je poklano 113, u Lipama 48, u Ostrvici 39, u Barletama 27, u Medaku (zaselak Papuče) 25, u Smiljanu 178 kako muškaraca, tako žena i djece!

Na području općine Vrginmost, na Kordunu, ustaše su samo 1941. godine usmrtili 4.263 srpska civila, ubijajući ih nemilice na brojnim stratištima, u crkvama, na njivama, u kućama, pri čemu je stradalo 925-oro djece mlađe od 15 godina.[24]

Priložene tabele (str. 401-404) predstavljaju pregled ustaških zločina počinjenih u proljeće i ljeto 1941. godine, prikazujući podatke za kotare na području Like, a s teritorije Korduna samo za kotare Slunj i Veljun.

 

[1]   Presuda Okružnog suda za Liku, k. 198, od 4. jula 1946, HAK, f. Okružni sud za Liku
[2]   HAK, kut. Jadovno.
[3]   Zdunić Franjo Lav, Kotar Gospić i kotar Perušić u NOR-u 1941-1945, 200-203.
[4]   AJ, f. 110, fasc. 919.
[5]   AJ, f. 110, fasc. 919.
[6]   Isto.
[7]   Kruškovače predstavljaju dugu, izlomljenu i uzanu uvalu, koju sredinom prosijeca nekoliko potočića. S južne strane zatvaraju je padine Visočice (1.619 m), a sa sjeverne, prema Divoselu i Gospiću, zatvorena je prohodnim, pošumljenim i blagim padinama Velikog i Malog Bešlinca. Više je otvorena prema Čitluku i Počitelju, a od Dulibe i Alanka je odvojena presedlinom (na Burovači i Brezovači), preko koje ka Dulibi vode loši seoski putevi. Ovaj teren ima oblik potkovice, čiji je otvor okrenut prema Čitluku, dok su tri ostale strane prilično strme i pokrivene gustom šumom. Prostor na kojem je bio smješten zbjeg, relativno je zaklonjen, ocjedit, s dovoljno vode i drveta za tekuće potrebe, ali krajnje nepovoljan za zbjeg u slučaju iznenadnog napada i naleta neprijatelja, što će se i potvrditi.
[8]   Rajčević Dane, Zločini ustaša nad stanovnicima Divosela, Čitluka i Ornice u prvoj polovini avgusta 1941, Kotar Gospić i kotar PerušiĆ u NOR-u 1941-1945, HAK, 1989, 213.
[9]   HAK, kut. Jadovno
[10]   HAK, kut. Jadovno
[11]   HAK, kut. Jadovno
[12]   AJ, fasc 919.
[13]   Zapisnik Zemaljske komisije za ratne zločine Zagreb, br. 3460/45, od 23. avgusta 1945.
[14]   Izjava se nalazi kod autora.
[15]   HAK, kut. Jadovno.
[16]   Babac Pavle n.d., 38-39.
[17]   Sveti Ilija, pravoslavni praznik.
[18]   Babac Pavle, n. d, 40-42.
[19]   Odluka o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača od 2. marta 1946, AH, ZKRZ, GUZ, 2141/46, kut. 89.
[20]   Zapisnik Komisije za ratne zločine pri OKR NOO Zadar, br. 772/5, Tribanj, 20. marta 1945, HA Zadar.
[21]   Isto.
[22]   Presuda Okružnog suda za Liku u Gospiću, k. 198, od 7. juna 1946.
[23]   Isto.
[24]   Baić Dušan, Kotar Vrginmost u NOV 1941-1945, Vrginmost 1980, 272.

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top