BiH svaki dan u svakom pogledu sve više…

Kako biste završili rečenicu u naslovu, koja parafrazira fragment iz scenarija za film „Sjećaš li se Doli Bel“? Dakle, da li BiH sve više napreduje, nazaduje, ili tapka u mjestu? Kada sam prije deceniju objavio knjigu „Nemoguća država“, mnogi su smatrali da sam sa naslovom pretjerao. Ta, u ono vrijeme možda i samo metafora, u međuvremenu je postala realnost, pa sam moju netom izašlu knjigu krstio „Hronologija nemoguće države“.

Dokazi da je tako, najprije su se javljali jednom mjesečno, zatim jednom nedjeljno, a tempo se vremenom pojačavao, pa su dva najnovija incidenta u Bosni izbila gotovo istog dana. Riječ je o promjeni natpisa na tabli na ulazu u obnovljenu Vijećnicu i pronalaženju nestalog jednog od originala Dejtonskog sporazuma.

Nisu više srpski zločinci nego VRS

Još prije nekoliko godina na svečanom otvaranju obnovljene Vijećnice, u kojoj je do rata bila smještena Narodna i univerzitetska biblioteka, osvanula je mermerna ploča na kojoj je pisalo da su ovu impozantnu građevinu „zapalili srpski zločinci“, zbog čega je predsjednik Srbije otkazao posjetu Sarajevu. Onomad, valjda u znak izvinjenja i pomirenja, gradska uprava prijestonice zajedničke BiH, u kojoj danas živi 99 odsto muslimana i više Arapa i Turaka nego Srba i Hrvata zajedno, odlučila je da kao palikuće, umjesto „srpskih zločinaca“, označi „Vojsku Republike Srpske“. Nije šija nego vrat! Zaista veliki bošnjački doprinos pomirenju naroda i ujedinjenju Bosne, sličan onom kada je Muzej Mlade Bosne najprije preimenovan u Muzej Franca Ferdinanda, a onda, kompromisno, u Muzej sarajevskog atentata bez utisnutih Principovih terorističkih stopala.

Prije svega, nema nikakvih dokaza da je Vijećnica, odnosno Biblioteka, zapaljena spolja, a ne iznutra. Štaviše, prve javne sumnje pale su na direktora biblioteke, koji je, po belaju, bio Srbin, a politički reformista. Međutim, taj isti čovjek, inače istaknuti sarajevski kulturni radnik Boro Pištalo, po zakonu o vanrednom stanju, koje je proglašeno znatno prije nego što je izbio rat, sve vrjednije dokumente, rukopise, periodiku i knjige organizovano i planski je izmjestio na sigurno mjesto. Naknadno je procijenjeno da je taj zločin „protiv bosanskog pisanog pamćenja“ sa jednog Srbina bolje proširiti na čitav narod.

Habzburzi u pseudomavarskom stilu

Inače zgradu, izvorno gradske Vijećnice, sagradila je okupatorska Austrougarska u pseudomavarskom stilu, a sve što je pripadalo okupatorskoj osmansko-islamskoj tradiciji smješteno je, ili uoči rata izmješteno, u podrume Gazi Husref-begove biblioteke u dubini Baščaršije. Elem, ako je nešto izgorjelo, onda je to bilo sjećanje na većim dijelom prošlosti dominatnu srpsku kulturnu tradiciju u Bosni. Austrija je zaista vjerno restaurirala lijepu zgradu Vijećnice, a Turska obilato finansira obnovu džamija, medresa, tekija, biblioteka, pa i Gazi Husref-begove. Jedino o našem kulturnom naslijeđu u do rata najvećem srpskom gradu poslije Beograda nema ko da brine. Čak i dvije Jugoslavije – koje su od sarajevske kasabe napravile moderan evropski grad, od vjerske skupine najbrojniju naciju, od okolnih brda olimpijska borilišta, od provincijskih umjetnika regionalne i svjetske veličine – ispadoše agresorske „Srboslavije“, koje su sa svojom „jugo-armadom“ po BiH harale, žarile i palile.

„Istorijski zaokret ka pomirenju“

„Istorijski zaokret“ ka međunacionalnim zbližavanju i reintegraciji države koji je učinjen „izmjenom teksta“ na ploči nije bio moguć bez odborničke većine Bakirove SDA, a podsjetio je na poslijeratni radio apel Srbima njegovog babe Alije, da ostanu u dijelovima Sarajeva u kojima su do tada živjeli, a koji su u Dejtonu dodijeljeni Bošnjacima. „Osokolio“ ih je riječima da će pred sud biti izvedeni samo oni koji su bili pod uniformom VRS, a to je pod opštom mobilizacijom značilo svi punoljetni muškarci do 70 godina. Drugim riječima, stari Izetbegović je garantovao slobodu jedino ženama, djeci, bakama i dekama. Tako je i počeo poratni egzodus Srba, i u njemu, prema posljednjem popisu, od 150.000 Srba ostalo 1.333 primjerka za pokazivanje. Među kojima je i Miro Lazović, koji već 30 godina predstavlja Srbe u Sarajevu, a bio je i inicijator „istorijske inicijative“. Vrijeđalo ga je ono „srpski zločinci“, a da je VRS palikuća nije mu smetalo jer je, izvjesno, bilo lojalan ABiH.

Sistematsko simuliranje žrtve

Naravno, i za egzodus sunarodnika optužena je VRS, koja je „puškom tjerala svoje sunarodnike da napuste ognjišta“. Po istom sistemu, VRS je optužena za divljačko artiljerijsko gađanje sarajevskog porodilišta, a izbliza viđena istina bila je da je ABiH sa gornjih spratova premjestila porodilje na nekoliko podzemnih nivoa da bi na vrh zgrade postavila artiljerijska gnijezda. Na paljbu ABiH, VRS je uzvraćala istom mjerom. Ukratko, bio je to model izigravanja nevine žrtve, koji je prethodno uspješno primijenjen u Sloveniji i Hrvatskoj i dobro poslužio „međunarodnoj zajednici“ kao alibi za vojnu intervenciju u korist svojih favorita. Da „Muslimani pucaju na svoje!“ u ratnom Sarajevu nesmotreno je progovorio kanadski general UN Luis Mekenzi.

Na njega se potom sručila bujica bljezgarija o tome kako je bio redovan posjetilac bordela po Bosni u kojima su mu srpski vojnici podvodili zarobljene muslimanke, a te optužbe nastavile su brojne bošnjačke izbjegličke organizacije i u njegovoj domovini Kanadi. Po odlasku u penziju, odrekao se ranije izjave. A da pritisak nije dolazio samo sa jedne strane, ukazuje činjenica da su ekspertize balističara UN, koje su osporavale da su granate na Markale stigle sa srpskih položaja, stavljene pod embargo i „nisu bile dostupne Haškom tribunalu“.

Kada smo već kod Haga, nije li možda dodavanje krivice na račun VRS, i to baš u ovom trenutku, u stvari prilog presudi njenom komandantu generalu Mladiću koja se upravo piše u Ševeningenu. I ako jeste, suvišno je, jer tamošnje sudije nikada nisu imale problema sa dokazivanjem bilo čega protiv bilo koga. Presude su unaprijed donošene, a proces se svodio na bolje ili lošije uklapanje selekcionisanih i krivotvorenih činjenica.

Sakrivanje Dejtona – od koga i zašto

Jednako tako ništa neće izmijeniti ni spektakularno pronalaženje nestalog originala Dejtonskog sporazuma. Ako Srpska nije imala nijedan original, imala je vjerodostojne kopije na koje se pozivala već četvrt vijeka. Međunarodna zajednica je, međutim, imala desetine originala koje nije htjela ni da pročita. Izmišljala je duh Dejtona, Dejton 2, strukturisani dijalog, izmjene Aneksa 4, ustavne reforme, evropske agende i sl. I izvorni tekst Dejtonskog sporazuma nije im ništa značio. Umjesto što je uspješno tragala za izgubljenim originalom, policija RS je mogla da zatraži da joj ustupe primjerke koji njima nisu trebali, pod uslovom da je mogla biti sigurna da joj neće podvaliti neku novu verziju dokumenta.

Kao zamjenu za jalovo nadmudrivanja oko pojedinih odredbi Dejtona, čiji ishod ne zavisi od snage argumenata nego od argumenata sile, Srpska je našla rješenja. Prvo, blokiranje primjene svih daljih izmjena Dejtona. Drugo, vraćanje otetih dejtonskih nadležnosti skupštinskim odlukama i referendumima. Treće, javno izvrgavanje ruglu svih nedosljednosti, kontradikcija, duplih standarda, obmana i sl. u ponašanju SAD i EU. Četvrto, oslanjanje na zaštitu Rusije, i sve više i Kine, u međunarodnim organizacijama, posebno u SB UN.

Napredovanje ka raspadu

Jedino što je zanimljivo u čitavoj priči o izgubljnom pa nađenom originalu Dejtona, jeste naknadno otkriće iz Sarajeva da je u arhivi Predsjedništva BiH sve vrijeme postojao original toliko traženog dokumenta ali da se to iz nepoznatih razloga krilo od šire javnosti. Nije teško pogoditi ko ga je krio, od koga i zašto. Kao što nije teško zaključiti da ovaj incident, kao ni prethodni sa promjenom natpisa na ploči pred Vijećnicom, svjedoči da BiH svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje. Ali, ka raspadu.

Autor: Nenad Kecmanović

Izvor: Fond strateške kulture