Ponovo u Bilogori

Gledamo iz vlaka okolinu – kuće, dvorišta, njive... Istini za volju, ne poznamo ih, ali sve je nekako naše, osobito sve ono što pogledom u daljini dokučujemo. Eto, blizu smo rodnom kraju, pa je i ovaj predio, sa koga gledamo prema tamo gdje smo rođeni, na neki način naš. Kao da nam se kroz pogled ulijeva neka snaga, kao da nešto zrači pa nas već sada čini nekako drugačijima, svojima, onakvima kakvi smo bili prije prošle zime. Sirena lokomotive najavljuje Viroviticu! Skačemo od radosti, svi smo na prozorima. Mašemo prolaznicima koje ne poznajemo. Nije važno što oni ne znaju tko smo, mi se veselimo na svoj način i sa puno razloga. Za razliku od Slatine, ovdje ima samo nekoliko ljudi pred stanicom, nema nikakvog dočeka. To nas nekako primiri, kao iznenadi, jer u ova dva dana svuda je bilo ispraćaja i dočeka, a ovdje ništa! Netko se o tome i glasno izjasni: „Pa nismo mi iz Virovitice. Nas čekaju kod kuće, a možda i ne znaju da upravo danas stižemo“. Nasta graja odobravanja i međusobnog ohrabrenja, u smislu – nismo mi izgubljeni, znamo mi kuda ćemo, glavno da smo do ovdje stigli. „Jebi ga“, upade Suknajić, „važno je da nas Virovitica nije zimus ispratila, a za doček i nije važno“. „Tako je“, izdera se iz nekoliko grla i počesmo pljeskati. Zacviliše točkovi vagona, poče lagano drmanje i vlak stade. „Tri puta ’ura za pobjedu“, nadjačava nečiji glas graju. Iz svih grla zagrmi: „Urraaa, urraaa, urraaa“! Izlazimo iz vlaka. Stevo nas opet svrstava u nekakav stroj, u dvije vrste. Sa njim su još dva čovjeka i dvije žene. Objašnjava nam da će sutra doći po nas iz Grubišnog, a u Virovitici je osigurana hrana i spavanje. Predlaže da svi tu prespavamo i sačekamo prevoz. Nas nekoliko je diglo ruke sa dva ispružena prsta. „Ajde, da čujem. Šta ti misliš Krsta“, dade on riječ Lužajiću. „Nas nekoliko“, poče Krsta, „iz Davčevice i Male Peratovice, išli bismo odmah kući pješice. Sa nama ide i Bastašić. Put poznamo, a ako nas u’vati mrak, prespavat ćemo u Lončarici ili Davčevici“. Nije dugo dvoumio. Nešto popriča sa onim ljudima i kaže nam da odmah krenemo, da ne dangubimo. Izašli smo i Krsta predloži da idemo poprijeko, on zna put prema Šarenim mostovima. Tuda je puno bliže nego da idemo kroz grad. Držali smo dobar korak, nismo oklijevali i stigosmo u livade kraj ribnjaka. Na početku šume ugledali smo nekoliko ljudi koji idu u našem pravcu, sigurno su se uputili u Viroviticu. „Valjda nije neka banda“, reče sumnjičavi Sveto Jezdić. Budući da su normalno išli prema nama, kao i mi prema njima, nismo više o njima raspravljali iako smo nekako odjednom zašutili. U prolazu smo ih pozdravili, a Gojko Radaković oslovi jednog od njih i pozdraviše se. To nam je povratilo prijašnju sigurnost pa produžimo uz razgovor. Kad smo stigli na vrh Lončarice, već se mrak lijepo spustio. Idemo uz grabu jedan za drugim. Uglavnom šutimo, svatko razmišlja na svoj način. Ja nemam što da kažem, jer oni su svi tu bliže, a od njihovih kuća ja imam još dobrih pet noćnih kilometara do moje kuće, sam. Stigosmo tako i do zvonika u Davčevici. Oglasi se Stevo Radaković i predloži da svi prespavamo kod njega i kod Gojka, eventualno kod Stojana. Krsta i Sveto kažu da će oni produžiti kući jer nije daleko. Mi ostali idemo do Stevine kuće. Zove on i Stojana i Gojka da svrate iako im kuće nisu daleko. Kuća je puna radosti. Poslije toliko vremena, opet svi na okupu. Večerali smo svi skupa, a onda Stojan i Gojko odoše kući. Ostali smo samo Pero Kašić iz Velike Peratovice i ja. Za naše umorne noge dobili smo mlake vode da ih operemo i osvježimo. Brzo smo zaspali, ali smo i rano ustali. Treba što prije krenuti kući i konačno presjeći tu višemjesečnu čežnju i želju da se sretnem sa svojima u svojoj kući. Sačekali smo doručak, a i ukućani nam nikako nisu dali da odemo bez njega. Srdačno smo se oprostili pa Pero i ja krenusmo kući. Na križanju puteva Mala Peratovica–Rašenica i Grubišno Polje–Brđani, Pero ode desno prema Peratovici, a ja pravo prema Grubišnom. On povremeno pogleda ovamo na lijevu stranu i maše mi rukom, a ja odzdravljam. Konačno on zamaknu iza visoke brine dubokog puta. Idem ujednačenim korakom, možda malo bržim, prelazim mostić na riječici Peratovici i uskoro put vodi uzbrdo. Premećem razne misli, pomalo je dosadna ta samoća i tišina na koje nisam navikao. Od zimus je oko mene uvijek bila graja, smijeh, dozivanje, pjesma... Tišina je bila na školskom satu, pa ni onda, jedino je bila na spavanju. Prolazim mimo prve kuće u Grubišnom. Gledam u Jagodića štagalj gdje sam one septembarske noći 1944. godine dobro ozebao. Netko hoda po dvorištu, to me ne zanima, ali u sjećanje mi dolazi povratak protjeranih u Srbiju avgusta 1941. godine. Sad razmišljam o Savki i Danku Đukića, to su djeca od mog ujaka. Zatim o Bobićima – tetak Pavle, pa Ljuban, Stevo, Pava, Danica i njezin suprug Adam Vurunić. To su djeca mamine sestre Save za koju smo čuli da je umrla u Srbiji. Vidim Danka na dvorištu, javljam mu se i idem prema njemu. Iz kuće izlazi i Savka. Plačemo od radosti. Zadržavaju me, ali meni se žuri kući. Bobići su čuli da se nešto glasno događa kod Đukića, pa je Stevo krenuo prema nama. Vraćam ga natrag i skrećemo u njihovo dvorište. Radosti nigdje kraja, a suza radosnica na pretek. Valjda u tim suzama ima i onih koje se liju za mrtvima. Mrtve ne spominjem, ali u našim glavama prisutna je svijest o ovim osakaćenim porodicama. Đukićima je ubijen ujak Stevo i njegov sin Živko, a Savki je ubijen suprug Gojko. Bobićima su ubijeni Dane, Ilija i Milan, sinovi tetke Save, i tetka Pavla. Ubijena je i Milanova supruga Mara, a tetka Sava ostavila je svoje kosti u internaciji u Srbiji. Rastajem se od Bobića, vidim još povratnika iz Srbije u njihovim dvorištima, ali se ne zadržavam, šutke žurim. U dvorištu moga đeda Mile vidim njega i strinu Ljubicu. Seka je valjda u kući. Iz đedove kuće ubijen je čiča Rade, a njegov sin Dušan je kao malodoban interniran u Srbiju. Tamo je otišao u četnike i ne znaju gdje je. Baja Stana umrla je u internaciji u Srbiji i sahranjena u Porodinu. Ne skrećem u dvorište, žurim kući.