POGOVOR

Početak ove knjige nastajao je u košmaru razmišljanja o novim saznanjima iz nedavne prošlosti. Raslo je sve šire sagledavanje nekakvih tabua za koje sam smatrao da to nisu. Saznanja i impresije bili su takvi da je uslijedila prava turbulencija podataka o događanjima, odnosima, činjenicama, iskrivljenim istinama, akterima i svjedocima. Svaki pokušaj da se to sredi imperativno je zahtijevao ulazak u prošlost. Ne manji problem bio je – odakle i sa čime početi. Dublji istorijski kontekst u najužem sadržaju nametao se kao nužnost – da se nađe čitaocu pri ruci, da on vidi kako se ništa ne događa slučajno. Među korice ove knjige stavljene su mnoge istine, do sada nepoznata događanja i prizori, svjedočenja preživjelih i autora knjige. Sudbina te jedinke provlači se stalno kroz slijed sudbine stradanja srpskog naroda koja ovdje dobiva konkretan sadržaj, ime i prezime žrtve i dželata. Nema širokog pojma koji razvodnjava ili najčešće krije i briše odgovornost. Jasno su definisane dvije, po snazi i poziciji potpuno neravnopravne i suprotstavljene strane (od kojih jača nema ni obzira ni milosti). Pomenuta jedinka, rođena kao Srbin, hrve se na svom putu razvoja sa izrazito dominantnim i često nepojmljivim izazovima i preprekama. Sociološki sazrijeva ispred svoje životne dobi. U surovim okolnostima, a onda u ambijentu svemoćnog, za njega prihvatljivog, ideološkog okruženja, vremenom izrasta u čovjeka i, konačno, dograđenog Srbina. Izrasta u podozrivu, iznad svega, prema izazovima kritičnu ličnost sa duboko ranjenom dušom. Izrasta u čovjeka koji nije u stanju da uništi, da maltretira, da ponižava. A svega toga što on jeste, na drugoj strani malo je bilo – i do danas je tako ostalo.

Hrvatskom narodu želim da nikad više nema onakav „nakot“ kao 1941. ustaše i njima slične i 1991. novoustaše i njima slične.