Pobuna 108. puka na mobilizacijskom zborištu u Klokočevcu

Počele priče da se u klokočevačkoj šumi pobunio rezervni puk, sve uglavnom „Šokci”. Poubijali komandire i komandante Srbe i Crnogorce i otišli kućama ili prešli u zaštitu. Došao netko iz gornjeg kraja, tamo je ujakova i tetkova porodica, šapću da stalno peku kruhove i daju Bosancima i Srbijancima, vojnicima koji šumom bježe ispred Nijemaca da ih ne zarobe. Nemaju više odjeće da im daju da se presvlače. Opremu bacaju u onaj stari bunar preko puta Đukića kuće. Ide odozgo, jaše na konju vojnik. Raskopčan je, bez oružja, na konju nema sedla. Govori: “Sve je propalo, to je velika njemačka sila, svu konjicu koja se suprotstavila su poubijali – i konje i ljude. Ljudi, najbolje mir i svako svojoj kući”. Poneko ga nešto i upita, a on stalno: „Mir, svako svojoj kući, sve je propalo”. Srbi sad sve tiho, šapatom komentiraju: „Majku mu jebem, ovaj ruši moral”.

Po selu se sve češće mogu vidjeti Mačekovi zaštitari iz Seljačke zaštite. Kod katoličke crkve, iz pravca Barne, zaštita je zaustavila dosta vojnika – kolonu, i tu ih razoružavaju. Bombe stavljaju u šljemove i odnose ih u “Sokolanu” (zgrada kina u parku). Neki vojnici vade vodu na bunaru, koji je bio između dvorišta suda i škole, uz sam trotoar. Kažu da su to Srbi taoci. Uz petrolejku su sada drugačije teme, ali sve na fonu straha, osjećaja neposredne opasnosti. Znači, sada je nastala nova vlast – hrvatska. Onaj preko radija je rekao: “Srbi, van iz majke Hrvatske”. A, čuj, nismo nikome ništa krivi, vlast se mora poštovati i šta možeš. Krilatica postaje: „Nisam nikome ništa kriv, vlast je vlast, pa neće nam ništa”. Ljudi zaziru od svega, jako su sumnjičavi i zabrinuti, posebno kada vide tko dobija i nosi oružje – oni koji su do jučer krali kokoši, probisvjeti. Rijetki su to seljaci sa uzornijim gospodarstvima. Uglavnom šegrti, besposličari, gostioničari... Komšije su se promijenile. Ne dolaze, prave se da nas ne vide pa se ne pozdravljaju. Srbi će navodno ići na rad u logore, možda i u Njemačku. Pjevaju se pjesme: „Teram psine preko Drine, u tri pičke materine...”.

Susnježica je. Prolijeće snijeg. Iz pravca naše ograde ide vojnik – raspojasan, u čizmama. Nazdravlja sa „dobar dan” i mama prepozna Milutina, očevog druga sa Solunskog fronta. Oni su na Ovčari kod Suhopolja, nedaleko jedan od drugoga, dobili po devet jutara zemlje kao solunski dobrovoljci. Zagrliše se i poljubiše i krenu u kuću. Pratim ih u stopu da čujem ostatak razgovora, jer otac ga je već upitao: „Šta je ovo Milutine”? “Zlo, moj Luka, kako vidiš”. Sjeda otac na svoje mjesto, za stolom lijevo, a ja na svoje mjesto, desno na kraj klupice. Lijevo na klupici bila su mjesta za sestru pa onda za brata, do oca. Majka bi uvijek sjedila desno za stolom, bliže šporetu. Uz mjesto gdje sjedi otac, na prozoru iza firange, nalazi se politrenka sa rakijom. Otac uze flašu, a majka dodaje čaše. Milutin nije sjeo, nego stavi čizmu na klupicu, tamo bliže ocu, pa poslije nekoliko riječi, gledajući u oca reče: “E, moj Luka, jebem ti ja i kralja i kraljicu, vidiš ti dokle oni nas dovedoše”?! Pogledam u oca, pa opet u Milutina sa koga nisam skidao očiju, očekujući neku strašnu reakciju oca jer on je za kralja i otadžbinu bio u stanju u vatru skočiti. Ništa se ne dogodi. Obojici im pune oči suza, plaču. Milutin je došao šumom i preko polja. Kad se odmorio, padom mraka, nastavio je put za Ovčaru.

Od Virovitice je došla u Grubišno nekolicina njemačkih vojnika. Imaju neobično velike i debele konje kakvih kod nas nema. Kažu neki: „To su ’štajerci’”. Čujemo nakon dva, tri dana da im je netko odrezao repove pa su Nijemci neke pozatvarali.