Датум и вријеме објављивања: 30.8.2010 13:19

NATO „trampa“ srpskih za srpske teritorije Piše: Dragomir Anđelković

Ovih dana plasiraju se priče o mogućoj razmeni teritorija kako bi novostvorene nacionalne države bile etnički zaokružene, a mir dugotrajno osiguran.

Mapa, nove granice na Balkanu - NATO „trampa“ srpskih za srpske teritorije

Ovih dana plasiraju se priče o mogućoj razmeni teritorija kako bi novostvorene nacionalne države bile etnički zaokružene, a mir dugotrajno osiguran. Radi se o NATO prevari sračunatoj da olakša dalje komadanje srpskih zemalja i učvršćivanje njihove okupacije putem formalnih atlantskih integracija.

Pre neki dan, Ted Karpenter, iz vašingtonskog instituta „Kejto“, predložio je da Republici Srpskoj bude dopušteno da se izdvoji iz sastava BiH, i priključi Srbiji. To bi Beogradu bila „kompenzacija“ za Kosovo, odnosno prihvatanje njegove „nezavisnosti“. Nešto ranije, naš prozapadno nastrojeni ekonomisa, Goran Nikolić, otišao je još dalje, objavivši na svom blogu  (sajt B92) kratak tekst pod naslovom: „Nove granice i grupni ulazak u NATO – stabilnost za Z. Balkan?“ Njegov ključni deo glasi: „Priznanje Kosova i trampa severa za Preševsku dolinu za Srbiju bi u slučaju sveobuhvatne razmene verovatno bila prihvatljiva solucija. U bolje obaveštenoj javnosti kolaju brojni predlozi trampe. Oni se npr. mogu zvati S za S (Srpska za Sandžak /istočni/) … Sava i Jadran za Bošnjake (uz istočni Sandžak i teritorijalne ustupke bosanskih Hrvata). Herceg-Bosna i ostaci Posavine za Hrvatsku, blago okrnjena RS za Srbiju, sa nadvožnjakom nad zapadnim delom Brčkog“.

Ne družim se sa pripadnicima kvislinškog režima koji vodi Srbiju, a ni sa aktivistima ovdašnje „NATO pete kolone“, pa nisam deo „bolje obaveštene javnosti“. Stoga, nisam ranije čuo, pa ni pomislio da iko u Srbiji nudi „istočni Sandžak“ za Republiku Srpsku,  niti da je trampa severnog Kosova i Metohije za tzv. Preševsku dolinu – koja uzgred budi rečeno i ne postoji, već je u pitanju novi antisrpski propagandni termin – za Srbiju „prihvatljiva solucija“. Ipak, ovo je prilika da progovorimo o granicama na postjugoslovenskom prostoru, i to kako prošlim tako i sadašnjim, odnosno budućim. Ali i da, uzimajući u obzir dva spomenuta predloga razgraničenja, konstatujem sledeće: štetne kombinacije koje evroatlantski nastrojeni Srbi razrade za svoj narod, retko koji zapadnjak može da smisli. Po nas najgori planovi, koje neprijateljske sile potom prihvate i nam nameću, obično se rode u nekim srpskim, izdajničkim ili bar plitkoumnim, glavama!

(NE)MOGUĆE GRANICE

Ustav iz 1974. godine načelno je govorio o pravu jugoslovenskih naroda na samoopredeljenje. Iako nije bio razrađen mehanizam za njegovu realizaciju, bitno je da nije sporno da su narodi mogli, ako su to hteli, da se otcepe. Ipak, postavlja se pitanje – na šta se pravo na samoopredeljenje odnosilo? Naravno, nije mogao svaki Srbin ili Hrvat da izdvoji svoje dvorište ili stan iz SFRJ, odnosno Republike u kojoj je bio manjina, ali – da li je svaka mesna zajednica mogla da se otcepi? Ili su to pravo imale samo relativno kompaktne teritorije.

Prvo da vidimo kako bi izgledale nove granice kada bi prihvatili donekle modifikovani prvi model razgraničenja (da bar nekoliko grupisanih mesnih zajednica imaju pravo na samoopredeljenje), i projektovali ga, u skladu sa tadašnjim razmeštajem naroda, na 1991. godinu. Srbima bi pripao ne samo veći deo Republike Srpske Krajine, već i neki pogranični krajevi sa hrvatske strane granice, kao i gro zapadne Slavonije. Hrvatska bi bila podeljena na četiri dela: Istočnu Slavoniju (odvojenu srpskom zapadnom Slavonijom), Zagorje sa Hrvatskim primorjem (međusobno takođe skoro razdvojenim srpskim teritorijama od Ogulina do Srpske Moravice na granici Slovenije), Zadar sa Ravnim kotarima i, konačno, Južnu Dalmaciju, kojoj bi bila pripojena Zapadna Hercegovina. Hrvatima bi pripale i neke manje teritorije u centralnom delu Bosne i u Posavini, dok bi preko 60% BiH dobili Srbi.

 

Mapa, nove granice na Balkanu - NATO „trampa“ srpskih za srpske teritorije

 

Muslimanima bi pripalo oko 25% BiH, i to u vidu razdvojenih teritorija koje bi se protezale od Drine pa do Cazina. Ujedno, dobili bi i južni deo Raške oblasti, gde su bili a i sada su većina. Radi se o nekoliko mesnih zajednica u opštinama Prijepolje, Sjenica i Novi Pazar (dok veći deo atara tih opština naseljavaju pravoslavni Srbi), i znatnom delu tutinske opštine. Na osnovu rečenog vidimo da bi samo na prostoru Srbije, BiH i Hrvatske, postojalo bar pedesetak razdvojenih oblasti (neke bi bile patuljastih razmera) koje bi pripale Srbima, Hrvatima i muslimanima.

SRPSKO ISTORIJSKO PRAVO

Zdrav razum, verovatno, svakome od nas kaže, i dok ne zamislimo sve rečeno na karti, da je bilo nemoguće da se svaki izolovani komad teritorije otcepi od republike kojoj je pripadao i pripoji nekoj drugoj. A tim pre tako je kada uzmemo u obzir potrebnu infrastrukturu, gradske centre, privredni i administrativni potencijal, kao i sve drugo potrebno da pojedine oblasti funkcionišu kao enklave nekih država. Stoga, jasno je da je ustavno pravo na samoopredeljenje jugoslovenskih naroda moglo da bude realizovano samo uz izvesnu razmenu teritorija, tako da pravoslavni Srbi dobiju samo oko 55% BiH, odnosno islamizirani Srbi čak 30% te republike, a da za uzvrat južni delovi Raške oblasti sa muslimanskom većinom ostanu u sastavu Srbije (a uzgred ne radi se o tzv. istočnom Sandžaku, kako kaže Nikolić, već o jednom njegovom južnom delu), dok bi muslimanske oblasti u BiH uglavnom bile povezane. Opet, kada je reč o nekadašnjoj SR Hrvatskoj, bilo bi gotovo neizbežno da, uz kompenzacije srpskoj strani, deo zapadne Slavonije, kao i neke oblasti u primorju, pripadnu Hrvatima, kako bi njihova država imala teritorijalni kontinuitet.

Međutim, od ustavnog prava srpskog naroda na samoopredeljenje, i razgraničenja iole nalik onome o kojem smo govorili, nije bilo ništa. Sjedinjene Države i njeni evropski saveznici nametnuli su ono što su smatrali da je u njihovom interesu. Priznali su Hrvatsku i BiH u njihovim administrativnim granicama, a legitimne i legalne zapadne srpske države (RSK i RS) tretirali kao separatističke tvorevine. Potom su putem direktne i indirektne vojne intervencije i Srbiju naveli da defetistički poklekne i takvo stanje, odnosno aneksiju RSK i dela RS, prihvati. No, Beograd nije mogao da izbegne da se i Srbija nađe pod udarom. Usledila je agresija na nju, koja je dovela do prepuštanja uprave nad Kosovom i Metohijom, suštinski, okupacionim snagama i administratorima. Sledeći korak bilo je priznanje tzv. države Kosovo od strane SAD-a, kao i saveznika i vazala te velesile.

Vašington je našem narodu oteo ono što mu pripada. I to čak i po titoističkom, nesumnjivo, po Srbe nepovoljnom Ustavu. A kamoli na istorijskim osnovima. Još franački analista Ajnhard (9. vek), vizantijski car i pisac Konstantin VII Porfirogenit (10. vek), a pogotovo potonji relevantni autori (npr. Jovan Kinam, 12. vek), svedoče da je veći deo teritorije BiH bio srpski (kao i cela Crna Gora), a da je tako bilo i sa značajnim delovima sadašnje Hrvatske (odnosno Makedonije i severne Albanije). Kada na to dodamo i činjenicu da su Srbi pobedili u Prvom i Drugom svetskom ratu a Hrvati i muslimani se, tokom oba rata, uglavnom borili na strani Nemačke, odnosno da su hrvatsko-muslimanske ustaše nad Srbima počinili genocid jednak Holokaustu, nema ni trunke sumnje da bi bilo pravedno i istorijski utemeljeno da realna (a ne velika) srpska država obuhvati prostor gotovo od granice Slovenije pa sve do Grčke.

No, život je surov. Moćni gaze i pravo, i pravdu, te otimaju šta žele. Mi nismo smogli snage i volje da im se odupremo. Tako su nam nametnuli sadašnje granice. Na sreću, svet se sada menja. Pre ili kasnije doći ćemo u priliku da postavimo pitanje povraćaja bar dela onoga što nam pripada. Do tada treba da se izborimo da sa vlasti oteramo američke kvislinge koji iznutra slabe Srbiju, da je korenitom unutrašnjopolitičkom i spoljnopolitičkom preorijentacijom ojačamo, i tako – kako je to rekao Slobodan Antonić – „spremni dočekamo priliku za obračun“. A ona će se sigurno pojaviti, samo pitanje je da li ćemo umeti i hteti da je prepoznamo, i iskoristimo. Samosvesna i oporavljena Srbija izboriće se za ujedinjenje, bar dela, srpskih zemalja. Duhovno okupirana neće sačuvati ni sebe.

 

Ted Karpenter

Predložio da se Republici Srpskoj dozvoli da istupi iz sastava BiH, i priključi Srbiji, a da Beograd prizna nezavisno Kosovo: Ted Karpenter

 

SLOBODNE SRPSKE ZEMLJE

Danas postoje dve države koje su formalno srpske. To su Srbija i Srpska, u kojima deklarisani Srbi predstavljaju većinu stanovnika. Međutim, prva je, iako je ustavom definisana kao nacionalna država srpskog naroda, u stvari spala na nivo američkog protektorata. Druga je, iako su njena vlast i relevantna opozicija, uz sve mane koje imaju, mnogo nacionalnije nego režim i veći deo opozicije u Srbiji, ipak direktno okupirana. Što se Crne Gore tiče, za nju takođe, na osnovu njenog istorijskog karaktera i ne samo etničkih korena (jer srpske korene imaju i tzv. Bošnjaci, mnogi Makedonci i značajan deo Hrvata), već i opredeljenja većine stanovništva (oko 65% građana Crne Gore, i pored strašne propagande, izjašnjavaju se kao Srbi ili kažu da im je maternji jezik srpski, i da su vernici koji priznaju SPC). Otuda, Crna Gora je takođe srpska zemlja i deo srpskog državnog prostora, iako nije srpska država čak ni onoliko koliko je to vazalna Srbija. A pokušaj izdvajanja dela Raške oblasti iz Srbije, u funkciji je daljeg odvajanja Crne Gore od naše republike (bile bi spojene samo jednim koridorom), kao i podsticanja crnogorskog etničkog separatizma.

Dužnost Srbije je – kao najsnažnije srpske države – kada dođe sebi iz stanja opijenosti evropskim iluzijama, da energično počne da deluje u prilog zaštite srpskog identiteta Crne Gore, odnosno da pruža svekoliku podršku Republici Srpskoj da ponovo preuzme sva ovlašćenja koja je dobila Dejtonskim sporazumom (od sopstvene vojske do pasoša koji bi imao i oznake RS). Time, i borbom za zaštitu svog teritorijalnog integriteta, oslobođena Srbija će doprineti da sunce slobode ogreje i Srpsku, i Crnu Goru. Od toga do ujedinjenja srpskih zemalja biće samo jedan korak. A pre ili kasnije doći će vreme da se izborimo i za Prištinu i Prizren, a ako se ukažu povoljne okolnosti, i za slobodu RSK. Jevreji su hiljadama godina uporno govorili: „Dogodine u Jerusalimu“. I evo ih tamo. Zato ne smemo da se demorališemo i prepustimo evroatlantskim centrima moći da nam i dalje kroje sudbinu, odnosno prekrajaju duše i granice.

„ZAŠTITA“ BESNE ZVERI

Više puta sam pisao o tome da Vašington nastoji da preko svoje „pete kolone“ obezbedi da mu damo i ono što nije uspeo da nam otme, odnosno da se odreknemo šanse da u okolnostima kada globalne prilike za nas postanu povoljne – ispravimo bar neke od nepravdi koje su nam devedesetih godina učinjene. Deo tog antisrpskog projekta je i plasiranje priča o razmeni teritorije, po principu srpsko za srpsko.

U gorem slučaju, navodno, nude nam RS (i to ne celu nego umanjenu za Brčko, a na stranu to što zapadna srpska država nikada nije ni dobila 49% teritorije BiH koja joj je pripala u Dejtonu) za Rašku oblast, a severno Kosovo za Preševo. U boljem slučaju, nagoveštavaju nam mogućnost trampe KiM (valjda bez severnog dela) za RS. Međutim, u oba slučaja, uveren sam, ne radi se o razmeni teritorija već o ispitivanju terena. Naši neprijatelji hoće da vide da li smo i dalje spremni da se olako igramo sa svojim zemljama. Ako jesmo onda će nastaviti da nam ih uzimaju, a ništa nam za uzvrat neće dati.

U pitanju je još nešto. Antisrpske snage sada, kao i više puta ranije, propagandno deluju u prilog toga da, dok maštamo o nadoknadi, i plašimo se novih poraza, u mislima prežalimo deo teritorije koji nam trenutno otimaju. Gora „ponuda“ treba da nas zaplaši gubitkom Raške oblasti, što navodno može da nam se desi ako i dalje budemo „nekooperativni“. Svrha bolje „ponude“ je da kod nas stvori lažnu nadu da će popustljivost oficijelnog Beograda, koliko toliko, biti jednog dana nagrađena.

Međutim, svakome ko racionalno razmisli, trebalo bi da bude jasno da neće biti tako. Naši ustupci će, kao i do sada, biti propraćeni samo dodatnim zahtevima. Popuštanjem prizivamo nove nesreće. Sada se već uveliko radi na širenju separatističkog sindroma među muslimanskom populacijom Raške oblasti, a sutra će još glasnije biti postavljeno pitanje Vojvodine. I to ne samo onog dela gde su Mađari većina, već cele naše severne pokrajine. Ako na svaki pomen krnjenja teritorije Srbije, u skladu sa ustavom i zakonom, ne budemo reagovali rigorozno, a na spoljnjem terenu, kao svaka normalna zemlja – crno nam se piše. To znaju naši neprijatelji, pa zato, pritiscima i obećanjima, kao i preko svojih lobista u Srbiji, nastoje da nas zalude, kako bi nastavili sebi da kopamo raku.

Uostalom, zar bi u razumnom stanju Srbi prihvatili da NATO komada naše zemlje, a mi još i da uđe u njegove redove?! Valjda, da se odužimo za predloženo oduzimanje Raške oblasti tako što ćemo ginuti u Avganistanu. I da „meku“ okupaciju Srbije učinimo „klasičnom“, kako u boljim geopolitičkim okolnostima ne bi mogli da se izborimo za slobodu Srbije (sa Kosovom), Srpske i Crne Gore, a možda i RSK.

Umesto da postanemo „saveznici“ sa svojim neprijateljima, i da im pomažemo da seku naše meso, dužni smo, pred istorijom i pred potomcima, da im se odupremo. Ne smemo da se pomirimo sa gubitkom Kosova i Metohije ili bilo kog drugog dela otete srpske teritorije, a kamoli da smemo i da pomislimo da prihvatamo da naš državni prostor i dalje bude krunjen. Kosovo je naše, kao što je to i Srpska ili Raška oblast. Nema tu šta da se trampi. I ne treba nam NATO stabilnost koja je u funkciji očuvanja i produbljivanja zla učinjenog našem narodu, već nam treba selektivna globalna nestabilnost i ojačala Srbija koja će umeti da iskoristi svaku povoljnu priliku kako bi pravda trijumfovala.

PEČAT - Internet portal slobodne Srbije

Назад