Nikoli Suknajiću je poginuo otac

Zdvojni i neraspoloženi su oni koji nisu primili pisma, pa onda, po običaju, slute i zamišljaju ono najgore. Kao i uvijek gdje je puno ljudi, tu ima mjesta za svašta – kako za veselje, tako i za tugu. Nekoga su pisma ohrabrila da izdrži taj naš teret, a nekoga su do kraja utukla. Poginuo je i otac Nikole Suknajića.

Taj veseljak, uvijek spreman za dosjetku i šalu, sav se izobličio. Ne možeš ga poznati, zatvorio se u sebe. Ide u školu, ide na učenje, ali to više nije onaj obični Nikola.

Prije nekoliko dana smo preko radija saznali da je rat službeno završen i na teritoriji Jugoslavije. Jedinice JA i partizanski odredi uništavaju ostatke neprijatelja, grupe koje se nisu htjele predati. Sve manje je ratnih vijesti. Govori se o velikim razaranjima u našoj zemlji, o ratnoj odšteti... Zemlja je, kažu, razorena, opljačkana i osiromašena pa treba odmah otpočeti sa obnovom. Veliki broj oficira i boraca, svi koji imaju određene kvalifikacije, moraju preći u privredu. Kad su govorili o školovanju kadrova, spomenuli su i nas. Kažu: „Prije završnih operacija, iz Slavonije smo u toku decembra 1944. i januara 1945. godine preko Drave, Mađarske i Dunava na nastavak školovanja otpremili preko šest stotina đaka. Oni žive i marljivo uče u Bajmoku. Oni su izvor naših budućih kadrova“. Svi smo bili ponosni kad smo to čuli, a nastavnici su sve to znalački digli, k’o na kvadrat, k’o na kub, da nas bodre u učenju. Da, da, pored instrukcija SKOJ-a, bilo je i instrukcija Partije, a drugovi profesori su se toga morali držati. Sad bi se sa distance moglo reći da je nama bilo teško, a da njima nije bilo nimalo lako. Imali su i teret i partijsku odgovornost za naš uspjeh. Dani su prolazili, jedan je bio sličan drugome ili isti kao onaj prethodni. Svatko ih je brojao i prebrojavao na svoj način, u jedinoj želji da što prije isteku. Nastavnici su sve više predavali, a manje propitivali. Trpali su nam gradivo jer se rok završetka, koliko god nama sporo, njima brzo približavao. „Važno je da vi dosta gradiva za ovo malo vremena čujete i zapamtite. Mi znamo koliko ga vi savladavate. Mi ćemo još neke propitati na kraju i ocjene će biti objektivne. Tko zasluži, njemu ćemo popraviti, a drugima ćemo potvrditi ocjene“, govorili su. Učili smo koliko smo mogli. Profesori su nam za vrijeme učenja pomagali, a hladovina u dvorištu bivala ja sve nemoćnija pred ljetnjom žegom. Skidali smo dijelove odjeće, išli u kupatilo da se hladimo i poprskamo. Eto, mi još uvijek ratujemo, izvršavamo SKOJ-evske instrukcije kao svoj prilog pobjedi. Preuzeli smo tu obavezu i red je da je izvršimo bez kolebanja. Djeca cijelog svijeta imaju ferije i odmaraju se kako mogu i znaju. Ovi mjeseci su đacima za odmor, osim nama. No, bilo je i gorih stvari. Tu smo, gdje smo i to smo, što smo. Izdržat ćemo. Važno je da je ona krvoločna gamad uništena, da je nestala u nepovrat, a taj posao nije bio lak. Hrabrost i žrtve naših boraca su nam uzor izdržljivosti i žrtvovanja. Taj svijetli uzor nas nadahnjuje i moramo ga poštivati. Poštujemo ga, tu nema dvoumljenja, ali bez obzira na instrukciju, ipak brojimo dane. Tko javno, tko tajno. Kad brojimo, vidimo da se svaki dan smanjuju, a to je jako važno – na broju ih je sve manje. Negdje potkraj juna počeše i profesori nagovještavati kraj tih naših prešućenih muka. Kao, eto, gotovo je, još samo dvadesetak dana i sve je gotovo. Počinje novi život! „Joj, samo da već jednom dođe i ta još jedna sloboda“, mislim i raspoređujem svoje želje. Kad idemo ujutro u školu, sada je veća graja nego ranije. Đaci su nekako veseliji. Ima puno učenja, ali najviše se priča o odlasku kući. Odnekuda se saznalo da ćemo svi dobiti nove košulje za put. Kao, vruće je pa nam kaputi i ne trebaju, a u novim košuljama ćemo ipak biti ljepi. Onda se opet priča da ćemo ići lađom niz Dunav, a onda uz Dravu. Ima nas puno, a putovanje lađom je jeftinije. Jest da nam se Drava smučila, ali kad se konačno ide kući, može i uz Dravu. Profesori utvrđuju, zaključuju ocjene. Iz nekih predmeta više neće pitati pa imamo više vremena za ostale. Svakome su probrali predmete tako da svatko ima vremena za one koji su mu najteži i gdje ima najlošije ocjene. To nas je posljednjih desetak dana jako motiviralo. Nastala je borba za bolje ocjene. Ustajali smo rano, učili do doručka. Ispalo je da nam je malo dana ostalo za popravak ocjena pa se to mora iskoristiti. Još samo par dana, a poslovi ozbiljni. Produžetka nema i da netko hoće.