Mučenje Srba postaje svakodnevna praksa

Sjećanje na podrum u koji je bio zatvoren iznio nam je Rade Tijeglić.

 

Svjedočenje: Rade Tijeglić

„U mjesto zatvaranja i mučenja Srba u Grubišnom Polju pretvoren je i podrum u Komitetu SKH-a, odnosno Civilne zaštite. Tu je dotjeran pa isprebijan i mučen Rade Poznić iz Zdenaca, koji je na kraju umro. Tu je dolazio dr Lukić i pitao nas od čega je umro Poznić. Tu su 30. oktobra kombijem policije iz Ivanovog Sela dovezeni Svetozar Tijeglić (promuklo, teško govori, i Mario Kokot. Ovaj drugi je bio u SMB uniformi. Navodno je držao bez oružja nekakvu stražu u Rastovcu, a naišla je policija i strpala ga u kombi. Tijeglić je u Rastovcu štrojio svinje i kad se vraćao kući, policija ga je uhapsila. Te večeri dotjerali su Milorada Torbicu u civilu i odmah su počeli da ga tuku. Tukli su ga sve do jutra, na kraju je umro i odvezen je kombijem. Načuli smo da ga voze u Rašenicu, a kad ga je žena došla tražiti, rekli su joj da je odvezen u Bjelovar. Njega su bacili u grabu i pokrili granjem pred kućom njegovog tasta Novalića u Gornjoj Rašenici. Sahranio ga je pašanac. U podrumu su bili i Banović Milenko i njegov pastorak Miki, star 15 do 16 godina, te izvjesni Boban, star oko 17 godina, koji se pozivao na svoje australijsko državljanstvo. Ipak je i on dobio batina. Tukli su nas i Žućo i Vereš, oni su bili glavni. Bio je takav podrum i tamo negdje... ispod Dožudićke... Tu je dotjeran i isprebijan (do izbijenih zuba) Milojko Raljić. Silazile su tu zenge i po njemu pišali. Na kraju su tu došli dr Lukić i Ante Delić. Delić je htio da Milojko ide u zamjenu, a dr Lukić se nije složio i uhvatio je Milojka pod ruku i odveo ga do ambulante“, završi svoju priču očevidac Rade Tijeglić.

Svoja sjećanja ispričao nam je i Milojko Raljić.

 

Svjedočenje: Milojko Raljić

Milojko Raljić: Mene su vodili iz podruma kod Dožudićke. Donese mi Tone ujutro jesti, ja gladan, ali neću jesti.

M.B. Neđa je otišla djeci, ti si ostao u Grubišnom Polju, išao si normalno dalje raditi. Kako je to dalje teklo?

Ja sam radio... ne mogu točno znati do koga datuma.

Išao si autobusom. Da li je autobus uvijek išao?

Nekada je išao a nekada nije. Išao sam i pješice i svakako.

Kako si se vraćao iz Zdenaca?

Nekada sam stopirao, nekada išao pješice.

Tko te je vozio?

Dvije noći su me vozili Jumbo i Veljko Marić-Vujnović.

Kako su te baš oni pokupili?

Stopirao sam, a oni su me pokupili i nisu mi ni riječi rekli.

Šta su pričali?

Dovezli su me do parka i rekli onim drugima: „Nemojte da ga netko dira. On je dobar čovjek i nemoj da ga netko dira. U suprotnom ćete sa nama razgovarati“. Tada sam došao do Benka.

Šta su vozili u autu?

Puno je bilo pušaka i municije.

Kakav je bio auto?

„Lada“, crvena, Milana Vlaisavljevića. Kada sam došao do Benka, onda me uhvatio Hajdin Željko. I, udri po meni.

Da li je bio naoružan?

Da, puška i nož, i sve. Bio je pijan i vukao me je do škole i tukao je. Puno njih su to vidjeli i kažu mu: „To je čovjek pošten“. I sve zube su mi poizbijali.

I šta je dalje bilo?

Odvukao me u školu i tamo me strpali.

Šta je tamo bilo?

Njihova komanda.

Šta su ti tamo rekli?

Pitali su Hajdina: „Što si ti tog čovjeka doveo ovamo“? On je toliko bio pijan da ništa nije znao reći. Onda su me vratili i strpali u podrum u parku.

Tko te je vratio? Ovi iz garde?

Je li još netko bio u podrumu?

Nije nitko. Samo po noći idu i pišaju po meni. I svašta rade.

I kako je dalje bilo?

Onda me puste i opet vrate.

Koliko je to bilo puta?

Pet-šest puta. Kada je došao doktor Lukić i Delić i još dvojica-trojica (ne znam kako se zovu), tu su raspravljali, Delić kaže: „U zamjenu“, a dr Lukić nije dao. Uhvatio me dr Lukić ispod ruke i odveo u Dom zdravlja. Dao mi je dvije injekcije i odvezao kući. Rekao mi je da ne idem nikuda i 15 dana me držao na bolovanju. Nakon 15 dana, javio sam se dr Lukiću. Tu je i Mira. Dođem u „Zdenku“ raditi, tu je Smolac Milan, što je sa mnom radio u Sirarni. On je za mnom stalno letio i vikao: „Četnik, četnik“. Moje čizme izrezao, stalno ormar otvarao, ja ništa nisam mogao imati. I Mira Lekić mi je vikala: „Četnik, četnik“. Isto to mi je vikala jedna i Ciganka, Milanova kćer. Onda sam ja tražio od Bele četiri dana slobodnog.

Šta je taj Bela bio?

Šef smjene. Svaka mu čast – pustio me čovjek. Onda sam dobio krave, sušio sijeno... Kažem ja Milki Raičević: „Ajde Milka, sestro, šta da radim“? Ona se dogovorila sa mnom da bježimo, ali je ja nisam vidio ujutro u 4.30.

Kuda si onda otišao?

Kući. I tražio sam da idem za Banjaluku.

Da li si trebao neke papire, pasoš, propusnicu?

Onda sam išao tražiti propusnicu kod Delića. On mi ne da.

Gdje je on radio, šta je bio?

Štab TO.

Je li bio u gardi, da li je imao uniformu? On je bio profesor.

Jeste, imao je uniformu. Ja tražim propusnicu da idem kod kćeri u Banjaluku, a on mi odgovara: „Idite vi četnici u p. materinu. Idite kuda hoćete. Vama ne treba propusnica“.

Da li si mu dao legitimaciju?

Jesam, a on mi je bacio kao psu. Tako je to napravio i mojoj sestri. I ja sam preko svega toga sutra otišao bez propusnice. Ja sam otišao do Bjelovara ujutro u 4.30. Nitko me ništa nije pitao. Onda sam otišao u Zagreb. Tu me našla Milena. Sutra ujutro otišao sam za Viroviticu, Podravsku Slatinu. Tu su me htjeli istjerati iz autobusa, ja se nisam dao, onda su me pustili i rekli mi: „Oni prema Bosni te neće pustiti“. Ali, pustili su me do Banjaluke. Onda tamo – kako sam znao.

Znači, završila Odiseja.

U Ivanovom Selu zaustavili su automobil Ranka Bozete. On je vozio oca Ljubana iz virovitičke bolnice gdje je prije nekoliko dana bio operiran. Ranka su pred ocem isprebijali na mrtvo ime. Dok je zapomagao i zvao prolaznike da nešto kažu za njega, nitko se nije odazvao. Jedva je dovezao kola do Doma zdravlja, gdje mu je ukazana pomoć.

Poslije nekoliko dana boravka u Kardijalu, primio sam obavijest da mi netko noću hoda po kući sa baterijskom lampom. Pokušao sam telefonom dobiti šefa policijske stanice Tot Šandora Šonjija, ali bez uspjeha. Onda dobijem Venu Orcta i zamolim ga da prenese poruku Šonjiju: „Ja bih tvoju kuću bolje čuvao da sam tvoje profesije“! Šonji je kod mene branio diplomski rad na Fakultetu političkih nauka, smjer narodne odbrane. Dobio sam odgovor: „Ja ništa ne mogu i ne smijem. Sve su oni preuzeli“. Razmišljam – znači, onaj birtaš i onaj harmonikaš izvršili su državni udar u svojoj demokratskoj državi, a poglavar Francek je to uradio prije, kad je, umjesto demokratski izabrane vlasti, u Grubišnom postavio prefekta. Valjda šef Kriznog štaba Ante Delić zna kome je naredio i kuda da odvezu moju skromnu biblioteku i dvadeset(i kusur)godišnji epidemiološki materijal koji sam sakupljao u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tu su bili i podaci o epidemiološkom statusu stanovništva općina Klina i Istok u Metohiji za vrijeme epidemije variole 1972. No, dobro, pomirio sam se sa svojim statusom. Kupio sam nešto veša i nekakvu majicu kratkih rukava, Shvatio sam svoju zabludu da događanja nisu kratkog roka i da o nekakvom razumnom raspletu nema nikakvih izgleda.

Kako je vrijeme odmicalo, imao sam sve manje kontakata sa Grubišnim Poljem. Tako je bilo iz više razloga. Više kontaktiram sa Zagrebom i Bjelovarom, a povremeno se javim sestri u Split. Zanimaju me vijesti sa svih mogućih strana i izvora. Premjestio sam se na Tjentište, gdje ranije nisam bio, pa onda u višegradsku banju i konačno na Taru. Tu su me primili bez para i rekli da ću otplaćivati kad odem. Polovinom septembra završio sam u Smederevu, u porodici sestrine kćerke.

Neizvjesnost kao pogrom nad Srbima koji je imao razne tihe ali prepoznatljive oblike, sadržaje i postupke u kontinuitetu od Drugog svjetskog rata u stvari je kontinuitet genocida. Sve to imalo je za evidentnu posljedicu, povremeno veći ili manji, ali kontinuirani, nazovimo ga, dobrovoljni egzodus Srba sa ovog prostora. Politika secesije i pobjeda HDZ-a u Hrvatskoj na izborima 1990. godine ima za evidentnu posljedicu porast intenziteta i obima ovog procesa. Njega ubrzava niz postupaka službene vlasti prema srpskom dijelu populacije Hrvatske. Diferencijacija po nacionalnoj osnovi je upravo eklatantna – postoje odani i nepoželjni građani. To je jedan vremenski relativno kratki prelazni period – od onog tihog pogroma na javni, bezobzirni, represivni oblik. On postaje toliko uhodan i uobičajen, prihvatljiv za odani dio populacije, odnosno katolički dio, da su stvoreni uslovi za linč, za fizičke likvidacije. Dolaskom velikog broja zengi i policije sa strane 12. avgusta u Grubišno Polje, i to pod komandom spomenutih harmonikaša i birtaša, te „oblačenjem“ jednog dijela domaćih HDZ-ovaca, stvoreni su svi tehnički uvjeti da se krene u linč – da se ponovi 1941. godina. Ta faza u Grubišnom Polju počinje 15. avgusta 1991. godine. Krenuli su na dostupne Srbe i one koji su u blokirano mjesto ulazili u zabludi (koji dan dužoj od moje). Međutim, uvjeti su promijenjeni pamćenjem srpskog naroda – nisu svi bili dostupni, a i otpor se organizirao.

Brzo se uspostavlja institucija zamjene, novina koje 1941. godine nije bilo! Koliko-toliko jaki ili slabi naoružani Srbi pokazuju naklonost odgovoru „zub za zub“. Poslije krvavog masakra nad uhapšenima i ubijanja prvog dana, Hrvati kasnije ne ubijaju sve pohapšene Srbe, jer su naoružanim Srbima došli u ruke neki njihovi nadobudnici. Na vijest o masakrima, Srbi prema hotelu ispaljuju nekoliko mina. Nekima za počinjena nasilja Srbi vraćaju istom mjerom. Dalje se sve zna. Djeca, žene i stariji svijet počinju se organizirano iseljavati sa prostora Bilogore pod kontrolom Srba. Do oružanog napada hrvatskih paravojnih formacija na čitav prostor Bilogore (zvanog „Otkos 10”) otpremljeno je nekoliko grupa od 100 do 150 duša. Uniformirani dželati, uz atake na čuvanu Bilogoru, valjda od dosade zabavljaju se i miniranjem kuća i pljačkom, ali i pojedinim hapšenjima i zlostavljanjima.