SLOBODAN NIJE DOČEKAO SLOBODU
Sjutradan poslije krvave Ognjene Marije, premalo je ostalo onih koji bi prenijeli glas o strašnom pokolju u čelebićkoj školi i jami Bukuši i na vrijeme upozorili srpski živalj u okolnim selima kakva im opasnost prijeti. Nekoliko slučajno preživjelih u selu i oni koji su izranjavljeni i prestravljeni uspjeli da se izvuku iz jame Bikuše lutali su po okolnim šumarcima i grabinama pokušavajući da umaknu ustaškim zasjedama i patrolama koje su nastojale da utru i posljednjeg svjedoka.
O pokolju su tako prekasno saznali čak i oni koji su se nalazili po okolnim katunima — ustaške patrole su stigle prije glasonoša i tek poneko je uspio da umakne i izbjegne sigurnu smrt.
Na katunu Livadnice, koja dva-tri kilometra iznad Čelebića, bila je i Stana Erceg sa troje djece. Muž joj Jovo na vrijeme predosjetio opasnost i sklonio se jer je nekoliko dana ranije saznao da tragaju za njim pod sumnjom da ima skriveno oružje.
Kazuje Sava Šunjka, supruga Vlada Šunjke, koji se u vrijeme pokolja takođe zatekao na Livadnicama i pukim slučajem izbjegao smrt:
„Kolibe su nam gore na Livadnicama bile blizu. Između nas su bili samo Rimci i Đogaševići. A i kumovi smo bili, staro prekršteno kumstvo. I sa Ercezima, a i sa Rosićima. Sirota Stana je bila od Rosića, sestra Milana Rosića…
Kum Jovo čuo da ga ustaše traže pa pobjegao uz planinu a Stana, kukavica, ostala. Dvoje joj o vratu, Ljeposavi nesretnjici bilo šest a Stevi peta godina, i treće pod pasom, da prostiš. Jovo je ostavio, ko se nadao da će prštiti pilež i žene u drugom stanju.
Eto, Stana se bila porodila u subotu, a ovo je bilo u sridu. Ona ležala još u babinama. Rodila muško dijete, nije ga imala kad ni krstiti. Ljeposava i Stevo izmiljeli ispred kolibe, igrali se. Bilo i još đece.
Stevi se u neko doba, po prilici, zadrijemalo i uljego u kolibu te se zavuko u krevet, majci podno nogu. Zar i nju kukavicu utoliko san prevario i nije ni čula kad su đecu ispred kolibe pokupili i poveli.
Jadu se nije dozvala ni kad je jedna patrola poslije upala u kolibu. Zboraše da nije nikoga poznavala, ali je nijesu dirali kad su vidjeli dijete u kolijevci.
Taman kad se ponadala da je zlo minulo i počela onako s kreveta prizivati Ljeposavu, uletio Stipan-Balota Rimac, komšija, i Marko Rimac zvani Ponjić, takođe komšija, i još sa vrata viknuo:
— Odkud ti, Stano, tu, božju ti majku?
— Šta je, Stipe, da si dobro došao, ne stravljuj mi đecu, kumim te Svetijem Ilijom?
— Diži se, jebo te Sveti Ilija, pa ćeš vidjeti kako sam ti dibro došao…
— Ne, Stipe, ako znaš za boga i krst sveti, vidiš li e sam u babinama, ja ti se dići ne mogu no me ubi na isto mjesto…
Bili sa Balotom pored Marka Ponjića još dvojica-trojica. Brečali tu i ispreturali sve po kolibi, tražili tobož Jovinu pušku. Najposlije Balota zbacio ponjavu sa Stane:
— Diži se, kučko, i povedi toga štenca starijega, a to malo štene neka ostane tu neka crkne, da ne gadimo ruke oko njega…
Izvukli je iz kreveta taman onako golu i bosu i potjerali niz planinu put Bikuše gdje su prije toga već bili bacili kukalu Ljeposavu i svu đecu i drugu nejač koju su zatekli i povatali po katunu…“
Ponešto od strahota toga dana i te noći upamtio je i Sveto Erceg koji sada živi u Surčinu i brižno čuva uspomene na roditelje, naročito na majku i sestru i tek rođenog brata koje je na tako svirep način izgubio:
„I danas, čini mi se, čujem Balotin glas i breku ustaša i vidim strah u majčinim očima dok je pod jednu ruku privijala mene a pod drugu kolijevku. Nijesu joj dali ni da se obuje ni obuče no taman onako u košulji i čarapama…
Vjerovatno zato što se već spuštala noć nijesu nas poveli prema jami već u selo. Doveli su nas u školu. Ono što sam tu upamtio je krv, krv na sve strane — sve crveno. I pletenice koje su visile o granama oraha i jabuka ispred škole. Poslije sam, kad sam odrastao, saznao da su to ustaše vezale žene i djevojke za kosu i onda ih tu ubijali i klali pošto bi ih prethodno silovali.
I žeđ sam upamtio. Plakao sam i tiho majku molio: vode, vode...
Tu se zatekla, poslije sam doznao, Manda Majić-Jukić žena Marka Majića, Hrvata, kuća im bila tu blizu škole. Majka nju molila da mi donese vode. Ona donese i, upamtio sam, pita majku:
— Odkud ti tu, Stano, crna kukavice…?
Neko je onda naredio: vodite ih i zatvorite u štalu Majića. Poveli nas u podrum Majića, tu blizu škole, možda sto-dvjesta metara. Unutra mrak i puno govedi koja su ustaše zaplijenile od pobijenih srpskih porodica i tu dotjerali. Znam samo da me majka svu noć držala u krilu i pokušavala me, valjda, zaštiti da me ne pregaze goveda.. Pamtim samo silni strah od mraka i rike govedi koja su tutnjela po tijesnoj štali. U tom strahu sam, izgleda, u neko doba i zaspao.
STANA ERCEG, rođena Rosić: kolijevku su mi odnijeli, a dijete ostavili da skapava…
Majka mi je poslije pričala da su se negdje ispred zore otvorila vrata i na njima se pojavio čovjek. Ne zna mu ime, nije ga poznavala — upamtila je samo da je imao fes na glavi. Pozvao je da izađe i rekao: bježi, spasavaj se kako znaš, zaklaće i tebe i tu makanju...
U tom je naišla ustaška patrola, ali nas je on sakrio pod trem dok je patrola prošla.
Pamtim da je, dok je majka trčala i nosila me na plećima, bio mrak i da mi je bilo hladno i da su negdje zapucale puške. To je, poslije sam saznao, onaj koji nas je pustio pripucao i napravio demonstraciju kao da smo sami pobjegli kako se na njega ne bi posumnjalo. Mnogo bih dao kad bih znao ko je bio taj čovjek…“
Stana je, kako je kasnije kazivala, bježala prema Bastasima. U rasvit je počela kiša. Nosila je Steva i očajnički prikupljala snagu da umakne što dalje. A dijete grešno je neprekidno cviljelo: vode, vode…
Uvukla se u nekakav ljeskovnjak i počela da bere rosno lišće i malome kvasi usne, a on je halapljivo grabio da i list proguta.
— Negdje je usput, i to pamtim kao da je juče bilo, našla i šačicu jagoda. Rekla mi je poslije da je to bilo negdje na Mitrovića Gvozdu. I danas im, čini mi se, osjećam miris — sjeća se Stevo Erceg.
Iz Bojmunata Stana je otišla u Bastase i tu se sklonila kod nekog mlinara. Za nekoliko dana se nije znalo šta je sa njom i sa djecom. Ustaše su postavile višestruke straže i mrtve zasjede tako da je svaki pokušaj da se uđe na teritoriju koju su oni kontrolisali bio rizičan.
Ipak, šest dana kasnije, Vlado Šunjka, Đorđe Erceg, Dušan i Damjan Kozar, Ilija N. Crnogorac, Ilija I. Crnogorac, zvani Slava, možda i još neki, urizikali su i krenuli do jame Bikuše. Izvukli su živo troje djece, Mića i Anđu Erceg i Maru Crnogorac, a onda se uputili i na Livadnice. Pretraživali po kolibama, zavirili i u kolibu Jova Ercega. Pažnju im je privuklo slabašno krčanje i jedva čujni cvilež i roj muva koji se dizao nad nekakvim zamotuljkom u ćošku kolibe…
Imali su šta i vidjeti: grešno dijete po čijem su se unakaženom licu rojile muve i gmizali crvi, još je bilo živo poslije sedam dana i sedam noći, bez hrane i vode. Neko je, pošto mu je majka odvedena, opljačkao ono malo sirotinje. Odnio je čak i kolijevku, a dijete bacio u ćošak…
Vlado Šunjka i njegovi drugovi su ponijeli dijete nesrećnoj majci. Oporavilo se malo, krstili ga imenom Slobodan, ali slobodu, na žalost, nije dočekalo: bolest i posljedice patnji koje je pretrpjelo prekratili su, pola godine kasnije, njegov prekratki, mučenički život.
Nekoliko mjeseci nakon pokolja, kad je uspostavljena vlast i kontrola nad teritorijama koje su do tada držale ustaše, ono malo preživjelih Srba je krenulo po hrvatskim selima da iskuplja i vraća opljačkane stvari i zaplijenjenu stoku. Stana Erceg je tražila samo kolijevku — da vidi tog bezdušnika koji je mogao nemoćno dijete iz nje izbaciti i ostaviti ga da skapava na mukama.
Nije išla daleko. U Kovačiću, prvom selu do Čelebića, u kući Sladića, prepoznala je svoju kolijevku. Ćutke je i najpažljivije razmotala povoj, izvadila dijete iz kolijevke i dodala ga majci:
— A što mi, Sladuša, grešna ti duša, ne uze i dijete kad uze kolijevku no ga ostavi na mukama, tvojoj đeci bog dao i od moga zdravlja — rekla je tiho, bez suza, i izašla sa kolijevkom pod rukom.
Stana je preživjela rat. Podigla sina Steva, ali nikada ni za trenutak nije zaboravila tragediju svoje djece, čak ni kada je odselila iz Čelebića u Surčin. Nikada je, međutim, niko nije čuo da prokune djecu svojih krvnika…
Zahvaljujući dobroti autora,
preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“
Knjiga je posvećena ustaškim
pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog
polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim
ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je
priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način
pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih
gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno
inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O
tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci –
Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako
1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i
šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za
sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i
žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“
(četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno
„Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:
Rođen u selu Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
- „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
- „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
- „OGNJENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
- „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
- „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
- „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“ (1998),
- „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
- „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
- „RIJEČ SKUPLJA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENJA NOVINARA CRNE
GORE“ (1996. godine).
Vezane vijesti:
Промоција књиге „Огњена Марија Ливањска" у Храму Светог Трифуна у Београду
РТРС - НАСЛОВИ - 25. октобар 2010. – ПАКАО У РАВНОМ ДОЦУ
РТРС - ПЕЧАТ - 20. октобар 2011. - Репортажа о страдању Срба 1941. у јами Равни Долац, Ливањско поље
СЛУЖЕН ПАРАСТОС СРБИМА БАЧЕНИМ У ЈАМУ РАВНИ ДОЛАЦ