POP RISTO ĆATIĆ
Čim su se domogli vlasti, ustaše su i u Livnu započele sistematske i temeljite pripreme za potpuno istrebljenje srpskog življa. Uputstva o tome donijeli su oni koji su sa blagoslovom Stepinca i potpunim ovlašćenjima Pavelića stigli iz Zagreba ubrzo nakon kapitulacije i raspada Jugoslavije.
Znali su dobro da je prvi i najvažniji zadatak dokopati se najviđenijih i najuticajnijih ljudi i pokupiti oružje i ratnu opremu iz ruku Srba a potom ih, goloruke i obezglavljene, u datom trenutku sasvim uništiti.
Napravljena je crna knjiga a jedan od prvih koji je u nju upisan bio je Cvijo Pajčin, zvani Oraščić iz Sajkovića, koji je već prilikom prvog dolaska ustaša došao u sukob sa njima.
Bilo je to negdje u maju 1941. godine. Dr Dragan Urumović je banuo sa svitom u Sajković da i tu pritvrdi naredbu o predaji oružja i priprijeti nemilosrđem prema svima koji se o tu naredbu ogluše. Cvijo je izletio pred njega i u brk mu rekao da nikad neće dati oružje i da ustaše više ne smiju kročiti u Sajković.
Urumović se vratio bijesan i praznik ruku, a Cvijo se latio oružja i odmetnuo u planinu. Od tada ustaše su neprekidno vrebale priliku da sa Cvijom izmire račune, a on opet da održi datu riječ i vrati im milo za drago.
Cvijo Pajčin - Oraščić - simbol hrabrosti i nepokora u livanjskom kraju
Po kazivanju nekih svjedoka, većinom zabilježenih polovinom 1990. godine, među kojima je i profesor Marko Pajčin, Cvijov brat od strica, tom prilikom je došlo i do tuče između Cvija i pratilaca dr Urumovića. U neravnom boju Cvijo je izgleda izvukao deblji kraj, ali su i ustaše osjetile kako on udara i što im je najteže palo, nije im pošlo za rukom da ga svežu i povedu sa sobom.
Kako je vrijeme odmicalo i ustaška vlast snažila i uzimala maha, Cvijo je postajao sve veći trn u oku. Njegov nepokor je predstavljao veliku opasnost i nanosio nesagledive štete pri ostvarivanju ustaškog paklenog plana.
Svjesni da bi buna Cvije Oraščića mogla da se rasplamsa i poprimi ozbiljnije razmjere, da njegov ugled iz časa u čas vrtoglavo raste među srpskim stanovništvom, ustaše su odlučile da se sa njim i njegovim istomišljenicima na vrijeme nemilosrdno obračunaju.
Jednog dana, u prvoj polovini juna 1941, upali su u Sajković u potrazi za Cvijom. Kad nijesu uhvatili nega, pohapsili su i poveli drugih dvanaest mještana na čelu sa uglednim i omuljenim popom Ristom Ćatićem i Cvijovim mlađim bratom Jovom Pajčinom.
I o ovom događaju zapis je ostavio Milan Radoja:
„Tragali su stalno za Cvijom Pajčinom ali ga nisu mogli uvatiti, i onda je došo red na popa Ristu Ćatića.
Za vrijeme Austrougarske, kad je kavo đak učijo crkvenu bogosloviju, bijo je dobar prijatelj Gavrila Principa i sa njegovom grupom bijo je u atentatu na pestolonaslednika Ferdinanta sa još nji nekoliko. Nije bio razotkriven pa je tako izmako kaznu austrinski vlasti.
Padom Austrije rađa se nova kraljevska Jugoslavija 1918. godine. Risto završio popovsku školu. Dolazi u gubinsku parohiju. Smijenijo nekog starog popa Uroša… On se ponosio da pripada Mladoj Bosni. Nosio je na kaputu i neku značku i bijo priznat kod oni vlasti.
Poslim kad su se počeli voditi izbori, odma su postala dva tabora: Radikalna stranka i Seljačka hrvatska stranka. U našoj okolini donjeg polja svi Srbi glasali bi za radikale, a Hrvati za Hrvatsku seljačku stranku.
Onoga vremena popovi su odigravali glavnu ulogu. Oni bi tumačili svaki na svoj način. Nijedan sveštenik nije nikada reko nijednu riječ o bratstvu i jedinstvu nego su odma postojala dva tabora, ko je koje vjere.
Pop Risto, sveštenik, i župnik Božo Šimleša slabo su se gledali. Niko ji nije vidijo da su zajedno govorili. U župi Bože Šimleše bilo je i Srba, u Lištanima i Gornjim i Donjim Rujanima.
Iz ovi sela ljudi molili popa Ristu da jim odobri i pomogne da naprave jednu malu crkvicu pa da im on dođe nekoliko puta u godini održavati molitvu.
To im je on pomogao. Napravili su jednu malu crkvicu i jednu molitvu u njoj održali. Odma, kroz nekoliko dana, neko došo ponoći, polomio ciglu, razbilo vrata i vršilo nuždu u crkvi…
Odma taj glas kroza selo otišo do popa Riste. Iskupilo se nešto oko stotina ljudi, vjerski zagriženi. Obantuju popa Ristu da ide pred njima i da ponesu crkvenu zastavu na lice mjesta pa kada vide da je to istina da će ići i oni sa tom ruljom razoriti lištansku crkvu.
Kada je došla ta rulja sa crkvenom zastavom onda su Srbi iz ova tri sela što su u manjini doletili moliti da to ne rade. Ljubili popa Ristu i one viđenije ljude da to ne rade: nas će onda noć progutati pa šta će nam crkva.
Tako moleći, u galami ove rulje, vjerski zagrižene, vratili se natrag, galameći.
Jedan čovjek, neki stari Perić koji nije znao nizašto, u čudu gledo šta se dogodilo. Onda neko iz puške opali. Čovjek pade mrtav ni kriv ni dužan.
Nakon nekoliko dana došlo je nešto oko 30 žandara iz Splita, Mostara, Livna... Dolazili na lice mjesta. Crkva je bila obrisana. Dovodili župnika Božu Šimlešu. On se pravdo da on nije nikoga nagovorijo nego da su to neki berekini uradili. Tako se to utišalo, a seljaci između sebe još više vjerski zagrizli. Dva sveštenika su se krvnički gledali. Čekao se momenat osvete za te događaje. Došao je sada red na popa Ristu.
Jedan autobus i jedna luksuzna kola sa oko 15 ustaša, sa jednim puškomitraljezom, otišli su u Gubin kod crkve, u popovsku kuću. Uvatili popa Ristu i tražili Oraščića Cviju. Nisu ga mogli naći. Uvatili su mu brata Jovu i još mirni seljaka. Neki su kopali krumpir, neki šišali ovce kavo mirni seljaci, nisu se tome nadali.
Potrpali ji u autobus. Ustavili su se u Strupniću kod žandarske stanice. Tamo je neki zbor bijo. Iz autobusa smijali se i vikali ponosito: ovo su hrvacki sokolovi što kupe srpsku bandu, mi ćemo našu domovinu očistiti od bande…
Oćerali su ji više Kablića u planinu i bacili u jamu. Od nji, uspjeli su dva pobjeći — Cvijin brat Jovo i Rosić Niko…“
Sem popa Rista i Jova Pajčina ustaše su tog dana pohvatale još i Vasa Pajčina, Rada Zagorca, Iliju Šormaza, Vasa, Pera, Mirka, Nika i Slavka Rosića i Vojina i Iliju Janjića. Doveli su ih nad jamu Suhača i nakon mučenja i mrcvarenja pobacali u jamu.
Ne zna se sasvim tačno šta se sve i kako odigralo nad jamom Suhačom tog junskog predvečerja. Pokolj su preživjela trojica (a ne dvojica kako piše Milan Radoja), ali je svaki od njih svojim putem stigao na slobodu i na svoj način doživio i preživio ovu krvavu dramu
Jovo Pajčin i Pero Rosić, zvani Perić, uspjeli su da pobjegnu iznad jame u trenutku kada su shvatili da će ih postrijeljati. Kako su kasnije kazivali, između njih je bio Rade Zagorac. I on je sunuo da bježi, ali je njegova sudbina do dana današnjeg ostala nerazjašnjena i sasvim pokrivena velom misterije.
Po jednoj verziji on je u bjekstvu ranjen. Ustaše su uspjele da ga pristignu i dotuku a potom ga bacile u neku drugu jamu ili škrip koji do danas nije otkriven. Po drugoj, on je u toku noći, bježeći sa strelišta, upao u neku kuću da potraži spas, ali je ipak našao smrt jer je pogodio i ušao u hrvatsku kuću.
Tragovi o njegovoj smrti su dobro skriveni. Istina o sudbini popa Ćatića i grupe oko njega, međutim, već sjutradan je objelodanjena kad su kućama dobježali živi Jovo Pajčin i Pero Rosić, a malo potom i Mirko Rosić (a ne Niko kako je zabilježio Milan Radoja).
Jovo Pajčin je, po kazivanju profesora Marka Pajčina, pošto je umakao plotunima, uspio da se pod okriljem mraka udalji neopaženo niz polje ispod sela Kablića. Tu se sklonio i predanio u jednoj rakiti, a pošto su livade već bile zabranjene za ispašu, nije bilo opasnosti ni od čobana da ga nađu i otkriju. Odatle se prebacio do kuće, ispričao šta se desilo, izvukao pušku iz potaje i odmetnuo se i on u planinu, u društvo bratu Cviju, a oružja su se latili i svi ostali u selu koji su ga imali jer se očekivalo da bi ustaše ponovo mogle doći da kupe nove žrtve i prave odmazde.
To se, ipak, nije dogodilo sve do 27. jula kada će u Sajkoviću kresnuti i jedna od prvih ustaničkih varnica u Bosni i Hercegovini.
Sudbina Mirka Rosića, po majci zvanog Ružić, posebno je zanimljiva. Po jednoj priči njemu se ukazala sreća da je među ustašama bio i neki koji je sa Mirkom služio vojsku i koji izgleda ipak nije zaboravio vojničko drugovanje. Slučajno ili namjerno, tek zgodilo se da baš taj puca na Mirka i promaši ga.
Vjerovatnija je ipak druga verzija. Mirko je pao već od prvog plotuna, ali je bio samo lakše ranjen. Uprostio se, međutim, i nije pokazivao nikakve znake života, pogotovu kad je čuo da na njegove drugove ponovo pucaju i dokrajčuju ih kuršumima u glavu.
Jednog po jednog su zatim bacali u jamu. Mirka potonjeg. To ga je po svemu i spasilo jer je u jamu pao na gomilu tijela i tako ostao živ. U toku noći on je nekako uspio da se izvere i izvuče iz jame i pobjegne kući…
No, ako ona priča o dobročinstvu ustaše i pomoći koju je pružio Mirku Rosiću i nije, može biti, tačna, tačno je da mu je Hrvat kasnije spasio glavu.
Bio tu u selu neki Pilip Bencun, šumar, rodom odnekud iz Dalmacije. Radio čovjek svoj posao i nije se mnogo baktao politikom.
Jednog dana, lutajući po šumama, šumar naiđe na Mirka Rosića koji se, takođe, odmetnuo u planinu čim je stigao kući i izbjegao smrt u jami Suhači. Mirko spavao ispod nekakvog omara, ali ga Bencun pažljivo probudio i bracki posavjetovao da se čuva „bandita ustaških” — baš tako rekao — jer ako im ponovo padne šaka više glavu neće iznijeti.
I Mirko zapamtio to njegovo dobročinstvo i Pilipa Bencuna, koji je u narodu inače bio omiljen, nikog nikad od Srba nije mrko pogledao, čak ni kad je počeo ustanak, sve dok mu se u ratnom vihoru nije zameo trag. Po nekim podacima i on sam je kasnije osjetio zloću i nemilosrđe ustaško, bez obzira što je bio Hrvat, jer ustaše su posebno bili kivni na Hrvate koji u Srbima nijesu vidjeli zlotvore samo zato što su Srbi i što se krste sa tri prsta…
O začetku nesrećnih i pogibeljnih raskola i atmosferi tog zlog proljeća 1941. godine, koja je prethodila stravičnim zločinima i pogromima nad srpskim življem, veoma upečatljivo govore i sjećanja Milana Rosića iz Čelebića, inače nosioca „Spomenice 1941” i jednog od onih koji su uspjeli da se spase iz jame u koju su ih ustaše pobacale. Razočaran vaskrsavanjem starih mržnja i podsticanjem iznova svega onoga što je prije pedeset godina donijelo toliko zla i nesreće srpskom, i ne samo srpskom narodu u ovim krajevima, Milan Rosić je dugo ćutao i izbjegavao da se prisjeća šta je sve doživio i preživio prije pola stoljeća. A onda je ipak u ljeto 1990. godine otvorio dušu uvidjevši da se ono što nije zapisano, nije ni dogodilo, da on prosto nema pravo da ćuti i sve prepusti zborvu, da bi to bio veliki grijeh i prema njegovim najbližim koje je izgubio, i prema svim drugim nebrojenim žrtvama:
„Pred sam napad Nemačke na Jugoslaviju, krajem meseca marta 1941. godine, odnosno odmah nakon obaranja Trojnog pakta i poznatih demonstracija u Beogradu, na području Donjepoljske opštine, čije je sedište bilo u Čelebiću, objavljena je opšta mobilizacija. Mobilisan je veliki broj ljudi sposobnih za vojsku, a raspoređeni su uglavnom u 13. ili 84. pešadijski puk u Sinju, ili u artiljerijski puk u Kninu.
Ljudi su odlazili u vojsku snuždeni i neveseli, sa suzama u očima, očito svesni da predstoji jedan veliki, dugi i neizvesni rat sa krvavim i tragičnim posledicama.
U toj prvoj mobilizaciji opštinske vlasti su odredile koja će domaćinstva vojsci predati zaprežnu stoku, konje i volove, za ratne potrebe. Mojima koji nisu imali konja, određeno je da daju vola, a otac je uputio mene sa komšijama da ga povedem u Sinj vojsci.
Prvi put u životu tada sam video toliko vojske i svakovrsnog naoružanja spremljenog za rat.
Vojska je bila smeštena pod šatorima i po kućama oko grada. Selo Glavice i druga sela oko Sinja, ličela su na veliki mravinjak. Vojska se užurbano spremala za pokret. Pored puta su bila načičkana razna vozila, a ponajviše konjskih zaprega. Bilo je tu dosta i kamiona na koje su vojnici tovarili nekakve sanduke i raznovrsnu opremu, a neki i velike bale sena.
A putem od Livna i Livanjskog polja do Sinja gamizao je veliki broj ljudi i stoke. Ja sam bio sa komšijama, Srbima i Hrvatima iz Čelebića. Pored ostalih, tu je bio i moj komšija i drug iz detinjstva, Đoko Milutin. Vodio je konja, jednog divnog zekana, kojega smo putem preko Dinare naizmenice jahali jer je valjalo izdržati i prepešačiti pedeset i više kilometara.
Za dana smo stigli u Sinj i smestili se u jednu veliku gostionu u predgrađu Sinja, u selu Brnezine. Pored kafane je bio ograđen žicom jedan veliki prostor. To se pobrinuo sam kafedžija da napravi tor kako bi što više zaradio.
Te noći kafana je bila prepuna nas civila, najviše Srba i Hrvata, mada se još nismo delili. Bilo je tu puno vojnika-rezervista, naših komšija i rođaka, a tako su bile ispunjene do poslednjeg mesta i sve ostale kafane u gradu i okolini.
Sutradan po zori došli su vojni veterinari da pregledaju i primaju stoku, a potom su rasporedili po jedinicama gde treba da se preda.
Jedna veća grupa, uglavnom nas iz Čelebića, određena je da stoku preda komandi koja se nalazila u selu Karakašici. To je selo u brdu iznad grada, ispod same Svilaje.
Krenemo sa stokom tamo i na putu naiđemo na grupu od desetak vojnika. Naložili vatru pored puta i u jednom povećem kotlu nešto kuvaju. Zastanemo mi da zaištemo vode, žeđ nas skolila — a staro je pravilo: ko rakije večera, vode doručkuje. Jedan od vojnika, imaše, može biti, oko četrdeset godina, pita:
— A za gospu, jemamo vode, ama nam prvo recite jema li među vama Srbova, jebem im majku srpsku i njegovoga kralja Petra. Oni mislu da ratuju protiv njemačke sile. Budale, što mučite i sebe i stoku, to neće nikom tribat. Rat će se svršit za tri dana…
Setih se reči i komentara mojih komšija Hrvata koji su isto tako zborili juče dok smo putovali preko Dinare. I oni su tvrdili da rat neće dugo potrajat i da će Hitler ceo svet pokoriti.
Neko od Hrvata iz naše grupe reče da smo svi Hrvati. Mi Srbi se zgledasmo, prepali se svi od priče i psovki tog vojnika, ali opet računamo sa nama su naše komšije Hrvati i nadamo se da će nas oni zaštiti ako dođe do nevolje.
Daju nam da pijemo, a neprestano i još žešće psuju Srbe i njihovog kralja. Naše komšije Hrvati samo ćute, a svi jednako požurujemo da se što prije odatle udaljimo. Kad smo odmakli, naše komšije Hrvati nam zbore kako su svi oni vojnici pijani i izbezumljeni od ratne opasnosti te ne znaju ni šta govore.
Stigli smo konačno na odredišno mesto i predali stoku. Nismo se vratili istim putem već nekim prečcem kako se ne bi ponovo sreli sa onim vojnicima…
Rat je, kao što je poznato, počeo nenajavljeno, mučki, bombardovanjem Beograda. Samo nekoliko dana kasnije, počeli su da stižu i ljudi koje je rat zatekao u Beogradu na radu. Pričali su o strahotama rušenja i stradanja naroda u Beogradu a nama se sve činilo kao da je to negde tamo mnogo daleko i da to neće nikad doći do nas.
Vojska iz Sinja je krenula preko Dinare put Livna i zastala u Prološkoj draži. Pričalo se da treba da se prebaci na mađarsku granicu i tu osujeti upad okupatora.
Tih dana neki seljaci, Hrvati, javno su pričali u mom selu da će rat brzo da se okonča, da će sve biti gotovo za samo nekoliko dana. Odnekud su tvrdo verovali da je sila okupatorska toliko moćna da joj se niko ne može ozbiljnije suprotstaviti.
Mnogi vojnici i rezervisti iz Čelebića i okolnih sela dolazili su da se pozdrave sa svojim i odmah se vraćali u jedinice. Neki od onih koji su pričali o brzom i munjevitom svršetku rata — pošto su, verovatno, već bili obavešteni o puču koji se priprema u jedinicama u Prološkoj draži — zborili su i odvraćali vojnike da se ne vraćaju u jedinice i ne gube vreme pošto će i onako brzo kući…
Tako je i bilo. U svim jedinicama je ubrzano nastupilo opšte rasulo jer je ustaška organizacija pripremila i izvršila atentat na komandanta puka i neke komandante bataljona koji su se zatekli u štabu 13. pešadijskog puka na Dinari.
Vojska se raspršila na sve strane odnoseći ratnu spremu, a ostavljajući teško naoružanje — topove, bacače, municiju i sve ostalo što se nije moglo poneti na ramenima.
Izvesno je da je sve do detalja bilo u režiji i organizaciji ustaške organizacije, odnosno Mačekove Hrvatske zaštite koja je sačekivala vojnike na putevima i razoružavala ih. Oni, pak, koji su želeli da zadrže ratnu opremu i oružje, bežali su besputicama preko planine.
Inače, pucalo je na sve strane. Mitraljezi su dejstvovali do usijanja, a pratile su ih učestale eksplozije bombi. Nije to bio otpor okupatoru i ratovanje već ponajčešće velika radost onih koji su verovali da se rat zaista završio i koji su sada želeli sebi dati oduška.
Bilo je, doduše, i onih duboko svesnih šta se iza brda valja, duboko svesnih opasnosti i zla koje donosi okupacija zemlje i okrutni nemački fašizam. Bilo je još mnogo onih koji su upamtili Prvi svetski rat i austrougarsku okupaciju. Oni su stalno govorili da dolaze još crnji dani.
Kod srpskog naroda je strah i zabrinutost izazvalo to što je odmah, već u prvim danima okupacije, počelo oduzimanje oružja i ratne spreme, i to samo od Srba dok su Hrvati zadržali sve što su doneli iz jedinica.
Nasuprot Srbima, među Hrvatima, kako u Čelebiću tako i u svim ostalim hrvatskim selima prema Livnu, zavladala je neopisiva radost. Naše komšije su odmah počele da pričaju o nekakvoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj i o njenom poglavniku Anti Paveliću. Slušali smo zamenika starešine sela, našeg komšiju Jozu Pašalića , koji nam je saopštavao da su sada Hrvati doživeli da dobiju svoju dugo željenu hrvatsku državu i njenog 'srećnog gospodara Antu Pavelića' 'te da će nam sada svima biti bolje nego što je bilo za vreme te 'proklete srpske Jugoslavije'…
Vlast je, inače, odmah preuzela Mačekova zaštita koja je u onom rasulu oduzimala oružje na putevima i raskrsnicama, posebno po hrvatskim selima kroz koja su prolazili srpski vojnici na putu prema selima Donjeg livanjskog polja. Jedna desetina Mačekove zaštite došla je i u Čelebić i smestila se u zgradu opštine, pored puta, da bi ubrzo prešla u školu kako bi oslobodili prostor ustašama.
Ovi Mačekovi vojnici nisu imali nikakve ustaške oznake. Na civilnim kapama imali su ušiveno parče hrvatske trobojke. Koliko se ja sećam, bili su veoma učtivi ljudi i nisu za sve vreme svog boravka u Čelebiću vršili nikakav teror i nasilje nad srpskim življem. Nisu čak ni uporno insistirali na vraćanju oružja. Bili su, inače, svi iz daljih hrvatskih sela i nismo ih poznavali, a u našem selu su ostali vrlo kratko.
Mačekovce su ubrzo smenile ustaše. Smestile su se u opštinsku zgradu i odmah krenule po srpskim selima da iskupljaju oružje i opremu, preteći smrću svakome ko se ne odazove i prikrije čak i civilno oružje, lovačke puške i slično. I, naravno, obaveza se odnosila samo na Srbe.
Strah među Srbima naročito je zavladao kad su u ustašku stanicu počeli da dovode neke ljude i zlostavljaju ih i prisiljavaju da otkriju ko sve poseduje oružje. To je unelo paniku među ljude pa su čak i neki koji su imali dobro skriveno oružje počeli sami da ga prijavljuju i predaju.
U samom Čelebiću je u to vreme živelo preko hiljadu stanovnika a broj Srba i Hrvata bio je približno jednak. Ubrajalo se među bogatija sela u livanjskom srezu sa velikim, iako ne baš plodnim, obradivim površinama i brojnim stočnim fondom.
Stanovnici, Srbi i Hrvati, odvajkada su se lepo slagali i gotovo se i ne pamte nikakve međunacionalne zađevice i sukobi. Išli su jedni drugima na slave, svadbe i sijela, zajedničke im bile i radosti i žalosti, dolazili jedni drugima na mobe i ispomagali se u svakojakim poljskim poslovima. Jednom rečju slagali smo se kao braća i niko, barem od nas Srba, nije mogao ni u snu pomisliti da bi iko mogao išta učiniti da pomuti takve bratske odnose i prijateljstva.
Sve se, međutim, gotovo preko noći promenilo.
Odmah nakon proglašenja Pavelićeve Endehazije, naše komšije Hrvati su počeli da nas izbegavaju. Odjednom je prestalo svako druženje i stara prijateljstva. Čak se ni čobani kod stada više nisu družili i zajedno igrali. Čak su i najbliže komšije počele okretati glavu i izbegavati svaki razgovor, a kad bi ko od Srba upitao zašto je to tako, odgovarali su da se boje ustaša…
Krajem maja ili početkom juna meseca izvršen je popis srpskih domaćinstava u Čelebiću. Po selu je od kuće do kuće išao starešina sela i njegov zamenik i detaljno popisivali svu imovinu srpskih domaćinstava i, naravno, sve članove porodice. Ni kokoška srpska nije ostala nepopisana.
Nakon toga odnosi su postali još hladniji i svaki kontakt i razgovor se svodio eventuano na sasvim obične i nevažne stvari, a čim bi ko od Srba postavio pitanje zašto je to tako i šta se to Srbima sprema, svaki razgovor je prestajao i pitanja ostajala bez odgovora. Situacija se naročito pogoršala nakon ubistva pravoslavnog sveštenika Rista Ćatića iz Gubina i grupe Srba iz Sajkovića jer se o zločinu brzo pročulo.
Kod ustaša i njihovih sledbenika i istomišljenika posebno veselje i pravi urnebes je izazvala vest da je Nemačka napala Sovjetski Savez. U hrvatskim selima su se prolamale ustaške pesme i razlegali se plotuni jer je napad na Sovjetski Savez, kako su verovali, bio znak moći i nepobedivosti Hitlera. U slavu svog velikog zaštitnika na sve strane su se zavijorili ustaški barjaci.
Među našim komšijama sada se počelo i otvoreno govorkati da će Srbi svi biti iseljeni iz Nezavisne države Hrvatske u Srbiju. Niko se, međutim, nije našao da nekog od svojih prijatelja i najbližih komšija obavesti i upozori da se Srbima sprema pokolj jer je odmah nakon izvršenog popisa u selu održana tajna konferencija svih domaćina Hrvata na kojoj je sačinjen plan likvidacije srpskog stanovništva i tačno određeno ko će čije imanje da preuzme.
O svemu ovome, naravno, mi Srbi ništa nismo znali već je sve to procurelo mnogo kasnije kad je gotovo sve već bilo prekasno. Bilo je, istina, i među tim verskom mržnjom zaluđenim i zatrovanim ljudima pojedinih časnih izuzetaka, onih koji se nisu mirili sa zločinačkim planovima i namerama, ali nisu imali hrabrosti da se oglase i pokušaju spasiti što se spasiti može.
Jedan od onih koji se nisu mirili sa zločinima nad nedužnim, bio je sedamdesetogodišnji Mato Rimac, zvani Maće. Bio je izuzetno pošten i čestit čovek i veliki prijatelj moga oca Todora. Na nekoliko dana uoči pokolja, Maće je prizvao i svratio moga oca u kuću i odmah započeo razgovor o toj teškoj i tragičnoj situaciji u kojoj su se našli Srbi. Rekao mu je da se sprema velika nesreća i, ogorčen, opsovao:
— Jebem ti ja vladara i državu u kojoj se uništava svoj pošten i nevin narod…
U tom je u kuću ušao neko od komšija i Maće je zaćutao, a otac je sve što mu je Maće rekao ispričao čim je došao kući, silno zabrinut i uznemiren. Nažalost više nije uspeo da uspostavi kontakt sa Maćem jer je Maće to što je rekao mome ocu, izgleda, ponovio i pred nekim od Hrvata, valjda u nadi da će i u nekome od svojih sunarodnika probuditi savest i odvratiti ga od zločina, ali ga je to koštalo života. Maćeve reči su doprle ustašama do ušiju pa su ga zbog toga tako krvnički pretukli da je od tih uboja ubrzo umro…“
* * *
Sem već spomenutih, u Čelebiću je, kako sam naknadno doznao, bilo još nekoliko Hrvata koji su se časno ponijeli i nijesu stali pod barjak koljača već se otvoreno suprotstavljali ubijanju nedužnog naroda. U tome su najgrlatiji i najotvoreniji bili Vatroslav Rimac, zvani Bilan, Golub i Nine Barbarić i naročito Tadija Rimac, zvani Car. Sve njih su ustaše zbog toga čak i hapsile, ali su ostali dosljedni i nepokolebljivi.
Kad su odrasle i zrele muškarce – Srbe hapsili u Čelebiću i sprovodili ih u školu, odakle su sjutradan povedeni na gubilište – u jamu Bikušu – jednu grupu, u kojoj su bili i Lujo Erceg i Đorđe Radić, sprovodio je Tadija Rimac. U zgodnoj prilici on im je otvoreno kazao šta se sprema i rekao da bježe kud znaju i spasavaju se, a onda, kad su odmakli, počeo da puca i šenluči da bi imao opravdanje pred krvopijama.
Tadija Rimac je ostao takav do posljednjeg dana života. On se i devedesetih godina, kad je ustaštvo ponovo počelo da diže glavu, bez uzmaka i uvijanja tome protivio i svoju djecu usmjeravao da ljude dijele samo na dobre i loše.
A kad je 1992. godine počela propaganda i širenje straha od Srba, odnosno četnika, kad su ustaše iz Čelebića silom počeli da gone i iseljavaju Hrvate, stari Tadija Rimac je potonji krenuo i tek kad su ga bukvalno na silu izvukli iz kuće.
Tada je, kažu, kleknuo na njivu ispod kuće i drhtavim staračkim rukama počeo da kopa suvu i tvrdu zemlju, proklinjući i rat i ustaše i Hrvatsku u kojoj se širi mržnja i progone nedužnih samo zato što se drugačije bogu mole. Bile su mu tu i ćerke Perka i Kata, ali im ustaše nijesu dopuštale da priđu ojađenom starcu.
Kad je u neko doba sam ustao, iza noktiju na rukama mu je lopila krv i natapala grumenje zemlje koju je držao u šakama. Ugurali su ga u vozilo i poveli do Splita, a odatle u Kaštel gdje mu jedan od sinova ima kuću. Tu je, nedugo potom, svisnuo od tuge, ali je do posljednjeg daha djecu kumio da se ne ogriješe, da se ne svrstavaju ni u kakve partije i ne okreću ni za kakvom politikom – da su svi ljudi na svijetu, ako su ljudi – braća.
Kažu da su ćerke i sinovi Vlado i Bokan, koji žive u Njemačkoj ispoštovali očev zavjet, a da je jedino treći sin, Marijan, koji živi u Australiji, unekoliko ipak potpao pod uticaj tamošnje proustaške propagande.
Novopečene ustaše, potomci koljača iz Drugog svjetskog rata, inače, ni u najnovijim ratnim sukobima u Livnu i okolini nijesu praštali svojim sunarodnicima ako bi Srbima dali i čašu vode, da se i ne govori o kakvoj drugoj pomoći. Na jednog Hrvata iz Strupnića (onaj koji mi je ovo ispričao molio je i kumio da mu ne spominjemo ime jer bi, kaže, i sad moglo da ga snađe još kakvo zlo) neko je, tako,1992. godine posijao sumnju kako tobož pomaže i naoružava Srbe. Uzaludno je bilo njegovo pravdanje i zaklinjanje da od toga nema ništa, doveli su ga u Čelebić, na Barjak, na prvu borbenu liniju. Tu su ga na čistini ispred bunkera i rovova svezali jakim lancem za nogu, a onda počeli da puškaraju i provociraju Srbe sa druge strane, koji su, naravno, uzvratili vatrom. Tog nesrećnika su, vele, držali na brisanom prostoru i izluđivali ga strahom sve dok nije dao 3.000 maraka tom glavnom bojovniku, koji će, malo potom tu i poginuti.
A Strupnićanin, čim se domogao slobode i ugrabio priliku, pobjegao je i stanio se negdje u Njemačkoj...
Zahvaljujući dobroti autora,
preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“
Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:
Rođen u selu Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
- „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
- „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
- „OGNJENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
- „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
- „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
- „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“ (1998),
- „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
- „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
- „RIJEČ SKUPLJA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENJA NOVINARA CRNE
GORE“ (1996. godine).
Vezane vijesti:
Промоција књиге „Огњена Марија Ливањска" у Храму Светог Трифуна у Београду
РТРС - НАСЛОВИ - 25. октобар 2010. – ПАКАО У РАВНОМ ДОЦУ
РТРС - ПЕЧАТ - 20. октобар 2011. - Репортажа о страдању Срба 1941. у јами Равни Долац, Ливањско поље
СЛУЖЕН ПАРАСТОС СРБИМА БАЧЕНИМ У ЈАМУ РАВНИ ДОЛАЦ