MRTVA USTA NE GOVORE
Ћирилица
Bog sami zna zašto li je taj brežuljak podno sela Čelebića nazvan Barjak. Legenda kaže da se nekakvom turskom begu to učinilo zgodno mjesto odakle će imati cio begluk na oku pa je tu pobio barjak i poperio čardak. Blaga uzvišica u sjenci brda Klanac i nije baš mjesto za barjak, ali odatle odista puca divan pogled niz široko Livanjsko polje koje se prostrlo u nedogled prema Livnu na jednoj i Crnom Lugu na drugoj strani. Cijelom dužinom polje je s jedne strane uramljeno vijencem brda Klanac a sa druge planinom Dinarom.
I ovog jutra kao i prije četrdeset i devt godina, zapisao sam 2. avgusta, na Ilindan 1990. godine, nebo je nad Livanjskim poljem prozirno plavo i sunce vrelo, ilinsko. Nema samo ondašnje prašnjave džade — umjesto nje je sada crna asfaltna magistrala. Prorijedili su se i plastovi sijena, a pogotovu krstine žita. Nema ni pjesme i veselja koje je nekad donosio Ilindan, ali ne zato što su potomci zaboravili krsnu slavu svojih predaka, već jednostavno stoga što je premalo ostalo onih koji bi čuvali i produžili tu svetu tradiciju. A i onima koji su ostali nije do slavlja i podsjećanja na taj krvavi Ilindan kad je ovdje na Barjaku osvanula svježa humka, neopojena grobnica njihovih najmilijih, svirepo umorenih dva dana ranije, na Ognjenu Mariju.
Umjesto humke, tu je ovog ilindanskog jutra čuperak mladih borova i skromna spomen-ploča na kojoj nije bilo mjesta za spomen imena svih koje je tada u obližnjoj školi stiglo ustaško nemilosrđe i spržila proključala mržnja njihovih komšija Hrvata. Umjesto imena, onog što iza čovjeka, čak i kad ga i smrt tako surovo iznenadi, ostaje da se pamti i spominje barem u molitvama, na ploči su uglavnom brojke.
Čitam: „Krvavih i teških dana 1941. godine ustaški zločinci na zvjerski način poubijaše u ovom kraju 403 nevinih ljudi, žena i djece: Crnogorac S. Iliju sa 12 čl. por., Crnogorac S, Stevana sa 4, Crnogorac B. Niku sa 9, Crnogorac L. Iliju sa 8, Crnogorac M. Peru sa 6, Crnogorac R. Božu sa 6, Crnogorac N. Jovu sa 3, Radoja J. Maru sa 5, Radoja I. Radu sa 5, Vujanović L. Savu sa 11, Vujanović P. Luku sa 7, Vujanović M. Devu sa 7, Vujanović S. Simu sa 11, Vujanović P . Niku sa 3, Vujanović M. Milicu sa 6, Vujanović S. Đureć sa 11, Vujanović P. Miju sa 5, Vujanović S. Janju sa 7, Vujanović V. Savu sa 6, Vujanović G. Maru sa 7, Vujanović Š. Iliju sa 8, Petrović Đ. Peru sa 7, Kravarušić B. Peru, Besara Ljubu sa 4, Kozomara Š. Milicu sa 3, Kozomara M. Niku sa 3, Kozomara R. Savu sa 4, Kozomara I. Miju, Kozomara P. Niku sa 13, Milutin L. Vuju sa 18, Milutin S Miju sa 9, Milutin P. Devu sa 7, Rosić P. Todora sa 4, Rosić J. Mitru sa 4, Rosić J. Božu sa 5, Rosić P. Antu, Šunjka S. Božu sa 9, Šunjka R. Joku sa 5, Šunjka I. Joku sa 7, Šunjka I. Iliju sa 9, Erceg S. Lazu sa 15, Erceg P. Peru sa 6, Erceg P. Olgu sa 5, Erceg S. Boju sa 2, Radić J. Simu sa 9, Radić I. Božu sa 5, Radić P. Vasu sa 11, Nenadić U. Darinku sa 1, Kiso Đ. Đuru sa 2, Ninković M. Đuru, Šunjka J. Nikolu sa 1, Konjikušić J. Jovana, Konjikušić V. Todora, Konjikušić V. Nikolu, Petrović G. Tomu, Šunjka G. Iliju, Vujičić J. Božu, Rosić J. Miju, Vujčić I. Vasu, Davidović I. Lazu, Bikić I. Jovu, Bikić M. Iliju, Vujanović Š. Neđu, Đukić L. Nikolu, Vidović V. Vuju, Mitrović N. Jovu, Milutin N. Marka, Erceg P. Simu, Erceg R. Miju, Erceg J. Bojana, Erceg I. Panteliju i Bošković S. Božu.“
Ovog jutra nema ni krvavih tragova putem kojim su krvnici svoje žrtve dovlačili konjskim kolima od škole do Barjaka. Samo jedna starica, suva kao grana, zastala u čudu, žmirka ispod crne ubradače sitnim, uvelim očima i gleda ko je to zastao kod spomenika i koga to još interesuje taj neobični spisak.
Neće da kaže ime. Nije zbog nje, veli, ona je odavno svemu naredna, nego zbog djece i unučadi — njima zlo kakvo da ne učini. Kaže da se tu malo ko zaustavlja da od tog mjesta, ko iz mržnje, ko zbog žalosti za pobijenima, gotovo svi okreću glavu — prosto kao da je svima stalo da se zaboravi.
Spomenik u Čelebiću na kojemu brojevi zamjenjuju imena stradalih iz ovog mjesta (snimak iz 1990. godine)
- A zaborava nema, žive rane ne zarastaju — uzdahnu starica i sjetna priča poteče, tiho i nekako oprezno kao da se plaši da bi je neko od komšija mogao čuti, neko od onih, a još ih, veli, ima živih, koji su tada klali i pobijene pjevajući dovlačili od škole do Barjaka…
Sve dok se u školi nije glasnula puška i u hodniku između učionica se, smrtno pogođen, srušio Božo Petrović, među pohvatanim i zatvorenim ljudima je tinjala neka potajna nada da bi se sve moglo završiti na prijetnjama, gdjekojem ćuteku ili psovki — u najgorem slučaju na zatočenju ili internaciji.
Kad su počeli izvoditi iz učionice jednoga po jednoga i kundačiti ih u hodniku i klozetu, u Božu Petroviću je planula mržnja i inat. U prkosnoj, tvrdoj, gorštačkoj ljudini je progovorio iskonski nepokor i kad je krvnik nasrnuo na njega, uhvatio je za cijev i nije se dao. Razmahnuo je oko sebe i zagrmio:
„Živjela Crvene armija, živjela Rusija…!”
Puška je nadjačala njegov glas i na podu se zarumenila krv.
Kad je zamirisala krv, ustaše su poput gladnih vukova, kidisali na ostale. Krici iz škole koji su parali selom, ledili su krv u žilama prestravljene nejači koja je ostala da čeka po kućama kao ovca nož. Pred veče, kad su muškarce, nagrđene i izubijane, povezali i poveli prema jami Bikuši i krenuli da kupe žene i djecu i tjeraju ih u školu, Stipe Popović je uletio u kuću komšije Marka Vujanovića i počeo da breči njegovoj snaši da se lijepo uredi i obuče jer će te noći sa njim spavati. Dok se on razmetao svojom ustaškom uniformom i činovima, prestravljena žena je ugrabila vrata, istrčala napolje i glavačke uskočila u bunar.
U bunar je skočila i Joka Vujanović. Dok su ih vodili prema školi otkuda su već dopirali krici i plač, ona je iskoristila nesmotrenost sprovodnika i strmoglavila se u bunar pored škole:
— E, vidi mrcine kako nas obruka, nije mi što se udavi, važna posla jedno manje ili više, no što nam vodu ogadi i što gada sad moramo vaditi — rekao neko od onih koji se pitaju i naredio da donesu konope i spuste se u bunar da je izvade…
Sem djevojaka i mladih žena koje su u toku noći izvodili i silovali u drvari pored škole i ispod oraha i drugog drveća ispred škole, tako što su im vezivali ruke a onda ih vezivali i pletenicama za grane, i koje su potom sve poklali — klanja je bilo i u samoj školi. Svjedoče o tome krvavi zidovi i podovi, krvave klupe i, naročito, krv u hodniku i klozetu. Nema preživjelih koji bi o tome direktno posvjedočili, ali po onome što su neki od krvnika kasnije pričali, izgleda da je unutra u školi poklan najveći broj djece, onih koja do tada ni u školsku klupu nijesu sjedala, a pogotovu novorođenčad čija je piska razdraživala koljače. Istrzali su ih ojađenim majkama i za čas ih umirivali ljutim sječivima, a potom ih bacali u klozet, odnosno u septičku jamu koja je kasnije zabetonirana. Tako je ova grozomorna epizoda ustaških zločina u Čelebiću do danas ostala nerazjašnjena.
A petogodišnja Veselinka Crnogorac je nekim čudom dočekala zoru i ujutro se sa majkom i ostalima našla u stroju ispred škole. Iako teško ranjena, iako je vidjela kako su joj meci pokosili majku Cvitu, prestravljeno dijete je trgnulo da bježi, ostavljajući krvavi trag za sobom. Onako ranjenom i unakaženom, nejakom djetetu je odnekud nadolazila očajnička snaga i uspjelo je tri puta da optrči oko škole prije nego što su dželati ponovo potegli oružje, i dotukli ga…
Ređaju se tako sjećanja, nižu primjeri, sve grozomorniji od grozomornijeg, a starica ne podiže glas. Samo su joj sitne oči malo živnule i jedva primjetno se ovlažile. Pitam je li to kad kome ispričala, je li to negdje zapisano:
— Nit me ko kad što pitao, niti pisao, a i koja je vajda. Svjedoka nema, mrtva usta ne govore, a nas malo živih vidimo lijepo kako ovo sve 'oda — da je bolje ćutati…
A sem rijetkih živih svjedoka koji djelimično i uglavnom posredno znaju šta se tih strašnih dana i noći zbivalo u čelebićkoj školi, zahvaljujući opet Milanu Radoju i njegovim zapisima, sačuvana su i svjedočenja dvojice Hrvata, onih koji nijesu htjeli da okrvave ruke, koji su pred Milanom kasnije otvorili dušu i srce:
„Dolaskom Talijana u Livno — piše Rdoja — po ustaškom rasporedu došo je jedan bataljon vojnika i jedan vod karabinjera u Čelebić, na granicu đe je bila komanda fronta kod Begove kule. Odma je dat proglas, garancija, ko je osto živ da da može slobodno doći svojoj kući.
Onda smo mi došli svojim kućama. Sve su bile prazne. Iz nji sve odnešeno. Blago, stoku, koja nije bila poklata, mogo si je doćerati svojoj kući u pratnji talijanski karabinjera. Oni su se pokazali da su veliki prijatelji Srba.
U pratnji karabinjera išlo se i u druga sela poznavati svoje blago — stoku. Bez karabinjera Srbi nisu smeli odati po katoličkim selima. Isto i katolici nisu smeli odati po srpskim selima.
Odma oni dana mene je pronašo žandarski podnarednik Mate Miličević koji je pobjegao iz sela Grkovaca od ustanika. Tamo mu je ostala žena i dvoje dece i punica. Ja sam tamo bijo neko vreme sa Ilijom Crnogorcem kod žandarske stanice. Bijo mi je komandir Nikica Gašić što smo gonili one koji pobjegnu sa fronta kad bi vodnik sa fronta dostavijo stanici. Pusti ga vodnik da se ide prisvući. On se onda neće da vrati…
Matina žena stanovala je blizu stanice. Reko sam mu da su mu žena i djeca živi, da ji nije niko zlostavljo i da su jim žene iz komšiluka davale mlijeko. Bio je pun veselja i poljubio me. Zamolojo me, ako mu dovedem ženu i djecu da ću njemu biti najveći na srcu prijatelj.
Ja sam to obećo da oću ako mognem. Otišo sam Iliji Crnogorcu. On je našo svoja konjska kola. Sutradan otišli smo i svratili Cviji Oraščiću u Sajković. On nam je davo potvrdu. Doćerali smo njegovu porodicu.
On je nas čeko na kraj Čelebića đe testa okreće niz polje. Sa njim je bijo još jedan mladi podnarednik. Njijova je stanica bila u Strupniću. Sutradan nji dvojica došli su mojoj kući, donijo mi dvi košulje i jedne gaće, i duvana.
Onda, otišli smo u školu koja je oko sto metara od moje kuće. U školi patos i perde bili su krvavi. Drvara koja je blizu škole isto bili su zidovi krvavi i puna ženski kosa. Bilo je i cijeli pletenica…
Mladi podnarednik Jozić Stipan govori:
— Ovde sam bijo kada su djevojke trpate u kola. Ovde su silovate 4 djevojke i 2 snaše. Reko mi je imigrant Kelić kada su doćerate u školu da se izdvojilo nji 6, on i pet civila, to su bili domaći ljudi, rekli mu: mi ćemo ji izvesti pa ćemo svaki svoju silovati pa onda ubiti. Meni su rekli: ti si dobar dečko, tebi ćemo Anđu Vujanovića, nema je bolje u našoj župi, nas dvojica ćemo snaše, mi smo oženjeni…
Otišli su u školu. Ja sam — veli — stojo na vratima. Oni su ji izbirali, doveli ji u drvaru. Bile su se skamenile od stra, nijedna nije davala otpor. Kad se to izvršilo onda je ubijo svaki svoju…
Sutradan kad su trpate u kola, uzimali su ji za pletenice pa su kose otpadale. Kelić je to gledo i reko mi: pokajo sam se što sam to uradijo pa neka to naši ustaški zakoni odobravaju…
Kad su kupljene žene i djeca u školu — piše dalje Milan Radoja — odma su se javili dobrovoljci u civilnom odelu i metnuli na kapu i ramena U. Stipe Popović sa puškom u komšijsku kuću Marka Vujanovića naređivo snaši da se lijepo obuče i da će sa njime spavati: vidiš li ti mene ko sam ja sada…
Snaša je odma uskočila u bunar i utopila se od stra.
I Marica Vujanovića rodila je dijete. Odma poslim porođaja, dva sata, dignuta je iz postelje i oćerata nako krvava sa djetetom u školu. Sve od Srba što je povatato, dogonjeno je u školu. Tu je zborno mjesto za ubijanje.
Po njijovom dokazivanju (misli na Jozića i Miličevića. prim. B. S.), tu noć izvršeno je ubijanje najviše noževima i sikirama. Kašnje, koja je počela da se diže, onda puškama dotučena.
Sutradan, njima žandarim naređeno da nađu petera sijenska kola i deset ljudi koji će trpati leševe i goniti u rupe koje su bile iskopate prije deset dana…“
Sem citiranih redaka i onoga što je o pokolju u Čelebiću zapisao Milan Radoja, malo je drugih pisanih svjedočanstava koja o tome govore. Pogotovu onih koja su nastala neposredno poslije tragedije, u toku rata ili odmah poslije rata. Nekako izgleda kao da se o tome nije ni smjelo pisati i govoriti.
Stoga kratki zapis Janka Lopičića u njegovom ratnom dnevniku, svakako zavređuje pažnju:
„Svratili smo kod popa Voje Šešuma — zapisao je Lopičić u Čelebiću 4. jula 1943. godiine. - Ovo je prvi pravoslavni bosanski sveštenik kojega sam vidio. Raspoložen je da razgovara sa nama, pa vadi zabilješke i otpoče dugu priču o događajima. Počeo je sa tim kako su se u aprilu pretprošle (1941.) godine u Prološkoj Drazi raspala tri pješadijska puka, kada je sudija Leontić, ustaša, ranio pukovnika Marka Rašovića. Marka je u Livnu ilegalno liječio ljekar Dušan Mitrović, koga su ustaše sa sudijom Krstanom Zubićem i advokatskim pripravnikom Rankom Margetićem zaklali na Koprivnici (kod Kupresa), još 13. maja 1941. godine. To su bile prve žrtve u ovom kraju. Zatim, navodeći podatke iz zabilješke, Vojo priča o hvatanju dvanaest mladića iz sela Sajkovića, i to 10. juna, koji su strijeljani pod Cincarom i bačeni u jamu. Poslije oslobođenja Grahova, 27. jula, ustaše su došle u Čelebić i uhapsile 96 ljudi; njih su žive pobacali u duboku jamu više sela. Od njih se pedeset izvuklo noću, zahvaljujući tome što su se zaustavili na policama jame. Kroz dva dana ustaše su pokupile skoro četiri stotine žena i djece, satjerali ih u školu, tu su ih klali noževima i onako ih polužive pobacali u rivinu (jama iz koje se vadi pijesak), odakle se niko živ nije izvukao…”
(Uočljivo je da se u ovom zapisu, napravljenom, kako tvrdi autor, gotovo dvije godine poslije pokolja u Čelebiću, potkralo nekoliko grešaka i netačnosti, posebno što se tiče datiranja događaja, ali je to, sasvim sigurno, prije propust autora „Dnevnika” nego onoga od koga je dobio podatke.
Naime, pop Vojo Šešum, čak i ako nije zapisao, sigurno do groba nije zaboravio da se pokolj žena i djece u čelebićkoj školi dogodio na Ognjenu Mariju, odnosno 30. jula 1941. godine, a ne ranije, te da su i ljudi iz ovoga sela pobacani u jamu 29, a ne 27. jula, kako piše Lopičić. Uostalom, svi živi svjedoci to nedvosmisleno potvrđuju,prim B.S.)
* * *
U jesen ove, 2007, kada sam poslije šesnaest godina ponovo došao u razoreni Čelebić, u polusrušenoj garaži pored ruine nekadašnje velike i lijepe kuće Duška Šunjke, zatekao sam njegovu snahu Stanu, sedamdesetdvogodišnju suprugu Duškovog pokojnog brata Milorada. Odavno je, pred ratnom olujom devedesetih godina, sa djecom izbjegla i nastanila se u Srbiji, ali se sad vratila – neka međunarodna organizacija tobož obećala nekakvu pomoć u građevinskom materijalu – hoće, veli, djeca i djeveri, uinat svemu, da obnove staru porodičnu kuću, ne daju da im trag pogine i nekadašnje ogromno imanje njenog svekra Vlada Šunjke ostane pustolina:
- Da znaju da nas još ima i da se nećemo tako lako odreći svega ovoga – zbori ova gostoprimna, dobroćudna žena, koja je dva puta preživjela užas ustaške mržnje i zlotvorstva. – A znaš kako je, đe čovjek nikne, tu i obikne i to je jače od svakog zla i muke.
Ruine srpskih kuća u Čelebiću u jesen 2007. godine (u pozadini je ruševina kuće Duška Šunjke.
Ja sam ti tu iz tih prvih kuća, od Petrovića, ćerka Boža Petrovića, onoga te su ga prvoga ubili tu u školi.
On se, brate, nije bojao nikoga. Zborili mu, po prilici, neki da se pričuva, zborila mu i moja majka – jadnica bila oprezna i plašljiva – kumila ga da bježe, da se sklone iz Čelebića. On jok! Ko će njega, ni kriva ni dužna, dirati?
Toga dana otac kosio tu ispod kuće kad su došli po njega. Prevarili ga da se u školi organizuje neki skup, da se dogovore kako da se vladaju i čuvaju jedni druge. E poslije, kad je uvidio šta je – bilo kasno...
Zidina stare kule Vlada Šunjke u Čelebiću
Majka, jadnica, kad je vidjela da njega odvedoše, zgrabi mene, bilo mi nepunih šest godina i starijeg mi brata Milana – imao je, po prilici jedno dbvanaest godina, a mlađi, osmogodišnji Luka se bio zatekao kod strica Save i strine Joke. Pošli smo uz brdo iza škole i sklonili se u prvi gustiš tu ispod Vodnika, ni trideset koraka od škole.
Odatle smo dva dana i dvije noći gledali, a više slušali šta se čini u školi i oko škole. I danas mi čini mi se u ušima odzvanjaju užasni krici, piska i lelek koji je nadjačavala breka, pjesma i podvriskivanje krvnika, pomiješano sa pucnjavom.
Nijesmo mogli vidjeti šta se događa ispred škole, kako su muške povezali i poveli uz Klanac put jame Bikuše, kako su poslije dogodnili narod, šta se radilo u toku noći i kako su sjutri dan klali i ubijali pred školom. Ja sam najviše upamtila i to do groba ne mogu zaboraviti, djecu koja su bježala oko škole i pokušavala da se spasu. Među njima je bila i moja vršnjakinja i drugarica Ruža Pepanova Vujanović. Izbi iza škole, pišti, kukavica, i bježi put drvare, ali je krvnik stiže i obori nožem. Ne dotuče je odmah. Ona se zadugo, bez glasa, koprca i trza u krvi i prašini. Dođoše onda dvojica i dotukoše je pa je uzeše za ručice i povukoše ko vreću nekud ispred škole gdje su, kako smo poslije vidjeli, leševe trpali u zaprežna kola i uz pjesmu vozili prema Barjaku...
Kad se poslije dva dana sve smirilo, majka nam veli da ostanemo tu u žbunju dok ona pođe do kuće i donese nam vode i nešto od hrane i odjeće. Mi, onako izbezumljeni od straha, gladni i žedni, nećemo živi nikud od nje.
Povede nas. U kući sve ispremetano i opljačkano. Majka ipak negdje nađe malo starog kruva i nešto odjeće. Kad izađosmo iz kuće sretosmo Hrvate, Juru Jukića i brata mu, ali oni okrenuše glavu kao da nas nijesu ni vidjeli. Poslije smo doznali da Jure Jukić nikome nikakva zla nije nanio, da je i ovoga sad rata ostao čovjek – bio je odselio negdje u Slavoniju, ali ni sad nije htio da zloradi već je sa porodicom pobjegao i sklonio se u Šibenik, daleko od zla i rata...
Majka nas je poslije odavde povela put Bogdaša i Bastasa, znala je da ustaše tamo ne mogu i ne smiju zaći jer je to srpska teritorija. Sjećam se, bila je mjesečina, vidjelo se kao u podne, a mi se sve prebacujemo od grma do grma, mislimo svid čekaju ustaške straže i zasjede.
Dan nas srete povrh Vrbice. Tu smo negdje, poslije sam doznala da se to zovu Ramića Košare, našli jedan zbjeg srpskog naroda i veću grupu onih koji su uspjeli da se izvuku i spase iz jame Bikuše.Svi krvavi i nagrđeni, kad ih se sjetim i danas me jeza poduzme. Posebno sam zapamtila Pera Crnogorca...
Tu nađosmo i našega Luku. Bože mili naše sreće! Njega sakrili i poslije sa sobom poveli stric i strina koji su uspjeli na vrijeme da umaknu iz sela, prije nego što su ustaše počele da dovode narod u školu...
Ruševina kuće Janje Lalić-Šunjka u Čelebiću
Kući smo se vratili poslije četiri mjeseca. Kuća stoji otvorena i prazna – sve iz nje odneseno. Okupaciona vlast poslije naredila da Hrvati vrate opljačkane stvari i imovinu Srba. Sabirni centar bio u kući Pere Crnogorca. Ne bilo im druge, počeli vraćati opljačkano. Sjećam se, majka se jednog dana vrati i donese suknju, našla je među vraćenim stvarima...
I sve bi smo nekako izdržali i preboljeli, čak i očevu smrt, da nas poslije ne zadesi nova veća nesreća. U jednoj njemačko-ustaškoj ofanzivi pogibe moj brat Milan. Čuju se plotuni tu s Barjaka. Mi se sklonili u kuću, a on nesrećnik u jednom momentu otvori vrata i proviri da vidi ko puca. Tog trenutka doletjelo zrno i pogodilo ga pravo pod grlo...
Zahvaljujući dobroti autora,
preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“
Knjiga je posvećena ustaškim
pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog
polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim
ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je
priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način
pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih
gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno
inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O
tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci –
Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako
1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i
šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za
sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i
žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“
(četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno
„Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:
Rođen u selu Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
- „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
- „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
- „OGNJENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
- „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
- „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
- „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“ (1998),
- „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
- „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
- „RIJEČ SKUPLJA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENJA NOVINARA CRNE
GORE“ (1996. godine).
Vezane vijesti:
Промоција књиге „Огњена Марија Ливањска" у Храму Светог Трифуна у Београду
РТРС - НАСЛОВИ - 25. октобар 2010. – ПАКАО У РАВНОМ ДОЦУ
РТРС - ПЕЧАТ - 20. октобар 2011. - Репортажа о страдању Срба 1941. у јами Равни Долац, Ливањско поље
СЛУЖЕН ПАРАСТОС СРБИМА БАЧЕНИМ У ЈАМУ РАВНИ ДОЛАЦ