Ustaško ljeto 1941. (1) | Na vrh dokumenta

Kad je Velebit bio grobnica

Ako neki putnik, prolazeći kroz gospićki kraj, poželi da vidi mjesto najstrašnijeg gubilišta u Jugoslaviji iz ljeta 1941. godine i oda počast desetinama hiljada žrtava, to mu na žalost, neće poći za rukom, ili ne bar lako i jednostavno. Činjenica je prilično mučna, ali je ne treba prikrivati bar u novinskom članku koji bi da se bavi tim užasnim ljetom na Velebitu, gdje ni poslije četiri i po decenije i poslije više hiljada raznih spomeničnih obilježja iz NOB-a, podignutih širom zemlje, nema ni pristojnog spomenika, a još manje iole prohodnog puta.

Istina, u poslednje vrijeme počele su pripreme za podizanje spomenika na Jadovnu, kao i za izgradnju puta (sada se u to zabačeno seoce na Velebitu i do krvavih bezdanica iznad njega može stići samo džipom), ali to ne opravdava činjenicu da je od dvadesetak gubilišta koncentracionog logora Gospić obilježeno, a i to krajnje skromno, tek tri: Šaranova jama kod Jadovna, Ševićeva jama u Pazarištima i Jamina.

Ništa manje iznenađen putnik neće biti ni ako poželi da vidi dvorište gospićkog zatvora (a da ne govorimo o nekoj ćeliji ili podrumu), gdje su one nesrećne desetine hiljada naroda iz svih krajeva sablasne Endehazije živjele svoje posljednje sate, posledni put u životu okusile ili samo vidjele mlaz vode, osjetile udarac kundaka, zagrlile najmilije... Za ulazak u ovu zgradu, koja je od austrijskog doba pa do danas kazniona, potrebna je specijalna dozvola od upravnika. (Ne znam da li su sve ove formalnosti neophodne i za obilazak logora Stara Gradiška, gdje je takođe kazneno-popravni dom).

Isto će biti ako se uputi i u „Ovčarsku stanicu“, logor za Jevreje, koja je takođe u sastavu kaznioničkog imanja i svaki pristup je moguć samo uz dozvolu. Ali čemu trud, kad tamo i onako nema ničeg sačuvanog iz vremena pogroma, sem tri-četiri omanje betonske ploče, dijelić kamenog zida i, naravno, sve to bez ikakve oznake, ikakvog spomeničnog obilježja, upozorenja ili sjećanja. No, nadajmo se da će se, bar kad se dobije put za Jadovno i spomenik, stvari promjeniti i u samom Gospiću.

Prve žrtve

Možda je novinarev protest nepoželjan u ovakvim tekstovima, koji  bi da govore o prošlosti a ne sadašnjosti, ali je prošlost samo djelić sadašnjosti i svaki govor o njoj je zapravo priča o nama, o ovome danas. Zato počnimo i priču o beskonačnim kolonama svezanog ustaškog roblja što se pod kundacima vuklo od zore do sumraka sjenovitim drvoredom gospićke glavne ulice do zatvorskog dvorišta a potom ka Velebitu. Priču čiji su poneki detalji zapisani i u šturim fragmentima knjiga što se bave ustaškim i drugim logorima iz drugog svjetskog rata, dotičući se krvavog gospićkog ljeta iz 1941. godine samo usputno.

Ali ono što već decenijama čekamo da čujemo od istoričara i priređivača raznih zbornika sjećanja, čuli smo od dvojice naših domaćih sa ovog kratkog posjeta Gospiću, Daneta Lastavice, sekretara Mjesnog odbora SUBNOR-a Gospić i general-majora Bogdana Vujnovića. Kod Daneta Lastavice našli smo i oko 300 stranica rukopisa svojevrsne monografije o gospićkom logoru, koja u sebi ima, pored ostalih dokumenata, i tridesetak izjava koje su dali spašeni logoraši pred Komesarijatom za izbjeglice i preseljenika u Beogradu aprila 1942. godine.

Prvi ustaški zločini u gospićkom kraju izvršeni su već u „uskršnjoj nedjelji“, prvoj nedjelji ustaške vlasti, a žrtve su grupa jugoslovenskih oficira, bačena u Šaranovu jamu. Odmah u aprilu obračunali su se i sa grupom naprednih prvaka iz Gospića, Vickom Milinkovićem i drugima. Među njima, najstravičnije je mučen Tošo Rukavina, opštinski blagajnik, kojeg su ustaše sa brnjicom na donjoj usni proveli kroz rodno selo Klanac. Isprebijan, jedva se držeći na nogama, morao je da viče: „Ovako će biti svakome Hrvatu koji bude štitio Srbe“. Svi su bačeni u jamu u Pazarištima, koju će narod prozvati Tošina jama. U nju će ustaše, kao i u obližnju Ševića jamu i mnoge druge širom Velebita, gotovo svakodnevno bacati zatočenike dovedene iz zatvorskog dvorišta, a jednog dana u njoj će nestati čak 1.400 osoba.

Potom su počeli sa likvidiranjem bogatijih, školovanijih i viđenijih građana među gospićkim Srbima, a prvi je ubijen Nikola Dukić, veletrgovac koji je držao monopol soli u Bosni. Narod pamti i trgovačkog pomoćnika Jovu Obradovića, koji nije čekao da ga bace u jamu kao ostale sugrađane dotjerane s njim na Jadovno, već je zgrabio za vrat jednog od ustaša i s njim pao u bezdan.

U maju i junu 1941, po planu Mije Dabića Đovanija, zapovjednika Ustaške obrane za osiguranje i Ureda 3. i Vjekoslava Maksa Luburića koji po Đovanijevoj pogibiji juna 1941. preuzima ova zapovjedništva, gospićka kaznionica, postaje prvi sabirni logor i tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Prvi logori

Ovakav izbor morao je obradovati negdašnje gospićke advokate Artukovića i Dumandžića, čija je politička aktivnost u ovom malom ličkom kraju urodila još 1932. godine prvom ustaškom diverzijom na žandarmerijsku stanicu u obližnjem selu Brusani, a koja je već prvih zločinačkih nedjelja u Endehaziji krunisana njihovim ministarskim naimenovanjima. Ništa manje obradovani izborom lokacije morali su biti i Marko Došen, negdašnji gospićki trgovac a tadašnji Pavelićev doglavnik, kao i ostali endehazijski ministri iz ovog kraja – Erković i Rosandić, pa Leo Grivičić iz Perušića, i Mile Budak iz Svetog Roka.

Sve u svemu, ustaše počinju u junu 1941. da u kaznioni velikog Okružnog suda u Gospiću sistematski logorišu Srbe i Jevreje, „shodno rasističkoj i vjerskoj politici ustaškog pokreta“, a komuniste i antifašiste kao političke protivnike. Tako je ova kazniona pretvorena u koncentracioni logor Gospić sa glavnim stratištem u selu Jadovnu na Velebitu.

Masovni priliv logoraša u Gospić otpočeo je jula 1941. i trajao sve do druge polovine avgusta 1941. godine. Početkom jula UNS (Ustaška nadzorna služba) donosi odluku da se više niko ne šalje u „Koncentracioni logor Danica u Koprivnici“, već da se Srbi, Jevreji i komunisti u grupama „upućuju u koncentracioni logor u Gospić“. I ostala ravnateljstva ustaških redarstava širom NDH svojim odlukama i popratnim aktima šalju Srbe, Jevreje i komuniste u „koncentracioni logor Gospić“. 

U Gospić je dolazio u ta dva vrela ljetnja mjeseca 2.000, pa i 3.000 logoraša iz dana u dan i bivalo najsurovije umoreno na dvadesetak okolnih gubilišta. Bješe to strašni danak u krvi, što ga uzimaše ustaški monstrumi za grobnicu zvanu Endehazija.

Ustaško ljeto 1941. (2) | Na vrh dokumenta

Gospićka prokleta avlija

„Četverougaoni zatvorski krug sa kamenom podlogom i uzan betonski trotoar kraj zgrade, dva tri drveta sa retkim krošnjama, zapuštena cvetna rundela u sredini kruga, sa desne strane ulaza je česma, na suprotnoj strani je kuhinja. Kraj česme ulazimo u zgradu uzanim stepeništem, penjemo se na prvi sprat. Hodnik je popločan i dosta širok, sa prozorima prema ulici. Kroz njih vidimo guste krošnje kestenova. Nasuprot okovanih prozora nižu se ćelije sa teškim okovanim vratima i povećom okruglom špijunkom kroz koju se može gledati samo iz hodnika“.

Koncentracioni logor Gospić - zgrada Suda

Ovako je opisao enterijer kaznione Okružnog suda u Gospiću učitelj Siniša Mihajlović, koi je kao vojni zarobljenik – državljanin NDH vraćen iz Njemačke, a potom prešao užasni put od Zagrebačkog Zbora, preko ustaških logora u Gospiću, Jasenovcu, Staroj Gradiški i nacističkih u Norveškoj, do rodnog Šida.

„U ćeliji je bilo nas 35 repatriranih bivših oficira. Smradna, sa hiljadama mirisa upijenih u njene prljave zidove, nije bila veća od dvadesetak metara. Nema priče i ležemo na go pod. Poda se prostirem tanko ćebe, uzglavlje su mi sako i pantalone, a pokrivam se nekako drugim delom ćebeta. U uglu spazim knjigu „Crveno i crno“. Ko je donese na ovo tužno mesto? Da li je pročitao do kraja, ili je prekinut i odveden?

Ujutro smo pušteni samo na minut-dva iz ćelije do česme, tek da prljavim dlanovima sakupimo malo vode, da je srknemo i oči isplaknemo... Na ulazu u zatvorski krug bila su dva mitraljeza upravljena u masu zatvorenika koji su i dan i noć provodili u betonskom krugu. U nekom ludom zanosu naređivali zatvorenicima da pevaju ovu ili onu pesmu, da viču „dole kralj“ i psuju mater kraljici Mariji, da legnu, kleknu, ustanu, a žalosni prizor sudaranja, guranja i jauka iznemoglog sveta izazivao je kod ustaša urlanje i vrisak.“

„Šutite i budite sretne...“

U julu i avgustu kroz dvorište kaznione prošlo je više desetina hiljada ljudi. Među njima i Maca Gržetić:

„Ustaše nas gledaju i jedan reče. „Debele su, bit će od njih sapuna“. Pri ulasku morali smo dati sve vrijedne predmete: satove, naliv pera, tabakere, naušnice, prstenje. Tu smo tri dana provele vani, u dvorištu. Svaki dan stizale su nove grupe. Izmrcvareni, krvavi, blatni i vrlo utučeni. Sjećam se kako bi ti seljaci posjedali oko nekih lipa u dvorištu i čekali kazan tople „čorbe“. U stvari, bila je to samo voda u kojoj je plivala po koja košuljica graha, nekad ljuska krompira. Ustaše nisu davale nikakvu posudu za hranu, pa bi mnogi ogladnjeli seljak skidao panak ili stari šešir da bi u njemu dobi bar malo tople vode. Morili su nas i strahovitom žeđu.

Tri dana i tri noći ležale smo u dvorištu, mokre i blatne od iznenadnih pljuskova. Ujutro smo ustajale otečene od silne vlage. Prepunjeni nužnici se razlijevaju po dvorištu. Ustaše šetaju i izazivaju, traže ovod za nasilje i pokolj. Vežu grupe seljaka tankom žicom i odvode ih nekamo, pješke ili kamionima. Anka Parović je pitala jednog starog stražara kuda ih to vode, zašto i nas ne odvedu da nismo ovdje, a on je odgovorio: „Šutite i budite sretne dok ste ovdje. Jer ako idete na Jadovno, više se nećete vratiti.“

Mladi ustaše su svakog časa komandovali: „Lezi!“ ili bi nas morili žeđu, tako što bi otvorili slavinu, a ne bi nam dali da priđemo. Tukli su, klali i pucali. Jedan željezni;ki radnik je povikao: „Vode!“ i prišao česmi – ustaša ga je pustio da stavi usta na slavinu, a onda mu pucao u potiljak.

Čelnik zločina: Maks Luburić

Jedan starac je dugo jadikovao: „Koviljko moja, djeco moja, ima li ikog živ od roda moga?“, a onda uzdignutih ruku počeo klicati protiv ustaša. Odveli su ga u ćeliju, tri dana ga mučili i živom mu kože sa leđa oderali.

Ustaše su pokušavali izazvati sukob između pojedinih grupa, podstičući jedne protiv drugih. Huškali su Hrvate na Srbe, Srbe na Hrvate, a sve skupa protiv komunista. Ali, nisu uspjeli. Upravo protivno.

Nakon tri dana smjestili su nas u ćeliju. Bile smo u prizemlju i vidjele smo kako mrtve, okrvavljene ljude odnose u kamione, vukući ih niz stepenice.“

O ubijanjima u kaznionici i dvorištu, kao i u samom gradu, svjedoči i zatočenik Milan Stamenković:

„U Gospiću je nadzor nad nama imao, te vršio raspodelu transporta, ustaša po imenu Mile, koji je po zanimanju mesar. On je ljude vezao u lance, tukao i ubijao. I u samom Gospiću je ubijeno dosta Srba od onih koji su se nalazili u zatvoru. Ja znam sigurno za tridesetoricu koje su noću ubijali i bacali u auto pred vratima kaznione. Običavali su da kad prenose ubijene kroz dvorište, da ugase svjetlost u čitavoj  zgradi, da ne bismo znali ko je sve ubijen i na koji način. Jedne je noći ubijeno 700 Srba seljaka iz okoline Gospića, a među njima bilo je mnogo žena i djece. Čulo se jako puškaranje, kao na frontu.“

Pavelićev zvjerinjak

„Kad su nas vodili od stanice do kaznione“ – pričao je Stevo Simić pred Komesarijatom za izbjeglice i preseljena lica u Beogradu – „ustaše su nas silili da opet pjevamo: „Sprem’te se, sprem’te, četnici“, te još neke pjesme. Mi smo morali pjevati, a oni su nas tukli. Frankovačka rulja u Gospiću je to gledala i odobravala.

Svaki dan odvodili su ustaše u Velebit po dva transporta Srba iz kaznionice, jedan prije podne, a drugi popodne. U svakom transportu bilo je oko par stotina ljudi, žena, djece. Koliko ih je god dnevno odvođeno, toliko ih je novih pristizalo. Postrojili bi ih u dvorištu, čvrsto povezali žicom dva po dva, pa sve zajedno dugačkim lancem, i odvodili ih. Ja sam se stalno sakrivao iza nekih dasaka u avliji. S jednim transportom odveden je na Velebit i episkop iz Plaškog Savo Trlajić sa još nekoliko sveštenika, a i Crvenica, bivši narodni poslanik za srez ludbreški, te profesor Pero Sablić i Karlovca. Ustaše su nas tukli kundacima, štapovima i volovskim žilama. Neke su gazili nogama i čupali kosu.“

Pavelićevim ustašama bile su suvišne gasne komore. Imali su oni daleko efikasnije i brže metode: bezdanice na Velebitu, Dinari, u Hercegovini... (Ej, da se samo ne umiješaše ti grabežljivi Italijani!) Pa i kama je lajko sjevala, i samokres, a gvozdeni maljevi su bili ubojitiji od kaćuša.

Željezni i drveni maljevi, čekići, šipke, kolje, kundaci, volovske žile, bilo je prvo i najsvetije oružje ustaša, a kaznene ekspedicije njihovi najveći ratni uspjesi... Naravno, da bi bili savršeno efikasni, pobrinuli su se za glad, vaške, bolest, iscprljujući rad...

„Na mostu su nas dočekali ustaše i počeli nas tući čekićima“ – sjeća se Salomon Monika Musafi, opisujući kravi put Jevreja iz Zavidovića preko Slavonskog Broda i Zagreba do Gospića, a potom do Jasenovca. „Prije i poslije nas veliki su broj ljudi na takav način pobili i bacali u Savu. Imali smo sreću da nas je sprovodio neki Bašić, žandarski narednik, koji je sa sobom imao još dva-tri žandara i rekao je ustašama da nas ne diraju, jer nas mora odvesti i predati Prijekom sudu u Zagrebu. Kako su ustaše bile nastavile da nas tuku, naredio je Bašić svojim žadarima da repetiraju puške. Tek onda su se ustaše povukli i mi smo trkom prešli preko mosta.

...Onda su nas transportovali u Gospić, gdje smo bili na prisilnom radu na najtežim poslovima i pod vrlo teškim uslovima. U Gospiću nas nisu odvojili od nejevreja, pa nas je bilo sa ženama i djecom skupa četiri-pet hiljada. Jednog dana su došli u logor Francetić i Luburić. Tada sam ih prvi put vidio. Naredili su da se postrojimo. Pitali su nas da li među nama ima građevinskih i  pilanskih radnika. Odmah se javio građevinski inžejer Štern, pa sam se javio i ja. Rudiju Šternu je bilo naređeno da izabere još 80 do 100 radnika. Uspio je da u taj broj uzme i nekoliko Zavidovićana. Sa tog mjesta smo u stroju krenuli iz Gospića. Nismo prešli ni 300 metara, kad su iza nas odjeknuli mitraljeski rafali i vrisak djece i žena. Naredili su nam da se ne okrećemo. Ukoliko neki to učini, biće streljan. Saznao sam kasnije, da je se što je živo ostalo iza nas u Gospiću, bilo pobijeno.“

No, zenit ustaškog zvjerstva tog ljeta svakako je bio logor Jadovno i bezdanice oko njega. Ta užasna krvava mrlja na mapi Nezavisne Države Hrvatske trebalo je da bude oslonac za „gvozdenu polugu“, kojom su Pavelić i Luburić htjeli da pomjere civilizaciju, tako što će bar tri naroda (Srbe, Cigane i Jevreje) i svakog sunarodnika koji im nije istomišljenik – otisnuti u velebitske bezdani.

Ustaško ljeto 1941. (3) | Na vrh dokumenta

Užas Jadovna

Uz kaznionu Okružnog suda, logor Jadovno je najznačajnija tačka koncentracionog logora u Gospiću ljeta 1941. godine. Osnovan je, kako bilježi Milan Basta u veoma iscrpnoj knjizi „Rat je završen sedam dana kasnije“, još u maju 1941. na Velebitu, u mjestu udaljenom od Gospića dvadesetak kilometara.

Za "Uspomenu": Grupni portret koljača

Ovu velebitsku udolicu, na nadmorskoj visini od oko 1.200 metara, okruženu gustom šumom s puno ponora i jama (od kojih će po ustaškom zlu najpoznatije postati Šaranova jama i jama na Grginom brijegu), možda su i drugi predlagali za mjesto prvih logorisanja i istrebljivanja „nepoćudnih osoba i naroda“, ali je Mijo Babić Đovani bio i otac i kum ovog „savršenog mjesta“ za brz i efikasan pogrom. Pored Đovanija, najzaslužniji utemeljivači bili su ustaški pukovnik Juco Rukavina, veliki župan Jurica Frković i šef gospićke policije Stjepan Rubinić, koji je ujedno bio i prvi komandant logora.

Pudićeva manifaktura

Kao komandant logora Jadovno najčešće se pominje i Dragutin Pudić Paraliza, četdesetogodišnjak rodom iz Dervente (prije rata jedno vrijeme bio je kao trgovački pomoćnik zaposlen u Slavonskom Brodu), čija će se sposobnost za organizovanje masovnih ubijanja i dvosjekla kama pročuti po svim drugim logorima smrti ustaške Endehazije. Poslije Jadovna, Paraliza će kao čovjek od prakse i rutine lako ispuniti kasnije i svoj glavni jasenovački zadatak – likvidaciju 30.000 Cigana.

Kao i neki drugi njegovi koljači, i Pudić je „šenuo umom“, pa je prilično vremena proveo u zavodu za umobolne, odakle su ga ustaše povremeno izvlačili na nove zadatke masovnog ubijanja. Iz ludnice je dovezen i za njegov krvavi pir nad Ciganima u Uštjici i Gradini, a po izvršenom zadatku specijalista je opet vraćen u stenjevački zavod za umobolne. Po oslobođenju zemlje će biti uhapšen i poslije saslušanja, dobivši da pročita i potpiše zapisnik, svojeručno će dopisati na margini da je sam lično ubio hiljadu ljudi. Eto, sedamsto Pudića bilo je, i pored čestih bolovanja, dovoljno da za nepuna 44 mjeseca ubiju svih 700.000 muškaraca, žena i djece u svom strašnom Jasenovcu.

No, Pudićeva manufaktura smrti je još predanije radila u Jadovnu. Po Enciklopediji Jugoslavije, u ovom logoru ubijeno je za dva-tri mjeseca oko 35.000 žrtava iz svih krajeva NDH. Po podacima nekih svjedoka – kako bilježi i Basta u pomenutoj knjizi – u junu i julu u Gospić je stizalo dnevno i po hiljadu ljudi, određenih da budu odvedeni, ubijeni i bačeni u jame u Jadovnu. Po izjavama nekih starih partizana i partijskih radnika iz Gospića, učesnika anketne komisije koja je istraživala podatke, u logoru Jadovno ubijeno je oko 50-60 hiljada ljudi, a negdje se spominju i brojke od 80.000 žrtava.

Ali, kako reče naš domaćin u Gospiću, general-major Bogdan Vujinović, zločin se ne mjeri brojem. I zato, po njegovim riječima, na budućem spomeniku dovoljno je napisati samo Jadovno. I ništa drugo. Onaj ko je davno, davno da ime selu, kao da je znao koji će se užas desiti u njemu.

VIA DOLOROSA

Božo Švarc je uhapšen u Zagrebu, sa grupom skojevaca, još 27. maja 1941, odakle ga ustaše vode „ulicom bola“ bezbrojnih endehazijskih žrtava: „Danica“ u Koprivnici, Gospić, Jastrebarsko, Feričanci, odakle bježi sa još šestoricom logoraša i u Moslavini stupa u partizansku jedinicu. U njegovim sjećanjima našli smo i dva pasusa o Jadovnu:

Andrija Artuković: Pravne floskule zla

„Jadovno se nalazi na vrhu Velebita. To je, u stvari, bila jedna vrtača bez ikakvih baraka ili tome slično. Jedino je bila opasana bodljikavom žicom i stražarima podignutim na stubove, gdje su se nalazila mitraljeska gnijezda. Osim nas, 170 omladinaca, bilo je tu još jedno dvije-tri stotine Jevreja iz Zagreba i oko dvije-tri hiljade Srba, zagrebačkih intelektualaca. Iz tog logora svi su pobijeni. Pukim slučajem ostalo je živih svega nas deset, zato što smo za vrijeme likvidacije logora Jadovno čistili ulice Gospića. Prema tome, dok smo nas desetorica radili kao smetlari u Gospiću oko tri hiljade ljudi likvidirano je na Jadovnu tako što su ih sve doveli do jedne duboke jame i lupali ih maljem po glavi, bacajući ih u tu vrtaču.

Nas desetorica ostali smo kraće vrijeme u Gospiću čisteći ulice, a onda su nas prebacili u logor zvan „Ovčara“. Od nas desetorice dvojica su imali sreće što su slučajno bili povrijeđeni pri radu i smješteni u bolnicu. Kad su se ustaše povlačili pred Italijanima iz Gospića, a naš logor premešten za Jasenovac, mi smo „zaboravili“ ovu dvojicu drugova i tako su se oni našli na slobodi. Jedan od njih je danas ljekar u Izraelu, a drugi u Zagrebu. Put kroz ostale logore preživeo sam jedino ja. Ostalih sedmoro iz grupe stradalo je u Jasenovcu i Staroj Gradišci“.

S Jadovna živu glavu iznio je i Franjo Horvatović, žandarmski narednik iz Vinkovca. I njegov „via dolorosa“ ide preko Zagreba do Koprivnice, a onda do Gospića i Jadovna:

„Od stanice do zatvora imali smo proći tri kilometra. To smo prolazili kroz špalir ustaša, koji su nas udarali cijelim cjepanicama, tako da su nekoliko od nas putem stradali i umrli... Po noći su dolazili ustaški stražari i na sve moguće načine nas mrcvarili. Gazili su po nama. Udarali nas, bacali na nas ćebad i onda igrali po njima. Drugog dana poslije podne vezali su nas dva i dva u lance i po trideset u grupi vodili na Velebit u logor Jadovno, zvano još i Medvjed grapa. Tu smo stigli u jedan sat poslije ponoći. To je bio logor ograđen žicom, bez ikakvih baraka ili skloništa. Ovdje smo morali praviti barake od lišća za nas i skloništa od dasaka za ustaše. Tu su bez ikakvog razloga ubijali logoraše. Jedan ustaša bi logoraše slao van žice na rad, a drugi bi ga dočekao napolju i ubio, kao da je htio pobjeći. Zatim su ga metnuli na nosila i prisiljavali ostale logoraše da ga svuda ljube. Osim toga, ustaše su ubijali i na druge načine...“

Pišući o smrti sremsko-mitrovačkog advokata Ješe Vidića u Jadovnu, jedan novinar je zapisao i ovo: „Priča se da su ga ustaše rukama zadavili i bacili u jedan od kraških ponora. Pouzdano se, međutim, zna da su logoraše vezivali po stotinu u grupu i terali ih da prelaze preko jedne daske iznad provalije duboko oko 300 metara. Kada bi se prvi iz kolone našao na sredini daske, ustaše su mitraljezom pucali u čelne, koji su, pogođeni mecima, padali u ponor, povlačeći za sobom ostale iz grupe“.

Čekajući žive

I Drago Svjetličić je jedan od nesuđenih žrtava Jadovna: 

„Na 24. avgust 1941. – bila je nedjelja – formiran je transport Srba od 900 ljudi, koji je trebalo taj dan krenuti iz kaznione na Velebit. U ovom transportu bio sam i ja. Svi smo bili povezani debelom žicom  za ruke, dva po dva, a zatim svi skupa još spojenim lancima. Tako povezani čekali smo odlazak na Velebit. Najednom je oko 11 i po sati došlo naređenje da transport neće ići na Velebit, pa da se svi mi odvežemo i pustimo u dvorište. Ustaše su se radi ovog naređenja ljutili, a ustaša imenom Ivica psovao je mater onom ko je to naređenje izdao govoreći: „Zar smo se mi zabadava mučili vežući ih, a sada da odvezujemo. Neka ih odvezuje ko hoće“. Zatim je ljutito bacio klješta s kojima nam je žicu stezao oko ruku. Poslije toga došao je drugi ustaša, koji nam je kazao da se sami odvežemo. Mi smo se sami odvezali.

Svi Srbi koji su iz kaznione u Gospiću otpremljeni u Velebit, ubijani su udarcima tvrdim predmetima po glavi, a zatim pobacani u jednu duboku jamu. Ovo sam sve kasnije saznao od samih ustaša. To mi je kazao ustaša Ivica, koji nas je pratio iz Gospića u Jasenovac. On nam je u vozu kazao: „Zahvalite bogu što ćete ostati živi, da niste otišli u onim lancima na Velebit. Da ste tamo otišli, danas biste svi već bili na nebu“. Ovo sam takođe kasnije saznao i od ustaša u kaznioni na Savskoj cesti“.

U malom spomen-parku, gdje se spajaju Gospić i Divoselo, stoji u tuzi i bolu crna majka sa djetetom, a oko nje kamena vješala. To je gospićki opomen na Jadovno, na strašno ljeto iz 1941. godine.

A strašno Jadovno i desetine hiljada dječijih i ljudskih kostiju po vrtačama, već petu deceniju iščekuju da ih posjete živi, da im bratski upale svijeću i opomenu se zla koje je njih tako nemilosrdno uništilo. Ali do sada to se desilo samo jednom – 1975. godine održan je u Jadovnu prvi i dosad jedini komemorativni skup. Danas možda i nisu živi oni kojima su ove nedužne žrtve bili djeca ili roditelji, rođaci ili prijatelji. Ali smo živi mi.

Ustaško ljeto 1941. (4) | Na vrh dokumenta

Pakao je na Pagu

I logori na ostrvu Pagu čeda su Mije Babića Đovanija, negdašnjeg zagrebačkog šofera i ubice urednika „Novosti“ i predsjednika „Jugoslovenske štampe“ Tominja Šlegela. Babić je od 1929. politički emigrant i Pavelićev miljenik još iz vremena ustaških izobrazbi u Italiji, a od aprila  1941. prvi zapovjednik Ustaške odbrane za osiguranje i zloglasnog Ureda 3. Đovani je samo dva-tri dana po potpisivanju ugovora između NDH i Italije (24. maj 1941.) o predaji Paga endehaziji, stigao na ovo kamenito ostrvo u Velebitskom kanalu i sa tamošnjim ustašama na vojnoj mapi don Joze Felicinovića, katehete i kanonika ženskog samostana u ovom gradiću, označio dvije lokacije: uvala Slana i selo Metajna.

Poziranje prije klanja

Dvadesetak dana kasnije, na Slanu će „Sv. Josip“, „Štefanija“, „Gospa Rozalija“ i drugi ribarski trabakuli Pažana početi dovoziti iz dana u dan stotine žicom i lancima zasužnjenih ljudi, žena i djece da bi odmah ili nakon kraćeg vremena bili ubijeni i bačeni u more, ili u vrtače na Fornaži. Tih dana prvog logorisanja ljudi u ovaj kameni pakao, na Đovanija će pasti poglavnikov izbor da povede kaznenu ekspediciju u istočnu Hercegovinu i pobije živalj koji je pretekao sa bacanja u Koritsku jamu i druge golubnjače ovih krajeva, u ponornice i Neretvu. No, Pavelićev pomazanik i „prvoborac“ biće 26. juna i sam usmrćen u stolačkom selu Berkoviću, a njegovi vojni i politički resursi  pašće na pleća Vjekoslava Maksa Luburića.

Maks će dobiti na starateljstvo i Đovanijeva čeda – „Danicu“, „Jadovno“, Gospićku kaznionu, Slanu, Metajnu, Jastrebarsko i druge – već u avgustu i septembru izrodiće širom endehazije i sopstvena mučilišta: Jasenovac, Staru Gradišku, Đakovo, Lepoglavu… Dovoljno, da će se moći hvaliti među rasovima kako je sa svojim dečkima likvidirao samo Srba 600.000: „Za četiri godine smo ih pobili više nego Turci za četiri stoljeća“, bila je Maksova omiljena rečenica.

Brzi tečaj klanja

Prvi logoraši dovoženi su -  prema istraživanjima našeg paškog domaćina, književnika Ante Zemljara – 24. juna u poslijepodnevnim časovima: Bilo je to stotinjak Jevreja, većinom mlađih ljudi, članova SBOTIČ-a. S njima su dovožene i četiri supruge koje su tog dana odvožene u Metajnu, a kroz izvjesno vrijeme deportovane su i supruge ostalih. Dan-dva poslije njih stigli su mladići i djevojke članovi jevrejskog sportskog društva „Makabi“ iz Zagreba, a onda i grupa starijih ljudi sa ženama – članova zagrebačke masonske lože, među kojima su bili mnogi poznati zagrebački industrijalci, advokati, profesori…

Na kamenoj ploči Slane formirane su dvije „žice“: srpska i jevrejska, u kojima je boravilo po nekoliko stotina muškaraca. Među zatočenicima bio je i manji broj Hrvata i Zemljar pretpostavlja da su bili u „srpskoj žici“. Pored raznih sitnih poslova, kao što je bilo istovarivanje građevinskog materijala i druge robe sa brodica i njihovo nošenje do logora, „najznačajniji“ posao bio je gradnja puta za Metajnu. Logorašima su gole ruke bile jedini alat i s njima su oni odvaljivali kamen i nosili ga na leđima do besmislene staze, gdje su ginuli od kundačenja i umirali od iscrpljenosti.

Jevreji su dopremani na Pag preko Gospića. Srbi su takođe stizali preko Gospića, sem mještana podvelebitskih sela. Kad bi u kaznionu stigao broj zatočenika veći nego što je bio potencijal ustaških koljačkih snaga, višak je otpreman najčešće pješke, na put dug 40 kilometara preko Velebita, kroz Brušane i Oštarije, do Karlobaga, gdje su ih ukrcavali na ribarske trabakule. Ništa na svijetu pa ni sibirska snježna pustinja i hladnoća, nisu mogli djelovati tako obeshrabrujuće kao goletna uvala, sa žegom i žeđi što su prosto topili čovječije izgladnjelo i besmislenim radom iscrpljeno tijelo. Svaka nada bi iščezla, ako ne već na brodu, a ono prvog dana na kamenoj ploči, sa nazubljenim stijenama i oštrim šljunkom i vrelim suncem nad tjemenom.

Među nazbuljenim, niskim kamenim izbočinama, čekao ih je zapovjednik logora Ivan Devčić Pivac sa svojom krvavom bratijom iz brušanske čarke 1932. godine i grupama novaka, koje su svakodnevno pristizale na brzi tečaj klanja. Zbog svog „zadarskog obrta“ Pivac je prije značajne uloge odigrane u „ličkom ustanku“ i emigriranja 1932. godine, bio poznat kao „kralj podgorskih švercera“, a po dolasku kod Pavelića u Italiju postaje član Glavnog ustaškog stana. Švercerski kralj sada će na Pagu trgovati ljudskim dušama: dopremaće ih u njegov kameni had iz svih krajeva endehazije, a on će ih sa svojom satnijom na izobrazbi bacati uokolo, po kamenju i moru, po vrtačama. Jer svih 16.000 ljudi, koliko se smatra da je nestalo na Pagu i u Velebitskom kanalu, za Pivca nisu vrijedili 240.000 kuna, koliko bi trebalo dati za tolike sanduke metaka pa ih je najmanje pobijeno vatrenim oružjem. I ovdje je ustaška ekonomičnost bila jasna: željezni i drveni maljevi, čekići, šipke kolje, kundaci, volovske žile, dvosjekle kame, presoljena i pokvarena riba, glad i žeđ, žega, vaške, dizenterija, morska voda arsenal je kojim su se dičili Pivčevi čuvari pakla, „emigrantska“ elita i talentovani „novaci“. 

Nije postojala nikakva sjena, nikakav grm. Nije bilo ni sjenke od čovjeka. Samo bljesak kamena i oružja, bljesak noža.

Domoljubna štednja

Isprovociran feljtonom riječkog „Novog lista“, pogotovo nekritičkim preuzimanjem izjava don Joze Felicinovića u njemu, Ante Zemljar se posljednje dvije-tri godine posvetio traganju za svjedocima, dokumentima i što potpunijom istinom o dvomjesečnom paklu na paškoj uvali Slano i u barbatu Metajni. Veći dio njegovog polemičkog rukopisa čine magnetoskopski zabilježena sjećanja Ota Radana, pravnika iz Zagreba, jednog od četiri-pet preživjelih zatočenika za koje je saznao Zemljar.

Radanova sjećanja pominju mnogobrojne patnje kojima su bili izloženi u Slani, šikaniranja i iživljavanja pijanih ustaša, strašne smrti pojedinaca, likvidacije grupa kojima su prethodila lažna namamljivanja i obećanja… Ustaše su tu vršile odmazde za sve diverzije na kopnu, od pokušaja bjekstva komunista iz Kerestinca do diverzije na glavnoj pošti i napada na ustaše pred Botaničkim vrtom u Zagrebu, ali su jednako ubijali i bez ikakvih „spoljnih“ povoda. Jedini stalni i dovoljni povod bila je odluka njihove sotonske vrhuške, da istrijebe Srbe, Jevreje, nepoćudne Hrvate…

Radan se tako prisjeća kako je ubijen Blajher, nagluv i mentalno zaostao mladić, jer nije razumio „savjet“ ustaše dok je istovarao daske iz trabaku: stražari su ga složno dotukli kundacima, dok nije potonuo u krvavu, zapjenušanu vodu. Silovali su žene još na putu preko Velebita, a među njima i 16-godišnju kćerku Ernesta Brajnera, tako što je stari otac morao da sve to gleda. Nevjenčana žena Milana Fuksa, modistkinja iz Zagreba, uspjela je da isposluje posjetu mužu na Slani, ali je Fuks već sutradan, sa velikom grupom logoraša, koja je naivno povjerovala da će s njim biti odvedeni na bolji rad, bio mučki ubijen i bačen u more.

Naučivši da pune i repetiraju puške, „novaci“ su rado gađali u žive mete, najčešće sjedeći, iz dosade. Noću, pak, pravo zadovoljstvo  bilo je pogoditi nesrećnika kojeg je proliv dotjerao na dasku i strmoglaviti ga u laternu. No, brzo su učinili da je kundak ubojit kao i metak, a da metak košta 15 kuna. Domoljubnoj štednji išli su naruku ponori na Fornaži, a jeftino je bilo i da se žrtve podave u Paškom zalivu i Velebitskom kanalu, na Oštarijskom prevoju, da se bace u jamu.

- Samokres u sošku, a malj u ruke! – savetovao je Pivac svojoj sotonskoj satniji.

Ota Radana iz paškog pakla spasila je uredba o puštanju iz logora onih koji su u braku sa katolkinjama, koju je Pavelić morao donijeti na intervenciju Papskog izaslanika Markonija.

Ustaško ljeto 1941. (5) | Na vrh dokumenta

Lucifer Pivac i kerberi

Od nekolicine preživjelih zatočenika Slane je i Zlatko Vajler, koji danas živi u Beogradu kao penzionisani pukovnik JNA. Rođen je Sušaku 1914, a djetinjstvo i mladost proveo je u Zagrebu gdje je radio kao službenik u DTR-u. Bavio se sportom i postizao vrhunske rezultate: bio je odličan gimnastičar, a u stonom tenisu prvak države. Još prije aprilskog rata i stvaranja Endehazije, sjeća se Vajler, na sportskim borilištima i drugdje mogli su se čuti uzvici: „Udri Židova“ i „Ubij Židova!“ Bio je odveć mlad da bi sve to shvatio dovoljno ozbiljno. A ozbiljno nisu shvatali, vidjelo se, ni mnogi stariji.

Uvala Slana: Škola zločina

„Kao veliki broj Jevreja, i ja sam živeo u uvjerenju da će sve to bezbolno preći preko naših leđa. Nisam nikoga povrijedio, cio život sam bio pošten i dobar prema drugima, i u najgorem slučaju mogu me poslati na tri-četiri nedjelje u kakav radni logor.

Uhapšen sam 21. januara 1941. sa grupom koju je činio veći broj članova sportskog društva „Makabi“. Bila je tu gotovo cijela fudbalska ekipa, veliki broj gimnastičara, lakoatletičara i drugih sportista. Tu sam sreo i svoje dobre drugove – Pavla Levkovića, člana fudbalske reprezentacije Jugoslavije i gimnastičara Gustija Hamburgera, pa smo riješili da se ne razdvajamo ako to bude moguće.

Tog i sljedećeg dana ostali smo na Zagrebačkog Zboru, gdje su stalno pristizali novi drugovi. U prijepodnevnim časovima 24. juna, ukrcani smo u stočne vagone i krenuli u nepoznato. Sutradan ujutru kompozicija se zaustavila u Gospiću, gdje smo dobili vode i susreli se sa poznanicima iz grupe zagrebačkih omladinaca koja je prva uhapšena, još 27. maja, i nedavno prebačena iz „Danice“ za logor Jadovno. Ova grupica je ostala u Gospiću, da čisti ulice.

Iz Gospića smo krenuli poslije podne i predveče stigli u Karlobag, a sutradan, u toku prijepodneva, cio naš transport, oko 500 zatočenika, bio je na dva brodića prebačen u uvalu Slana na Pagu, gdje je već bio organizovan prihvatni logor.

Od improvizovanog pristaništa, vodila je staza duga nekoliko stotina metara. Logor se sastojao od dvije barake za smještaj zatočenika i upravne zgrade u kojoj je bila ustaška posada i zapovjednik logora.

Na tom čitavom dijelu ostrva nije bilo nijedne travke, nikakvog zelenila, svuda samo kamen i para koja se diže od usijanog kamena i noćne vlage.“

Živi kosturi

„Pošto smo se, stigavši, postrojili ispred baraka, pred nas je stao ustaški satnik Maks Luburić u pratnji nekoliko oficira i održao kraći govor, u kome nas je pozvao na red, rad i stegu. Upozorio nas je da će i najmanji prekršaj biti najstrože kažnjen, a oni koji budu disciplinovani i poslušni, vratiće se kućama nakon određenog vremena. Za jelo ni tog dana nismo dobili ništa. 

Unutrašnjost barake sastojala se od reda boksova na dva sprata, a u svaki boks smještali smo se po trojica. Za upravnika logora postavljen je logoraš Bruno Dijamantštajn, koji je uživao poseban tretman: stanovao je u zgradi zapovjedništva, hranio se kao i ustaše, vršio raspored zatočenika na rad i bio „dobar sluga loših gospodara“. Štiteći sebe i svoj privilegovan položaj, bio je nemilosrdan prema ostalim zatočenicima. (Svoj neljudski odnos nastavio je i u Jasenovcu, gdje je postao „slobodnjak“, sve dok ga u junu 1942. nisu ubili ustaše na zvjerski način, kao jednog od učesnika u tzv. „zlatnoj aferi“). 

Ustajanje je bilo već u pet časova, a rad se sastojao od izgradnje pristaništa i puta širokog tri metra do logora, potom dalje za Metajnu. Ustaše su očito namjeravali da nas iscrpljujućim radom i slabom ishranom likvidiraju za kratko vrijeme. Neljudsko ponašanje čuvara, vika i batinanje za vrijeme rada, krajnje nehigijenski uslovi života i pomanjkanje vode, doveli su do toga smo vrlo brzo iscrpili svoje rezerve i počeli da „jedemo sami sebe“. Ljudi su se prosto topili: mladi i zdravi, uskoro smo postajali živi kosturi. 

Prvi po nas veći kobni događaj desio se početkom jula, kada se za prve snažne bure u toku noći srušio krov barake. Iz ruševina su izvučena dva mrtva druga i 18 sa težim povredama, prelomom kičme, nogu i ruku. U toj nesreći teško je povriješen Gusti Hamburger, zadobivši prelom kičme. Sutradan je stigao brodić iz Karlobaga, na koji su ukrcani svi povrijeđeni, da se, prema izjavi logorske uprave, prebace u bolnicu. Veoma brzo smo doznali da u bolnicu nisu nikada stigli i da se njihov put završio negdje na sredini Velebitskog kanala, gdje su svi pobacani u more.

Nekoliko dana poslije ovog događaja, stiglo je naređenje da se izabere 60-ak snažnim zatočenika za rad u solani na Pagu. Nadajući se boljim uslovima i boljoj ishrani, javio se veći broj, pa su na kraju izabrana 64 zatočenika, među kojima i gotovo cijela fudbalska ekipa „Makabija“. Svi su se oni ubijeni pri likvidaciji paškog logora.

U posebnim grupama naknadno je stiglo i nekoliko stotina jevrejskih djevojaka – to su najvećim dijelom bile gimnastičarke iz „Makabija“ i zagrebačke studentice. Njihov logor se nalazio na suprotnoj strani, u selu Metajni, i gotovo su sve pobijene u vrijeme likvidacije logora.“

Kajzerova kalvarija

Sa nama na Slanu bilo je i nekoliko drugova koji su 1934/35. prebjegli iz Austrije. Dvojica od njih, Klajn i Kajzer, bili su istaknuti lakoatletičari, a Kajzer i najbolji trkač na 400 metara u Jugoslaviji. Početkom avgusta obojica su pokušali da pobjegnu iz logora. Koristeći noć, uspjeli su da se iskradu iz logora i zaplivaju prema Karlobagu. Rano ujutro ustaše su doveli Kajzera samo u hlačama, bosog, s krvavim podlivima po tijelu od batinanja. Iskrcali su ga i vezali za stub unutar logora. Bio je tako izložen cijeli dan i noć, bez vode i hrane. Sutradan je, oko deset sati, postrojen cijeli logor da prisustvuje Kajzerovom strijeljanju. Došao je Luburić sa većim brojem oficira i održao govor u kojem je istakao kako sve koji se ne budu pridržavali propisanog logorskog režima, koji pokušaju da pobjegnu ili sabotiraju neradom, čeka ista sudbina. Zatim su odvezali Kajzera i naredili mu da onako bos ode do  zida strijeljane, udaljenog stotinjak metara. Taj Kajzerov put kalvarije na način kako je on to učinio, ispunio nas je sve neizrecivim ponosom: bez trunke straha na licu stupao je krvavim tabanima po oštrom kamenju do mjesta određenog za strijeljanje. Okrenut prema nama, nijemo se opraštao od svih nas, uvjeren da njegova smrt neće biti uzaludna.

Poslije toga život u logoru je postao još teži. Postupak ustaša prema nama bio je sve suroviji, ishrana sve slabija, a posao sve teži. Ljudi su počeli masovno oboljevati od proliva, a niko nije imao više od 50 kilograma. Tako smo dočekali 21. avgust, dan likvidacije logora.

I Oto Radan se sjeća jednog pokušaja bjekstva, takođe plivanjem. Logoraši su pokušavali da odrede položaj svoje kamene pustinje, ali pošto niko od njih dotad nije bio na Pagu, nisu ni slutilli da je ostrvo kameni poluprsten i imali su sasvim pogrešnu orijentaciju. Tako je pogled na unutrašnjost ostrva, na grad koji se nalazi iza zaliva, mnogima govorio da je rt preko puta njih, zapravo, vrh ostrva Raba.

Rab je u rtu Sv. Nikola vidio i Viler, nekadašnji skijaški prvak Austrije, koji je takođe prebjegao pred Anšlusom u Zagreb. Bio je siguran da će i ovog puta pobjeći i da će mu italijanska vojska poštedjeti život kad stigne na Rab. No, ustaše su ga odmah otkrili i pustili ga da se izmori i ispliva na rt, a onda ga uhvatili. Sav u krvi doveden je u logor i potom strijeljan.

Molitva bogu Venturi

Prema riječima Ota Radana, položaj zatočenika u „srpskoj žici“ bio je još teži. U logor je dogonjen daleko veći broj Srba, pa su i njihova likvidiranja bila brža i masovnija. Rijetko koji je imao šansu da se tu duže održi na životu. 

I Jevreji i Srbi radili su na putu za Metajnu, ali u zasebnim skupinama. Svaki međusobni razgovor je bio strogo zabranjen, a razgovor između Srbina i Jevrejima kažnjavan je smrću – odmah se pucalo u obojicu, ili bi ih umlatili kundacima. 

Zvali su ih četnicima, a to je bila samo sirotinja, ponajviše iz podvelebitskih sela, sjeća se Oto Radan. Izvučeni iz kuća, iz kreveta, goli i bosi, mlađi bi pridržavali starije, ponekog i noseći na leđima. Tukli su ih besomučno, a po završetku posla nisu smjeli da stoje u logoru, već su morali svi da čuče, i to tako pognuto, da ga stražar može uvijek udarati cokulom u glavu. Najčešće noću izvodili bi poveće grupe i ubijali, ponekad i mitraljezima.

Venturo Baljak, prije nego što bi ubio logoraša, gonio ga je da klekne i moli „Očenaš“. Vikao bi na nesrećnika: „Ajde, iže jesi, iže jesi!“ I svi odmah znaju šta će biti: pucanj!

Kad god Venturi u mozgu zazvoni „iže jes, iže jesi“ nekome su to odmah posljednje riječi. Rođen i odrastao u srpskom selu, u Islamu Grčkom, za njega su ove staroslovenske riječi bile vrhunac „pravoslavnog mračnjaštva“ i on se s njima, kao i njegov rođeni brat Slavko, krvavo zabavljao u Pivčevom hadu.

Ustaško ljeto 1941. (6) | Na vrh dokumenta

Krik i bijes Metajne

Selce Metajna je posljednje naselje na kamenom poluprstenu Paga, okrenuto Paškom zalivu, u uvali nekoliko kilometara prije Slane, čije se stanovništvo bavilo obrađivanjem škrte zemlje i uzgojem ovaca na golom kamenjaru. Dobivši Đovanijeve instrukcije, Šime Oguić, logornik Paga, i Juraj Crljenko, načelnik općine, uz nekoliko pristaša među sveštenicima i građanima, otplovili su 21. juna u ovo selo i dvije izdvojene, nenastanjene vile – dr Triplata i dr Hvala – odabrali za nastambe ženskog logora. Tri dana kasnije u njih su dovedene prve četiri logorašice, supruge Jevreja zatočenih tog dana na Slani. Potom će u dva naredna mjeseca trabakuli Brne Maržića, njegovih sinova i drugih paških i karlobaških ribara dovoziti iz dana u dan stotine i stotine žena i djece, gdje su ih čekali raspusni ustaše, njihov nož i malj, rjeđe kuršum kojima je često prethodilo silovanje.

Mario Da DANNA: Otok Pag 1941.

Iz zapisnika Komisije za ratne zločine, načinjenog 2. IV 1946. godine na Pagu, Ante Zemljar je “iskopao” i iskaz pukovnika Pietra Fioretia koji je komandovao italijanskom posadom na Pagu u jesen 1941. godine: “Kapetan Bertoli mi je pričao, kad više nisam bio komandant, da je ovdje dovedeno bar 4.000 osoba, koje su bile ubijene i bačene u more, a isto i poklane i zatrpane u jednu jamu. Među ovima osobama, po njegovom pričanju, bile su i   ćerke jugoslovenskih oficira, koje su silovane, zatim ubijene i bačene u jamu. Dalje mi je napomenuo da su neke osobe bile žive bačene u jamu i zatrpane, da se čuo njihov vapaj.”

“U ime Krista – ubij antikrista!”

O iživljavanju nad nedužnim i nemoćnim ženama i njihovom djecom, o monstruoznoj ustaškoj školi zla na Slani i Metajni, najbolje govori iskaz Jose Oreškovića, 19-godišnjeg gospićkog gimnazijalca, koga su partizani zarobili u proljeće 1942. godine. Odgovarajući za masovne pokolje počinjene u selima oko Korenice, ovaj ustaša je na saslušanju ispričao i mnoge “potankosti” sa svog koljačkog ispita zrelosti:

“Još kao đak šestog razreda Gospićke gimnazije, stupio sam 1939. godine u vjersku organizaciju ‘Križari’. Tu su nas pod firmom vjere odgajali u ustaškom duhu. Na naše sastanke dolazili su Jurica Frković i Juco Rukavina i držali nam predavanja protiv Srba i komunista. Naša parola bila je: ‘U ime Krista – ubij antikrista!’ Antikristi su bili Srbi, Židovi i komunisti. Organizirali smo i svoju udarnu jedinicu, koja je noću napadala ljevičare. Kad je došlo do rata i rasula jugoslovenske vojske, mi smo je razoružali. Odmah smo stupili u ustaše, jer smo to smatrali svojom nacionalnom dužnošću.

Mene, s još nekim Gospićanima, odredili su   u logor Slano, na otoku Pagu. Tu su se nalazili najviše Židovi i Srbi, a bilo je i nekih Hrvata – ljevičara. Kad sam došao onamo, zapanjilo me kad sam video kako muče one ljude. Spavali su pod vedrim nebom u žici. Za hranu im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali, tako da su mnogi poludjeli od žeđi. U to je došla nova skupina zatočenika. Starješine su nam dale naređenje da odvojimo dvjesta zatočenika iz prve partije, da ih odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam kakvi smo to mi Hrvati i ustaše. Govorili su da nije ustaša onaj tko ne može s veseljem ubiti Srbina, Židova i komunistu. Da nas pridobiju za ubijanje davali su nama mladima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo   mi se, i to sam javno rekao.

Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i   još neki nećemo da ubijamo. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kome je rekao da u izdajice ustaštva oni koji ne mogu ubijati Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao tko je taj ‘ustaša’ koji ne može da ubija. Javio sam se ja i   još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito i žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Na to su svi oko mene prsnuli u smijeh, rugali mi se i vikali – usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: ‘Evo, ovako se radi’. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovjedio: ‘Udri!’ Udario sam nogom i   zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: ‘Bravo! Bit će ti još dobar ustaša!’

Tako sam -   završio je svoj jezoviti iskaz Orešković – ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske djevojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate…”

Don Joso preč. Felicinović i revnatelji

Na pohodima silovanja, pa i klanja, ustaškim mladićima su se pridruživali, najčešće nedeljom poslije svete mise, sveštenici Joso Felicinović i Ante Magaš. Magaš je oblačio nekakvu zelenu bluzu preko odore, da je ne isfleka krvlju, kopčao do grla da prikrije kolar, i s kamom za pojasom ili u ruci, šepurio se među ženama i odabirao ih za silovanje. U povratku se hvalio među mornarima svojim uživanjem, koje je gotovo uvijek završavalo klanjem. Don Felicinović je bio više politički duh, pa nije mlatio kamom oko sebe, već po povratcima u grad držao vatrene govore, kao onaj polovinom avgusta, kojeg je Ante Zemljar, tadašnji paški ilegalac, dobro upamtio:

– Ima ovdje nekoliko lažljivaca, koji vam govore kako se u logoru na Slani puca i ubija, umire od gladi. Znamo mi ko buškari i širi takve glassine, komunisti, mogli bi ih na prste nabrojati. A ja vas, dragi moji Pažani, uvjeravam – na Slani se živi bolje nego na višim ognjištima.  

Don Felicinović je od prvih aprilskih endehazije bio politički aktivan u svim ustaškim akcijima, o čemu svjedoče i njegovi mnogobrojni novinski tekstovi što mu je objavljivala ustaška štampa, a za koje mu je paški župnik Ante Banić, ako ga ne bi uspio izbjeći na ulici, govorio da se bavi primitivnim novinarstvom: “Treba učiti i poznavati istorijske tokove, a Vi ste dozvolili da Vas vode seoski birtaši”. (Ali će zato “Glas koncila”, povodom uručivanja zlatnog prstena za 50-godišnjicu vjenčanja sa svetom crkvom, 10. marta 1985. objaviti da je prečasni Felicinović “hodao samo evanđeoskim putem” i da je “pred drugi svjetski rat već čvrsto povezan s revnateljima za hrvatsku državnu samostalnost”, a “u travnju 1941. on je jedan od najistaknutijih vjesnika nove države”.)

Kad su 1943. godine paški partizani prvi put, nakratko, oslobodili ostrvo od Felicinovićevih revnatelja, don Šime Meštrović, kapelnik župske crkve, održao je javni pomen palim partizanima i žrtvama logora Slana i Metajna, a don Joso prečasni Felicinović je odbio da mu se pridruži u molitvi.

U ljeto 1941. godine Ante Zemljar, za čiju su glavu ustaše nudili 100 kilograma kukuruza, sa još jednim ilegalcem – Joškom Pančokom, u znak protesta stavio je na paški Križ glogov vijenac sa natpisom “Žrtvama Slane”. Brzo ga skinuvši, ustaše su vijenac odnijeli u Kotarsku ispostavu, kao korpus delikti, i zahtjevali istragu zbog ove provokacije. Mladići su izbjegli hapšenje i ovog puta, a kotarski predstojnik, partizanski saradnik, čuvao je vijenac kao svojevrsnu relikviju sve do kapitulacije Italije, kad se izgubio u nastaloj pometnji.

Tragajući za preživjelim logorašima paškog jada, Ante Zemljar je prošle godine našao u Milanu Nadu Feuereisen, za njegovo znanje jedinu preživjelu logorašicu iz Metajne, ali je ona odbila da mu da bilo kakvu izjavu. Možda i samo ćutanje ove starice, koja je u mladosti morala proći i kroz pakao Metajne i u čiju su svijest duboko urezani krici žena i djece i bijes ustaša, dosta govori.

Uporan u svojim traganjima, Zemljar je uspio nedavno da sa Televizijom Zagreb i rediteljem Dominikom Zelom snimi kratki dokumentarni film o Slani ljeta 1941. godine, u kome su svoje potresne priče rekli i dva svjedoka – Oto Radan i Josip Balaž. Nadajmo se da će Zemljar ubrzo završiti i svoj rukopis “Haron i sudbine” i da će javnost biti daleko više no dosad obavještena i o stradalnicima i krvnicima na ostrvu Pagu.

Ustaško ljeto 1941. (7) | Na vrh dokumenta

Kraj početka

Ustaško dvomjesečno klanje i ubijanje po Gospiću, Velebitu i Pagu, odnijelo je gotovo sto hiljada ljudskih života. To je bilans monstruozne efikasnosti, kojom se nisu mogli pohvaliti ni SS-lagerfireri.

Ali uvijek “udar naše iskru u kamenu” i poslije višemjesečnog krvavog terora, koji je za noć gutao čitava sela širom Endehazije, krajem jula buknule su ustaničke vatre, zapucale partizanske puške da zaštite zbjegove, ali i da se izbore za slobodu i pravdu.

Majstori klanja: Poslije velebitsko-paškog naukovanja, isti posao okupio ih je u Jasenovcu

Poslije 20-dnevnih krvavih ustaških akcija pacifikacije, što su uslijedile poslije 27. jula i koje su, mjesto da smire, još više razbuktale narodni otpor i borbu, Musolini dobija novu šansu da reokupira II okupacionu zonu. Rukovođen sve dubljim njemačkim prodorom u Sovjetski Savez, ubijeđen da će rat biti završen za koju sedmicu ili mjesec, odlučan da ostvari sve svoje okupacione planove, Musolini iznuđuje od svog štićenika Pavelića 19. avgusta sporazum o reokupaciji krajeva, u koje su spadali Gospić, Velebit i Pag.

Već prvog jutra po sporazumu, italijanske jedinice počinju zaposjedanje II zone, a ustaški krvoloci pokušavaju da u tih nekoliko preostalh sati, negdje i dana, pobiju pretekle stotine ili hiljade zatočenog naroda. Ono što se ipak nije stiglo pobiti, koja stotina s Paga i koja stotina iz Gospića, teretnim vozovima prebačeno je u Jastrebarsko, potom u Kapje na ušću Une u Savu, gdje će se krajem avgusta u selu Jasenovac organizovati novi koncentracioni logor za potpunu likvidaciju Srba, Jevreja, Cigana i svih nepoćudnih osoba Nezavisne Države Hrvatske.

Pored zatočenika, u Jasenovac će se slati i stotine prekaljenih koljača, sa “majstorskim pismima” stečenim u školama zločina Slana, Metajna, Jadovno, Gospić… Još 44 mjeseca okretaće se tocila u jasenovačkoj “lančari” i žrtve će oštriti noževe svojim dželatima, kopati rake sebi i bližnjima, tonuti u blato Gradine, a Pavelićevi, Artukovićevi i Luburićevi pomazanici uživaće u krvi i rakiji, koljući i “po tisuću duša na dan”.

No, vratimo se još jednom zlu iz ljeta 1941. godine, u njegov gospićki epicentar.

Sužnji su bili i dojenčad

Kazniona i Jadovno, i pored brzih i masovnih likvidacija, bili su nedovoljni da prime u svoje ždrijelo sve prispjele transporte ustaških zatočenika. Zato su iskoristili i ovčarsku stanicu na ekonomiji Matije Maksimovića, prvo za jevrejski logor, a potom ga punili i ostalim kategorijama logoraša. Iz izjave Ota Brejera, date 25. IV 1945. Okružnoj komisiji za ispitivanje ratnih zločina Banije, vidi se da je ovčarska stanica imala i karakter radnog logora:

“U logoru s nama bili su i starci, starice, čak i dojenčad. Spavali smo na podovima i tavanima ovčare, kasnije smo dobili i slamu, ali mjesta nije bilo dovoljno… Svi sposobni za rad bili su upućivani na poljske radove i okolna sela. Naš zadatak je bio da pokupimo žito sa imanja koja su napustili Srbi, koji su bili protjerani u nepoznatom pravcu. Za vrijeme dok smo radili, imali smo mogućnosti vidjet kako svaki dan gore sela u okolici, a ustaše su pričale da to četnici pale hrvatska sela. Za vrijeme tih poljskih radova živjeli smo, ako se to može tako nazvati, srazmjerno dobro i imali smo slobodno kretanje bez kontrole ustaša… Na poštu su stizali paketi za nas od naših porodica, koje nam ustaše nisu davali, već ih zadržavali za sebe. Jednom prilikom bio sam na pošti i video sam gotovo punu jednu sobu paketa, koji su bili za nas, ali poštarica mi je rekla da nam pakete ne može uručiti, jer su ustaške vlasti zabranile da izdaju pakete.”

Kroz ovčarsku stanicu prošla je i Dana Milićević: “Opet žene, djeca, mladići, ogroman broj ljudi. Jedini krov bila je neka štala i većina je ostala napolju. Gotovo svaku noć padala je kiša. Djeca su plakala od zime i gladi, jer se hrane nikako nije dobijalo. Logoraši su dijelili poslednje zalihe koje su imali. Mi nismo imali ništa, pa su nama ponešto davali. Stajali smo po naređenju nepomično, oskudno obučene i sleđeni od kiše. Kretati se nismo smjeli, a nismo imali ni kuda. Onda su počeli odvoditi grupu po grupu u nepoznatom pravcu. Bilo nam je jedino jasno – da se više nikada nećemo vidjeti.

Konačno, i na nas je došao red. Strpali su nas u neki kamion i odvezli preko Velebita. Spuštajući se niz velebitsku strminu prema moru, ustaše su se iznenada zaustavili i skrenuli za Jadovno. Nije nam bilo jasno zašto su nas vozili dalje, kad su sve ostale ubili ovdje. Ali neko nas je od mještana, koje smo sreli, obavijestio da će Talijani za koji čas stići i da su nas ustaše zato vratili.

Palo je hladno, tamno veče, i ustaše su nas zatvorili u jednu štalu. Do nas, u drugu štalu, zatvorili su muškarce koji su i ranije bili sa nama. A zatim su ustaše počeli navaljivati na štalu u kojoj su bile žene, tražeći da izađu one koje su oni svojim reflektorima osvijetlili. Reflektor je šetao od jedne do druge po štali. Djevojka na kojoj bi se zaustavio snop svjetla, morala je da izađe. Nastala je neravnopravna i neljudska igra ustaških zvijeri sa nemoćnim i nezaštićenim ženama. Starije žene skrivale su mlađe, ali ustaše su počele silom da vuku djevojke iz štale.

U toj strašnoj noći odveli su muškarce koji su bili u susednoj štali.

Ujutro su stvarno počeli da stižu Talijani. Nas su ustaše brzo ukrcali u kamion i povezli na gospićku stanicu, gdje smo našli pune vagone zatvorenika sa kojima su se ustaše sklanjale pred Talijanima.”

“Neka krepaju”

U ovčarskoj stanici boravio je i dr Dragutin Kon: “Odavde su nas ustaše vodili na vanjske radove. Sjećam se da smo nekoliko dana tucali kamen na jednoj cesti i zasipali grabe. Sreća je bila doći u grupu koja je čistila ulice grada, jer se tu moglo doći i do neke hrane. Tako nabavljenu hranu uglavnom smo davali djeci. Osim hrane, stizale su u logor i neke vijesti. Tako smo doznali da u gradu postoji garnizon talijanskih vojnika. Neki je zatočenik došao s viješću da će uskoro Talijani preuzeti svu vlasti i da će raspustiti logor.

Iako je u logoru osim mene bilo još liječnika, nekako sam ja počeo voditi opću brigu o bolesnima. Pobolijevali su najviše stariji ljudi i djeca. Slučaj dviju oboljelih djevojčica naročito mi je ostao u sjećanju, jer je on na drastičan način pokazao šta ustaše namjeravaju s nama. Radilo se o jednoj djevojčici od dvije-tri godine i o drugoj koja je u to doba bila maturant. Obje su, uz visoke temperature, imale bolove u vratu, s otokom i crvenilom krajnika. Iskoristio sam taj slučaj i zatražio da govorim sa zapovjednikom straže. Kad je došao, rekao sam mu da se u logoru pojavila epidemija šarlaha i da bolesnice treba otpremiti u bolnicu.

– Neka krepaju! Šta ti misliš da smo vas ovamo doveli na oporavak? – bio je njegov odgovor.  

Razjasnio sam mu da se ne radi o nama zatočenicima, nego o opasnosti po stanovništvo, jer je to zaraza koja bi se lako mogla proširiti na čitav grad. To ga je pokolebalo. Pozvao je stražara i naredio mu da me otprati do tabornika, da on donese odluku.

Tabornik je bio neki mladić, u novoj uniformi, koji se, za cijelo vrijeme dok sam mu govorio, ljuljao na stolici i zabavljao time što je zamahivao ustaškim nožem i ubadao ga u stol za pisanje. Njemu sam još crnje prikazao opasnost koja prijeti gradu, ako se bolesnice ne pošalju u bolnicu. Uspio sam. Znao sam da se ne radi o šarlahu, nego o angini, pa sam se bojao kako će liječnici u gospićkoj bolnici reagirati. Ali, bili su ljudi – a ne fašisti. Zadržali su ih u bolnici, te su i danas žive. Mala curica je sada liječnik u Zagrebu, a gimnazijalka je magistar farmacije u Zadru.”

Licemjerni mironosci

“Na stanici u Gospiću bili su italijanski vojnici, koji su tu čuvali stražu. Oni su nas cijelog dana fotografisali. Kad smo bili uterani u vagone, javio im se kroz prozor Dušan Bučevac, lugar iz Visokog, koji je znao italijanski. Rekao je da mu dadu cigaretu i vode. Italijanski vojnici su nam na to dodavali cigarete, vode i hleba.” – Ovako je put iz Gospića opisao Relja Milanović pred Nedićevim Komesarijatom, a Siniša Mihajlović u “Putevima nestajanja” bilježi:

“Na retkim stanicama podizali bismo se do zakovanih malih prozora i molili vode. Čujemo: “Oćete u šumu da se borite protiv poglavnika i ustaša, pocrkajte!” Drugi ustaša dodaje: “Ma, otvori mi vrata da im ja dam vode, krvi ću im uzeti.” Na nekoj stanici, možda Karlovac, čujemo razgovor italijanskih vojnika. Teškom mukom, kroz žicom okovani otvor, molimo vode. Vagon nam se nalazi pod visokom staničnom svetiljkom i italijanski vojnici vide naša izmučena i neobrijana lica. Oni su, očigledno, zapanjeni našim izgledom i žurno, nešto govoreći, odlaze i ubrzo se vraćaju noseći u kofama vodu. Dali bi nam je, ali kako kad su vrata i prozori zatvoreni. Traže energično od ustaša da im otvore vrata. Živo se objašnjavaju, ali ustaše ni da čuju i mi ne dobismo vodu. Uz razularene psovke ustaša, krenu teretni voz, noseći nas žedne i iznemogle…”

Među italijanskim vojnicima sigurno je bilo i iskreno dirnutih ljudi, koji su saosjećali sa iznemoglim zatočenicima, ali italijanska fašistička vlast htjela je da se pokaže kao mironosac jedino unutar svojih interesnih sfera i time steknu legitimna prava na njih. A teror i genocide koji su njihovi vrli saveznici ustaše nastavili na preostaloj teritoriji svoje Nezavisne, nije bio razlog da mu se ikad jednom riječju, jednim gestom suprotstave. Stoga je italijanska briga za narod Like, Dalmacije, pola Bosne i Hercegovine, bilo samo licemjerje i laž na kojima su ustoličavali svoja okupaciona prava.

Kraj | Na vrh dokumenta