Sistemski oguljeni do kože

Ћирилица

Nekada imućna zadarska porodica Varićak u ratu je ostala bez cjelokupne imovine: pokraden im je i miniran veliki poslovno-stambeni objekt, za što im osigurnina nikada nije isplaćena, a stan i građevinsko zemljište izgubili su kao žrtve prevara i makinacija. Dotukli su ih sudovi...

Školski primjer nefunkcioniranja pravosuđa i nesankcioniranja malverzacija u cilju oduzimanja imovine osobama srpske nacionalnosti, priča je Marice Varićak iz Zadra. Početkom devedesetih godina, porodica Varićak u vlasništvu je imala stambeno-poslovni objekt od 600 četvornih metara, osiguran u "Croatia osiguranju" ugovorom od 2. maja 1991, stan od 40 četvornih metara i građevinsko zemljište, sve na atraktivnim lokacijama u Zadru.

Već 1991. njihov stambeno-poslovni objekt biva meta provalne krađe, da bi 1992. godine bio miniran. Do kraja ratnih sukoba, porodica Varićak gubi i preostalu imovinu, te su im onemogućeni utvrđivanje vlasništva i nadoknada štete. Marica Varićak vlasničke je parnice izgubila na svim sudskim razinama, a nepovoljne odgovore dobiva i iz Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

- U starim danima živim s koferima na točkovima. Ponekad dođem u Zadar i ne znam čija ću vrata otvoriti da prenoćim - govori Marica Varićak dok lista brojne sudske odluke, tužbe i žalbe, koje pažljivo arhivira.

 

 

 

Ništa od osigurnine  

- Bili smo privatnici, mnogo smo zarađivali i to je bolo oči. Odmah na početku naša je trgovina proglašena četničkom. Najstrašnije su bile noćne prijetnje, zastrašujući telefonski pozivi. Odlučili smo da odemo. Velikom svotom novca osigurali smo kuću - priča Marica Varićak.

U jesen 1991. provaljeno je u njihov stambeno-poslovni prostor: policija je u prisustvu predstavnika "Croatia osiguranja" napravila zapisnik o provalnoj krađi, a prijava za krivično djelo predana je tadašnjem državnom tužiocu.

- Trebali su naći počinitelja kojeg nisu ni tražili, a vrijeme je prolazilo. Kada sam vidjela da predmet ide prema zastari, opunomoćila sam advokata koji je podigao građansku tužbu - objašnjava Marica Varićak.

Presuda u tom predmetu stigla je tek 2004. godine. U njoj je pisalo da je "Croatia osiguranje" na ime osigurnine dužno tužiteljici isplatiti iznos od 14.348 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od 3. septembra 1991. pa do isplate.

- U konačnoj računici, "Croatia osiguranje" bi mi trebalo isplatiti tri miliona eura - kaže naša sugovornica.

Međutim, ta je presuda pobijena na Županijskom sudu u Zadru pod uobičajenim obrazloženjem da su Zadar i njegova okolica u vrijeme važenja ugovora o osiguranju i nastanka osiguranog rizika bili izloženi neposrednom ratnom djelovanju, te da "Croatia osiguranje" nije obavezno nadoknaditi štetu jer ratna šteta nije ni pokrivena osiguranjem.

- No šteta je nastala krađom, što je pokriveno osiguranjem, a ne ratnim djelovanjem - naglašava Marica Varićak.

Predmet protiv "Croatia osiguranja" čeka odluku Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, na osnovu iskustva s već izgubljenom tužbom, predanom istom sudu, protiv Republike Hrvatske zbog miniranja stambeno-poslovnog objekta 1992. godine, Marica Varićak ne gaji veliku nadu. Evropski sud je tada utvrdio da nije bilo nikakve povrede prava i sloboda zajamčenih Konvencijom o ljudskim pravima i njenim protokolima.

 

 

- Poslali smo im kilograme materijala, a oni su odgovorili samo s jednim papirom i to bez pečata - ogorčena je Marica Varićak.

Država joj je na osnovu Zakona o obnovi ponudila izgradnju kuće od samo 75 kvadrata, ali oštećena ne pristaje na takav način obnove.

- Tražim da se izvrši sanacija oštećene kuće. Projektanti tvrde da se ona ne može izvesti, da su zidovi već od vremena uništeni. Ja kažem da se može, samo treba velik novac. Ovako, lakše je bagerom sve zatrpati, napraviti malu kućicu i za mjesec dana posao je gotov, mene se riješili - kaže Marica Varićak.

Umreženi kriminal  

Porodici Varićak nepravda je nanesena i u slučaju stana u njihovom vlasništvu.
- Tu je u pitanju kriminal više umreženih faktora u vlasti i sudstvu. Nakon našeg odlaska iz Zadra, u stan je provalio kolega mog sina Slobodan Knežević, od čijeg smo ujaka Ivana Ivandića iz Australije 1990. kupili stan. Međutim, pet godina kasnije, Ivan Ivandić u generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Perthu ovjerava punomoć kojom Slobodan Knežević stan prodaje trećoj osobi – Marinu Anzuloviću. Nakon mog povratka u Zadar s dokaznim dokumentima da je stan u vlasništvu naše porodice, osobe koje su nasilno provalile u stan, uz pomoć sudskih organa, falsificiraju dokumente, bespravno se uknjižuju i prodaju stan trećem licu - objašnjava Marica Varićak.

Državno odvjetništvo je povodom toga 2000. godine pokrenulo istragu, a Općinski sud u Zadru šest godina kasnije osuđuje Slobodana Kneževića i Ivana Ivandića na kaznu zatvora od šest mjeseci i novčanu kaznu od 70.000 kuna. Međutim, odlukom Županijskog suda u Zadru njih su dvojica na kraju oslobođeni zbog dobro poznatog razloga – zastare.

- Svjesno se cijelo vrijeme čekala zastara, na što sam u nekoliko navrata upozoravala i državnog odvjetnika Mladena Bajića. Iz Državnog odvjetništva pismeno su mi odgovorili da su proučili predmet i da nema naznaka namjernog ulaska predmeta u zastaru - govori Marica Varićak i dodaje da se predmet trenutno nalazi na Ustavnom sudu.

Piše: Paulina Arbutina

 

Izvor: SRPSKO NARODNO VIJEĆE