Ratna priča Jovanke i Ante
Mješovitom bračnom paru Zelić-Gavranović nakon "Oluje"
dogodilo se sve najgore osim smrti: Jovanka je silovana, a Ante prozvan
četnikom jer je u ratno doba ostao u Obrovcu. Oboje su dobili otkaze.
Zlostavljanje je prošlo bez kazne i sudskog pravorijeka
Za Jovanku Joku Zelić-Gavranović sve je krenulo po zlu početkom rata 1991.
godine. Ona Srpkinja iz Žegara, suprug Ante Gavranović Hrvat iz Prijedora: loša
kombinacija u sredini poput obrovačke. Ante je bio podvornik u srednjoj školi,
a Jovanka referentica u općini. U prijelomnim događajima 1991, ovaj mješoviti
bračni par odlučuje ostati u Obrovcu, mjestu u kojem su imali i stan i posao.
Ratni dani u Krajini za Jovanku i Antu nisu bili nimalo laki, ali dočekali su
"Oluju" i Hrvatsku vojsku u Obrovcu. Točnije, Jovanka je bila u
Žegaru zajedno s roditeljima, koji se nisu htjeli priključiti zbjegu, a suprug
je ostao u Obrovcu. Antu prozivaju zato što je kao Hrvat rat proveo s
"četnicima", što je bio neoprostivi grijeh i odvode ga u sabirni
centar u Zadar. Jovanka 6. augusta u Žegaru doživljava traumu o kojoj rijetko i
nerado priča.
Silovana u Žegaru
- Usred dana u dvorište je upao naoružani hrvatski vojnik iz susjednog sela
Medvjeđe. Majka mi je bila u kući. Imao je pušku. Došao je do mene i zaprijetio
da će ubiti mene i majku... Silovao me. Vjerojatno se pohvalio, jer se ubrzo
pročulo po okolici. Nitko ništa nije poduzeo. Poznajem tog čovjeka i danas ga
srećem - prvi put za medije govori Jovanka o svojoj tragediji, koju je u izvještaju
zabilježio i Hrvatski helsinški odbor.
Međutim, silovanje nikad nije dokazano. Policija je samo formalno izvršila
istragu, bez ikakvih konkretnih rezultata. Dva mjeseca poslije, Jovanka je
otišla na pregled liječniku u Obrovac, ali potvrdu da je silovana nije uspjela
dobiti.
Tu nije bio kraj mukama bračnog para Zelić-Gavranović. Kako je uspostavljena
nova hrvatska vlast, tako su Jovanka i Ante izgubili posao i stan.
- Ostali smo u Obrovcu i 1991. i 1995. Mislili smo, nismo nikome ništa krivi i
nema nas tko za što teretiti. Vjerovali smo hrvatskoj državi, a od nje smo
izgubili sve što smo mogli izgubiti. Na svoja radna mjesta nismo se mogli
vratiti. Rekli su nam da smo četnici i još su se čudili kako uopće možemo
tražiti posao. Čak su i Anti rekli da za njega nema više mjesta. Kao bivši
nosioci stanarskog prava zatražili smo otkup stana, ali nam je odgovoreno da
stan pripada MUP-u, a potom su nas izbacili na ulicu. Čak su nam i stvari
ostale u stanu. Mi za novu hrvatsku vlast više nismo postojali - priča Jovanka.
Sudskim je putem pokušala ostvariti pravo na rad: nakon 15 godina, sudski
postupak još traje, a Jovanka nikad više nije uspjela naći posao u Hrvatskoj.
- U prvostupanjskoj presudi zaključuje se da je radni odnos prestao mojom
voljom, jer navodno nije postojao kontinuitet rada u općinskoj upravi od 1991.
do 1995. Međutim, cijelo sam to vrijeme bila na svom radnom mjestu, ali očito
na krivoj strani. Još objašnjavaju da sam se morala javiti povjereniku Općine
Obrovac kojeg je imenovala Vlada Hrvatske, a znaju da sam bila na području
izvan dosega hrvatskih vlasti - objašnjava Jovanka presudu na koju je uložila
žalbu.
Dvije godine nakon gubitka posla i stana Jovanka i Ante živjeli su u Žegaru kod
Jovankinih roditelja, bez ikakvih izvora prihoda. Potom su krenuli u Zagreb.
- Obišli smo sve moguće institucije, od pučke kuhinje pa nadalje. Dobili smo
socijalnu skrb od 500 kuna. Nismo u Zagreb došli do budemo prosjaci. Naviknuti
na rad, radili smo sve što smo mogli pronaći; naradili smo se kao životinje -
kaže.
Teške posljedice
Svi ovi događaji ostavili su traga na Jovankinu zdravlju. Slomljena, prvi je
put završila na psihijatriji 1998. Od tada je u više navrata hospitalizirana.
Tome je pridonio i sudski postupak protiv silovanja koji je u njeno ime 2000.
poveo Hrvatski pravni centar. Nakon tri godine, proces je negativno okončan: u
obrazloženju presude stoji da nema konkretnih dokaza koji bi teretili
optuženoga. Kako kažu, žrtva nije potpuno sigurna u njegov identitet, jer se
nije zagledala u počinitelja i nije imala naočale koje nosi od svoje 16 godine.
Sud osporava prepoznavanje na osnovi fotografije, navodeći da to "nije
valjan dokaz u postupku". Dalje objašnjava da je priču o mogućem
silovatelju potrebno tumačiti i kao moguću bolesnu fiksaciju na osobu mogućeg
počinitelja, pošto je "žrtvi još 1997. godine bila ustanovljena
psihoza-paranoidna šizofrenija kojoj je inkriminirani događaj bio jedan od
provocirajućih faktora nastanka". S druge strane, sud je prihvatio
svjedočenje odbrane da je optuženik u inkriminirano vrijeme imao vojnu dužnost
na položajima koji su geografski udaljeni od Žegara.
- Oživljena prošlost za suđenja samo mi je pogoršala zdravstveno stanje. Te
traume i provokacije ne bih više mogla izdržati. Svjesna sam da sud nije mogao
potvrditi da je jedna Srpkinja silovana u "Oluji", jer onda bi
priznali zločin koji se dogodio. To što mi se dogodilo ne shvaćam toliko lično,
kažem: bio je rat i neki su ljudi morali platili svojom žrtvom. Među njima sam
bila i ja. Nažalost, posljedice svega su jako vidljive: po dva mjeseca znam
zaglaviti u psihijatrijskoj bolnici da ne znam za sebe. Dijagnosticirali su mi
PTSP, a od 2005. imam i rješenje o općoj nesposobnosti - priča Jovanka,
pokazujući nam debelu liječničku dokumentaciju.
Nakon deset godina neriješenog stambenog pitanja, Jovanka i Ante 2006.
bespravno se useljavaju u 21 kvadrat praznoga gradskog prostora. Obavijestili
su o tome gradska tijela, nadležna je komisija napravila zapisnik prilikom
njihova useljenja, no nikad nije izdala rješenje za korištenje tog prostora.
U dvadeset kvadrata
- S puno smo ljubavi sredili taj prostor i konačno našli svoj mir i toplinu.
Pokušavali smo dobiti pravovaljano rješenje za korištenje, ali bezuspješno.
Kažu nam: tko vas je tjerao da se bespravno uselite u stan - priča Jovanka.
Sada im prijeti deložacija: do 1. oktobra moraju se iseliti iz stana. S druge
strane, tek su lani kao bivši nositelji stanarskog prava uspjeli ostvariti
stambeno zbrinjavanju u Obrovcu, dobivši građevinski materijal. Međutim, uređen
je samo dio kuće, a za ostalo Jovanka i Ante nemaju novca.
- Svagdje smo neriješeni slučaj. Gdje i s kime živjeti? U maloj obrovačkoj
sredini, gdje gradimo kuću, svi znaju za moje silovanje. U Zagrebu se izgubim u
masi ljudi i ne mislim o tome što mi se desilo. Kad bi me izbacili iz ove
garsonijerice, to bi me konačno uništilo. Bio bi to šok koji ne bih preživjela
- govori Jovanka Zelić-Gavranović.
Piše: Paulina Arbutina
Foto: Jovica Drobnjak
Izvor: SNV NOVOSTI