Rafael Izraeli: Jugoslovenski Jevreji, Ron Arad i Holokaust u Bosni
Prva međunarodna konferencija koja je obilježila 70. godišnjicu koncentracionog logora Jadovno najavljuje pojavu nove istraživačke oblasti u istoriji Holokausta u Bosni.
Prva međunarodna konferencija koja je obilježila 70. godišnjicu stradanja Srba, Jevreja i Roma u koncentracionom logoru Jadovno održana je u Bosni u junu ove godine.
Ceremoniji je prisustvovao srbijanski predsjednik Boris Tadić i predstavnici Republike Srpska i Hrvatske, uz hiljade potomaka i poštovalaca onih koji su likvidirani od strane Ustaša, nacističkih kolaboracionista iz 1941. godine.
Sama konferencija, koja je održana u glavnom gradu Srpske, Banjaluci, istraživala je različite političke, vojne i strateške faktore koji su omogućili ovu malo poznatu granu nacističke mašine za likvidaciju.
Predstavnik Izraela iz Svjetske Makabi organizacije održao je dirljiv hvalospjev o članovima Zagrebačkog kluba Makabi. Njihova šokantna priča još uvijek odzvanja pastoralnim okruženjem planinske šume oko Jadovna. Članovi kluba su bili među prvima koji su uhapšeni i svezani lancima jedni za druge, i nakon što je prva osoba udarena u glavu, povukao bi sve ostale koji bili vezani za njega uz krike užasa u jamu koja je duboka 54 metra.
Kamp je postojao samo nekoliko mjeseci, od juna do avgusta 1941. godine, i zamijenio ga je mnogo veći kamp smrti Jasenovac na obali rijeke Save gdje su stotine hiljada Srba i desetine hiljada Jevreja i Roma sistematično likvidirani od strane Ustaša kojima su pomagali bosanski muslimani.
Muslimanske vođe u Bosni su 1941. godine uspostavili zabranu kojom su nastojali da spriječe muslimane da sarađuju sa ustaškom vladom. Ali dvije godine kasnije, velikog muftiju Jerusalima, Hadž Amina al-Huseinija su nacističke kohorte dovele iz Berlina u Bosnu u nastojanju da ponište zabranu i regrutuju muslimane u 13. diviziju Waffen SS-a.
Moja prva stanica prije konferencije je bio hrvatski glavni grad Zagreb, gdje se zbog intenzivne mržnja prema Srbima – kojoj parira slična mržnja Srba prema Hrvatima i muslimanima – čovjek zapita kako je Maršal Josip Broz Tito uspijevao da održi Jugoslaviju na okupu do svoje smrti 1980. godine.
Na mnoge načine ova duboko uvriježena mržnja podsjeća na anti-semitističke klevete koje su vjekovima trovale život Jevreja. Naravno, ovo poređenje me je nagnalo da potražim ostatke male jevrejske zajednice koja i dan danas čini očajničke pokušaje da oživi ono što je nepovratno izgubljeno.
Moje vannastavno predavanje o trenutnim arapskim previranjima na Bliskom Istoku je slušala velika grupa opstalih lokalnih Jevreja, uključujući i one koji su na neki način povezani sa Izraelom. Predavanju je prethodio obilazak nekih od preostalih jevrejskih lokacija – većinom u obliku spomen ploča koje označavaju mjesto jevrejskih sinagoga koje su ustaše spalile 1941. godine. Poznati lokalni jevrejski voditelj prisustvovao je mom predavanju i bio je moj izvor informacija o rascjepu koji postoji između dvije rivalske jevrejske frakcije u Zagrebu. Prva grupa je asimilirana i odvojena od Izraelskih interesa, dok je druga grupa – čija je većina članova prisustvovala mom predavanju –predana i osjetljiva prema izraelskim ciljevima i čak je predvodi rabin iz Izraela.
Čini se da je usprkos svojoj anti-semitističkoj pozadini, bivši Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman pokazivao spremnost da uspostavi veze sa Izraelom devedesetih godina. Tuđmana su njegovi politički savjetnici čak savjetovali da poboljša svoj ugled kod Izraela tako što će posredovati u bezbjednom povratku Rona Arada.
Ideja je bila da se podstakne vođa otuđene jevrejske zajednice – jedine koja je bila organizovana u doba ove inicijative (1995) – da sarađuje sa zagrebačkim muftijom lokalne muslimanske zajednice i da se zajedno obrate Hezbolahu da oslobode Arada po osnovu „Islamske milosti“. Predsjednike je uspio da uvjeri muftiju da pokuša ubijediti vođu jevrejske zajednice da zajedno krenu na ovaj zadatak. Međutim, nažalost, potonji je ravnodušno odbio izjavljujući da on „nema ništa sa Izraelom“.
Ovaj događaj samo odražava veliki rivalitet između dvije različite grupe u ovoj maloj jevrejskoj zajednici, kojoj samo parira naizgled nepopravljiva mržnja između Srba i Hrvata. U prošlosti ovaj rascjep je dovodio do međusobnih optužbi između dvije grupe. Nažalost, mnoge od tvrdnji koje su često rečene su imali malo veze sa istorijskim činjenicama. Ovo je jedan od razloga zbog čega je istorija Jevreja u Bosni prepuna kontradiktornih priča.
Zbog toga je konferencija suštinski korak ka implementaciji održive i tačne dokumentacije o istoriji Jevreja u Bosni, a nešto od toga ću zabilježiti u seriji članaka.
Sedamdeset godina poslije, događaji iz Holokausta u Bosni konačno dobijaju dovoljno pažnje u svijetu i postaju legitimna istraživačka oblast.
Autor je profesor islamske, bliskoistočne i kineske istorije na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu i član Upravnog odbora Ariel centra za istraživanje politika.