Predgovor knjige "Radio sam svoj seljački i kovački posao" - Autor Dr. sci. Đuro Zatezalo

Ћирилица | English

Svjedočanstva izbjeglih od smrti samo su dio istine preživjelih svjedoka o tome što se sve događalo i na koje se sve načine mučenički stradalo i umiralo. Mnogi su ranjeni umrli, a da nitko nije zapisao njihove patnje.

Zbog toga su mnoge istine o ozakonjenim ustaškim zločinima ostale nedorečene ili prešućivane, i zbog onoga nije još vrijeme, treba distanca od 50 godina, treba sačekati, to bi vrijeđalo osjećaje naroda kome su ustaše pripadale... Naljutit će se prijatelji, ali i neprijatelji sa kojima u budućnosti mislimo da budemo prijatelji. Sve to zlo neka čeka bolje prilike. Ne treba prikupljati, zapisivati i objavljivati o tim užasnim ustašim zločinima, čemu evidentirati masovne grobnice, stratišta, otkrivati bezdane jame, ekshumirati iz njih žrtve. Bolje je da one u miru počivaju tamo gdje jesu i tome slično.

Šutnjom se prikrivalo mnogo toga. Ćutalo se sve pod izgovorom da bi sve to smetalo bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti.

Da se o zločinima nije ćutalo, da su socijalističke vlasti Hrvatske kroz za to nadležne institucije na vrijeme i organizirano prikupljale podatke, dokumente, sjećanja preživjelih, da nisu prešućivale uništavanje i ono malo sačuvane i postojeće građe, već da su stručno i naučno prikazivale istinu, sigurno se zločini ne bi ponovili.

Ovako su zločini za potomke poklanih 1941-1945. godine i žrtve njihovih najmilijih bili perfidniji i još krvaviji. Srpska naselja su gotovo nestala. Kuće i gospodarske zgrade opljačkane, velikim dijelom spaljene ili naseljene Hrvatima i ne samo izbjeglicama, nego i iz gradova i naselja Hrvatske gdje nije bilo nikakvih sukoba niti borbi. Od 1991. do 2000. godine, porušena su i skromno podignuta spomen-obilježja žrtvama iz vremena Nezavisne Države Hrvatske.

Nestala su tako i njihova imena i  po drugi puta su ubijeni. Tako i na mjestu Srpske pravoslavne crkve Rođenja Presvete Bogorodice (1826) u Glini gdje su ustaše krajem jula 1941, poklale 1564 Srbina bio je podignut Spomen-dom a ispred njega spomen-ploče s imenima žrtava.
25, 26. i 27. septembra 1995. godine spomen-ploče su razbijene i uklonjene, a umjesto ranijeg naziva Spomen-dom ispisano je Hrvatski dom.

Ovim sadržajem htio sam da budem uz nedužne žrtve i sve one koji nisu mogli da ispričaju svoju grozomornu istinu kako su se i na kakve bestijalne načine rastajali sa svojim životima.
Dok sam prikupljao i zapisivao ova svjedočanstva, a posebno sada kada sam ih ponovo nakon 63 godine od vremena izvršenja toga genocida čitao i pripremao za njihovo predočenje današnjim i budućim generacijama, nisam se osjećao ni kroničarom ni historičarom.

Ova svjedočanstva ne ostavljaju nikakve dileme šta je tko radio i kakvu je ulogu imao u zločinu. Ona precizno optužuju zločinca, objelodanjuju mu ime koje je ovdje utisnuto. Potpisao se punim imenom i prezimenom, neizbrisivo. Muškarci, žene i djeca klani su noževima, ubijani sjekirama, čekićima i maljevima, strijeljani u čelo ili potiljak, pečeni u vatri, spaljivani u vlastitim kućama povezani žicom ili lancima, bacani u bezdane jame, u jame koje su si sami morali iskopati prije strašne smrti, strmoglavljivani u morske dubine, u rijeke, vješani i satirani batinama, glađu i žeđu... i tko da izbroji!

Zločini genocida predstavljaju najteže zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Genocid ustaša Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945. predstavlja zločin sa predumišljajem, programirani zločin.
Genocid nad djecom, tek došlom na svijet iz majčine utrobe, predstavlja najteži među najtežim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava zasnovanog na zakonu.

Nezavisna Država Hrvatska bila je jedina država u svijetu koja je imala koncentracione logore za djecu od kolijevke do 14. godine života. Postoji imenom i prezimenom popis 19.432 djeteta umorena na najokrutniji način u ustašom logoru Jasenovac, 7.000 u logoru Sisak i u jamama samo na Kordunu: 6.677 dječaka i djevojča.

Dani u godinama 1941-1945. bili su straviči i krvavi. Nikada toliko suza, hajki, patnji i ljudske nevine krvi po dolinama i brežujcima, mrazu, snijegu, vijavici i ledu. Oni koji slučajem preživješe, utkaše u psihu teške uspomene, urezaše dožvotne brazde i sjećanja.
To vrijeme će se vječno pamtiti kada su majke i bake nosile u naručju tek rođenu djecu, ostavljale ih u spiljama, šupljim bukvama, u dubokim dolinama, kanjonima rijeka i sa zvijerima ležaj dijelile,  a od zvijeri u ljudskoj spodobi spašavale svoje i svoje djece gole živote.

To vrijeme će se vječno pamtiti po zlim domišljajima da se istrijebi cijeli jedan narod.
Nauka je još uvijek ostala dužna da rasvijetli i objasni odakle i iz kojih bestijalnih pretinaca i sklopova ljudske podsvijesti potiču načini mučenja i zločinačka praksa primijenjena protiv srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu.

Tko je mogao u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sadilovcu, na Kordunu, 31. jula 1942. godine, poklati 422 srpska seljaka među kojima i 149 djece u dobi do 13. godine života? Donijeti slamu, politi benzinom i spaliti poklanu, često još živu djecu s roditeljima, braćom i sestrama u hrišćanskoj svetinji crkvi. A koliko ih je poklano i spaljeno u svojim vlastitim domovima!

Tko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini, na planini kordunskog brda (iznad Rakovice, Slunj), kada su 21. jula 1942. godine ustaše poklale u zbjegovima i vlastitim kućama više od 420 srpskih civila, pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinule gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nožice i na njih položili gole zaklane dječake! Masakrirani su nevini, djeca uz roditelje, braća uz sestre, unuci uz djedove i bake. Smrt ih je sjedinila zauvijek.

Kada danas čitamo ova svjedočanstva preživjelih i nedoklanih, ne osjećamo vrijeme dalekog, već vrijeme blizog i svježe krvavog postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Zato će i svi oni koji bilo kada budu čitali ove tragične ispovijesti uskrslih iz mrtvih, koji u sebi do kraja iscrpljenima smogoše još snage i pobjegoše sa stratišta ili se izvukoše izranjavani, iskasapljeni i krvavi iz vječne tame bezdanuša, imati pred očima stalnu dimenziju neuništivosti ljudskog roda.
Sadržaj ove knjige ne predstavlja teoretsko obrazlaganje genocida već isključivo iznosi činjenice o tome kako i pod kojim okolnostima se genocid od 1941. do 1945. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provodio.

Nauka o jeziku, ni nakon 63 godine od počinjenih zlodjela, još nije pronašla ni približno primjerene riječi kojima bi se mogao izraziti stupanj nečovječnosti i monstruoznosti izvršenih zločina u toku postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945.

Ipak, duboko sam uvjeren da će doći vrijeme kada će se moći razjasniti kako su ovi zločini nastali, kako su organizirano pripremani, kako zakonima ozakonjeni i masovno provođeni. Vjerujem da će historijska nauka razjasniti pravu i sveukupnu istinu ovih stravičnih zločina počinjenih nad stotinama hiljada muškaraca, žena i tek rođene djece u namjeri uništenja cijelog jednog naroda.

Sadržajem ove knjige nisam imao namjeru optužiti bilo koga za izvršene zločine. Htio sam samo da se i ovako pridružim nevinim žrtvama: majkama, očevima, bakama, djedovima i svim tim žrtvama, neiživljenim dječacima i djevojčicama iz vremena moga tužnog djetinjstva od 1941. do 1945. godine.

       "...jer žrtve i njene muke u rastajanju sa životom traže o tome istinu..."

Đuro Zatezalo

 

JAME BEZDANKE, MASOVNE GROBNICE, SUROVA GUBILIŠTA ŽIVOTA SRPSKOG NARODA NA PODRUČJU KORDUNA, LIKE I BANIJE 1941-1945. GODINE

Jama, bezdan, jemurka ili zvekara poznate su riječi za prirodne jame u zemlji i jame provalije na kamenitom terenu. Jama je vertikalna pukotina ili kosi kanal različite dubine i širine. U njima prevladavaju okomite ili stepenasto položene strane različitih dimenzija, kako na samom ulazu tako i u njenoj dubini.

Veličina otvora može biti samo tolika da se može mjeriti s dužinom od samo jednog metra do širine od nekoliko desetaka metara pa i više. Jame bezdani, naziv koji narod više upotrebljava, za čovjeka su najtajanstveniji i najstrašniji podzemni kraški oblik. Ima ih tako dubokih da se pad bačenog kamena u istu ne može čuti kada padne na dno. Za ovakav bezdan ili jamu zato se i kaže jama bezdanuća.

Kada se u nju baci kamen, čuje se kako njegovo odbijanje ječi i ječi, a onda postaje sve tiše i tiše, da bi odjednom sve umuknulo, pa se u narodu čuje i naziv: jama bez dna. Nesaglediv strah u ljudima izaziva šištanje šišmiša u tim jamama, naročito u sumrak kada izlijeću iz dubina jama, kleparajući krilima i budeći avetinjski osjećaj straha kod ljudi a posebno kod djece koja su nekada čuvala stado u njihovoj blizini. Jama na području Like i Korduna ima mnogo, za razliku od Banije gdje ih je neusporedivo manje. Za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945. godine, obzirom na njihovo korištenje, imale su posebnu ulogu I značaj. Najviše bezdanuća na području Like i Korduna poslužilo je zlikovcima dr. Ante Pavelića, za masovno ubijanje kao grobnice srpskog naroda, odnosno za ozakonjeni zločin genocida čitavo vrijeme od 1941. do 1945. godine. Tu nisu korištena novčana sredstva za izgradnju ustaških koncentracionih logora i njihovo održavanje.

Jednostavno su nad njih ustaški dželati masovno dovodili ili dovozili pohvatani srpski živalj u njegovim selima ili poljima, jednako muškarce, žene i djecu, te ubijali noževima, batovima, ponekog i iz vatrenog oružja, i bacali ih u ove hladne bezdane većinom žive ili polužive.

Od brojnih ovdje navodim osnovne podatke samo za 121 bezdanu jamu i 216 mjesta, masovnih stratišta grobnica srpskog stanovništva na Kordunu, Baniji i Lici, tokom postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945. Ukupno 337. No njih je daleko više. Ovdje su navedene samo one bezdanuće i stratišta masovne grobnice do kojih sam uspio doći ili o njima saznati u dugogodišnjem istržiivanju, kako na terenu tako i u izvornoj arhivskoj građi. Ovdje nisu navedene brojne kuće u ovim popaljenim srpskim naseljima, koje su bile masovna stratišta, kao ni mnogi zatvori, školske zgrade, Srpske pravoslavne crkve, gospodarske zgrade i
razna davno zaboravu predana druga mnogobrojna mjesta. Neka su još u toku rata, 1941-1945. godine ustaše zatrpale ili zabetonirale, a neke su jame i grobnice i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj poravnate, zatrpane balvanima, kamenjem i pokrivene zemljom. Danas su gotovo sva ova mjesta ustaškog zločina nepristupačna i neobilježena. I ona koja su bila skromno podignuta I obilježena uglavnom sakupljenim novčanim sredstvima potomaka ubijenih, srušena su u vremenu od 1991-2000. godine. Tokom 50 godina postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, gotovo ni iz jedne bezdane jame kosti žrtava nisu ekshumirane i dostojanstveno sahranjene. Kod ovih navedenih bezdanuća, masovnih mučilišta i gubilišta srpskog naroda rijetko su gdje održavane komemoracije, a posjeta državnih delegacija nije bilo gotovo nigdje.

 

 

Bilješka o autoru

Đuro Zatezalo je rođen 21. jula 1931. godine u Donjim Dubravama, tada općine Gornje Dubrave, sada općina Ogulin. Sin majke Marte i oca Rade koji su imali 10 sinova i 3 kćeri. Osnovnu školu završio je u Donjim Dubravama, a učiteljsku školu u Karlovcu 1951. godine, vanredno, uz rad, trogodišnju višu pedagošku školu u Zagrebu 1958. godine.- grupa predmeta: povijest, hrvatsko-srpski jezik i jugoslavenska književnost, zatim filozofski fakultet u Sarajevu, grupa: historija naroda Jugoslavije i opšta historija . 11. februara 1964. postdiplomski studij na Institutu za historiju države i prava Pravnog fakulteta sveučilišta u Zagrebu iz oblasti državnopolitičkih nauka gdje je magistrirao 5.11. 1969. godine. Tu je 1. jula 1977. obranio i doktorsku disertaciju pod naslovom: Nastanak, razvitak i organizacija narodne vlasti na Kordunu, Baniji i Lici u razdoblju od 1941-1945. godine. Radio je kao učitelj u Kruškovači i Oštarijama, nastavnik i profesor na Ekonomskoj školi u Karlovcu, prosvjetni savjetnik za srpsko- hrvatski jezik i historiju na zavodu za školstvo kotara Karlovac, sekretar Komisije za historiju kotara Karlovac1960. Od tada isključivo radi na prikupljanju i obradi arhivske građe, publiciranju izvorne građe, objavljivanju studija. Pokretač je i utemeljitelj Historijskog arhiva u Karlovcu te izgradnje savremene arhivske zgrade, jedine novoizgrađene u Hrvatskoj, čiji je direktor bio punih 30 godina, do penzioniranja 1994. godine. Ima zvanje naučnog i arhivskog savjetnika. Autor je 15 knjiga, više od stotinu stručnih i naučnih radova, organizator i učesnik niza naučnih skupova s tematikom iz vremena 20. vijeka, a najviše iz perioda NOB od1941-1945. godine. Glavni je i odgovorni urednik više desetaka monografija, studija i zbornika u izdanju Historijskog arhiva u Karlovcu i nekim drugim institucijama. Nosilac je brojnih priznanja za naročite zasluge i postignute uspjehe u radu, među kojima Orden rada sa zlatnim vencem, Nagrada za životno djelo općine i grada Karlovca, Povelje ZAVNOH-a i drugih.