Novogodišnja čestitka Srbima iz Hrvatske za ljeto 13-2013.
Odmiče vrijeme, godine, mjeseci, dani… starimo i nestajemo. Iza nas osta još jedno „prohujalo ljeto“ sa svim svojim radostima, tugama, uspjesima, padovima, obaziranjima, čekanjima, nadanjima.
Ode nepovratno, za uvijek!
Odmiče vrijeme, godine, mjeseci, dani… starimo i nestajemo. Iza nas osta još jedno „prohujalo ljeto“ sa svim svojim radostima, tugama, uspjesima, padovima, obaziranjima, čekanjima, nadanjima.
Ode nepovratno, za uvijek!
Ostali ste vi, mi. Ostali su naši snovi i naše želje. Ostali su oni koji vjeruju u bolje sutra i oni koji nemaju kuda.
Ostale su neuzorane njive i neiskrčena dvorišta, nesazidane kuće i neoplakani grobovi. Ostala su popaljena ognjišta i napuštena domaćinstva. Stara naselja sa novim ljudima. Kultura u podrumima
uskladištena a pamćenja u knjigama precrtana.
Ako se istorija ponavlja zašto baš na nama? Na nama Srbima iz Hrvatske. Uvijek na nama?
I prije su odlazili naši preci, moje generacije očevi i djedovi u kolonama pred bezdane jame, prelazili su crkvene pragove. Svojom krvi bojili rijeke i more. Saginjali glavu i vrat podmicali. Umirala su djeca pored roditelja, kumovi pored kumova… nestajala su čitava sela a opet se nešto iz ništa rađalo.
Iz pepela se dizalo. U bajtama, slamaricama su gradili novu budućnost, a udarali i kopali temlje država za čije ime i poredak ih niko nije pitao. Drugi su ih potkopavali. Pa i pripadnici naroda našega!
Okretali se istoku a na zapadu kičmu podmicali.
Zaboraviše vjeru pravoslavnu a upamtiše nesreću stalnu. Kleli se Partiji a pušku na tavanu sakrivali. Svake 50-te godine sa tavana pušku skidali. I u nove ratove koračali.
Palili tuđe i svoje. Oko vatre kolo igrali a za nemanje druge krivili!
Svim vojskama generale dali a po svakom dimu pet regruta u rat slali. Ginuli od Moskve do Pariza. Pred Napoleona izlazili a ispred komšije bježali. Vojskom Austrougarske komandovali a u svojoj glavu gubili.
I gdje smo sada, na pragu 13-te godine novog vijeka?
Pretci vaši i moji preživješe 1941 i oteše se od 1945 godine. Mi koji smo mogli, ne preskočismo 1991 a pobjegosmo iz 1995 godine.
Otjera nas hrvatska vojska i srpska politika.
Naši krajevi su sada pod „posebnom državnom skrbi Republike Hrvatske“. U Zagrebu se svi „skrbe“ da se ne vratimo a u Beogradu „nerviraju“ što smo otišli.
Vi, preostali Srbi u mojoj Domovini Hrvatskoj, ma gdje bili jeste, čuvari ste ognjišta i imena srpskog. Lijepo je znati da vas ima tamo gdje smo uvijek bili a tužno je priznati da vas neće biti tamo od kuda otići nismo trebali.
A da li smo morali? Je l’ bijaše drugog puta?
Lako li je poslije bitke pametan biti!?
Neće se u Hrvatskoj više roditi ni jedan Tesla, ni Milanković Milutin a ni Josif Pančić. Neće više srpske ruke note napisati kao što to učini Josif Runjanin, ni pjesme spjevati kao što ih spjevaše Preradović, Matavulj, Desnica, Vitez…
Ni sprski Patrijarsi se više u Hrvatskoj rađati neće. Hrvatsku braniti ni ustanke dizati neće niko od Srba moći, jer ni Končara više nije.
Sa ovog svijeta ode i Pavle Jakšić i Gojko Nikoliš…
Čujem još teška koraka ’oda Rade Bulat general zemlje koje nema.
Svoje mjesto ne zauze nit’ poroda u Hrvatskoj ostavi Svetozar Pribičević. Ne razumješe ga ni Srbi ni Hrvati.
Da li će Milorad Pupovac išta moći u svoj svojoj nemoći?
Zemlja bez naroda a narod bez jakih političkih predstavnika je izgubljen narod. On je sam!? Ko treba da ga jošte podrži?
Narode moj, narode srpski...
Želim da vas u slijedećoj godini neki novi „tornado“ ili neka nova „oluja“ vrati na prostore kojima pripadate, na zemlju koja ja vaša uvijek bila. Da u našoj Domovini zapušu vjetrovi koji će sve magle rastjerati i mržnje odagnati. Da u drugoj Otadžbini košave i bure oduvaju sve zablude i lažna nadanja, a narod naš pošalje u sela i gradove koje su vaše politike lažnim obećanjima zapljusnule bile.
Da niknu nove kuće i tvornice, da divlje svinje domaćim zamjenite, da se laste opet nama vrate…
Da živite i nadživite sve strahove i sve nesreće koje vas pratiše u posljednjih 20 godina.
U vremenu koje i sam pamtim i koje nosim u sebi.
Da dječji plač nadjača sve jauke prošlosti a mladost sve sahrane sadašnjosti.
Neka vas zdravlje prati a pamet služi.
Živjeli i sretni bili!
Nikola Kobac,
Bivši direktor bivše firme „Petrovac“ Vrginmost,
Građanin bivše Hrvatske i bivše Jugoslavije
Pjesnik u prolazu. Lutalica neprolazni
Sadašnji Nikola Kobac!