Mr Goran Latinović: Kontinuitet ''srpskih zločina'' nad muslimanima (4)
Frontal.RS donosi četvrti nastavak feljtona o muslimanskim udžbenicima istorije i nenaučnoj indoktrinaciji novih naraštaja.
Jedna od karakteristika autora svih muslimanskih udžbenika istorije jeste njihova netrpeljivost prema Srbima i pokušaj da dokažu kontinuitet ''srpskih zločina'' nad muslimanima. Tako je u prvom muslimanskom udžbeniku za osmi razred osnovne škole rečeno da su srpski odredi nakon Cerske bitke prešli Drinu i ušli u istočnu Bosnu, a zajedno sa crnogorskim četama vršili su ''pljačkaške akcije na Drini i u istočnoj Hercegovini''. Tom prilikom, ove dvije vojske ''počinile su više zločina nad muslimanskim stanovništvom''.
Šuckori
Autori ovog udžbenika pišu da su muslimani ''poučeni iskustvom iz srpsko-crnogorskog upada u istočnu Bosnu'' formi-rali svoje ''zaštitne odrede'' kako bi se odbranili u slučaju novog napada na njih. Međutim, ideja za osnivanjem takvih odreda, u koje je mahom ''mobilisan gradski i seoski ološ'', postojala je u austrougarskim vojnim krugovima prije početka ratnih sukoba, a njihova uloga bila je posvećena onemogućavanju opštenarodnog pokreta.
Tokom Prvog svjetskog rata šuckori su počinili brojne zločine (ubistva, silovanja, pljačkanja...) nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini. Zabilježeni su slučajevi da su šuckori tjerali srpske seljake da sami sebi iskopaju raku, prije nego što bi ih zaklali. Šuckori su primoravali Srbe da prodaju vola ili konja, a zatim da kupe pušku, zbog koje su ih hapsili i odvodili u zatvor, u kojem bi zbog tog ''zločina'' (posjedovanja oružja) ostajali od tri mjeseca do jedne godine.
Genocidna agrarna reforma
''Stradanje Muslimana predstavlja osnovnu karakteristiku života i stanja u BiH prvih desetak godina poslije ujedinjenja 1918. godine. Svakovrsni napadi na živote i imovinu Muslimana i patološka mržnja prema njima praćeni su šikanirajućim povicima 'Idite u Aziju', 'Selite se u Aziju' i sl. Na udaru su se prvi našli muslimanski zemljoposjednici kojima su srpski seljaci širom Bosne otimali zemlju, pljačkali imovinu i palili kuće''. Rečeno je da je do jula 1919. od muslimanskih zemljoposjednika oduzeto bez ikakve nadoknade 400.072 hektara ''njihove vlastite zemlje'' i da je do septembra 1920. ubijeno oko 2.000 muslimana. Imamović, Pelesić i Ganibegović pišu da je agrarnom reformom trebalo ''potpuno socijalno-ekonomski uništiti muslimanske zemljoposjednike, a Muslimane u cjelosti nacionalno i politički razoriti i podjarmiti''.
Ni u ovom udžbeniku, kao ni u prethodnima, nema ni pomena o načinu na koji je stvaran sloj krupnih muslimanskih zemljoposjednika, tj. o nasilnom otimanju zemlje i ukmećivanju srpskih seljaka. Nakon što su se proglasili vlasnicima tuđe zemlje, age i begovi su od Srba kao ''zakupaca'' stalno zahtjevali veća davanja. Feudalni posjedi – timari, postajali su slobodna i nasljedna imovina čifluci, a njihovi vlasnici mogli su iskorišćavati raju bez ikakve kontrole. Srpski seljaci tvrdili su 1850. u jednoj predstavci da ima ljudi ''koji dobro znaju, kako su se neki čitluci pojavili tek nedavno. Neki silan beg pojavio bi se s naoružanom grupom u selu kod raje i primorao je silom da mu ustupi svoje zemlje i da mu daju trećinu''.
Jedan Nijemac zapisao je 1854. da su ti novi zemljoposjednici ''bespo-sličari muslimanske vere, koji počeše grabiti zemlju i baštine svakojakim načinom, pa i otvorenom silom, potisnuvši jadne hrišćane u tako bespravno stanje kakvo ne može podneti ni čovek na najnižem stupnju društvenom''.
Ipak, agrar-nom reformom nakon 1918. godine pravično obeštećenje zagarantovano je zakonskim odredbama, a u jednoj od njih rečeno je da će se do konačnog rješenja pitanja odštete, dotadašnjim vlasnicima, kad zatraže, davati privremena renta srazmjerno njihovom dotadašnjem dohotku od kmetovskih zemalja.
Odšteta je mjerena stotinama miliona dinara, a osim države, u obeštećivanju bivših zemljoposjednika učestvovali su i težaci, dok je ranijim vlasnicima zemlje ostavljeno pravo da izaberu da li žele isplatu u novcu ili u obveznicama. Konačni rezultati agrarne reforme (1918–1941) na području današnje Bosne i Hercegovine svode se na ukidanje kmetskih odnosa i ogromne većine beglučkih odnosa.
Vidovdanski ustav priznaje Bosnu, a i Hercegovinu
U prvom muslimanskom udžbeniku za osmi razred osnovne škole navedeno je da je Vidovdanskim ustavom iz 1921, tj. članom 135. ovog ustava, određeno da Bosna i Hercegovina ostane u svojim granicama, tj. da okruzi u njoj važe kao oblasti. ''Time je garantirana teritorijalna cjelovitost BiH. Taj član izražavao je činjenicu da je još od srednjeg vijeka postojao državno-teritorijalni kontinuitet Bosne i Hercegovine''.
Autori udžbenika dodaju da je nakon likvidacije pokrajinske uprave 1924. ''jedini trag višestoljetne bosanske državnosti i autonomnosti'' bila činjenica da je ova pokra-jina ''i podjelom na oblasti u Kraljevini SHS ostala jedno vrijeme teritorijalno jedinstvena''.
Ovaj pokušaj da se granice šest oblasti (sa sjedištima u Bihaću, Banja-luci, Travniku, Tuzli, Sarajevu i Mostaru) prikažu kao granice Bosne i Hercegovine, iako ona u tom periodu nije postojala kao jedinstven politički, administrativni i teritorijalni subjekt, predstavlja dio naprezanja da se pošto-poto dokaže kako postoji viševjekovni kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i kako on nije prekidan ni u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Stavovi muslimanskih istoričara podsjećaju na slična nastojanja koja postoje i u hrvatskoj istoriografiji.
Izvor: 