Komemoracija za naciste u Hrvatskoj je sramota za Evropu
Misa za Hitlera je nezamisliva. Zašto onda svijet šuti kada je u pitanju misa za Antu Pavelića?
Zamislite na trenutak da se održe mise zadušnice u dva velika njemačka grada na godišnjicu smrti Adolfa Hitlera. Ne treba ni reći da bi takva ceremonija probudila bijes, ogorčenje i opšte proteste ne samo u Njemačkoj, već i u cijelom svijetu. Prošle sedmice, lokalni ekvivalent takvog događaja održao se u Hrvatskoj, ali umjesto bijesa i demonstracija, nije se čula niti jedna riječ protesta bilo gdje u ovoj zemlji.
Govorim o misama zadušnicama koje su 28. decembra održane u Zagrebu i Splitu (a možda i još negdje) i kojima se obilježila 51. godišnjica smrti Ante Pavelića, čelnika ozloglašene Nezavisne Države Hrvatske, koju su stvorili nacisti i njihovi italijanski saveznici 1941. godine. Nakon njenog uspostavljanja, upravljanje državom dato je lokalnom fašističkom pokretu Ustaše, na čelu sa njihovim Poglavnikom Antom Pavelićem.
Svo vrijeme njenog kratkog postojanja (1941. – 1945.), Ustaše su nastojale su da se riješe svih manjina iz zemlje (koja se sastojala od današnje Hrvatske i većine Bosne i Hercegovine), kao i svojih političkih protivnika. Da bi to uspijeli, uspostavili su mrežu koncentracionih logora širom zemlje, od kojih je najveći i najozloglašeniji bio Jasenovac, koji se nalazi na obalama rijeke Save, jugoistočno od Zagreba. Tamo je na desetine hiljada nedužnih civila ubijeno na različite brutalne načine, zbog čega je logor dobio nadimak „Balkanski Aušvic“.
Do dana današnjeg traje rasprava o ukupnom broju civila koje su Ustaše ubile, ali broj sigurno nije manji od nekoliko stotina hiljada, većinom Srba, zajedno sa Jevrejima, Romima i Hrvatima antifašistima. Iako svi koji su učestvovali u ovim zlodjelima snose krivičnu odgovornost, pojedinac sa najvećom krivicom bez sumnje je Ante Pavelić, koji je predvodio najsmrtonosniji režim u Evropi pod silama Osovine.
Mise zadušnice u čast Pavelića, koji je umro u Španiji 1959. godine od posljedica ranjavanja prilikom pokušaja atentata dvije godine ranije, označavaju obnavljanje tradicije koja je počela devedesetih godina prošlog vijeka nakon ponovnog uspostavljanja hrvatske nezavisnosti. Nakon presude suda u Zagrebu za komandanta Jasenovca Dinka Šakića i kao reakcija na proteste Vizental centra, misa je prekinuta, a odgovorni sveštenik, Vjekoslav Lasić, napustio je Hrvatsku.
Međutim i nažalost, Lasić se vratio u Zagreb prije nekoliko godina i nekažnjeno obnovio svoje neo-fašističke aktivnosti. Na pogrebu Dinka Šakića, koji je insistirao da bude sahranjen u svojoj ustaškoj uniformi iako je bio u zatvoru zbog svojih zločina iz 2. svjetskog rata, Lasić je bio taj koji mu je dao posljednju pomast. Kako kaže ovaj dominikanski sveštenik, iako Dinko Šakić nije poštovao svih Deset zapovijedi (Ne ubij?), bio je uzor svim Hrvatima, i svaki Hrvat bi trebao biti ponosan na njegovo ime.
Sada se postavlja pitanje, kako da takav događaj na kome se odaje počast jednom od najvećih masovnih ubica u 2. svjetskom ratu može proći bez ijedne riječi protesta ili osude? Očigledna adresa za takvo ogorčenje bi trebala biti sama Hrvatska, gdje se mnogo ljudi borilo uz Titove partizana protiv Ustaša, i značajan dio stanovništva ima snažnu antifašističku tradiciju. Ali isto pitanje se može postaviti i izvan ove zemlje.
Hrvatska je dosta odmakla na svom putu ka Evropskoj uniji (priključenje planirano za 2013.), članstvo koje je prividno uslovljeno prihvatanjem vrijednosti i normi EU. Da li je misa zadušnica za jednog od najvećih ratnih zločinaca u Evropi spojiva sa članstvom u EU?
Žalosna istina je da je u tom pogledu Evropska unija užasno podbacila po pitanju rješavanja ponovne pojave neo-fašizma i promociji iskrivljenja Holokausta u svojim zemljama članicama koje su post-komunističke zemlje. Nakon što su primljene u EU (i NATO), zemlje kao što su Litvanija, Letonija, Estonija, Mađarska i Rumunija počele su aktivno da prepravljaju svoju istoriju 2. svjetskog rada, umanjujući ili pokušavajući da sakriju veoma značajnu ulogu koju su njihovi građani imali u zločinima Holokausta, bez da je došla i jedna riječ protesta iz Brisela.
Umjesto da se aktivno bore protiv Praške deklaracije od 3. juna 2008. godine, koja promoviše lažno istorijsko izjednačavanje nacističkih i komunističkih zločina i podriva opravdani status Holokausta kao jedinstvenog slučaja genocida, EU nije uspjela da adekvatno odgovori na ovaj opasan izazov prihvaćenoj zapadnoj istoriji 2. svjetskog rata i njegovim tragičnim posljedicama.
Volio bih da mogu zaključiti sa dobrim vijestima da su Izrael i jevrejski svijet adekvatno odgovorili, ali na žalost to nije slučaj. Ovi događaju su namjerno ignorisani od strane izraelske vlade, koja pod vođstvom ministra vanjskih poslova Avigdora Libermana odbija da odgovori na napad na našu prošlost u onim zemljama koje nisu pokazale poseban interes da podrže palestinske ciljeve.
Mise u čast Ante Pavelića koje su održane prošle nedjelje su ismijevanje hrišćanskih vrijednosti i uvreda za sve žrtve Ustaša, njihovu rodbinu, prijatelje i moralne i savjesne ljude u cijelom svijetu. Došlo je vrijeme za efektivne proteste unutar Hrvatske, kao i iz Evropske unije, Sjedinjenih Država i Kanade, Izraela i jevrejskog svijeta. To je minimum koji dugujemo žrtvama tog ozloglašenog masovnog ubice.
Autor je glavni lovac na naciste Centra Simon Vizental i direktor Izraelske kancelarije tog Centra. Njegova najnovija knjiga je, Operacija Posljednja šansa; Misija jednog čovjeka da izvede nacističke kriminalce pred lice pravde, (Palgrave/Macmillan).
Autor: Efraim Zuroff
Izvor: jpost