Dr Momčilo Diklić: ANTIFAŠIZAM U HRVATSKOJ

Ћирилица

Uvod

Tvrdnja, da je Hrvatska bila jedna od vodećih antifašističkih država, ako ne i prva u Evropi, je neviđeni apsurd.To se tvrdi, za državu, u kojoj je istovremeno porušeno preko tri hiljade antifašističkih spomenika. Ovo ne iznose samo desničari nego i mnoge druge strukture i razni pojedinci, koji su u poslednje dve decenije tako učeni. Tako je u „Večernjem listu“ 24.aprila 2012.godine objavljen tekst, povodom Milanovićevog  govora u Koncentacionom logoru Jasenovac, pod naslovom „Napokon razumna definicija hrvatskog antifašizma“. U tekstu se među ostalim konstatuje i sledeće: “da su Hrvati u Drugom svetskom ratu masovno sudjelovali na pobjedničkoj strani“, zatim se dodaje „Dakle neprijeporna je činjenica da su Hrvati masovno sudjelovali u partizanskom ratu, te da su s vremenom počeli štititi Srbe najugroženiji narod u Hrvatskoj.“Jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca i boraca za samostalnu hrvatsku državu Vlado Gotovac, je 21. juna 2000.godine upozorio  na zabrinjavajuće stanje hrvatske istorijografije, gde je, između ostalog, istakao:“Zakazali smo na otvorenom i posve znanstvenom susretu sa povijesnom istinom“, zatim: “Hrvati su na taj način stekli potrebu za krivotvorenjem koja obuhvata gotovo sve što činimo. I to je naša velika nevolja i ona će dugo trajati. U ovom trenutku mi nemamo ni političke ni državne hrabrosti da s tim prekinemo.“[1] Na takvu situaciju u nešto blažoj formi i malo zavijenije upozorava i najpoznatiji hrvatski istoričar dr Dušan Bilandžić, koji je na naučnom skupu u HAZU pod naslovom: “Hrvati u drugom svjetskom ratu“, istakao i sledeće: “U proteklih petnajest godina, nakon smjene vlasti 1990, masovna povijesna svijest, pa i historijografija do te mjere su se razdvojile i sukobile da su normalne rasprave gotovo nemoguće.“[2] Koliko su meritorni „naučni“ sudovi u društvu sa takvom svešću je u najmanju ruku upitno?

 

Anifašistički ustanak i njegova podela  na teritoriju avnojevske Hrvatske

 

 Ustanak u Hrvatskoj je podigao srpski narod, koji je bio osuđen na eliminaciju, od državnih struktura NDH (jednu trećinu likvidirati, jednu trećinu iseliti i jednu trećinu pokrstiti ili pokatoličiti). Mnogi naučnici smatraju, da je NDH Ante Pavelića, bila najmračnija nacistička varijanta. Zato što je imala logore za decu, žene i drugo stanovništvo.U logorima NDH nije bilo preživelih logoraša, jer su u pravilu svi bili likvidirani. U hrvatskim koncentracionim logorima se ubijalo sa strašću, za razliku od hladnih nemačkih likvidacija. To znači da se na žrtvama sadistički izživljavalo, žrtve su mučene i maskrirane.Živima su vađene oči, sečene uši i niz drugih, razumu nepojmljivih metoda masakriranja. Posle likvidacija išlo se na piće (rakiju). U koncentacionom logoru Jasenovac organizovano je takmičenje među koljačima ko će više zaklati logoraša itd. Ovakva država je, na žalost, dobila podršku većine hrvatskog stanovništva. Bila je čvrsto vezana za Hitlerovu Nemačku a zatim i za Musolinijevu Italiju. Između ostalog  objavila je i rat SAD, što je vidljivo iz sledećeg priloga. Krajem, odnosno 14. decembra 1941.godine Vlada Nezavisne Države Hrvatske je donela odluku o stupanju u rat protiv Sjedinjenih američkih  država i  Engleske.[3]

                          ODLUKA  HRVATSKE  DRŽAVNE  VLADE

   NAJNOVIJI  DOGAĐAJI, KOJI SU DOVELI DO STUPANJA SJEDINJENIH  DRŽAVA U RAT, TRAŽE  DA I  VLADA NDH  ZAUZME SVOJE  STANOVIŠTE. RAT  IZMEĐU USA  I  JAPANA  ZAVRŠETAK  JE  ONIH  NASTOJANJA  SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA, KOJA  SU  DUGO  VEĆ   PRIPRAVLJENA  NA SVE VEĆE  PROŠIRENJE DANAŠNJEG  RATA. KOD TOGA JE BJELODANO  NASTOJANJE  SJEDINJENIH AMERIČKIH  DRŽAVA, DA TAKVIM  RAZVOJEM  PRILIKA  STVORE  ZA SEBE PREMOĆNI POLOŽAJ, NA TEMELJU  KOGA  BI  TADA  SVE  OSTALE  NARODE  U SVE VEĆOJ  MJERI  PODVRGLE  SVOM  PLUTOKRATSKOM  GOSPODARSTVU. I ODNOS  USA  KAO  I  VELIKE  BRITANIJE  PREMA  HRVATSKOM  NARODU  I DRŽAVI  POKAZUJE  TU  ISTU  VOLJU.

   MI SE HRVATI  OSJEĆAMO  ČLANOM  EVROPSKE  ZAJEDNICE, KOJA SE BORI ZA SVOJU SLOBODU. NAŠA  MLADA  DRŽAVA  ODLUČILA  JE, DA U DUHU  NOVE  EVROPE  SUDJELUJE  NA OBLIKOVANJU  BUDUĆNOSTI. MI ZNADEMO, DA TO  IZISKUJE  NAPON   SVIH  SNAGA  I  MNOGU  ŽRTVU, JER SAMO POBJEDOM  U ZAJEDNIČKOJ  BORBI  MOŽE  SE  IZVOJEVATI  TA  BUDUĆNOST.

   STOGA SE NE OSJEĆAMO  SAMO  TROJNIM  PAKTOM  OBAVEZNI  PREMA NAŠIM  VELIKIM  SAVEZNICIMA, VEĆ POTPUNO  PO NAŠEM  NAJDUBLJEM  UVJERENJU, KADA UTVRĐUJEMO, DA  I  NEZAVISNA  DRŽAVA  HRVATSKA PROGLAŠUJE  RATNO  STANJE  SA SJEDINJENIM  AMERIČKIM  DRŽAVAMA  I  SA VELIKOM  BRITANIJOM. HRVATSKI  NAROD  UZIMA NASE  SVAKU  DUŽNOST  I  SVAKU ŽRTVU, KOJA IZ  TOGA PROIZLAZI, UVJEREN, DA ĆE MU TO PO POBJEDONOSNOM  SVRŠETKU  OVOGA  RATA  BITI  OD  NAJVEĆE  PROBITI.

Kao što je navedeno, ustanak je podigao srpski narod protiv ustaškog režima Hrvatske. Srpske ustaničke mase u Hrvatskoj , Slavoniji i Dalmaciji  nisu imale neku dublju političku viziju, osim da se spase od ubijanja i  uništavanja, od režima struktura NDH. Među ustanicima mogao se naći i poneki komunisti, kao i  ljudi iz  srpskih političkih opcija. Ustanicima, koji su u velikoj većini bili nenaoružani, u početku su se nametali  najugledniji ljudi među narodom. Naročito ovo ističem, jer je kasnije uloga prvih ustanika uveliko svojatana sa više strana. Posle napada Nemačke na SSSR, među srpske ustanike dolaze i komunisti hrvatske nacionalnosti, koji ulaze među ustanike preko komunista srpske nacionalnosti.Čelni komunisti Hrvatske i KPJ žele ovladati sa srpskim ustanicima, preusmeriti namere ustanika i njihove odbrane od režima NDH, zatim ih usmeriti, odnosno uvući u rat protiv Nemaca i Italijana. Ovo je zbunjivalo srpske ustanike, koji su ustali da se odbrane i spase svoje i živote  svog naroda  od  režima NDH, sad se od njih traži, da u takvoj poziciji, uđu još u sukob, sa dve tadašnje svetske velesile, Nemačkom i Italijom.Zbunilo ih je i to, što su im pridošlice pričale o zajedničkoj borbi protiv Italijana i Nemaca, a koje  je velika većina hrvatskog naroda dočekala aplauzom i cvećem. Komunisti koji su pripadali ilegalnoj komunističkoj organizaciji, sa terorističkim komponentama, bili su bolje organizovani, odnosno osposobljeni za takvu borbu, uveliko se nameću srpskim ustanicima. Izvode prve akcije, shodno njihovim političkim ciljevima, vrše se prepadi na talijanska i nemačka vozila u srpskim naseljima, što završava tragično po srpski narod, uglavnom sa velikim  odmazdama nad nevinim narodom. Rukovodstvo KP, razilazi se sa prioritetima borbe srpskih ustanika. Odmah je bilo vidljivo, da im nije bio prioritetan cilj zaštita srpskog naroda od režima NDH, a što je ovima bilo ključno pitanje. Brojni logoraši, koji su odvođeni u Koncentracioni logor Gospić, bacali su iz vagona lisiće, na kojima je pisalo kuda idu, međutim, nije izvršen ni jedan prepad na kompoziciju vagona prema Gospiću, kao što, tokom  Drugog svetskog rata, nije nikad, napadnuto najveće srpsko gubilište Koncentracioni logor  Jasenovac. Kad se sve ovo istakne, ne treba negirati činjenicu, da su mnogi partizanski komadanti vojnički štitili srpski narod od ustaša, shodno svojim mogućnostima. Neki su, zbog toga, osuđivani i na smrt, što je uvek javnosti drugačije prezentovano. Neslaganja oko ratnih ciljeva, dovelo je do razdvajanja ustanika i njihova povezivanja sa pokretom Draže Mihajlovića. Tako se i na ovom prostoru formiraju četnici, koji su imali prioritetni zadatak, zaštitu srpskog naroda od režima NDH.

 

Dali su četnici bili antifašisti?

 

Danas se, između istoričara, vode razne polemike, da li su četničke jednice pripadale fašizmu ili antifašizmu. Posle Drugog svetskog rata, Brozov i Bakarićev režim, da bi spasio hrvatski narod, od ogovornosti za zločine režima NDH, ide na izjednačavanje zločina Hrvata i Srba. Izjednačavajući ustaše Ante Pavelića i četnike Draže Mihailovića, je neviđeni apsurd. Razlika se i danas može dokazati merljivim istorijskim argumentima. Neosporna je činjenica, da su sve srukture, tokom Drugog svetskog rata, počinie zločine, ali je neviđeni apsurd njihova uporedba. Zločine ne treba a niti se mogu braniti, ali su ipak ne uporedivi. Danas, naspram, “naučnih“ kvalifikacija o ulozi četnika iz perioda Broza i Bakarića, otvorilo se pitanje antifašističke uloge pokreta Draže Mihailovića, gde su se mnogi umešali. Pre svega, treba istaći činjenicu, da je pokret Draže Mihailovića bio oslonjen na zemlje zapadne demokratije, za razliku od Pavelićevog  režima NDH. Nametnulo se pitanje, dali su se četnici borili protiv nacizma?  Jesu, između ostalog, borili su se, protiv najmračnije nacističe varijane hrvatskog režima Ante Pavelića, štiteći svoj narod. Da se četnici ne mogu upoređivati sa ustašama  govori i sledeća činjenica, Hitler je raspisao poternicu za Dražom Mihailovićem, kao i za Josipom Brozom, skoro istovremeno, nudeći nagradu za njihovu likvidaciju, što samo po sebi govori o četničkoj političkoj orijentaciji. Činjenica je, da je Draža Mihailović odlikovan od američkog predsednika, što bi za neke trebao biti najmeritorniji dokaz. Valjda je predsednik SAD bio obavešten, ko se borio na kojoj strani u Drugom svetskom ratu. Tim pre, što je odlikovanje Draži Mihailoviću dodeljeno posmrtno. Danas na teritoriju Severne Amerike i Australije postoje spomenici Draži Mihailoviću, bez bilo kakvih problema od strane tih vlasti. Ne treba sumnjati u pravilnu obaveštenost tih država. Kao što sam već istakao, ničije zločine ne treba braniti pa ni četničke, ali Brozov sistem ih ipak  nije kompletno popisao, zato, što im to nije bio cilj. Popis žrtava učinjenih od strane četnika  ne bi opravdao režimske političke teze. Zbog toga što nisu popisani, danas se i sa njima vrše razne političke manipulacije, kako u Srbiji, tako još više u Hrvatskoj. Kao što je stručnoj javnosti poznato, posle završenog rata 1991-1995. godine, pod stranim  uticajima, došlo je do dijaloga srpskih i hrvatskih istoričara. Bilo je više takvih susreta. Na tim susretima, hrvatski istoričar Igor Graovac je tvrdio, da do 1994.godine nije bilo većih manipulacija u interpretaciji broja stradalih od četnika u Hrvatskoj od 1941-1945. godine. Postojala su dva podatka, prva brojka je od 1.372 stradala od četnika.[4] Ovaj podatak je od Opštinskog odbora SUBNOR Knin, prikupljen za zahtev, o izručenju Momčila Đujića socijalističkoj Jugoslaviji. Graovac ističe, da je ovaj podatak 1989.godine prihvatio i Franjo Tuđman.[5] Druga brojka je podatak Zemaljske komisije... nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ona je 1.729 građana Hrvatske stradalih od četnika.[6] Kao što je poznato, u Hrvatskoj je 1991. godine formiran tim stručnjaka, istoričara i ostalih da utvrde žrtve Drugog svetskog rata. Za vođu tima je postavljen istoričar, Mihael Sobolevski. Kada je, kao deo tima, Igor Graoac, izneo, kako navodi, nedovršenu radnu procjenu 3.500 žrtava, žestoko je napadnut sa raznih strana. Pojedinci su išli procenom indikativnih brojeva, da je u Hrvatskoj stradalo 20.000 Hrvata i Musliman od četnika.[7] Druga svojevoljna procena je bila 3.750 stradalih od četnika u Hrvatskoj, navedena 1995. godine u službenoj ediciji. Međutim, Igor Graovac je odbranio doktorsku disertaciju 1996. godine na Filozofskom fakultet u Zagrebu (socijologija), gde je izneo podatak od 2.905 poimenično navedenih žrtava od četnika u Hrvatskoj.[8] Treba istaći da su 2000 godine, također, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest) odbranjene dve doktorske disertacije na istu temu, Slobodana Žarića i Zdravka Dizdara. Međutim, i ovi podaci su se našli na udaru jer nisu zadovoljili političke strukture. Tako se u Zagrebu 1999. godine, posve zanemarujući naučno utvrđen broj, pojavila knjiga „Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i BiH 1941-1945“, od autora Zdravka Dizdara i Mihaela Sobolevskog. Kako hrvatska politika smatra broj žrtava premalenim, izbegavaju teritoriju Hrvatske, pa idu s tvrdnjom da su četnici tokom Drugog svetskog rata ubili 20.000 Hrvata, znači dodali 17.000.[9] Mihael Sobolevski je na četvrtom skupu istoričara održanom u Pečuhu od 20 do 22 oktobra 2000. godine, na postavljeno pitanje o tome, odgovorio, da to nije napisao u tekstu za tisak koji je predao, te da za njega ne odgovara.[10] Neko ga je dodao! Ovo je tipičan primer manipulacija sa istorijskom podacima, o čemu je Vlado Gotovac govorio. Ovakve manipulacije ne mogu doprineti izmirenju i međusobnom razumevanju srpskog i hrvatskog naroda.

 

Najmeritorniji su dokumenti ZAVNOH-a !

 

Koliko su Hrvati bili antifašisti, najbolje je vidljivo iz raznih istorijskih izvora. Prvenstveno o tome govore izveštaji  ZAVNOH-a ili ratne skupštine, odnosno glavnog predstavničkog tela Hrvatske, koje je u potpunosti bilo pod dominacijom hrvatskih rukovodilaca. Propaganda je bila najače oružije čelnih ljudi KPH, organizovana preko propagandnog odelenja ZAVNOH-a. Rukovodeći ljudi su, preko ovog odelenja, vršili kordinaciju svih akcija preko svojih ljudi, kako na regionalnom, tako i na lokalnom nivou. U ovom odelenju je u potpunosti dominirala hrvatska struktura, čak i na lokalnom nivou, bez obzira što su Srbi dominirali u boračkim redovima. Ovo odelenje su, dirigovano držali Hrvati, a što se vidi iz nacionalne strukture s konferencije delegata propagandnih odelenja okružnih NOO za Baniju, Kordun, Gorski kotar, Liku i Hrvatsko primorje održane u Propagandnom odelenju ZAVNOH 10, 11 i  12. januara 1944. godine. Na toj konferenciji su učestvovali: “Od    Propodjela ZAVNOH-a  prisutni su drugovi Josip Horvat, Mladen Iveković, Ešret Badnjević i Zdenko Has. Od Propodjela okružnih NOO-a prisutni: Hrvatsko primorje; Švabla Vladimir, Gržetić Ivan, Pelić Jure, Žirovnik Janez, Kordun; Anica Rakar i Stevo Kosanović, Gorski kotar; Josip Dasović, Banija; Halauza Savka, Lika; Vjekoslav Prpić i Josip Barković.“[11] Iz navedenog se vidi, da u Propagandnom odelenju ZAVNOH  Srba i nema. Hrvati su i na lokalnom nivou predstavljali srpske krajeve; kao Liku, Gorski kotar, Kordun, Baniju itd. Tokom rata, a naročito dok se Srbi nisu počeli buniti u ZAVNOH-u i njegovim telima, u CK KPH, Glavnom štabu Hrvatske nije vođeno računa o nacionalnoj strukturi. Čak se nije vodilo računa ni o regionima. Dešavalo se da gde je većinsko srpsko stanovništvo, da ih predstavlja Hrvat, samo ako je to bilo u interesu hrvatske politike. Tako su na terenu svi rukovodioci propagande bili hrvatske nacionalnosti. Oni su dirigovali i realizovali politiku, često na štetu srpskog naroda. No i pored toga, iz izveštaja koji su pristizali od propagandnog odelenja ostalim odelenjima  ZAVNOH, vidi se da hrvatsko stanovništvo nije prilazilo partizanima ni KP niti početkom 1944.godine. Naprimer, za Baniju je navedeno: “Između Srba i Hrvata, naročito za vrijeme posljednje neprijateljske ofanzive, postoji šovinistička mržnja, koju neprijatelj pokušava još više raspiriti.“ U izveštaju Okružnog NOO za Kordun, između ostalog se iznosi: “U hrvatskim selima osjeća se velik utjecaj ustaša, jer je Pavelić iz tih sela uspio mobilizirati  veliki broj ljudi...U Dugoj Resi naš uticaj je dosta slab iako tamo dopre naš materijal. Takođe u Karlovcu nemamo jačeg uticaja“. Za Liku je, između ostalog rečeno: “U gospićkom kotaru neprijatelj ima vojničku incijativu što se odražava i na političkoj situaciji, tako da oslobođeni krajevi gube povjerenje u NOV... a u općini Otočac još uvijek je jak uticaj ustaša, tako da je iz Prozora u prosincu 1943.godine pobjeglo 50 ljudi ka ustašama....U brinjskom kraju narod postepeno pristupa NOB, ali još  uvijek nemamo potpuni politički uticaj i primjećuje se da u tom kotaru rovare razni Mačekovi agenti.“  Za Hrvatsko primorje je rečeno: “U Hrvatskom primorju glavni problemi su dezerteri i loše ekonomsko stanje. U senjskom kotaru dezerterstvo se razvilo pod uticajem ustaša, a u drugim kotarima iz straha. Dezerteri koče jačanje NOP-a. Na otoku Krku dezerteri teroriziraju narod... Na otoku Pagu narod gaji nepoverenje prema NOV-i. U crikveničkom i novaljskom kraju razlikuju se gornji i donji krajevi. Gornji krajevi su uz NOB, a donji podležu uticaju neprijatelja. U Senju neprijateljska propaganda djeluje organizovano. Tako se često brišu naše parole i pišu ustaške....“ Za Gorski Kotar je između ostalog istaknuto: “Poslije neprijateljske ofanzive pogoršala se politička situacija. Veliki broj novomobiliziranih pobjegao je.“ [12] Svakako, što se tiče političke situacije, izveštaji propagandnih odelenja su najmerodavniji. Prema izloženom, u određenim hrvatskim regionima KPJ  i  ZAVNOH nisu uspeli pridobiti Hrvate za svoju stranu, bez obzira što je postajalo sve jasnije da će fašizam i nacizam izgubiti rat. Novomobilizovani Hrvati, većinom prinudno, beže prvim prilikama.... dešava se da iz onih hrvatskih krajeva gde je KP ostvarila vlast i gde su delovale institucije ZAVNOH, beže u ustašku vojsku. Rukovodioci KPH nisu uspeli da prevedu Hrvate na svoju stranu ni osnivanjem HSS u okrilju NOR. Najveći deo pojedinaca, koji su prilazili partizanima, bio je iz taktičkih razloga, a ne da se suprostave ustašluku i uključe u borbu protiv nacizma, još manje da bi zaštitili Srbe od uništavanja.

 

Izvršni odbor HSS je u aprilu 1944.godine predložio  17  svojih članova  za većnike ZAVNOH. Ulazak u tela ZAVNOH bio je tolerantniji prema Hrvatima, što je izazvalo protest ili suprostavljanje ponekog Srbina. Tako se dr Rade Pribićević[13] protivio da se Vanja Radauš, kandiduje u Predsedništvo ZAVNOH. Srpski predlozi u političkom smislu nisu imali velikih šansi. Takav odnos omogućio je, da se u razne partizanske institucije Hrvatske uvuku osobe ustaške orijentacije. Jasno je, da je njihova delatnost išla nauštrb Srba. Dešavalo se da su neke članove ZAVNOH, koji su pristupili, pa nakon izvesnog vremena pobegli, morali brisati. No, pored sve tolerancije, neke su morali izbacivati iz ZAVNOH. Tako su, što izbačeni ili pobegli, između II i III zasedanja ZAVNOH, sledeći: “Stjepan Grgurec, budući da se ustanovilo da je bio član Pavelićevog sabora. Brisan je na sjednici Izvršnog odbora 9. XI 1943. godine. Doktor Petar Burić, odvjetnik iz Poreča u Istri, budući da je za njemačke ofanzive napustio Istru i oselio se u Italiju. Ljudevit Sinčić, trgovac iz Matulja, budući da uopće nije sudjelovao u Narodno-oslobodilačkom pokretu, već je sve vreme bio zatvoren u Istri. Doktor Ivo Smolčić, advokat iz Sinja, radi prelaza ustašama. Srećko Štifanić se povukao iz redova NOP-a“[14] Kako je ulazak Hrvata u tela ZAVNOH bio krajnje tolerantan, tako se dešavalo da su u ZAVNOH ulazile ustaše i bivši pripadnici Pavelićevog sabora.

Na III zasedanju ZAVNOH-a, Stanko Opačić Ćanica podneo je izveštaj o organizaciji antifašističke  vlasti u Hrvatskoj. On je izneo da u hrvatskim regionima, kao što su Moslavina, Podravina, Hrvatsko Zagorje, deo Slavonije, Banije pa i Like napadaju sedišta NOO, vešaju i ubijaju odbornike.[15] Istaknuto je da su se okružne vlasti razvile samo u srpskim krajevima, a to govori o stepenu NOR u hrvatskim krajevima gde se tek organizuju  ili se trebaju organizovati.[16] Naprimer, predstavnik Hrvatskog Zagorja priznao je da je njegov region počeo poslednji pristupati NOB.[17] Zanimljiva je konstatacija Ivana Skubića, predstavnika Zagrebačkog okruga, koji je između ostalog rekao i sledeće: “Narod je uvjeren da su Srbi prvoborci, da su Srbi narod koji snosi danas najveći deo tegoba borbe.“[18] Ovaj predstavnik Zagrebačkog regiona priznaje u maju 1944.godine da Srbi još uvek snose najveći deo tereta borbe. Ta uloga snošaja tereta, kod srpskog naroda imala je za posledicu: mnogo bolesnih, stradalih i na desetine hiljda gladnih, protiv čega je srpski narod počeo negodovati na razne načine. Zbog toga dolazi do tzv. Kordunskog procesa, suđenja srpskim intelektualcima i borcima, koji su se suprostavljali žrtvovanju srpskog naroda i uništavanju srpstva i pravoslavlja. Kad su Hebrang, Krajačić i ostali procenili da su dovoljno pripremljeni, odlučili su se početkom maja 1944.godine na njihovu likvidaciju, bez obzira što su ovi imali podršku među srpskim narodom. Optužba je bila već klasična za likvidaciju Srba, da se radi o pročetničkim elementima. Rukovodstvo Hrvatske svesno neviđenog žrtvovanja srpskih krajeva i opravdanog revolta nudi obećanja koja nikad neće ispuniti kako u ratnom tako ni u     mirnodobskom (ocijalističkom M.D.) periodu. U dokumentima Ekonomskog odelenja ZAVNOH, mogu se naći na više mesta, razni planovi o obnovi stradalih srpskih krajeva, pa je istaknuto i sledeće: “Jedan od najvažnih problema za rešenje, za koga moramo već sada posvetiti veliku brigu, jest obnova zemlje. Najviše je stradao Kordun, zatim Lika, Banija i Gorski Kotar, te neki djelovi Slavonije.“[19] Shodno navedenom, na III zasedanju Zavnoh doneta je i „Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske“, gde je u članu 1 istaknuto: “Hrvatski i srpski narod potpuno su ravnopravni“. U članu 2 je navedeno: “Svi građani federalne države Hrvatske jednaki su i ravnopravni pred zakonom bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovjest.“[20]

Bez obzira što se antifašistička borba uglavnom odvijala u srpskim regionima avnohovske Hrvatske a vojničku strukturu (partizane) činili uglavnom pripadnici srpske nacionalnosti, dakako ne osporavajući ni udeo Hrvata koji je u ovom periodu  bio velika manjina, sve iole značajnije funkcije pod rukovodstvom KPH obavljali su pripadnici hrvatske nacionalnosti, što svakako nije slučajno.

  Između II i  III zasedanja ZAVNOH, tj.od 15.oktobra 1943.godine do 9. maja 1944. godine u KPH i  ZAVNOH ili ratnoj skupštini (delio se na odeljenja i odseke, plus razne komisije i drugo) su držali pod kontrolom oko 25. razno raznih funkcija.

Srpsko stanovništvo Like, Korduna, delova Banije i Gorskog kotara je leti 1944. godine i dalje snosilo najveći teret NOR i upadalo u sve težu bedu. Polovinom 1944.godine glavni problem KPH, vojnog rukovodstva i svih struktura ZAVNOH  bio je taj da se primiče rat kraju. Ishod je bio na vidiku, a hrvatsko stanovništvo se masovno prestrojava.Još uvek nisu prihvatili okrilje KP, nego su bili i dalje vezani uz nacizam i ustašku državu, a što neminovno propada. Pored svih pokušaja poziva i proglasa, ne uspeva se. To brine Josipa Broza, Vladimira Bakarića, Andriju Hebranga i ostale. Shodno tome, 18.maja 1944.godine  održana je konferencija predstavnika KPH, HSS, “Srpskog“ kluba većnika ZAVNOH, USAOH, AFŽ Hrvatske i mnogih pojedinaca izvan navedenih struktura. To su grupe koje su sačinjavale Narodni front Hrvatske. Neke od tih grupa su stvorene s ciljem, kao i NF da se među ostalim razlozima privuku Hrvati u partizanski pokret.Čelni ljudi KPH su držali apsolutno sve pod kontrolom bez obzira na različite forme. Htelo se, da se od NOF Hrvatske stvori „svenarodna“ politička organizacija. Na konferenciji je izabran Izvršni odbor NOF Hrvatske, za predsednika je izabran Vladimir Nazor. Da bi, donekle, „opravdali“ puno puta dato obećanje rasterećenja srpskih krajeva, odnosno  neprihvatanje Hrvata antifašističke partizanske  linije i KP, istrajavalo se na optužbama određenih komandi partizanskih vojnih i civilnih struktura, da je za to„kriva“ nepravilna politička linija, što je bilo u potpunosti netačno.

Krajem augusta 1944. godine na Baniji i Kordunu ponovo harače bolesti tifusa, malarije, svraba što je zahvatilo na hiljade ljudi.[21] Istovremeno osetile su se posledice nekritičkog prijema Hrvata, pre svega u institucije ZAVNOH, što je uslovilo razne izdaje ili rad za neprijatelja ubačenih pojedinaca. Poznat je slučaj apotekara Burića gde se desilo sledeće: “U Glini je završena istraga protiv apotekara  Burića, te je isti kažnjen na godinu dana prisilnog rada, radi izručivanja utrška apoteka neprijatelju.[22] Takvih  je slučajeva bilo više. Ostaje upitno kako bi prošao za isti prestup neki predstavnik srpske nacionalnosti ?

   U drugoj polovini 1944.godine došlo je do značajnijeg prilaska Hrvata u partizanske redove, ali pre svega u tela NOR. Sve više ih je uviđalo da nemaju drugog izbora a i partizani su zauzimali određene hrvatske regije. Međunacionalni problemi ostajali su isti ali su se pojavljivali novi. Tako se dašavalo da u hrvatskim zauzetim mestima partizane dočekuju neprijateljski. Ulaskom partizana  u neko hrvatsko mesto zaticane su  biblioteke i prodavnice knjiga sa brojnom ustaškom i nacističkom literaturom. Dešavalo se da su neke od njih uništavali partizanski borci na licu mesta. Hrvatsko stanovništvo se žalilo partizanskim vlastima na te postupke. Vlasti su odmah propisale pravila po kojima je takav postupak bio zabranjen partizanskim jedinicama.[23] Bio je krajnje tolerantan pristup prema bivšim činovnicima iz NDH. Zbog toga se desilo da su bivši činovnici NDH, zadominirali i u novim partizanskim strukturama posle oslobođenja. Odelenje za pravosuđe je 14.septembra 1944.godine, poslalo oblasnim i okružnim NOO direktivno pismo da prilikom preuzimanja pravosudnih ustanova, ostaju svi činovnici osim dotadašnjih šefova.[24]

Ma koliko god su Hrvati prilazili partizanskim redovima, vidjevši sigurnu pobjedu, najveći deo je izbjegavao mobilizaciju u partizansku vojsku do kraja rata. Pored poznate im parole, “da će velike sile odlučiti o svemu“, opravdavali su se, navodno, da se boje povratka Kralja Petra; zatim da će biti u partizanskim redovima ubačeni u najžešću vatru.[25] Pored svega, u oblasti Slavonije i severne Hrvatske, u periodu od 15. augusta do 5.oktobra 1944.godine, još uvek nije bila uspostavljena vlast NOO,[26] što govori o stepenu razvitka novih vlasti u određenim hrvatskim regijama. NOO i vojnim jedinicama je prezentovano, pre svega, propagandno odelenje, a i ostali shodno direktivi, da Hrvati jedva čekaju partizansku vlast i da su pod ustašama zarobljeni. Zapravo, bilo je sasvim suprotno, što je mnoge partizane srpske nacionalnosti zateklo, koji su propagandu prihvatali zdravo za gotovo. Hrvatski narod  ih je dočekivao neprijateljski. Ako su imali prilike, ubijali su članove NOO, a  zatim i partizanske vojnike iz zasede. Ovi  postupci su remetili miran odnos vojnih jedinica prema hrvatskom narodu što se javljalo kao uslovna reakcija. U  ZAVNOH i njegova tela, naročito u 1944.godini, ušlo je dosta Hrvata, bivših činovnika NDH, što je još više stvaralo međunacionalni jaz.[27]

  Krajem 1944.godine, partizani su intezivnije počeli zauzimati određene hrvatske krajeve.Uspostavljanje partizanske vlasti, pretpostavljalo je nove kadrove. Nisu ih imali u mnogim hrvatskim regionima, jer su tamo imali malo svojih pristalica. Na neoslobođenim ili poluoslobođenim hrvatskim krajevima, NOO, ne samo da nisu funkconisali, nego ih je bilo teško uspostaviti i na oslobođenoj teritoriji.Tako se civilna vlast krajem decembra 1944.godine veoma teško uspostavljala u Dalmaciji, a što je objašnjavano da se povukla pred zahvatom vojske.[28] Civilna vlast gotovo da nije postojala, povukla se pred vojskom, jer je tretirana kao nešto strano i neprijateljsko. Bez obzira što se rat bližio kraju, zauzimani su i dalje stavovi da na čelo određenih službi moraju biti Hrvati. Tako je na sednici odelenja ZAVNOH, zauzet stav za upravljanje Odeljenjem unutrašnje uprave: “Stevo Krajačić je naglasio da za v.d. odjelnog predstojnika treba biti Hrvat“.[29]

Partizanske jedinice iz srpskih krajeva  otišle su po celoj Jugoslaviji, jer su Srbi 1945.godine bili masovno u partizanskoj vojsci, a njihovi krajevi i narod ostali ne zaštićeni. To se vidi i iz izveštaja januara 1945.godine, gde se, između ostalog navodi: “Ustaše svakodnevno pojačavaju teror..., a prilikom prodora na oslobođene teritorije skoro svagdje pokolju sve što im dođe do ruke“...“U vezi time nameće se problem organizacije zaštite naroda,....a na nekim mjestima i privremene evakuacije.“[30] Zaštita Srba na terenu više je bila formalna nego stvarna. Ljudi koji su prišli NOR iz ustaških krajeva, nikad nisu štitili Srbe. U srpskim regionima nije bilo mesta iz kojeg narod nije morao da beži.[31] Na konferenciji predsednika  i referenata odeljenja tehničkih radova i obnova, održane 28.decembra 1944. godine, raspravljalo se o izgradnji popaljenih sela.[32] Ovde je još jednom nagoveštena pomoć Srbima u miru i to ne samo izgradnjom bajti, nego i čitavih sela, sa znatno boljim uslovima.

 

U januaru 1945.godine još uvek nema masovnog prilaza Hrvata partizanima, osim u osvojenim mestima i to prinudno.U izveštajima i iz tog vremena, nalaze se opravdavajuća obrazloženja gde se pronalaze razlozi, zašto se to nije desilo.Upustva u kojima je objašnjeno, koje delatnosti spadaju u neprijateljstva, dovodila su prilično velik broj Hrvata u nepriliku. Zbog Hrvata je data amnestija svima koji se do 15.januara 1945.godine priključe NOV. Međutim, ni u februaru 1945.godine stanje se nije bitno menjalo kod hrvatskih krajeva.Dolazilo je do nesuglasica između raznih tela i vojnih ustanova. Nekritičko prihvatanje bivših činovnika NDH  u nove organe vlasti, stvorilo je problem sudstva u Dalmaciji, Slavoniji... Zbog tolerancije prema njima, oni su počeli delovati neprijateljski i organizovano, te samim tim postali opasni za novi režim,[33] što se, zapravo, dešavalo u svim hrvatskim krajevima. Izbegavano je priznavanje stvarnosti. Vlast se nije mogla organizovati i uspostaviti u novooslobođenim hrvatskim krajevima, zato što nije imala podršku od naroda. Tumačenja i obrazlaganja da je organizacija vlasti podbacila, nerealna su i netačna.[34] Opraštanje i tolerancija, bio je put pridobijanja hrvatskih masa. Kad se to desilo, shvatilo se da da velika grupa pravnika i dalje radi po svome, protivi se organizovano određenim zahvatima nove vlasti. Naprimer, advokati su se, pod novim organima vlasti, stavili direktno u službu NDH, braneći ustaške zločine, otvoreno su negirali AVNOJ, ZAVNOH i njihove odluke.[35] Takav vid suprostavljanja novom režimu od strane Srba, bio je nepojmljiv, a da se i desio, završio bi po njih, krajnje represivno.Zbog otvorene delatnosti protiv nove vlasti, 5.marta 1945.godine predloženo je ukidanje Zakona o advokatima, koji je potpisao javni tužilac Jakov Blažević.Zapravo, novi režim  nemajući kud, morao se obračunati sa advokatima.[36] Kroz brojna dokumenta, vidi se da politika KP i NOR nije prihvaćena u hrvatskim krajevima. Oni su prinudno „prihvatali“ NOR, kada su ih partizanske jedinice zauzele.

 

Iz izveštaja Povereništva prehrane ZAVNOH u februaru 1945.godine vidi se da su srpski krajevi i dalje u teškom stanju i da još uvek snabdevaju veliki deo vojske.[37] Pored  svih nedaća u ovim krajevima, bila je u potpunosti opljačkana stoka. Preostali deo je dat vojsci na upotrebu, a taj je bio toliko iscrpljen da je počeo ginuti, tako da narod nije imao čime obaviti prolećnu setvu.[38] Izveštaj iz polovine marta 1945.godine govori o haotičnom stanju da se iz tih krajeva ne može više opskrbljivati vojska jer treba pomagati narod da se prehrani, što se vidi i iz jednog izveštaja: “Gorski kotar, Lika, jedan deo Korduna i Dalmacije su tokom rata potpuno iscrpljeni, po neprijatelju opljačkani, a i zadnje rezerve hrane predane su za potrebe NOV-e.Pored toga su sela Like, Banije, Korduna, Gorskog kotara velikim djelom popaljena. Iz tih krajeva, ne samo da nemožemo opskrbljivati vojsku,nego moramo gotovo svo stanovništvo pomagati u hrani.“[39]

 

Narodna vlada Hrvatske formirana je u Splitu. Nedelju dana posle formiranja vlade 22.aprila 1945.godine, doneta je „Deklaracija Narodne vlade Hrvatske“. U jednom stavu vladine deklaracije, navedeno je: “Narodna vlada Hrvatske smatra svojom dužnošću naglasiti ono ogromno učešće Srba iz Hrvatske u zajedničkoj borbi protiv okupatora i njihovih slugu, i istaknuti njihovu ulogu PRVOBORACA kao i pomoć, koju su kod dizanja hrvatskog naroda u borbi ukazali; Narodna vlada Hrvatske će o tome voditi računa i brižno ostvariti prvu tačku Deklaracije o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske zemaljskog antifašističkog vjeća narodnog oslobođenja Hrvatske o ravnopravnosti Hrvata i Srba“[40]

 

U novoslobođenim hrvatskim krajevima, civilna vlast nije uspevala u tim krajevima da ispuni svoje zadatke. Hrvatsko stanovništvo u nekim regionima, nije imalo osećaj vojničkog poraza, zbog opreznog pristupa prema njima, što je uslovilo da dobar deo stanovništva nije prihvatao novu stvarnost.Zbog takvog odnosa, u nekim hrvatskim mestima se dalje u junu 1945.godine, nezavisno od oslobođenja, prodavala ustaška literatura. Kao što je istaknuto, knjižare i knjižnice bile su zaštićene odlukama viših organa ZAVNOH, navodno od vojničkog uništavanja kao „kulturnog blaga“.  Posle određenih protesta, ipak je došlo do naredbe Ministarstva unutrašnjih poslova NVH, 3. juna 1945.godine, kojom se zabranjuje rasturanje ustaške fašističke literature.[41]Civilni organi su bili sastavljeni, naročito u hrvatskim sredinama, od novopridošlih tokom 1944 i 1945.godine. Njihov sastav je bio shodno nacionalnoj strukturi mesta ili regiona. Tako se ne mali deo tih struktura, sticajem istorijskih okolnosti našao u partizanskim telima i organima vlasti. Dok su se ostali „kontrarevolucionari“ bili vojnički poraženi, to se nije na takav način desilo vojskama NDH. Službenici NDH su primljeni masovno u novi aparat vlasti, čak i oni koji su unapređivani u ustaškoj državi, što znači da su imali zasluge, samo im to nove vlasti nisu uračunavale.[42] I pored sve tolerancije, rukovodioci nisu čitav rat uspeli pridobiti hrvatske mase, iako su verovali da će zbog njihove politike, vođene shodno hrvatskim interesima, preći na njihovu stranu. Masovni prelazak Hrvata na antifašističku stranu pod okrilje NOP nikad se nije desio, ako ne računamo krajeve koji su vojnički osvojeni pred kraj Drugog svetskog rata.U takvoj poziciji, nemajući izbora, hrvatski komunistički predvodnici su se morali politički obračunati sa ostalim hrvatskim politikama. Teško je bilo premostiti tu razliku, jer daleko najveći broj Hrvata nije bio za nikakvu Jugoslaviju, bez obzira na stranačko-politički predznak.

Katolička crkva, veoma moćna i uticajna među hrvatskim masama, nikada nije bila za Jugoslaviju. O ustaškom pokretu ne treba trošiti reči. Hrvatska seljačka stranka i Maček, također nisu bili za Jugoslaviju.Značajan razlog je i sama borba. Partizane su vodili politički Hrvati, a velika većina boraca su bili Srbi, i ta je vojska, kod mnogih, tretirana dosta dugo, kao srpska. Pored toga, Hrvati su zastrašivani komunizmom. Komunistički rukovodioci u početku i tokom rata, nisu baš imali najjasniju predstavu, kako će to novo društvo izgledati. Također, veoma značajan razlog bio je što su mnogi Hrvati ogrezli u strašne zločine nad Srbima, pa ni sami nisu verovali u više moguće zajedništvo.Značajan razlog je bio i taj, da su određene političke strukture očekivale od zemalja zapadne demokratije da neće dozvoliti uspostsvljanje komunizma u Hrvatskoj.

   Kao što je poznato, Andrija Hebrang je „potisnut zbog utvrđenog antisrpstva“ a posle njega čelna struktura KPH postaje dr Vladimir Bakarić. Njegov prvi otvoreni istup protiv HSS, ustaške doktrine, nekih ljudi Katoličke crkve, desio se na sednici Predsedništva ZAVNOH 14.aprila 1945.godine u Splitu, gde je podneo referat kao sekretar JNOF Hrvatske i njegovim izveštajem kao predsednika Narodne vlade o političkim prilikama i radu vlade od III do IV zasedanja ZAVNOH. I u tom obračunu, Vladimir Bakarić je štitio Hrvate. Nije ništa loše kad čovek štiti svoj narod, to trebamo smatrati normalnim, ali kad ga štiti istorijskim neistinama, koje idu na uštrb drugog naroda, u ovom slučaju Srba, to je bilo vrlo opasno po njih. Čelni čovek komunističke pozornice Hrvatske je u tom obračunu rekao i ono što je čitavo vreme rata bilo pomalo pritajeno. Bakarić konačno priznaje u aprilu 1945.godine da kvislinške jedinice, pre svega ustaše i domobrani, i dalje se žestoko i žustro bore: “Uprkos očiglenoj propasti nemačkog fašizma borbenost okupatorovih kvislinških borbenih jedinica ne opada bitno. Nema još znakova većeg rasula u njihovim jedinicama, niti pomanjkanja volje za borbu u tim jedinicama.“[43] Istakao je da se Pavelićevo desjstvo smanjuje samo na onom prostoru koje su preuzele jedinice NOR, te da se njegov broj vojnika smanjuje proprcionalno prostoru, ali da ima još oko 70.000 vojnika pod ustaškim komadantima.[44] Dakle, to su bile još jake koncetracije Hrvata. Druge nacije nisu imale tako jaku koncetraciju na strani nacizma, pogotovo ne 1945.godine. To su bile manje grupacije, što, zapravo, govori o nacionalnim opredeljenjima. Koncentracija hrvatskih snaga pred kraj rata, bila je toliko brojna i zbog toga što partizanske jedinice i nisu sve do pre oslobođenja imale veće vojne zahvate protiv vojske NDH. Tako se do maja 1945.godine očuvala velika koncentracija ustaša i domobrana. Vladimir Bakarić je, dalje, objašnjavao: “Kod nas u Hrvatskoj ustaše, ti okupatorovi sluge-nisu s tom politikom istrebljivanja povezani samo time što njihovim trupama zapovjedju Njemci. Oni se i sami našli na istoj liniji.“ [45] Čudno je da je Vladimir Bakarić, otkrio tek 1945.godine da su se ustaše i same našle  na istoj liniji s Nemcima. Uloga Nemaca pri likvidaciji Srba ne možemo, niti smemo, braniti kao direktne zločince kao i one koji su bili nadređeni ustašama. Ali ne mogu se ustaška zločinstva pokrivati samo nemačkom komandom, jer je to prebacivanje odgovornosti sa ustaša na Nemce.Ustaše su par puta više učinile zločina nad Srbima, nego Nemci. Mnogi zločini su učinjeni bez nemačke komande. Bilo je i momenata, kad Nemcima nisu odgovarala ustaška zverstva nad Srbima, a i slučajeva kad su se zgražavali nad njihovim zločinima. Bakarić je izneo podatak da ustaše čuvaju određene svoje oficire, verovatno predviđene za gerilski rat u mirnodopsko vreme.[46] On je žestoko napao HSS i priznao da nisu pridobili njen vrh, te da oni i dalje rade za ustaše.[47] Tako je spoj ustaša, HSS, zatim Hrvatske katoličke crkve, ostao na istoj strani i borio se za iste ciljeve, nezavisno od njihovih političkih razlika. Vladimir Bakarić je napao pojedince iz Hrvatske katoličke crkve, ali je i dalje, kao celinu branio, pa između ostalog naveo: “U toku kampanje što veće mobilizacije, ustaše čine nove napore za povezivanje katoličke crkve za svoje planove i za korišćenje njenog autoriteta za mobilizaciju. Ne mislim ovdje na istupanje relativno ipak iznad očekivanja brojih ustaških izdajničkih špijuna, zlikovaca, koji nose redovničko i svećeničko ruho.“[48] Bakarić se i ovde odmiče od istine, iako mu je dobro poznato da je Katolička crkva u Hrvatskoj stvarala ustaške organizacije između dva svetska rata. Zatim, da su i katolički sveštenici bili organizatori ustaške NDH,  a mnogi i obavljali ustaške dužnosti. No pritješnjen, ipak je morao priznati da je iznad očekivanja, veliki broj sveštenika bio u ustašama. On Katoličku crkvu u Hrvatskoj, kao celinu oslobađa od odgovornosti iako je 24.marta 1945.godine izdat „prosved katoličkog episkopata protiv sustavnog ubijanja i mučenja neovisnih svećenika i vjernika.“ Protest je potpisao Poslovni odbor Predsedništva biskupskih konferencija kojeg su činili: Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, zatim poznati zlikovac iz Sarajeva Ivan Šarić, fra Jozo Garić, biskup banjalučki, dr Antun Akšamović, biskup  iz  Đakova, dr Janko Šimrak, fašist iz „Hrvatske straže.“ Oni su se suprostavljali suđenju zločincima hrvatske nacionalnosti, izvrćući istinu, shodno svojim potrebama. Odlučujući ljudi KP bili su tolerantni. Nikakvi zločini nisu vršeni nad hrvatskim sveštenicima i intelektualcima, samo zato što su bili hrvatske nacionalnosti i katoličke veroispovesti. Bilo je dosta zločinaca i iz tih struktura, kojima su kasnije u ratu nedela oproštena. Predstavnici biskupske konferencije su na providan način, opravdavali učinjena zlodela: “dok Hrvati još nisu imali nijedne puške u svojim rukama, već su odgovorni neprijatelji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima navještavajući zato i istrebljanje našem narodu. Poslije toga, našli su se na žalost i među Hrvatima ljudi koji su prihvatili borbu istim načinom.“[49] Ovo je pokušaj opravdavanja učinjenih zočina nad srpskim narodom. Politika NDH je sledila politiku Ante Starčevića, Josipa Franka i drugih, zatim programa iz Ustaških načela, ustaše su još u emigraciji stvorili planove za uništavanje Srba, Jevreja, Cigana, ali i pojedinaca ili grupa iz ostalih nacija, koji ne budu prihvatali njihovu politiku. Formiranjem NDH 1941.godine, krenulo se u realizaciju prethodno navedenog programa. Da je to tako, iznosim relevantnu izjavu: “Odmah nakon osnutka NDH, formirana je u Zagrebu ’Ustaška nadzorna služba’ (UNS), čije Ured III bio zadužen sa organizacijom Koncentracionih logora. Ideja za formiranje konc. logora potekla je još iz prve emigracije.Znam da su Pavelić i mnoge istaknute ustaše još za vrijeme boravka u Italiji dogovorili o raznim načinima i sredstvima sa kojima bi izvršili likvidaciju srpskog stanovništva u Hrvatskoj...“[50]Vladimir Bakarić je perfidno i ne dobronamerno prenosio njihova opravdanja za učinjena zverstav nad Srbima. On ih lično ne potvrđuje, ali i ne poriče, iako je dobro znao istinu. Kao što je već istaknuto, u tom periodu  Srbi nisu izvršili nikakva zlodela. Uostalom, u svim tim optužbama nikad i nigde nije navedeno gde su u to Srbi u to vreme učinili zlodela. Ovom izmišljotinom pokušavalo se opravdati neviđeni masakr učinjen nad srpskim narodom, kojeg je podržavala, pored ostalih političkih struktura i Hrvatska katolička crkva. Katolički sveštenici su svoju ulogu objašnjavali, da su poštovali volju hrvatskog naroda. Ako je NDH bila po volji hrvatskog naroda, tj.samostalna država što se ne može poricati, ali se ne može opravdavati istrebljenje druge nacije i učešće u tome, naročito ne izmišljotinama. Interesantno je rezonovanje Vladimira Bakarića. On okolišari, te se, tobože, zgražava da su među potpisnicima i tvorci nedela, pa ističe: “Tim više što se među potpisnicima nalaze poznati duhovni oci izdaje i nedjela Šarić i Šimrak.“[51] Čudno je to, što on, određene izdvaja, kao da su drugi potpisnici u tom smislu bili bolji. On izbegava spomenuti čelnog čoveka Alojzija Stepinca, koji je bio nadređen Šariću i Šimraku. Ako je to bilo zbog političke kombinatorike, koju su čelni ljudi KP imali sa njim, nezavisno od njegove uloge prema Srbima. To samo govori o bezobzirnom odnosu prema njima i da njihovu sudbinu za pojedine rukovodioce KP nije bila toliko bitna. Bakarićeva tvrdnja, da se radi o nekolicini biskupa je netačna.[52] Njemu smetaju tvrdnje da je hrvatski narod izdao Kraljevinu Jugoslaviju i masovno prihvatio državu vezanu za Hitlera, a takva država nije mogla biti drugačija nego zločinačka. To je bila istina. On pokušava prikriti, da bi amnestirao, donekle, Hrvate za učinjena nedela pod režimom NDH. I dosadašnja „istorijografija“ je nametala netačnu činjenicu, takođe, tvrdeći da Hrvati nisu masovno prihvatili NDH i ustaški režim. Valjda je tačnija konstatacija za Hrvate na osnovu ogromne većine, nego na osnovu velike manjine. Bakarić nemerno izbegava istinu, tvrdeći da je izdati „Prosvjed“ samo potreba ustaške politike, a ne i Hrvatske katoličke crkve. On to smatra „sitnom“ pojavom. Vladimir Bakarić je napadao i ustaše sa konstatacijom da su podelili sudbinu svojih gospodara i da se sva ta rulja zločinaca uputila prema zapadu, zatim da su očekivali sukob zapadnih saveznika sa SSSR.

 

Malo je istorijografiji poznato da su Broz i ostali hteli da u zemlji ostane „zavedeni“ Vlatko Maček, da su poslali svog prestavnika da ga nagovori da ostane.[53] Posle razgovora sa Vlatkom Mačekom, partijski predstavnik je obavestio nadležne da Maček, ipak odlazi. Povodom toga Vladimir Bakarić se kritički obrušio na Vlatka Mačeka, te je između ostalog, rekao: “Ovo nam potpuno potvrđuje da je bjeg dr Mačeka bio dobrovoljan, da je sa strane Narodnooslobodilačkog pokreta bilo poduzeto sve, da se doktor Maček obavijesti o pravom stanju stvari i paralizuje eventualne iluzije i kriva shvaćanja, koja je mogao živeći u ustaškoj sredini-steći, te je svojim bjegom samo zapečetio onu politiku, koju je kroz čitavo vrijeme okupacije zastupao, a koja je hrvatskom narodu donjela toliko štete.“[54] Neverovatno je koliko su Josip Broz, Vladimir Bakarić i ostali hrvatski rukovodioci bili bezobzirni prema Srbima, koliko su bili spremni da žrtvuju srpski narod. Nisu tokom rata uspeli pridobiti većinu hrvatskog naroda, osim prinudno i posle poraza određenih regiona. Hrvatska vlast NDH se nije htela predati, kao ni vođe HSS Vlatko Maček, najuticajnija politička ličnost Hrvata do 6.aprila 1941.godine. Ako pokušamo da uvažimo pridobijanje Mačeka kao političku potrebu, to je, ipak, bila krajnja bezobzirnost prema srpskom narodu, jer je on čovek koji je pomogao da se uspostavi ustaška država, pozivom hrvatskom narodu na poslušnost Anti Paveliću, tj.onima koji su odlučili da unište Srbe. On je Paveliću 1941.godine predao svoje seoske i gradske poluvojničke organizacije i tako uspostavio ustaški državni aparat. Kakvog li cinizma, kada Vladimir Bakarić objašnjava, 24.jula 1945.godine da su preduzeli sve da spase Mačeka, da ga odvrate od bjega, navodno da mu objasne, jer je mogao steći „kriva“ shvatanja, živeći u ustaškoj državi. Bakarića i ostale nije interesovala činjenica što je Maček davno pre 6.aprila 1941.godine znao ko su ustaše i kako će rešavati srpsko pitanje. Priča o Mačekovoj zavedenosti je pokušaj obmane Srba, što nije bila retka pojava u okrilju NOR. U istom tekstu, a posle neprihvatanja Mačeka da ostane, Bakarić revoltirano priznaje, da je to nastavk politike koju je vodio tokom rata. Sad odjednom, Vladimir Bakarić zna kakvu je politiku vodio doktor Vlatko Maček tokom rata, a pre je „mislio“ da je bio zaveden. Josip Broz, Vladimir Bakarić i ostali su, zapravo, obeščašćivali Srbe, partizanske borce, a naročito rukovodioce, priuštivši im da se nađu u društvu sa zločincem Alojzijem Stepincem, koji to zahvaljujući Brozu, Bakariću i ostalim nije proglašen a čim se danas manipuliše, i iznosi kao argument pred javnošću. To je čovek koji je i pre Drugog  svetskog  rata bio na zadatku  uništavnja pravoslavlja. Kakvu je nameru imala katolička crkva između dva svetska rata, najbolje se vidi iz misli Alojzija Stepinca, koji je 1934.godine posetio Vojvodinu i Beograd, te povodom toga zapisao: “Da je veća sloboda i dovoljno radnika Srbija bi za dvadeset godina bila katolička.“[55] Uoči Drugog svetskog rata, čelni čovek katolicizma u Hrvatskoj, naveo je u svom „Dnevniku“ i sledeće: „Najidealnije bi bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca tj. da prignu glavu pred Namjesnikom Kristovim Sv.Ocem.“[56] Alojzije Stepinac je naveo iskrene namere svoje crkve. No, jedno je činjenica, taj program, namera nije njegov „proizvod“, već je iza tih planova, svakako stajao Vatikan, a on ih je samo disciplinovano izvršavao. Predstavnici katoličke crkve, imali su zapaženu ulogu u razoružavanju vojske Kraljevine Jugoslavije, kao što su imali veliku ulogu u konstituisanju i uspostavi vlasti Nezavisne države Hrvatske. Evo što je izjavio, naknadno, jedan od najpoznatiji hrvatskih komunista Jakov Blažević, koji je bio javni tužioc u suckom procesu protiv Ajojzija Stepinca: “Stepinac je odmah izdao okružnicu, u kojoj je konstituisan program kako da se crkva drži i podupire temelje Pavelićevu režimu. Još pre rata, crkva je pomagala da se u Hrvatskoj stvori križarska organizacija sastavljena od fanatizovanih studenata i malograđana. Ta se križarska organizacija, po nalogu Stepinca priključila ustaškom pokretu i mnogi od njih su postali najzadrtiji koljači. Mislim da sve ovo nismo jasno uočili 1946.godine za vreme Stepinčeva procesa. Tada smo videli samo nešto od toga, ali ne tako jasno kao danas, u dokumentima koje smo u međuvremenu otkrili.“[57]

 

Rukovodioci KP su hteli da se srpski partizanski predvodnici nađu sa još jednim takvim, kao što je trebao da bude Vlatko Maček. Čelni ljudi KP su se, ipak, morali obračunati i sa domobranima. Revoltirani što nisu prišli partizanskoj liniji, Bakarić ih je konačno tad nazvao pravim imenom ustaški ostaci, što su stvarno i bili.[58] On ih je optužio da su omogućili opstanak krvavog ustaškog režima i za učinjene zločine. Bakarićeva izjava o zločinima domobrana i prethodna pretpostavka da je Maček, možda bio zaveden od ustaškog režima, prilično je kontradiktorna. Vladimir Bakarić ni ovog puta ne odstupa od uhodane hrvatske šeme, tj. velikosrpske opasnosti i o Kraljevini Jugoslaviji kao tamnici naroda. On ističe: “Krivnju za to, što se tako velik broj našao u neprijateljskim redovima, nalazi se u prvom redu u strukturi  stare Jugoslavije, koja je bila tamnica naroda.“[59] Tvrdnje su poznate i sa njima se beži od stvarnosti i za sve optužuju Srbi. Hrvati su se organizovano borili protiv zatvaranja vojnika NDH u radne logore. Vladimir Bakarić je obećao da nisu i da neće biti izloženi represiji. Takođe, obećao je da neće doći pod udar ratnog zakona.[60] On je kritikovao pojedine predstavnike katoličkog sveštenstva da preko novina, po čitavoj Evropi, napadaju organe nove vlasti. Napadi se nisu svodili samo na javne prigovore, nego su organizovane i javne demonstracije protiv novih vlasti.[61] Najsnažnija je bila tzv. procesija Majci božijoj bistričkoj: “Mi smo dozvolili tu procesiju bez obzira na poznate nam činjenice, da se tamo sa strane izvesnih krugova organizovala jedna kampanja protiv narodnih vlasti, jedna kampanja koja je prvenstveno proustaška, što obzirom na sastav procesije nije nikakvo čudo.“[62]

Katolički krugovi se nisu mirili sa porazom, pa su organizovali ustašku kampanju protiv novih vlasti, svesni da je većina hrvatskog naroda uz njih. Bili su svesni i tolerancije novih vlasti prema njima. Pitanje je, da li je smelo doći u isto vreme do neke političke demonstracije u Srbiji ili u nekom drugom srpskom kraju? Ove činjenice su naterale Vladimira Bakarića da optuži katolički kler da spasavju i prebacuju ustaše.[63] Sve je učinjeno da kod Hrvata dođe do političke preorijentacije, pa se moralo ići i na određena raskrinkavanja, a što se dugo izbegavalo. To je bio žestok napad na Katoličku crkvu pred Hrvatima, da je podupirala fašističke ili, kako je naglašeno, nenarodne režime.Za politički neuspeh pridobijanja Hrvata na svoju stranu, Bakarić optužuje i partizanštinu u pogledu savladavnja zadataka, da je bilo niz nedopustivih propusta.Od onih da se ne poštuju više vlasti, te da se ne poštuje volja naroda i ne polažu računi narodu, tvrdeći da je to stvorilo ogromne poteškoće u sređivanju političkih prilika u zemlji.[64]

U vreme navedene kritike, demonstracija nove vlasti u hrvatskim krajevima ne znači ništa druigo, nego predati je u ruke neprijatelju, pogotovu što se to još tražilo dok čitava zemlja nije bila oslobođena. Kontrola komunističke vlasti od naroda u tim krajevima, bila je, zapravo, njena predaja neprijatelju. Srbi, onoliko koliko su je imali, rasformiranjem ili povlačenjem vojske, predavali su je, bez obzira na politički status i što su se oni upravo izborili za nju. Tako je partizanska vlast po regionima, predata shodno nacionalnoj strukturi.

 

ZAKLJUČAK

 

Posle Drugog svetskog rata išlo se na simetriju zločina, zato nisu vađene kosti iz jama. Komisija za ratne zločine...nije dovršila popis žrtava, tako su omogućene manipulacije s brojem ubijenog i  genocidom likvidiranog srpskog naroda. Shodno politici izjednačavanja, zločina i zločinaca, išlo se i na pisanje tada uopštenih naziva na antifašističkim spomenicima umesto precizniji naziva. Alojzije Stepinac nije proglašen ratnim zločincem uprkos merljivim nedelima, da bi se kasnije s tim politički manipulisalo, kao što i neki drugi iz hrvatskog režima NDH nisu uopšte odgovarali. U hrvatskom društvu, zbog navedenog pristupa nije došlo do denacifikacije (deustašizacije), pa je demokratija izazvala i rehablitaciju ustašluka. Na skoro svim skupovima HDZ, prilikom osvajanja vlasti, na kraju se peva o ustaškom poglavniku Anti Paveliću .“Demokratski“ vođa Hrvata dr Franjo Tuđman iskazuje antsemitizam i antisrpstvo u svojim knjigama pre bilo kakvog ratnog sukoba. Po preuzimanju vlasti, u Hrvatsku se vraćaju hrvatski nacisti (ustaše) među njima i komadant Koncentracionog logora Jasenovac Dinko Šakić i mnogi drugi.Neki su bili postavljeni i na određene političke fuknkcije kao Ivo Rojnica i.t.d. Danas je izmenjena i postava u Jasenovcu, sa nemerom negiranja genocida u ovom logoru. Sve skupa navedeno, falsifikovanje istorije, pre svega,  uticalo je da se u Hrvatskoj kod stanovništva masovno izmeni svest, pa mladi na raznim muzičkim i sportskim skupovima masovno nacistički pozdravljaju sa ispruženom desnom rukom. Ovo je posebno izraženo na nastupima poznatog hrvatskoh pevača Marka Petrovića Tomsona, koji ih podstiče u tom smeru. Intresantno je, što mnoge iznenađuje, da ovo meunarodna zajednica toleriše.

 

Istorijska je nepravda upoređivati četnike Draže Mihajlovića sa hrvatskim režimom Ante Pavelića. Neumesno je upoređivati ustaše i četnike što je učinio Brozov režim. Takva uporedba ne može izdržati naučni sud. Kao što je istaknuto, ovaj režim je išao na simetriju zločina, što je bila politička potreba Josipa Broza Vladimira Bakarića i ostalih. Tako su Broz i ostali oslobodili svoj narod, od odgovornosti za učinjena zlodela nad srpskim narodom tokom Drugog svetskog rata. Učinili su višestruko veće zločine nad srpskim narodom, nego Nemci a o Italijanima da i ne govorimo. Srbi su bili nosioci antinacističke i antifašističke borbe u Hrvatskoj, što je vidljivo i iz dokumenata ZAVNOH. Merljiva je činjenica, zašto nisu isti, hrvatski režim Ante Pavelića i srpski pokret Draže Mihailovića. Kao što je vidljivo, poktret Draže Mihailovića bio je antifašistički i oslanjao se na zemlje zapadne demokratije, dok je režim NDH objavio rat SAD i Vrelikoj Britaniji. Pitanje koje se politički najčešće zlorabilo, da li se ta politička opcija borila protiv nacističkih dražava. Treba objasniti optužbe, da su sarađivali sa Italijanima kada je za to bilo potrebe, jer su i oni štitili srpski narod od ustaškog režima. Oni su na teritoriju NDH štitili srpski narod, koji je bio osuđen na eliminaciju, zbog svoje verske i nacionalne pripadnosti, što je bio njihov prioritetan interes za razliku od partizana kojima to nikad nije bio prioritetan interse. Josipu Brozu i njegovoj strukturi, bio je prioritetan interse borba protiv monarhije i zauzimanje vlasti, odnosno stvaranje Jugoslavij po svom kroju. Pojam četnik, pri raspadu socijalističke Jugoslavije toliko je vulgariziran, apriori prihvaćen po obrascu NDH. Pa danas, ispada, da je četnik „svaki“ Srbin, koji ne prihvata ili ima primedbu na službenu hrvatsku politiku, koju posle raspada SFRJ, srpski narod nije mogao prihvatiti.

Pred nama je period borbe za istorijsku istinu o Srbima u Hrvatskoj, što nebi trebalo biti predmet političkih trgovina i manipulacija. Svaki režim, koji sakriva istorijsku istinu, nema dobre namere.

 

 

[1] Vlado Gotovac, „Novi list“, 21.VI 2000. god., Dušan Bilandžić, Povijest izbliza, Memoarski zapisi 1945-2005., Zagreb, 2006. str. 528

[2] Dušan Bilandžić, Sa naučnog skupa održanog u HAZU, Povijest izbliza, Memoarski zapisi 1945-2005., Zagreb, 2006, str. 681

[3] Odluka je objavljena u „Nedjeljnim vjestima“br.2, od 15. decembra 1941. U članku pod nazivom „Hrvatska stupila u rat“. Prepis se nalazi u Vojnom arhivu, ANDH, k. 239, reg. br. 16/5

[4] Igor Graovac, Otvara li demokratija mogućnost prestanka manipulacije stradalim? Primjer: razliku u utvrđivanju broja stradalih od četnika 1941-1945. u Hrvatskoj, Dijalog povjesničara-istoričara 4, Pečuj 20-22 oktobra 2000, Zagreb, 2001, str. 553-564.

[5] I. Graovac, isto

[6] I. Graovac, isto

[7] I. Graovac, isto

[8] I. Graovac, isto

[9] I. Graovac, isto

[10] I. Graovac, isto

[11] IHRPH, Zgb, ZAVNOH, L-XII/158-1944. g., Zapisnik sa konferencije Propodjela ZAVNOH, održane 10, 11. i 12. I 1944. g.

[12] IHRPN, Zgb, ZAVNOH, 1-XII/158-1944, Zapisnik sa konferencije Propodjela ZAVNOH, održane 10, 11. i 12. I 1944.g.

[13] IHRPH, Zgb, ZAVNOH, 6-XVIII/216-1944. g. Sjednica Izvršnog odbora ZAVNOH od 7. svibnja 1944. g.

[14] IHRPH, Zgb, ZAVNOH, 6-XIX/217-1944. g. Treće zasjedanje ZAVNOH (stenografski zapisnici), Izvještaj Verifikacionog odbora Andrija Bubanj.

[15] „na primjer u Hrvatskom zagorju ubijaju pravoslavne odbornike, hapse njihove porodice i pale im kuće. Kenfeljini bjelogardejci i petokolonaši u Podravini organizuju napade na sjedišta narodnooslobodilačkih odbora i bacaju bombe na njihove prostorije.  U Moslavini i Podravini povješano je po telefonskim stubovima duž pruge mnogo odbornika. Njemci i ustaše avionima napadaju i bombardiraju sjedišta NOO u Slavoniji, Baniji i Gorskom kotaru. Jednoj grupi uspjelo je upasti u kotarski NOO za Perušić i pobiti dobar deo članstva. U Bjelovarskom okrugu pohvatano je oko 100 odbornika“ (IHRPH, Zgb, ZAVNOH, 6-XIX/219-1944. g., Izvještaj Stanka Opačića Ćanice na III zasjedanju ZAVNOH-a o organizaciji vlasti u Hrvatskoj)

[16] Isto

[17] IHRPH, Zgb, ZAVNOH, Zapisnik III zasjedanja ZAVNOH-a

[18] Isto

[19] IHRPH, Zgb, ZAVNOH, Zapisnik III zasjedanja ZAVNOH, konstatacija u izvještaju Ekonomskog odjeljenja  6-XIX/217-1944. g.

[20] IHRPH, Zgb, ZAVNOH, 6-XIX/226-1944. g.

[21] Spomenica Vjetrom vijani

[22] IHRPH, Zgb, ZAVNOH-1944. g., Broj 864/44, 23/8-44, Izvještaj Odjeljenja narodnog zdravlja ZAVNOH-a Tajništvu ZAVNOH-a o radu Odjeljenja za srpanj od 20. kolovoza 1944. g.

[23] IHRPH, Zgb, ZAVNOH-1944. g., Odjeljenje narodne prosvjete ZAVNOH-a moli Predsjedništvo ZAVNOH da donese upute o postupku sa školskim inventarom i bibliotekama prilikom oslobođenja pojedinih mjesta, 27. kolovoza 1944. g.

[24] IHRPH, Zgb, ZAVNOH-1944. g., 574/24, IX

[25] IHRPH, Zgb, ZAVNOH-1944. g., 574/24, IX, Iz izvještaja od 29. rujna 1944. g.

[26] IHRPH, Zgb, ZAVNOH-1944. g., Br. 1454/44, Iz izvještaja Vjekoslava Kudelnjaka od 7. listopada 1944.g. Odeljenju pravosuđa ZAVNOH-a, između ostalog istaknuto je „Okružni NOO-i kao i svi niži NOO-i u okruzima Zagreb, Varaždin i Krapina ne djeluju kao vlast i na tim okruzima narodni sudovi nisu formirani“.

[27] Iz Zaključaka o hitnim sastancima donesenim na zajedničkom sastanku svih odelenja ZAVNOH-a održanom 10. studenog 1944. godine, AH, Zgb, ZAVNOH-1944.g.

[28] „Stanje u Dalmaciji bilo je nezadovoljavajuće... Civilna vlast uopće nije dorasla situaciji. Direktiva gotovo uopšte nema a ukoliko ih je bilo, nisu provedene... Civilna vlast u opšte nije došla do izražaja, povukla se pred zahvatom vojske“. (Iz okružnice Odelenja unutarnje uprave ZAVNOH-a, IHRPH, Zgb, ZAVNOH-1944, br.1697, 12.XII 1944.)

[29] Zapisnik sa sednice rukovodilaca odelenja ZAVNOH-a na kojoj je razmatrana organizacija i tekući rad određenih odelenja, IHRPH, Zgb, ZAVNOH-1944.

[30] Izveštaj Jakova Blaževića Predsjedništvu ZAVNOH o političkoj situaciji i organizacionom stanju i radu NOO u Lici posle neprijateljske ofanzive. Dana 5.I 1945. AH, Zgb, ZAVNOH, 21573

[31] Isto

[32] Zapisnik konferencije delegata Odjela tehničkih radova, poljoprivrede i obnove zemlje te okružnih NOO-a Korduna, Pokuplja i Cazina, na kojoj su razmotreni problemi planova izgradnje popaljenih sela i naselja. AIHRPH, Zgb, ZAVNOH, NV-37/3836

[33] Izveštaj Povereništva pravosuđa ZAVNOH-a Predsedništvu ZAVNOH-a o razvitku organizaciji i radu sudova i sudske uprave od srpnja 1943. do 10 veljače 1945. godine, AIHRPH, Zgb, NV-38/4043, Povjereništvu pravosuđa, broj 200/45 dana 10.II 1945.

[34] Isto

[35] Odgovor Povjereništva pravosuđa ZAVNOH sadržajem novih zakonskih propisa, koje bi imao donijeti AVNOJ kao središnje zakonodavno tjelo od 1.III 1945, AIHRPH, Zgb, NV-39/4215

[36] AIHRPH, Zgb, NV-39/4269, Javno tužilaštvo federalne Hrvatske br. 9/45, dana 5.III 1945. godine

[37] Povjereništvo prehrane broj 244/45 dana 6.III 1945, AIHRPH, Zgb, NV-39/4282

[38] Izvještaj Povjereništva prometa ZAVNOH Predsjedništvu ZAVNOH o svojoj organizaciji i radu u razdoblju od rujna 1944. do ožujka 1945. Povjereništvu prometa br. 274. dana 11.III 1943.godine, AIHRPH, Zgb, NV-40/4360

[39] Izveštaj Povereništva trgovine i opskrbe ZAVNOH-a Predsjedništvu ZAVNOH-a o svojoj organizaciji i radu od lipnja 1943. godine do ožujka 1945. godine, broj 308/II, dana 11.III 1945, AIHRPH, Zgb, NV-40/4352

[40] Narodna vlada Hrvatske, Izdanje državnog nakladnog preduzeća Hrvatske, Zagreb, 1945, str.91

[41] Naredba o zabrani ustaške i fašističke literature Ministarstva unutrašnjih poslova, broj 1737-45, 3.lipnja 1945.godine

[42] AH, Zgb, „Narodne novine“, broj 3 od kolovoza 1945. godine

[43] Referat objavljen u knjizi „Narodna vlada Hrvatske“, Zagreb, 1945, str. 13-31

[44] Isto

[45] Isto

[46] Isto

[47] Isto

[48] Isto

[49] Isto

[50] Izjava Ljube Miloša sa saslušanja, Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga II, str.1051 i 1052

[51] Referat objavljen u knjizi „Narodna vlada Hrvatske“, Zagreb, 1945, str.13-33

[52] Isto

[53] Isto

[54] Izvještaj predsjednika Narodne vlade Hrvatske dr Vladimira Bakarića o političkim prilikama i radu Vlade od III do IV zasjedanja ZAVNOH, „Četvrto zasjedanje Narodnog sabora Hrvatske (ZAVNOH-a) Stenogramski zapisnici“, izd. Sabora NRH, Zagreb, 1950, str. 19-31

[55] Alojzije Stepinac, Dnevnik 1, beleška pod datumon 3.VII 1934. godine

[56] A. Stepinac, Dnevnik 3. beleška pod datumom 17.I 1940.g.

[57] Razgovor Vladimira Dedijera s Jakovom Blaževićem o Stepincu, Mačeku i Paveliću, Vladimir Dedijer, „Novi prilozi“, str.561 i 562.

[58] Vi znate da smo mi zarobili sa oružjem u rukama prilično velik broj domobrana. On se kretao oko 40-50 hiljada, možda i nešto više ... dalje drugovi, ti ljudi koje smo zarobili su Hrvati, oni su naši sunarodnici... Ti naši sunarodnici služili su pod njemačkom komandom u borbi protiv svoje domovine. Služiti neprijatelju u borbi protiv svoje domovine je izdaja. Ti ljudi, htjeli ili nehtjeli lično krivi ili ne krivi, došli su pod udar zakona.  Zakonom o zaštiti naroda, trebalo bi da budu kažnjeni. No to nije sve. Oni su bili ti koji su omogućili svojim djelovanjem opstanak onog krvavog ustaškog režima koji je ovdje postojao, jer da nije domobrana, ne bi se taj režim mogao ovdje zadržati. Oni su bili ti koji su izvršili naređenja, koji su išli na izvršenje ratnih zločina, oni su bili ti, koji su ubijali po našim selima, oni su bili ti, koji su bacili ljagu na naše hrvatsko ime. „Izvještaj dr Vladimnira Bakarića“, Isto, navedeno u f.n. 57

[59] Isto

[60] Isto

[61] Isto

[62] Isto

[63] Isto

[64] Isto