Koliko mari Pupovac za 487 grubišnopoljskih Srba pobijenih na Jadovnu?
Kako povjerovati, da je Pupovcu bilo neizvodivo dobiti saglasnost Kroacija osiguranja za obnovu Spomen ploče za 487 grubišnopoljskih Srba pobijenih na Jadovnu?
Bliži se 27. april, dan kada je prije 73 godine, sa željezničke stanice u Grubišnom Polju u marvenim vagonima, put Zagreba odveženo 504 Srbina od kojih se 487 nikada nije vratilo svojim porodicama.
Ubijeni su na nekom od stratišta kompleksa logora smrti Gospić - Jadovno - Pag.
Tih 487 muškaraca i mladića, pohapšeni su, pretučeni i pobijeni neposredno nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
U vrijeme njihovog hapšenja, nije još bilo nikakvih ustanika ni partizana ni četnika. Oni nisu hapšeni po šumama, sa oružjem u ruci.
Ti ljudi su tokom noći hapšeni u svojim kućama, vezani žicom, tučeni, odvedeni i ubijeni samo zato što su bili Srbi pravoslavne vjere.
Njima nikada u Grubišnom Polju nije podignut spomenik.
Na inicijativu organizacije žena Grubišno Polje, 4. jula 1959. na zidu zgrade željezničke stanice, postavljena je mala Spomen ploča koja je uništena u vrijeme maspoka 1971 i ponovo 1991.
Do danas nije obnovljena.
Sada je izvjesno da će se i ove godine, komemorativni skup održati pred praznim zidom, na kome su još vidljive rupe od šarafa koji su nosili uništenu Spomen ploču.
Zgrada na kojoj je godinama stajala ova ploča sada je u vlasništvu „Kroacija osiguranja“, čija Uprava do danas nije izdala saglasnost za postavljanje replike Spomen ploče, pa se u Srpskom narodnom vijeću u Zagrebu, pravdaju da je to jedini razlog za ovaj sramni čin.
Ipak, tome nije tako.
Samo naivan i neupućen posmatrač, može povjerovati da Milorad Pupovac, Predsjednik Srpskog narodnog vijeća ne može okončati ovo dugogodišnje ponižavanje grubišnopoljskih žrtava i njihovih potomaka.
Kao hrvatski parlamentarac i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga Sabora, Milorad Pupovac provodi hrvatsku državnu politiku. Ta politika podrazumijeva i integraciju Srba u hrvatsko društvo. Rezultat te politike je galopirajući, završni proces ateizacije, odnarođivanja a onda i prevjeravanja većine od preostalih manje od 3% Srba u Hrvatskoj ili kako se često može čuti, hrvatskih Srba.
U sprovođenju te politike, očito je da Pupovcu nije blisko „tvrdo“ inzistiranje na obnovi spomeničke baštine srpskim civilnim žrtvama iz Drugog svj. rata, uništene u tkz. domovinskom ratu i njegovanju kulture sjećanja na srpsko stradanje uopšte.
Nije mu strano ni vrijeđanje žrtava i njihovih potomaka, dovođenjem Stipe Mesića nad Šaranovu jamu na Velebitu da govori potomcima šta je to bila NDH i šta je to bilo Jadovno.
Za vrijeme parastosa nad jamom, u kojoj leže i kosti grubišnopoljaca, nije našao za potrebno da uzme voštanicu u ruku. Valjda, da ne bi uvrijedio Stipu Mesića, počasnog predsjednika hrvatskih antifašista, koga je nagradio plaketom SNV-a.
Kako povjerovati, da je Pupovcu bilo neizvodivo dobiti saglasnost Kroacija osiguranja za obnovu Spomen ploče za 487 grubišnopoljskih Srba pobijenih na Jadovnu u vrijeme koaliranja sa HDZ-om i odnedavno SDP-om?
Naravno da je to moglo biti završeno, da se zaista htjelo.
Ovako, nastavlja se sa ponovnim ubijanjem žrtava i ponižavanjem njihovih porodica.
Gospodine Pupovac, zašto to činite, odnosno ne činite?
Dušan J. Bastašić
Везане вијести: