Sve će ih pobiti

Železničke šine s posebnom kvakom, za koju su vezivali komuniste i bacali ih u Savu

Pet dana nas po ovoj žegi voze u plombiranim vagonima, bez vode i bez hrane,jedva je izgovorio čovek

Nismo imali vremena za razgovor, a u stvari smo već munjevito skovali plan za bijeg, misleći da idemo na bojište, ali smo se grdno prevarili. Pred barakom se već poredalo deset liječnika u bijelim mantilima.

- Brže, vi tamo, brže - dovikuje fra Sotona Majstorović-Filipović. On zove sve, mene uopće „ne vidi”, jer me mrzi, i traži zgodu da me likvidira. Znam dobro, što smišlja fra Sotona.

Prođosmo kroz logor. Pred izlazom iz stražarnice ustaški zastavnik Prpić naredi da nas nekoliko ustaša sprovede do prvog raskršća, desno prema sporednom kolosijeku, koji je sa željezničke stanice vodio u Ciglanu. U polukrugu je stajao dug vlak s teretnim vagonima. Bilo ih je oko 80. Dva su prva vagona bila otvorena. Pred našim očima stvori se užasan prizor: gomila naslaganih mrtvih tjelesa stajala je pred vagonima. Pravi skeleti. Rebra su stršila, lica upala, oči utonule u lubanju. Trbuh je bio uvučen i već od truljenja zelenkasto-plav. Iz vagona je visjelo još nekoliko takvih mrtvaca. Jednom je visjela glava tako da muje lice bilo okrenuto prema nama. Oči su mu bile strahovito izbuljene, bulbusi iskočili, a bjeloočnice sijevale od sunčanog refleksa, čelo s kosom padalo je prema dolje, a usta otvorena. To je lice bilo tako strašno, da nas je jeza hvatala. Svi su ga odmah primijetili. Dr Špicer me gurka i pokazuje očima nanj. Paja mi očima pokazuje na njega, svi se zgledaju pa

opet bacaju oko na to lice i klimaju glavom.

Mrtva su tjelesa bila pobacana na gomilu nasumce, tako da su glave, noge, ruke, stršile svuda i na sve strane. Većinom su bili to mladi ljudi i dječaci, a bilo je i starijih.

Ispod te gomile micale su se na travi nekakve aveti i zijevale. Glas se nije mogao čuti, ali se po micanju usana odmah mogla iskonstruirati riječ: „Vode, vode!”

Taj nas je prizor toliko zapanjio, da uopće nismo shvatili što se oko nas događa. Prva misao, koja nam je sinula u glavu, bila je: „Barem nešto pomoći ovima ovdje, dati im barem vode!”

Da mi je dopuzati do Save, brate! - jedan je tiho, promuklo šaptao.

Braćo, eno vodice, drage vodice, eno Save!

Čini mi se, ispio bih je svu! Presahla bi, dok bi mi žeđ ugasila!

Međutim već spazismo kako neki zatočenici nose kante vode iz obližnje, mutne i zaražene Save. Tko još pita za bacile, za tifus? Kad su preživjeli ugledali vodu, počeli su puzati, rukama mlatiti, zijevati, a oči im iz upalih šupljina iskočile i nabrekle.

Draga, mila moja vodice!

Spasiteljice naša, sveta vodice, slatka!

Divna naša, vodice mila!

Vodice, živote, draga vodice!

Ljudi su tepali, kao nekom živom biću, kao nekom višem elementu, vodi. Pili su tako požudno, a neki su pali od slabosti i uzrujanja u agoniju i tu umirali hropćući. Neki su se od požudnog srkanja gušili, te ne mogavši se iskašljavati zbog slabosti, zagrcavali se, padali i umirali od ugušenja. Voda im je ušla u bronhije i pluća. Neke su hvatali grčevi u jednjaku od uzrujavanja i žeđi, isušivanja tijela. Vidjeli smo već svakakvih užasa u Jasenovačkom koncentracionom logoru, ali ovoje prešlo svaku čovječju fantaziju. To nas je toliko psihički: slomilo da nismo znali za sebe. Svi smo se zgledali kao šenuti.

Što stojite kao kameni stupovi, pomozite tim jadnicima! - prodere se Matković na nas.

Pajo me povuče za kaput.

Valjda ne misliš da iskreno govori! Sve će ih pobiti. Zavijaj rane, ogrebotine, samo da se vidi da radiš, svi su oni i tako zajedan sat gotovi.

Priđosmo bliže ovim avetima. Izgubili su glas, jedva čuješ neke neartikulirane glasove.

Odakle idete, braćo?

Iz Zemuna, iz njemačkog logora. Pet nas dana po ovoj žegi voze u plombiranim vagonima, bez vode i bezhrane... – jedva je izgovorio te riječi, praveći velike odmore i stanke i hvatajući zrak naglim udisajem i više nije mogao. To je bio „starac”, strašno naborana lica.

Koliko godina imaš, brate?

Dvadeset osam! - jedva izusti.

Pitam drugog „starca”.

Odakle ste, braćo?

Evo, odanle, iz Kozare i iz dubičkog sreza. Mučili nas Švabe i Nedićevi razbojnici. U logoru su samo oni jeli i kao svinje se ugojili, a nas upropastili.

Osjetih da mi se otraga neko približuje. Pogledam Paju, on mi klima na tog i kao da veli: „Šuti, ne razgovaraj!” Okrenuh se i spazih Matkovića i Ljubu Miloša.

Je li, doktore, šta bi trebalo najbrže, da se ovi ljudi brzo oporave, mislim, koja hrana, da se pridignu?

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)