Mračni bezdan smrti

Zloglasna bolnica 11-B, „Ljudolovka”

Doktor Nikola Nikolić (1896-1986) bio je član organizacije Mlada Bosna, aktivni učesnik Oktobarske revolucije i Narodnooslobodilačkog rata, zatočenik u Jasenovcu. U februaru 1943, sa još četvoricom zatvorenika, razmenjen je za Nemce koje su zarobili partizani. Bio je potom član Sanitetskog odseka Vrhovnog štaba, šef Medicinskog odeljenja Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije u Italiji, u vojnoj misiji u Velikoj Britaniji i glavni opunomoćenik Vrhovnog štaba za pitanja Crvenog krsta (organizovao je izložbu u jugoslovenskom poslanstvu u Švajcarskoj o zločinima za vreme rata), te sekretar za zaštitu zdravlja Federativne Narodne Republike Jugoslavije i redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Robijao je u zatvorima Austrougarske carevine, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske (Jasenovac) i, na kraju, Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Slobodouman čovek i uvek u borbi za ideale, kao politički opasan, osuđen je na robiju na zloglasnom ostrvu Goli otok.

Noću od 6. na 7. septembra (1942) oko ponoći odveli su sve bolesnike iz „Ljudolovke”. Iza pregrade čuli smo ljudoždere kako ih tuku i psuju.

- Diži se, crkotino, šta blejiš! Ideš na antifašistički miting, a?

Čuli smo njihove jauke, kada su im štapovima povređivali rane po nogama. Čuli smo tupe udarce kundaka po njihovim leđima. Čuli smo stenjanje i teško disanje „slonova”. Na koncu, čuli smo i njihove posljednje korake u vječnost.

Uže grozne tišine jasenovačke noći stezalo se oko našega vrata.

Savo mi otkucava „tajne” simbole po daski više moje glave.

„Odveli su Peru i Matu! Ostadoh jopet ja sam! Kuku meni! Ne mere se, doktore, ovo više trpiti!”

Nisam imao što da mu odgovorim!

Čuh Savino jecanje iza daske!

U groznoj smo se besanoj noći prevrtali, jecali, i od boli smrtno znojili.

Sedmi septembar obično, jasenovačko krvavo jutro! Jedva se digosmo. Zijevali smo od besanice, slabosti i muke. A kosti kao da su nam bile izlomljene, svuda boli, svuda kao živa rana!

Valja „raditi”! Šta? Svi moji pacijenti već leže dva metra ispod zemlje s preklanim vratom.

Bolnica 11-B prozvana je „Ljudolovkom”, jer zaista ljudi i poslije „totalne” likvidacije bolnice, ponovo sutradan dolaze u nju, iako znaju da su prošle noći svi bili odvedeni u „đakovo”. Tajna je te psihologije jednostavna: oni nemaju kamo; ili u bolnicu, da tamo ostanu još nekoliko dana ili biti odmah na licu mjesta likvidirani u svojoj baraci, ciglani, nasipu... I ovi u bolnici neće dočekati „prirodne smrti”, jer se fra Sotoni žuri da ih što brže pošalje, kako on kaže „na toplo mjesto, u kotao nečistog”!

Sedmi septembar, taj je užasni dan ostao svima koji su ga preživjeli kao teška brazgotina u mozgu, za čitav život. On je počeo odmah s ubojstvima već rano ujutro.

Nismo se zapravo ni osvijestili, kad se začu drečeći glas:

- Nastup! Zar još spavate, mrcine!

Pojurismo na stratište u dvoredima.

Opet čusmo pucanje iz „parabeluma” fra Sotone, odapetog u zatiljak naših drugova, opet smo vidjeli infantilnog cinika Maričića, kako iz karabina raznosi njihove lubanje i mozgove!

Zurili smo u raznesena tjemena i izbečene oči, u krvava usta, u trzanje iznakaženog tijela, u satanske oči „svećenika”, u idiotsku njušku Pičilija, u zadimljene cijevi razbojničkog revolvera!

Mi smo opet, po bezbroj puta već, morali prisustvovati ubistvu naših drugova. Kao onaj, koji posljednji biva obješen, gledajući prije toga vješanje svojih drugova, za još veću

kaznu od njih, tako da smo i mi kažnjeni, da gledamo brutalne bestijalnosti, sve dok ne dođe red i na nas. Znači, mi smo strašno kažnjeni!

I žalost za našim drugovima, a u isto vrijeme i kao neko olakšanje, miješalo se u našoj duši. Zašto da s nama ovako dalje pate?!

Nije više pitanje života (koja bi budala još u to vjerovala), nego je pitanje trajanja kazne; tko dulje ostane, mora više da trpi! Metak kroz glavu, osobito od karabina onog blesavog Jere, samo za tren izaziva muku i bol, sve se odigrava u posljednjem trenutku, kao munja u crnoj noći. Bljesne i za tren se opet sklopi neprozirna tama, vječni, mračni bezdan smrti. Žrtve se u agoniji trzaju - svršene su paklene muke.

Iscrpljenima, izmučenima i izmrcvarenima, danas nam se oštri pucnji nisu činili tako jaki i prodorni kao prije, kao da nisu iz karabina, nego iz dječje igračke, kao udarac štapom po tarabama.

Oglušili smo, oslijepili, otupjeli!

Više nas ne potresaju ni krv, kako kulja kroz raznesenu očnu duplju, ni samrtni trzaji. Anemički mozak bez vitalne vatre, blijedio je, zamirao. Mi smo novi psihijatrijski fenomen, kojega nikada prije nije bilo, jer ljudi to nisu doživljavali što mi sada doživljujemo.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel.

011/2687-051,3618- 513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Политика, nedjelja 06. septembar 2015., str. 26

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)