Lagati se mora, inače ode glava

Ћирилица

Pokolj Srba 1941.

Pokolj Srba 1941.

Posle masovnih i individualnih pokolja ustaše su pravile kilometarski duge liste poklanih ljudi sa rubrikom „diagnoza” lekara.

Posećujući logorsku bolnicu, zajedno sa gostima, ustaše bi govorile:

To su teški bolesnici, ali će se dobro oporaviti.

Dobivaju masla, meda, mesa, a mlijeka koliko god hoće.

-Boga mi izvrsno - primjećuje gost i zadovoljno odlazi. Čim on zamakne za ogradu, Satler i Savo skidaju plahte, slažu ih i meću opet u sanduke.

-Tako se to mora, inače ode glava.

Pa zar Luburić zbilja misli da je uvijek tako?

Kako, ta on dobro zna što mi radimo, on to i hoće, da vješto varamo te posjetioce, on baš u tome uživa. On je velika lopuža, vješt lažac, najopasniji zlotvor.

To „nasamarivanje” svijeta, koje gradski mangupi, osobito u Mostaru i bosanskim kasabama, često izvode na račun seljaka i naivnog svijeta, primjenjivale su ljubuške ustaše u Jasenovcu s naročitim uživanjem u najciničnijoj formi. Oni su mistificirali zatočenike, javnost i osobito takozvane „komisije” i svakog, pa i svoje ustaše, koji bi htjeli nešto njuškati po logoru. Luburić, i svi oni znali su kako se izvodi improvizacija da se sakrije pravo stanje.

Poslije masovnih i individualnih pokolja ustaše su pravile kilometarski duge liste poklanih ljudi sa rubrikom „diagnoza” liječnika. Te su spiskove podnosili nekim liječnicima logorašima, da upisuje „diagnoze” odoka u te rubrike, pod prijetnjom smrti. Izgleda da su za svaki slučaj trebali opravdati te pokolje.

Ustaše su tražile da te „diagnoze” ne budu uvijek ista bolest, nego razne bolesti. Tako su liječnici, kao dijagnozu smrti za nekog odraslog, upisivali dječje bolesti: pertussis, diphteria, šarlah... za muškarce ženske bolesti: npr. Mate K.: „Perimetritis”, Jovo P.: „Oophoritis”, Ibro M.: „Salpyngitis”... Tako je jedan četrdesetogodišnjak umro od „Dentitio tarda”, od zakašnjelog izrašćivanja zubi (dojenčad) i slično. Jedan stopostotni muškarac od raka na maternici (ca uteri) ili neko je umro od „Pityriasis versicolor” (lišaja) ili „Conjunctivitisa” (katara očiju)... Bilo bi vrlo interesantno kao historijski i kuriozni dokumenat pronaći te spiskove, ukoliko nisu uništeni prilikom paljenja logora i sela.

Jedna je šupa na Ekonomiji bila upotrebljavana kao mrtvačnica, u koju su do sutrašnjeg pogreba unosili grobari mrtvace poslije egzekucije, pobijene bez nastupa i pomrle po barakama i u bolnicama.

Jednog dana doleti Vrančić, seljak iz Čazme koji je imao tu u blizini veterinarsku ambulantu, i uzrujano mi tiho saopći:

-Daj mi zavoja i gaze, ja imam posla!

Dao sam mu zavoj s gazom i ponudio usluge.

-Ne, ni za boga, još ne znam šta će biti!

Poslije nekog vremena dojurio je i ispričao mi slučaj:

-Ujutro prolazim pokraj mrtvačnice i čujem neki hrapavi plač i razgovor.

Prisluhnem:

„Što nas ona tvoja popina ne dokla, nego pusti da se toliko mučimo.” „Brate Milorade, što mene ne dokla - s njihova stajališta je razumljivo ja katolik, Hrvat, pa s partizanima! - Tebe treba nabiti na kolac! Malo ću te, psino, samo malo priklati. Živ ćeš u grob! - reče mi. Ama što tebe ne dokla - to ne razumijem.” „Druže Ante, red bi bio da ti to dovršiš!”

„Milorade, brate, kako to možeš od mene tražiti! Nije li te stid!” „Samo ti, druže, dovrši ono što je tvoj popina fra Ljudožder započeo.”

Kad sam čuo taj razgovor, gotovo da nisam odjurio i bacio se na fra Satanu, da ga zadavim! Užas! Otvorili mrtvačnicu, bio sam užasnut: oko dvadesetak ubijenih, a u sredini jedna avet sjedi s preklanim vratom i priča s drugom. Bili su u krvi i ruku svezanih žicom.

„Dovrši, druže, dovrši!”, graknuli su obojica u isti mah prema meni.

Nisam smogao ni riječi. Bio sam užasno potresen. Srbin i Hrvat s preklanim vratovima leže tu jedan pokraj drugog i zajednički umiru. Kad sam ih premotao, kao da su se naljutili.

„Ti dovrši, a ne da zamotavaš, jer od tog brašna neće biti pogače. Ta mi smo priklani. Kad bismo i ozdravili, pobili bi nas!”

Ustaše su doznale da su dva „mrtvaca voskresla”, dojurile i ustrijelile oba iz revolvera, tu u mrtvačnici.

„Svinje! Postrijeljat ću sve te grobare! Ostavili ih da blebeću umjesto da grcaju pod zemljom!”

Jednog dana Salko Nožić tobože mjerio temperaturu, stavio bolesniku termometar pod pazuh i nekud izišao. U bolnici je bio samo jedan termometar... tko ga razbije, izgubit će glavu. Čuvali su ga kao oči u glavi. Traži se termometar u ambulanti, a termometra nema. Sve se dalo u potragu. Salko ga je imao posljednji. Pregledava sve pazuhe, termometra nema. Kritično po Salka. On zdvojan tu cijelu noć nije spavao. Ujutro dolazi grobar Salku:

- Slušaj, ubuduće ne mjeri temperaturu mrtvacima. Mi u mrtvačnici ne trebamo doktora, tamo smo mi gospodari. Evo ti termometar.

Salko ga je zaboravio, kad je mjerio vatru logorašu koji je u međuvremenu umro. Grobari su ga odmah, s termometrom pod pazuhom, odnijeli u mrtvačnicu.

Kraj

Piše: Nikola Nikolić

 

Knjiga se može naručiti od  izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

 

Izvor: Политика, četvrtak 24. septembar 2015., str. 26

 

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (11)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (12)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (13)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (14)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (15)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (16)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (17)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (18)

Јасеновац - Јадовно 1941.