Grobna tišina preko Save

„Stazasmrti” - preko Save je Gradina, a desno kuća Pere Vukića

Ne upotrebljavaju vatreno oružje da se ne bi čulo. U tome su fašisti našli veću prednost za skrivanje strahovitih masovnih zločina

Ustaše su govorile seljacima: - Idete na zapis u kancelariju, dezinficirati se, okupati, na onda u selo. Eno, vidite tamo preko, a odande ćemo vas raseliti no Slavoniji.

Preko Save je carevala grobna tišina i zaista su se vidjele kuće.

Netko je udarao šakom no daščanoj pregradi.

Prelazite! Što prije ovamo! Požurite!

Znamo što to znači. Osjetismo neposrednu opasnost. Odmah smo se šutke digli i pošli prema izlazu. Pred vratima nas dočeka „ophodnja” s revolverima.

Što vi radite u bolnici? - promatrali su nas namrgođena čela, od nogu do glave.

-Svi na svoja mjesta!

Užurbanim smo se korakom žurili u naš pregrađeni dio barake, pogledavajući ispod oka prema Košutarici, odakle je kuljala masa. Bura nas je pritiskivala k zidu barake.

Uđosmo u zaprašenu polutamu barake.

Unutra mrtvilo, groblje. Kao mrtvaci ležali su ljudi u svojim boksovima. Pajo, stari Pavleković, Pavor-Vasić, Mandić, Salko i profesor šapću i razgovaraju. Znam i motiv i svrhu toga razgovora, ljudi se bore da spasu zdrav razum, provjeravajući se s ostalim drugovima. Nijedan od njih više nije siguran u sebe!

-Sve je bilo unaprijed pripravljeno. Nisu se badava ovih dana no Jasenovcu vrzmali gestapovci i SS-ovci oficiri s Luburićem, Matkovićem i fra Sotonom. Gigantske su rake već dvije nedjelje kopali Cigani i neki zatočenici, koje su, naravno, poslije izvršena posla likvidirali. Ukupno 2.000 ljudi! Sve je to bilo planski spremljeno prema nacrtu Sicherheitsdiensta iz Zagreba. Sam je način toliko nevjerojatan da nitko nije u stanju u njega ni posumnjati.

-Da, to je točno. Ima već nekoliko dana kako su skoncentrirali i mobilizirali sve poznate masovne ubojice, koljače, maljaše, bradvaše, sjekiraše, čekićare, šipkare itd. Ne upotrebljavaju vatreno oružje, da se ne bi čulo. U tom su fašisti našli veću prednostza skrivanje strahovitih masovnih zločina.

Mandić pogleda kroz prozor, pod kojimje njegov boks.

Miču se, miču se, a kraj im se ne vidi. Izgleda da se brže miču nego prije.

Pronašli razbojnici neku bržu metodu u Gradini - uzdiše Pajo.

Svi šute. Jauk bure odgovara Profešuru.

- Ama oni umiru, a da se njihov protest nikada čuti neće?

Zurili smo uprazno, stišćući vilice, kada je Profešur pokretao tu užasnu optužbu. Iako je bila više izraz nemoćna očaja, ona nas je nepodnosivo pržila no otvorenim našim ranama.

Mandić je teško uzdahnuo i opet se nadvio nad prozor. Mi smo se podigli i šuteći očekivali njegov izvještaj.

- Uh! Već su najmanje dvije tisuće preko... Znam, zabilježio sam no onoj crvenoj maramici na onoj snaši! Eno je sada među prvima na ulazu u skelu! Crvena maramica! Krvava glava!

Bura je postajala sve jača, sve žešća. Podiže se gusti oblak prašine.

Prašina je zastirala vidik i golema se masa u njoj jedva vidjela. Kao u žutim oblacima micala su se bića i propadala u Gradinu, u vječnu maglu. Koljači su na poslu u Gradini. Ne pazimo više ni na stroge naredbe. Počeli smo izlaziti iz barake popodne.

Iz naše su barake izlazili i ulazili zatočenici i vrata su lupala, škripala, jaukala. Da, jaukala. Često su ih neki namjerno polako zatvarali, da bi samo jaukala. I tada bi tresnuli njima ljutito i nastalo

bi drmanje barake, a vrata kao da su jecala!

Nikako da se utrne ta nesnosna vatra, što nam pali grudi: neki latentni osjećaj tuge, muke, nemoćna bijesa. Dlake su nam se počele ježiti, a val vrućine palio je obraze. Odakle ta vrućina, kad nam voda mjesto krvi kola žilama?

Živci! Živci prenapeti i požeženi mukom i nemoći!

Vrata se otvoriše. Ulazi dr Jarković, uzbuđen, izbuljenih očiju. Ha licu mu konfuznost, užas i bezumlje.

Žuri se kroz baraku u boks. Stropošta se. Zaškripaše rasklimale letve.

Nadvirih se nada nj sa svoga „kata”. Tijelo mu je drhtalo, kapci igrali. Spustih se u donji krug pakla, k njemu.

-No? Šta si vidio na durbin?

Jarković je uzdahnuo i kroz plač jecao.

-Najprije vežu čitavim grupama žicom ruke otraga. Ljudima se sledio mozak. Ne može da im se otkravi. Bulje kao skamenjeni i mehanički se bez riječi primiču panjevima, koji su ostali od posječenih vrba i voćaka. „Klekni!” Vidio sam naustima ubojicate zlokobne riječi! On mirno klekne pred panj. Drže ga dvojica za mišice. Jedan mu glavu prisilno prigiba na panj, tako da bradom i no som drži glavu na panju. U taj tren maljaš zamahuje onim velikim drvenim maljem i tres no glavi! Vidi se jasno, kako se tijelo naginje na stranu. Odmah ga ona dvojica spopadaju za noge i vuku u grob, u jamu i slažu kao klade u redu poprijeko. Vidio sam, kako se u jami još uvijek miču, trzaju, zijevaju.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Политика, petak 11. septembar 2015., str. 24

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)