EMIL ČIĆ: Pad i uništenje Nezavisne Države Hrvatske najtragičniji je događaj u hrvatskoj povijesti!
Ante Pavelić i Joakim fon Ribentrop
Autor: Emil Čić
Najbestijalniji prigovor boljševika jest da je NDH bila fašistička država, kao da se ne može uvidjeti kontekst nastanka i kao da je komunizam pod čijom su zastavom klali Hrvatsku bio ideologija koja se dokazala kao bolja i najispravnija na svijetu: sramna prošlost komunističkih ubojica već se "proslavila" u cijelom svijetu i do 1939.
Akademik i intelektualac Emil Čić, umjetnik je s tri fakulteta i objavljenih više od deset vlastitih knjiga i više od 1000 članaka, ambiciozan glazbenik i znanstvenik. Prvi je hrvatski bečki lauret za kompoziciju, s tri najveće nagrade koju Beč daje za skladanje: Nagradna stipendija Alban Berg Stiftunga za klavirski koncert, Nagrada Theodor Körner Stiftung za unapređenje znanosti i umjetnosti za djelo Sinfonietta, Radna stipendija grada Beča za djelo Requiem. Politika mu je dodatna strast. “Povijest hrvatskih neprijatelja” bila je prva iz niza njegovih knjiga s domoljubnom tematikom. Nakon ove knjige uslijedili su i naslovi “Globalizacija i hrvatski nacionalizam” (2006.) i “Tiranija i oligarhija” (2008.) s kojima je produbio argumentaciju i dokaze o hrvatskim neprijateljima. Svaka od knjiga u nizu zahvaća u određenu dimenziju povijesti i pruža cjelovitu, trodimenzionalnu sliku o idejnim i geopolitičkim uzrocima zlostavljanja Hrvatske u europskoj i svjetskoj politici. Za Dnevno.hr akademik Čić osvrnuo se na 70. obljetnicu uništenja NDH.
Godine 2015. u svibnju komemoriramo najtragičniji događaj u hrvatskoj povijesti: pad i uništenje Nezavisne Države Hrvatske zajedno s oko milijun njezinih pogubljenih stanovnika (prema grofu Nikolaju Tolstoju 900 000 u godini 1945. i, kako izgleda, još oko 300 000 nakon rata, po logorima smrti i u hrvatskom gerilskom križarskom ratu do oko 1952. g.) i s još toliko Hrvata koji su Domovinu napustili trajno, ili privremeno. Kako izgleda, točne podatke o žrtvama nikada ne ćemo dobiti jer se ti podatci do današnjega dana namjerno nisu pažljivo skupljali, da se ne bi dobila točna predodžba o razmjerima boljševičko-četničkih pokolja, ali grubi podatci koje dobivamo iz raznih članaka, knjiga i dokumenata već nam dovoljno govore o hrvatskim istrijebljenim gradovima i selima: Nekada hrvatska Bosna godine 1945. najtemeljitije je poklana i po britanskom planu i programu, nakon našeg Domovinskog Rata (u kojem su četnici 1995. bježali i iz te hrvatskom krvlju Bosne) pretvorena je u četničku satrapiju, u kojoj Hrvati ne smiju ni živjeti, a kamo li govoriti. Zašto je stradao hrvatski narod godine 1945. i zašto je stradavao do 1995.? Zato jer je strateška britanska politika odlučila da Hrvatske ne smije biti. Ali, voljom hrvatskoga naroda koji je želio nezavisnu državu, i koji je za nju položio živote, Hrvatska je ponovno rođena unatoč britanskim moćnicima koji su je dali zaklati 1945. g.
K tomu, zato da bi prikrila svoj zločin, komunističko-četnička Jugoslavija izmislila je mit o Jasenovcu, u kojem su stvarno stradali – zarobljeni Hrvati. No, jugoslavenska komunističko-četnička satrapija nije bila grobnica samo hrvatskog naroda, jer u njoj su srbokomunisti s najvećom pažnjom istrijebili cijela sela i gradove napunjene mađarskim i njemačkim stanovništvom, tako da je cijena obnove britanske kolonijalne ideje Jugoslavije bila ubojstvo preko milijun i pol njezinih najkulturnijih stanovnika, u korist zaostalog balkanskog mentaliteta srpske osvajačke manjine. A najstrašnije od svega bilo je to da su im pokolj tih razmjera omogućili hrvatski komunisti, koji su se u partijskim jedinicama (partizani) borili za srpsku Jugoslaviju, a ne za hrvatsku državu, počinivši time zločin izdaje, da bi se nakon toga hvalili kako su oni sve Hrvate ujedinili u jednoj državi – pod Titom, koji ih je ubijao, pljačkao i progonio.
Dakle, ubijena tijela se ne broje, a strahovlada je određivala put politike pa glasači na izborima 1945. nisu mogli izglasati referendum za očuvanje Hrvatske Države, jer je stanovništvo masovno zastrašeno, likvidirano i bacano u koncentracione logore, da se tako nešto nikada ne dogodi.
Sve što je o srpskom mentalitetu i njegovim koljačkim sklonostima u knjizi “Južnoslavensko pitanje” opisao dr. Ivo Pilar, alias Südland, još godine 1918., uoči propasti Austro-Ugarske, ostvarilo se do kraja u praksi tek pod srpskim boljševicima i njihovim suradnicima i slugama g. 1945. Do istih zaključaka o okrutnom mentalitetu vlaškog selilačkog stanovništva, koje su u Hrvatsku sa sobom doveli Turci, u svojim knjigama došao je i fra Dominik Mandić. Dijagnoza razbojničkog mentaliteta opisanog u knjigama, ispunila se već žandarskim progonima Hrvata u prvoj Jugoslaviji, ali u završnici i zločinom masovnog pokolja hrvatskog i nehrvatskog stanovništva u drugoj okupatorskoj Jugoslaviji, koja svoji legitimitet nije stekla niti u prvoj verziji nastanka 1918. g. pa ga nije imala niti u kontinuitetu nove verzije iz g. 1945.: svjetske kolonijalne sile odlučile su umjesto Hrvata i to su u svojim djelima opisali brojni intelektualci prve Jugoslavije, a najelokventnije je to, u brojnim člancima, učinio istaknuti hrvatski znanstvenik dr. Milan. Pl. Šufflay (1879. – 1931.) kojeg su također ubili četnici, u ime srpskog Kralja Aleksandra.
Koje su se to silnice sukobile na hrvatskom tlu u razdoblju 1914. – 1918. i 1941. – 45.? U kulturnom smislu na Hrvatskom tlu su se sukobile silnice kulturnog katoličkog Zapada, kojem je uz Hrvatsku pripadala Austrija i Ugarska i zaostalog turciziranog Balkana, čiji je najagresivniji predstavnik bila i ostala zaostala Srbija, koja u proteklim stoljećima nije imala ni duhovnih stilskih razdoblja, ni fakulteta, ni bilo kakvog kulturnog kontinuiteta i identiteta. Netko tko je bio kulturno ništa i tko mrzi sve što je civilizirano, od Vuka Karađića na dalje počeo je stvarati svoj novi identitet izmišljanjem povijesti i zadiranjima u hrvatski jezik. U vojnom smislu pravo na širenje na tuđe domovine srpstvo je ostvarivalo četništvom, a kada se među bezbožnim stanovništvom raširio komunizam, četnički mentalitet ujedinio se s pjesmom “nosim kapu sa tri roga, borimo se protiv Boga”.
Tako se katolička Hrvatska našla u procjepu između dva bloka nekršćanskih ideologija: nacional-socijalizma i fašizma na Zapadu i srbokomunizma i četništva na Istoku. Poput katoličke Španjolske koju je jednako ubilački napao nasilni komunizam i britanska masonerija i Hrvatska je imala samo dva saveznika koji su prihvatili pomoći joj, ali pod njihovim uvjetima. Bili su to Njemačka i Italija, s tada aktualnim ideologijama fašizma i nacional-socijalizma. Španjolska je uspješno iskoristila ova savezništva i oslobodila se komunista i britanskih masona. Hrvatskoj to nije uspjelo, pa je cijena bila strašna: masovno je uništeno najdomoljubnije hrvatsko katoličko i muslimansko stanovništvo, a Hrvatska je umjesto intelektualaca dobila srbokomunističke surogate uma, koji ne znaju što je to kultura, jer nisu vjernici školovani na istini i koje na zanima što jer to istina i pravda, jer su nasljednici “aristokracije” mafijaških boljševičkih ubojica, popularno poznatih kao – udbaši.
Najbestijalniji prigovor boljševika jest da je Hrvatska bila fašistička država, kao da se ne može uvidjeti kontekst nastanka i kao da je komunizam pod čijom su zastavom klali Hrvatsku bio ideologija koja se dokazala kao bolja i najispravnija na svijetu: sramna prošlost komunističkih ubojica već se “proslavila” u cijelom svijetu i do 1939.
I prije nego li su nastale nove ideologije XX. stoljeća Hrvatska je bila tisućljetno kraljevstvo s pravnim kontinuitetom države, koja je postojala prije pojave Mađara na hrvatskim granicama i s pravnim aktom osnutka habzburške monarhije, kada je 1. siječnja 1527. Habzburge izabrala za svoje vladare. Kao neovisna država Hrvatska je sklapala savezništava: to što su njezini saveznici zloupotrebljavali ta savezništva i protiv Hrvatske, Hrvatsku pravno nikada nije poništilo kao državu. Hrvatska je pravno ponižena i poništena kao država tek 1918. kada su srpske sluge omogućile srpsku okupaciju nezavisne države Hrvatske iz g. 1918. koja je trajala samo mjesec dana. Hrvatska se temeljem svog državnog kontinuiteta izdvojila iz saveza s Austrijom i Mađarskom kao NEZAVISNA DRŽAVA, a kada je osnovana NDH iz 1941. u Hrvatski Sabor činili su svi živi hrvatski zastupnici iz zadnjeg saziva sabora 1918. i predstavnici HSS, kojima je legitimitet dao Maček, koji je priznao vlast NDH i prenio svoje punomoći na predstavnike nove države.
Stoga je u čitavoj priči ovdje važna samo jedna stvar: Hrvatska država bila je san hrvatskog naroda, koji je svojim djelovanjem izrekao dr. Ante Starčević! Ideje Ante Starčevića nisu bila fašističke, već katoličke uz izvjesnu primjesu nacionalnog liberalizma i tolerancije prema hrvatskim muslimanima. Ono što je sanjao Starčević u XIX. st. to je bila ideja slobode, koja je hrvatski narod nacionalno osvijestila, oblikovala i dovela do stvaranja obje Hrvatske Države.
Da hrvatski narod nije želio Neovisnu Državu Hrvatsku – nje ne bi ni bilo. Pod pritiskom masovnih velikosrpskih progona Hrvata, narod ju je stvorio. Nakon masovnog ubojstva Hrvata za neko vrijeme ugašena je najplemenitija težnja hrvatskog naroda za slobodom i slobodnom državom, utemeljenom na tisućljetnim katoličkim načelima. U toj državi vjera je imala punu slobodu ispovijedanja i u toj državi srbokomunisti i četnici bestijalno su na ražnju najradije pekli katoličke svećenike. To govori samo za sebe. Na razmeđi katoličkog Zapada i balkanskog Istoka po volji svjetskih moćnika uništen je jedan san o slobodi, ali njezina ideja prenijeta je idućim generacijama u samom nazivu Nezavisne Države Hrvatske, da Hrvati nikada ne zaborave da su se borili za slobodu. Jer, vlastita država jest isto što i vlastita sloboda, ako ju nosi vjerski zanos i vjera u Boga. Stoga je Berdjajev u svojoj “Filozofiji nejednakosti” u pravu kada kaže da “…država nije karakteristika koja određuje biće nacije, ali svaka nacija teži stvaranju vlastite države, da ju učvrsti i ojača. To je zdravi instinkt nacije. KADA NACIJA IZGUBI VLASTITU DRŽAVU, svoju samostalnost i suverenost TO JE VELIKA NESREĆA, TEŠKA BOLEST, NEŠTO ŠTO SAKATI NJEZINU DUŠU. (…) Čisto nacionalne ostaju samo države malih nacija. Velika nacija svjesna svoje misije u svijetu teži stvaranju imperijalističke države, koja izlazi izvan granica nacionalnog. Volja velikih nacija usmjerena je imperijalističkom ujedinjenju (…) Britanski imperij je kraj Engleske nacionalne države, to je stupanje engleske nacije na širine svjetskih prostora. … “ (velikim slovima istaknuo E. Č.), stoga filozofija povijesti Berdjajeva jasno kazuje što je Hrvatska država oduvijek bila Hrvatima i što je nam predstavlja nasilno ujedinjenje s drugim nacijama: ostvarenje njihova imperijalizma.
“Nadnacionalna” velikosrpska Jugoslavenska Armija, po želji i narudžbi Engleza, u Hrvatskoj je uništila milijune života (ubijene i raseljene) i dovela na vlast nekulturni komunistički ateizam i, k tome, vratila je na vlast velikosrpski imperijalizam u najbrutalnijem obliku.
Milijuni hrvatskih života uništeni su zato da taj imperijalizam bude ostvariv, a posljedice srbokomunističke okupacije osjećamo do danas, kada na granicama imao četničku imperijalnu državu, a na vlasti nelustrirane neokomuniste. Nezavisna Država Hrvatska bila je pokušaj da se narod spasi i da se sve to ne dogodi. Zato nek’ je slava i čast svim njezinim časnim i nedužnim žrtvama.
Izvor: DNEVNO HR
Vezane vijesti:
ПЕЧАТ - Шта је данас Јасеновац Хрватима? (ВИДЕО) - Jadovno ...
Хрватско-хрватски сукоб у Јасеновцу - Jadovno 1941.
С. Живановић: Коментар на чланак објављен у римокатоличком ...