Dani(j)el Simić: Roštilj ili supa od kostiju?
Urednik Frontal.RS vas u ovo kišno jutro pita da li ćete ako se
vrijeme proljepša otići u prirodu na roštilj, ili na komemoraciju žrtvama
genocida konclogora Jasenovac?
Da sam 1990. godine znao podatak da je spomenik Palim borcima ispred Skupštine
grada Banja Luka, gdje smo se kao klinci skupljali da se muvamo, bio podignut
preko noći na temeljima saborne, srpske pravoslavne crkve, porušene od strane
Nezavisne Države Hrvatske kao dio genocidne slagalice u Drugom svjetskom ratu,
odnosno da sam bio učen takve podatke, dakako da bih tad imao sasvim drugačiji
pogled na svijet.
U skladu s tim, tada bih donosio i drugačije odluke.
Postoji čitava armija ljudi koji su živo zainteresovani za ishod budućnosti.
Oni se zovu djeca ili omladina. Svi oni će biti primorani da žive u sutrašnjici
koju im mi upravo stvaramo. Dodatna otežavajuća okolnost za njih je da
budućnost ne mogu na adekvatan način predviditi, ukoliko ne znaju svoju
prošlost. Da mijenjaju (i budućnost, i prošlost) nemaju šanse. Em ih niko ništa
ne pita, em uglavnom nijesu za to zainteresovani. Tim malim (mladim) ljudima,
sve do završnih godina fakulteta ili prvog posla, uopšte nije jasno kako
funkcioniše sistem, koji se stvara u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Mislim da bi mnogi od mojih poteza bili sasvim drugačiji, da sam učio da čuveni
car Samuilo iz Ohrida grada, uopšte nije bio Makedonac, već Bugarin. Kako su
već učila djeca u bugarskim školama. Ko nije bio u Bugarskoj neka proba. More
je super.
Hegemonisti vrlo precizno vode računa o tome šta se negdje smije, a šta ne
smije znati. Tako smo mi, i pored nevjerovatno temeljitog zataškavanja školskog
sistema samoupravnog socijalizma, učili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000
ljudi. Koja stotina hiljada gore –dole. Brojka se nije sporila, bilo je bitno
da su pobijeni „antifašisti“.
A šta je danas?
Danas nad muzejom vijori ista zastava koja je počinila genocid nad Srbima u
više ratova, pa i tu u Jasenovcu. Nema srpske zastave, nema ćirilice, ali ima
brojka - 69.842. Kad se odbiju Jevreji i Romi, to dođe još manje ubijenih Srba.
Sad se ja opravdano pitam, da li je tih 700.000 još jedna laž koju su mene
učili u školi, ili je ova petoznamenkasta brojka nova laž kojom uče djecu da
predviđaju budućnost?
Mislim da sam danas dovoljno narastao, da mogu reći kako sam bio prilično
načitano čeljade u osnovnoj školi, a da to ne izgleda kao da se hvalim. Tako
sam, naprimjer, još tad znao za pojam Jadovno. Znao sam za Jamu Ivana Gorana
Kovačića, ali sam mislio da je to opis jednog detalja, kada su ustaše povezale
žicom i ubacile u jamu čitavo selo. Niko nije insistirao u školi da naučim kako
je to zapravo bio prvi logor smrti u Evropi, kada su nakon Jermena u Turskoj, i
hrvatske ustaše počele da trijebe Srbe kao nižu rasu.
Tek prije godinu ili dvije obraćena mi je pažnja na to. Da je Jadovno projekat
još prije Drugog svjetskog rata planiranih sistema logora i gubilišta, od
jadranskih ostrva do Velebita, gdje su ustaše uspjele u 132 dana da
procesuiraju oko 40.000 ljudi. Šta je ostalo živo od ovog broja, naglom
intervencijom fašističke Italije, to je postalo prvi stanovnik Jasenovca...
I sad se ja tako mislim, šta li uče djeca u nastavku onog sistema koji je preko
srpskih crkava podizao komunističke spomenike, da ih isti ne bi mogli obnoviti?
Mora da je neka regulatorna agencija sponzorisana od strane OHR zaprijetila, pa
će se sve tv-emisije o genocidu koji je u Drugom svjetskom ratu počinjen nad
pravoslavnim Srbima; emitovati sa u crveno zaokruženim brojem 18? Kao što se
stavlja na filmove za odrasle iza ponoći.
Pričanje o svojoj prošlosti i svom stradanju je nešto što je samo kod nas
nekulturno, necivilizovano i nepristojno.
Zato nam se to stalno ponavlja.
Sasvim sam siguran, da još uvijek velika većina ljudi, nema blage veze o
tome šta se zaista tada dešavalo. Vlast u Republici Srpskoj, sa druge strane,
pokušava to još više da zamagli i zakomplikuje, gotovo umobolno.
Kao što su se odrekli Stefana Tvrtka Kotromanjića, pa izbacili ljiljane sa
(Nemanjićkog) grba Republike Srpske u ratu, tako i sada sve više u našoj
javnosti koriste termin Donja Gradina – umjesto Jasenovac. Gradina je dio
sistema logora smrti Jasenovac, gdje su ljudi nakon likvidacije zakopavani.
Sasvim je nebitno što sada to gubilište dijeli granica dvije države. Treba se
boriti da taj prostor bude eksteritorijalan, da se popravi most i ponovo od
Jasenovca napravi cjelina.
No, izgleda je najgenijalniji potez koji se mogao smisliti od strane naših
pametara, taj da se komemoracija zakaže za Praznik rada (!?!). Valjda se na taj
način najbolje ističe ovaj datum, osigurava da će doći najveći broj ljudi i
pokazuje pažnja prema svom nasljeđu. Nasljeđu koje nije ni malo ružičasto.
Ja mislim da nas Srba, koliko god nas ima, treba jedne godine skupiti makar
onoliko, koliko je Hrvatska Vlada proračunala da nas je ubijeno u Jasenovcu. Ne
treba više. I svi onda da odemo tamo na komemoraciju. Nekoliko desetina
hiljada, kao veliko hodočašće, pređe Savu i pojavi se tamo odakle nas je par
stotina hiljada istjerano 1995. godine. Pozvati da se dođe iz svih krajeva gdje
Srbi žive, pa makar bili i (L)Užički. Makar tamo napravili žurku.
Dok god to ne uradimo, nećemo moći reći da smo prevazišli strah od genodica.
Da li je tako nešto uopšte izvodljivo? Hoće li se ikada desiti, ili će neko reći
da je nepristojno da se organizuje takav skup, sa brojem ljudi kao za jedan
poveći koncert? Kao hodočašće na Egzit ili na Cecu.
Da li je genocid nad Srbima uspio u svojoj nakani, da li smo pobijedili to što
nam se desilo i shvatili lekciju, najbolje ćete dati odgovor sami. Da li ćete
danas ostati kod kuće, otići u prirodu na roštilj ako se vrijeme proljepša, ili
ćete prisustvovati obilježavanju jednog od najbitnijih pojmova u istoriji
srpskog naroda u 20. vijeku?
Tu će vam se sve samo kazati.
Izvor: 