Potomci su glas žrtava jer one glasa nemaju
Vaskrs Prebilovaca FOTO: UG Jadovno 1941.
Piše: Dušan J. Bastašić
U samo predvečerje svesrpskog sabranja u Prebilovcima, jaka kiša
spustila se na taj grad i kraj, umivajući ga za sutrašnji veliki
praznik, i noseći svježinu koja je ispunila i rashladila vazduh.
Te večeri je u prostoru nekadašnje prebilovačke Osnovne škole "Kralj Milutin" otvorena izložba o Prebilovcima.
Tom događaju trebalo je prisustvovati, jer je to prva izložba
postavljena čak 74 godine nakon pogroma nad Prebilovčanima. Pogroma koji
zauzima centralno mjesto u izložbi.
Došao sam na izložbu da čujem kako zbori Jahura, baš tu u učionici za
koju sam učio da je bila posljednje zajedničko konačište prebilovačke
nejači u rodnom selu.
Učilište, konačište, mučilište.
Osjećanja su bila pomiješana. Od radosti što je izložba postavljena
upravo ovdje, do stezanja u grlu pri pomisli na posljednje trenutke
mučenika.
U učioni je vladao muk. Iza tridesetak ljudi, uglavnom potomaka žrtava,
ležale su u sedam kovčega mošti Svetih prebilovačkih Novomučenika. Bile
su tu posljednju noć prije sahrane u kriptu Hrama.
Milenko je govorio iz duše, sa snažnim emotivnim nabojem. Na momente se
to činilo nepovezano, ali se sve nekako slagalo kao mozaik kome se na
kraju nije imalo šta dodati ni oduzeti.
Te večeri je opet, po ko zna koji put, on bio njihov glas. Jer oni glasa nemaju.
Pomislio sam kako je tužno da sa nama te večeri nije bio nijedan
sveštenik. Nijedan od dvadesetak arhijereja koji su pristigli na
osveštanje Hrama koje je trebalo da bude obavljeno sutradan.
Rekoše nam da se u isto vrijeme održava teološko predavanje, pa da svi odoše tamo.
Dobro. Gospod vidi, Gospod zna.
Te večeri, nakon otvaranja izložbe, ječale su gusle u Buluta mahali.
Noć uoči svesrpskog sabranja u Prebilovcima, gotovo da nisam ni spavao.
Slutilo se svitanje dana za pamćenje. Jednog od onih dana koje nazivamo istorijskim i pišemo velikim početnim slovom.
Poranivši, moj prijatelj Dane i ja smo sa ikonom Svetog Vukašina gotovo preletjeli put od Hrama do stare škole.
Mada sam znao da će u litiji, koja je trebalo da krene prema Hramu,
kovčege sa svetim moštima nositi potomci žrtava, bio sam tu sa njima,
obučen u bijelo, kako je Vladika zapovijedio.
Kada smo nas četvorica podigli četvrti kovčeg, čvrsto sam stegao metalnu ručku.
Na čelu litije je Jahura nosio Časni krst, donesen sa Hristova groba iz
Jerusalima. Isti onaj krst koji je bio na čelu beogradske Spasovdanske
litije. Isti onaj koji smo krajem juna pronijeli Velebitom, zakrstili njime
krvavi paški kamenjar i cjelivajući donijeli do zgrade u Metajni, gdje
je bio prvi logor za žene i djecu u Дrugom svjetskom ratu.
Litija se kretala polako. Povremeno bi zastajali, taman toliko da dođemo
do daha i pogledom potražimo blistavi Hram Hristova Vaskrsenja koji je
bivao sve bliži.
U litiji je Dane nosio ikonu Svetog Vukašina jasenovačkog i klepačkog.
Smjenjivali su se nosači svetih moštiju. Svako je želio da barem dio puta učestvuje u tom nesvakidašnjem trenutku.
Kovčeg sa moštima mojih djedova i strica, vjerovatno, nikada neću
nositi i sahraniti. One leže u nekoj od mnogih velebitskih i paških
jama.
Ako iz barem jedne od tih jama izvadimo kosti, osunčamo ih, umijemo i
sahranimo u kriptu naše crkve, onako kako su to uradili časni
Hercegovci, vjerovaću duboko da su tu i kosti mojih djedova i strica.
Litiju je pred Hramom dočekalo mnoštvo ljudi. Prolazili smo dugačak špalir.
Nikoga nisam vidio, gledao sam u zemlju.
U Hramu je čekala otvorena kripta. Iz kovčega smo iznijeli bijele vreće i
dodavali ih igumanu Savi Tvrdoškom i Jovici Bulutu, koji su ih unosili u
kriptu i mošti raspoređivali po njenom dnu.
Služena je Sveta liturgija. Besjedio je Njegova svetost patrijarh srpski Irinej.
Držani su govori.
Moglo se čuti da je Hram sagrađen za petnaest mjeseci, što ne odgovara istini.
Građen je mnogo duže, sredstvima koje je uglavnom prikupljalo Srpsko
nacionalno društvo "Prebilovci" uz samoprijegor Milenka Jahure.
U govorima nisu pomenuti, nema ih među zaslužnima čija su imena ispisana na zidovima Hrama.
Nije im stigao čak ni poziv na "svečani" ručak.
Koliko znam, toga dana, nakon sahrane i Svete liturgije, niko od visokih
zvanica i crkvenih velikodostojnika nije otišao do samog sela, tamo
gdje žive Prebilovčani, gdje se čuje dječja graja, gdje se uistinu može
osjetiti i doživjeti Vaskrs Prebilovaca.
Rekao bi Sveti Vukašin: "Samo vi djeco radite svoj posao".
Sveti mučenici prebilovački, molite Boga za nas!
Vezane vijesti:
Басташић: Пропутоваће изложба свијетом и суочити неуке са пребиловачким болним науком
СХ У ПРЕБИЛОВЦИМА: Победа живота Свете Херцеговачке земље (ФОТО)
СИОН СВЕТИХ МОШТИЈУ СВИХ ГРАЂАНА ПРЕБИЛОВАЦА
ОТВОРЕНА ИЗЛОЖБА О СТРАДАЊУ У ДРУГОМ СВЈЕТСКОМ РАТУ
УСВОЈИТИ ДЕКЛАРАЦИЈУ О ГЕНОЦИДУ