Katanac na istini logora Jastrebarsko (III dio)

Jastrebarsko - katanac

Ћирилица

Donosimo vam treći, završni dio reportaže J.Mihajlović sa osvrtom na neke istorijske činjenice jednoga grada sa mračnom tajnom.

Možda su ipak najgore prošla u kompleksu logora Jastrebarsko, ako se to uopšte može i smije tako reći, djeca smještena u logor u selu Reka, jer partizani za ovu lokaciju, udaljenu 3km od grada, nisu znali, te u hrabrom, oslobodilačkom poduhvatu IV Kordunaške brigade koja je rasformirala logor 26.avgusta 1942, slobode i nade za djecu ovoga logora nije bilo.

Logor u Reci formiran je kao svojevrsno rasterećenje onome u gradu, toliko je djece bilo, te stoji da je u njemu stradalo oko 2000 djece koja su bila smještena po štalama, dakle, daleko veći broj nego na lokacijama logora smještenome u gradu Jastrebarsko.

 

Zaborav ili sistematsko zatiranje istine?

Lokaciju ovoga logora nismo bili u mogućnosti posjetiti, istražiti postoje li ikakvi materijalni ostaci, kakva spomen obilježja, a mora se reći da se ni starija generacija Jaskanaca, onih upoznatih sa istinom o postojanju logora, čiji su bližnji čak i sudjelovali u oslobađanju logora, uopšte ne sjeća logora u Reci.

Da li je i to rezultat ranije spominjane propagande, potpunog zatomljivanja događaja, sputavanja širenja istine među ljudima, možemo samo da pretpostavljamo i nagađamo, jer sjećanja ovih građana o tome ipak postoje, pitanje je šta vlastodršci čine da ona u potpunosti ne nestanu. Jedno je sigurno, generacije sa živim sjećanjima tih događaja nestaju, a ko će, na koji način, i iz kakvih razloga preuzeti dešavanja toga doba, to pitanje ostaje da visi u zraku.

djeca_iz_logora_reka_kod_jastrebarskog.jpg

 

Fotografije, svjedočanstva, dokumenti o ovim strahotama, o stradanju djece ipak postoje, te možda oni bace više svjetlosti na razmjere ovog zločinstva. Možda oni stravičnošću svojih prikaza, opisa i doživljenošću zločina, donesu više svijesti, brige i odgovornosti za druge, ne samo pojedince, one naše, „odgovarajuće“, onima koji iole, makar i površno, budu sa njima upoznati.

 

Logor za najmanju djecu

Treća lokacija logora u gradu Jastrebarsko, logora za one malene, najmanje, neke skoro pa otrgnute od majčinih grudi, bila je smještena u istorijskom spomeniku ovoga grada (spomenutog na početku reportaže), u gradskim bedemima podignutima u XV vijeku, krasnom, ali danas potpuno trošnom zdanju dvorca Erdedi (Erdödy).

Dvorac Erdody

 

U stare, vlažne i memljive kamene prostorije bilo je smješteno, po dostupnim podacima, oko 200 djece, koja su usljed takvih okolnosti, ali i izložena nemaru, slaboj, ako uopšte i ikakvoj, ishrani, zlostavljanju, batinama i bolestima, dizenteriji koja se širila, umirala na desetine skoro svaki dan.

odojcad_logora_jastreb.jpg

 

Logore u Jastrebarskom su vodile časne sestre samostana sv.Pavla, dok je nadstojnica, upraviteljica logora bila časna sestra Barta Pulherija iz reda sv.Vinka Paulskoga, osnivača Družbe milosrdnih sestara, koji bi da je znao da će se pod krinkom milosrđa za djecu, odigravati takav zločin vjerovatno ponovio svoju izjavu, datu nakon par godina svešteničkoga iskustva, o sveštenstvu kao strašnome staležu.

Sve lokacije logora su obezbjeđivale ustaše, a rezultate tog obezbjeđivanja, čuvanja i prevaspitavanja broje se hiljadama, tačnije, navodi se, da je 3 336 djece stradalo u logoru Jastrebarsko, ukupno na svim lokacijama.

Danas ni na ovoj lokaciji, na ploči postavljenoj pored trošnog dvorca ne piše ništa o ovim događajima, njegovom sramnom korišćenju.

tabla_dvorca_Erdedija.jpg

 

Novaca za revitalizaciju dvorca grad nije imao te je aplicirao za sredstva iz fondova EU, tačnije za projekat "Probuđene povijesne baštine" gdje je kao jedan od uslova finansiranja navedena izrada kompletne dokumentacije dvorca. Da li će se i istina možda revitalizirati u obnovljenom dvorcu, hoće li neko "probuditi povijest" radi trajnoga pamćenja istine o ovom zločinu, ostaje da se vidi.

 

Morbidno svjedočanstvo o smrti

Jedno svjedočanstvo o broju umrlih, koje zapanjuje i dan danas svojom morbidnošću, jesu isječci, faksimili listova iz dnevnika, Franje Ilovara, gradskoga grobara koji je bilježio svako umrlo djete, ciframa, a često samo reckama, iz jednoga razloga.

Pedantnost ovoga čovjeka prikazuju brižljivo vođene zapise o svakoj smrti, tačnije o prihodu koje je ostvarivao od njih. Bio je zadužen da svakoga dana obilazi lokacije logora i preuzima tijela umrle ili ubijene djece, te da ih, prevozeći ih svojim kolima, specijalno po uputstvima časnih sestra, pokopava što dalje od ograde gradskoga groblja, jer po njihovim riječima „banditska djeca nisu dostojna sahrane blizu ostaloga katoličkog svijeta“.

Franjo_Ilovar_racun_o_ukopanoj_djeci.jpg

 

Ilovar je sabirao svaku smrt, jer za tijelo svakog djeteta je bio plaćen. U njegovim dnevnicima stoji: „Primio predujam na račun kopanja grobova 10 000 kuna za sto komada djece pokopane“. Dalje, na drugim stranama stoji: „Račun za ukop djece – 243 komada djece a 150 kuna – 36 440kuna“. Vodio je računicu od 22.jula 1942., po čijim navodima je samo tog dana stradalo 107moro djece, pa sve do oktobra 1942. kada stoji zabilješka, „ukupno 768 komada djece, 26.oktobar 1942.“.

Podaci, stravično svjedočanstvo dnevnika ovoga čovjeka govori da, po njegovim podacima logor nije rasformiran, da njegovo trajanje nije bilo, kako smo ranije naveli i kako se po izvorima navještava, samo mjesec i pol dana, da logor nije raspušten 26.avgusta 1942., već ono govori da su daljnja stradanja u nekakom vidu, organizaciji ipak postojala.

Da li su to onda, bila stradanja djece logora u selu Reka za kojeg partizani nisu znali, te iz tog razloga djeca ovoga logora i nisu oslobođena, tako da je njih 2 000 prepušteno sigurnoj smrti? Da li je ipak ovo selo bilo suviše udaljeno za zaprežna kola grobara Ilovara te svakodnevni put za preuzimanje tijela, ponekad čak više puta u jednome danu kao i njihov pokop na groblju? Da li su djeca onda sahranjivana na još nekim lokacijama? Ni ove brojke o ukopima i svim stradalnicima se ne poklapaju.

Ko je onda još pokapao djecu, i na koji način? Da li je logor možda u nekakvom drugom obliku ponovo oformljen ili su djeca netragom nestajala pod brzim potezima ustaških "srbosjeka" usljed straha od nagovještaja snaženja otpora režimu? Pitanja ostaju...

 

Strašna stradanja djece. Metode (pre)odgoja, ali i pokušaj pomoći

Strahote svirepog kažnjavanja djece kaznama poput "tavana i slane vode", "krampusa", "klečanja na pijesku", "vlačane teškog kamena", od kojih su djeca masovno umirala ili bivala dovedena do granice ludila, ostavile su neizbrisiv trag u pamćenju preživjelih. Najteža kazna, ipak, po njihovim svjedočanstvima bila je sahranjivanje bezimene djece, svojih drugova.

resetke.jpg

 

Otkriti makar približno tačan broj umrle djece ovog svirepog zločinstva, zaviriti u unutrašnjost dvorca i njegovu tajnu,  u kojemu danas osim zmija, guštera i raslinja izgleda ničega nema, ne samo kroz željezne rešetke (kao u našem slučaju) kroz koje su djeca mogla pružati samo poglede i ruke ka slobodi i životu,  dug je nevinim stradalnicima.

Još jednu činjenicu bitno je spomenuti, a to je da je pokušaj pomoći djeci ovoga logora ipak postojao. Humanošću i izuzetnom hrabrošću određenog broja žena, njih oko 26 sestara Crvenog krsta na čelu sa Tatjanom Marinić, spašen je određen broj djece. U borbu za život djece uključili su se i tadašnji stanovnici Jaske, kao i neki istaknutiji ljudi javnog života. Neki od tih hrabrih ljudi i žena kasnije su streljani od strane ustaša radi takvih aktivnosti.

 

Mnenja i istina

Nekakav sigurniji sud javnog mnenja ovoga područja danas o ovim zločinima nemamo. Za kakav iole ozbiljan zaključak trebalo bi provesti više vremena, promišljanja i istraživanja, no ono što ipak ostavlja nekakav trajniji utisak pri ponovnim dolascima u ovaj grad, za neke možda sasvim trivijalna stvar, no fakat koji stoji i traje, jeste naziv ulice koja na većini kućnih tablica sa natpisima, odolijeva zvaničnoj promjeni već 10-ak godina.

Ni partizan, niti ustaša, ni pripadnik HSS-a, niti domobran, Franjo Brezar, obični građanin Jaske, seljak i istinski rodoljub svoje zemlje koji je nesebično pomagao u njenom oslobođenju, dajući joj i svoj život (strijeljan 4. avgusta 1942. u Maksimiru kraj Zagreba), i dan danas ponosno krasi svojim imenom, namjesto državno određenog Franje Tuđmana, pločice Jaskanskih kuća, ostavljajući time još uvijek otvoren prozor ka istini i slobodi.

Kojim putem poći ostavljamo volji drugih da odluče, nadajući se da će se, po željama onih koji su ovakva stradanja prošli, njihova nadanja tumačiti na način koji su to oni željeli.

jaska_raskrsce_tabla.jpg

 

Iz tog razloga prenosimo samo jedno svjedočanstvo, pored mnogih drugih koji su važniji od svih naših pokušaja tumačenja podataka. Ovo svjedočanstvo, nadanje i želja onoga koji, kako se navodi, nije bio veći od svoje puške kada je slobodu od strahota logora dobio, kazuje:

„Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

Budite tumači želja nas malih ratnika i logoraša: svi ljudi neka se vole, a djeca u toj ljubavi neka grade svoj veseli svijet pod zvjezdanim nebom“.

Koliko ovakve namjere i djela, odbijanje državnog imena ulica, te želja sudionika, žrtve zločina, u svijesti ljudi ostavljaju trag da država često, ili skoro nikad, nije isto što i njeni građani, da su njene intencije daleko od onih kojima ona „pripada“, ostavljamo „učiteljici“ istoriji da nas pouči.

 

 

Izvor: ФРОНТАЛ