Kalendar genocida: 30. jula do 14. avgusta 1941.- Masovni pokolj na „Mehinom stanju“

Na Mehinom stanju u vremenu od 30. jula do 14. augusta 1941. godine ubijeno je na ovom stratištu 7.000 Srba, muškaraca, žena i djece. Samo iz sela: Komesarca, Savić Sela, Bogovlje, Maljevca, Buhače, Crnog Potoka, Glinice, Gojkovca, Šiljkovače, Krstinje, Široke Rijeke, Jagrovca, Svinjice, Ruševice, Delić Poljane, Pašin Potoka, Žrvnice, Kuplenskog i Selišta ubijeno je 4.000 srpskih seljaka.

Mehino stanje je zemljište na granici Slunjskog i Kladuškog kotara gdje je pred rat 1941. godine jugoslavenska vojska iskopala protivtenkovske rovove. Njih su ustaše Nezavisne Države Hrvatske krajem jula i početkom augusta 1941. godine iskoristile za masovni pokolj srpskog naroda s područja kotara Slunja i kotara Velika Kladuša. Srbe su zatvarali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši, tamo ih mučili, tukli, hvatali i odvodili nad rovove u Mehino stanje gdje su ih klali, udarali batovima, sjekirama i zatrpavali u već iskopane rovove - grobnice.
Organizatori masovnih stratišta kako u crkvi tako i nad iskopanim rovovima bili su: Božidar Cerovski, Vital Baljak, Nikola Rukavina i izvršioci pitomci oružničke dočasničke škole iz Zagreba, te ustaše iz Slunja, Cetingrada i Velike Kladuše.

O tom genocidu - zločinu svjedoče rijetko preživjeli:

Tako Milić Bošnjak, obućar iz sela Maljevca kaže: “Tačno na Ognjenu Mariju 30. jula 1941. godine ujutro rano došle su u naše selo Maljevac ustaše pod komandom Bože Medveda, mlinara iz Maljevca i Jurića Tominca, općinskog načelnika iz Cetingrada. S ovom dvojicom došla su njihova braća i još njih nekoliko. Odmah su počeli hvatati naše ljude. Već prije podne uhapsili su 50 naših suseljana i odveli ih u Cetingrad i zatvorili u općinsku zgradu. Isti su došli i poslije podne istoga dana i pohvatali još 80 Srba - muškaraca. I njih su odvezli kamionima u Cetingrad.
Uvečer su ih isprebijane i povezane iz Cetingrada odvezli kamionima na Mehino stanje kraj Velike Kladuše i tu ih pobili i zakopali…”

Branko Pajić, trgovac iz Cetingrada u svojoj izjavi kaže:
“30. jula 1941. oko 9 sati došle su u Cetingrad ustaše iz Zagreba i Slunja u sedam kamiona. Moglo ih je biti oko 120. Odmah su otišli u žandarmerijsku stanicu i tamo zatvorene Srbe zlostavljali i tukli kundacima i štapovima. Nakon toga su se razišli po srpskim selima: Maljevcu, Buvači, Pašinom Potoku, Selištu, Ruševici, Radovici i tamo pokupili muškarce u starosti iznad 16 godina. Njih 150 doveli su u 17 sati u Cetingrad i zatvorili u dvorište žandarmerijske stanice gdje su ih strahovito tukli. Čuli su se jauci, jecanje izudaranih i nevinih ljudi. Već oko 19 sati istoga dana potrpali su sve i one koje su prije zatvorili u kamione i odvezli na Mehino stanje gdje su ih pobili…”

Lazo Brkić i Miloš Kovačević iz Maljevca svjedoče:
“Upravo kada smo se spremili da žanjemo pšenicu, stigle su ustaše kamionima cestom ispod našega sela. Zaredale su od kuće do kuće i hvatale naše ljude. Prvoga su odvele našeg sveštenika Savu Kojića, njegovu ženu Darinku i više od dvadesetak drugih. Vezali su ih žicom i odveli u kamione koji su čekali s drugim pohvatanim Srbima. Sve su ih zajedno odveli na Mehino stanje i tamo pobili. Čim su ustaše otišle, mi koje nisu uspjeli pohvatati otišli smo da vidimo šta su ustaše učinile.
Bilo je strašno gledati leševe poubijanih ljudi, bacane jedne preko drugih u duboke rovove, iskrvavljene i povezanih ruku. Leševi su ostali tako sve do poslije podne, dok nisu ponovno stigli kamioni s ustašama i muslimanima civilima. Ti su muslimani nagrnuli zemlju na pobijene Srbe. Tada je ubijena moja žena Milka Brkić i naše dvoje djece, kćerka Dragica i Ljuba. Pored moje ubijene žene i dvije kćeri bila je tu i moja najmlađa kćerka Bosiljka, unuk Milan od 13 godina, unučica Ranka, kći Dragičina i 6 mojih najbližih komšija. Ustaše su veći broj muškaraca, žena i djece odveli u Srpsku pravoslavnu crkvu u Veliku Kladušu gdje su ih tukle kundacima i štapovima, a zatim ih odvele u Mehino stanje i poubijale. Žene i djecu nisu ubijale iz pušaka nego su ih klale noževima i umorile maljevima. Najprije su poubijale djecu pred očima majki, a zatim majke. U blizini zločina - rovova našli su se sakriveni i neki muškarci sa ženama koji su čuli užasan jauk i vrisak djece i žena, kako mole da se malo odmaknu jer im je tijesno. Ustaše su zasule žrtve živim krečom i nasuli zemljom. Mi koji smo uspjeli pobjeći, razbježali smo se po Petrovoj gori…”

Hrvat Marko Skukan je ispričao:
“Stanujem u kući Joze Šućurevića. Imam što da vidim. Jozo svaku noć dolazi kući oko 23 sata. Ruke su mu krvave do lakata od koljačine u pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši i neće da ih opere nego takav krvav spava. Majka ga kune i preklinje i govori mu: “Stidim se sama sebe i naroda šta sam te u utrobi nosila, rodila i odgajila. Što to radiš od srpskog naroda koji nam nikad ništa nije nažao učinio. Proklet, sine, bio na ovome i onome svijetu.” Jozo šuti, pa kad mu dosadi dobaci: “Šuti, ja mogu i tebe zaklati…””
Čeho Duranović bio je ustaški stražar kod zatočenih Srba u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši. Njegovo svjedočenje zapisao je Đuro Sremac u njegovoj kući u Velikoj Kladuši 1942. godine. Čeho kaže svom kumu Đuri: “Kume Đuro, najgori su naši domaći ljudi. Oni koji su do juče bili najbolji prijatelji sa Srbima, sada su najveći koljači i merak im je zaklati i svoga kuma. Neće se smilovati na njihovu molbu da ih ubiju već muče i kolju. Trbulja molila je ustaše da joj ne zakolju slugu mladu i lijepu srpsku djevojku, ali to nije ništa pomoglo. Na koljenima hodala je ispred njih pred crkvom, ali se nisu htjeli smilovati…”

O pokolju srpskog naroda u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši i na Mehinom stanju svjedoče i sami izvršioci genocida ustaša od kojih navodim samo neke njihove izjave date pred istražnim organima 1945.

Janko Stipetić, ustaša u Zapisniku od 30. maja 1945. godine izjavljuje:
“Na području Maljevca pohvatali smo 100 ljudi, a navečer odveli u Kladušu i zatvorili u pravoslavnu crkvu. Išli smo po grupama u crkvu tući uhapšenike kundacima od pušaka i batinama do iznemoglosti. U mojoj grupi išli su tući ovi ustaše: Ivan Vučetić, Mika Puškarić, Janko Obajdin, Marko Obajdin i Ivan Skukan. Tukli smo dok se nismo zamorili tučenjem. Ovako izmrcvarene i onesposobljene ljude lakše smo vezali i trpali u kamione te odvozili u kanale protivtenkovskih rovova u Mehino stanje gdje smo ih poubijali sjekirama i željeznim vatovima. Ja sam ovoga puta ubio 15 ljudi (Srba) sjekirom udarivši svakog dva puta iza vrata, a zatim ga prevalim nogom u jamu…”

Butina Jože Mijo iz sela Cerovca je 28. augusta 1945. godine izjavio: “Krajem jula 1941. godine došla su u Cetingrad dva kamiona u koje se ukrcalo nas 80 ustaša pod komandom Baljka. Otišli smo u Kladušu i odmah počeli hvatati Srbe. Uhvatili smo 150 muškaraca, žena i djece. Potrpali smo ih u tri kamiona i odvezli prema Madžarevu mostu do jednog već iskopanog jarka. Baljak je zaustavio kamion, a mi smo s kamiona skidali pohvatane i vodili ih do iskopanih kanala gdje je Baljak naredio da se ne smije pucati, nego batom tući, tako da se ne čuje. Baljak je pripremio bat s kojim je prvi četvoricu sam ubio pokazujući nama kako treba tući, a tada je predao bat Ivici Salopeku iz Furjana, koji je tukao dok se nije zamorio. Tako su predavali i redali se jedan za drugim dok nije došao red i na mene. Kada je došao red na mene ja sam primio bat od Marka Bunčića Jožinog iz Marindolskog Brda i ubio sam batom tri muškarca i tri žene, koje su bile srednjih godina i jednog dječaka od 13 godina. Tukao sam ih batom u zatiljak glave jer je tako zapovjedio Baljak. Kada smo završili ubijanje sjeli smo u kamione i otišli u Kladušu, a Muslimani su ostali zatrpavati pobijene žene i djecu…”
Nikola Brajdić, ustaša iz Podcetine ispričao je 26. februara 1946. godine: “S nas 34 ustaše iz Cetingrada komandovao je Nikola Rukavina iz Slunja. Pohvatali smo u srpskim selima: Maljevcu, Ruševici, Komesarcu, Grabarskoj i Cetingradu 130 Srba. Zatvorili smo ih u podrum žandarmerijske stanice. Kao stražar ulazio sam s oružnicima i ustašama u zatvor pa smo grabovim štapovima mlatili te zatvorenike. Kad smo ih isprebijali došla su tri kamiona, a mi smo ih onako isprebijane i izmrcvarene strpali u kamione i odvezli na streljanje na Mehino stanje. Mi smo ih ubijali iz pušaka a bosanske ustaše su ih tukle po glavi batovima i po nekoliko udaraca. Kad smo ih potukli bacili smo ih u gotove rovove. Bilo je ljudi (Srba) napola živih. Po završenom poslu vratili smo se u Cetingrad…”

Marica Obajdin Josipova, 30. januara 1947. godine izjavila je: “U ljeto 1941. bila sam kuharica u Slunju i spremala hranu ustašama. Vidjela sam kako dovode Srbe i stavljaju u zatvor, te preko noći vode na ubijanje, a prethodno ih opljačkaju. Jedno jutro uzela sam motiku i otišla da kopam krumpir. Kada sam došla do Lalića gaja vidjela sam tamo jednu ženu koja je sjedila i bila sva izbodena nožem i krvava, a pored nje nalazila se jama u kojoj su ustaše potrpale ubijene Srbe. Ta ženska govorila je nešto, ali je nisam mogla razumjeti. Prišla sam njoj, udarila je dva puta motikom po glavi i ona se skljokala na zemlju i više nije pokazivala znaka života. To je bila Milka Zec iz Zečeve Varoši. Poslije sam nakopala krumpir, povratila se u ustašku zgradu i pričala im kako sam motikom ubila. Dok sam to pričala, ustaše su se smijale i rekle da neka sam je ubila. Poslije je ta žena zakopana u dolini Milke Čavrak…”

Mića Bogović je ispričao: “Sutradan poslije polaganja zakletve,
3. augusta 1941. godine došla su dva kamiona i jedan luksuzni auto pred školu Slunj i mi smo se strpali u kamione, a u luksuzni auto sjeli su Baljak Vital i Marko Obajdin. Krenuli smo za Cetingrad, gdje smo se odmorili i krenuli prema Madžarevom mostu. Tu smo raspoređeni po desetinama i vodovima. Ja sam pripao u desetinu Miće Peraka. Baljak i Obajdin su naredili da idemo u srpska sela i da hvatamo sve i koga god uhvatimo da dovedemo u kamion. Krenuli smo u streljačkom stroju i naišli smo na srpsko selo. Tu smo uhvatili dva muškarca i 12 žena i djece. U drugim selima nismo uspjeli jer su Srbi ispred nas pobjegli u šumu. Ove pohvatane smo odvezli i zatvorili u Srpsku pravoslavnu crkvu u Velikoj Kladuši. Prije zatvaranja, oduzeli smo im sve šta su imali kod sebe i povezali ih žicom. Sutradan smo ponovno otišli u hvatanje prema Petrovoj gori. Toga dana uhvatili smo 80 duša, a pljačkali smo do čega smo došli. Moja desetina uhvatila je 9 do 11 duša, a ja sam s ustašom Nikolom Magdićem i Raušan Nikolom uhvatio jednu familiju od pet duša koje smo predali Baljku s ostalim pohvatanim narodom. Do kamiona s ostalim ustašama pratio sam 35 duša. Pohvatane Srbe strpali smo u dva kamiona i odvezli ih također u Kladušu i zatvorili sa ostalima u njihovu crkvu.
Mi pratioci njihovi ostali smo da ih pazimo, a kamioni su se vratili po ustaše. Poslije večere pozvao nas je Marko Obajdin u stroj i odveo nas pred crkvu gdje nas je rasporedio po grupama, u svakoj po pet ustaša koji su po redu išli u crkvu tući zatvorenike. Sa mnom su išli: Nikola Paulić, Nikola Mandić, Nikola Kovačević, Joso Radočaj i Marko Obajdin, koji je komandovao petorici zatvorenika da dođu naprijed i rekao im da legnu na trbuh ispred nas, a nama rekao da otpočnemo iste tući puškama po cijelom tijelu. Naročito je naglasio da ih udaramo po bubrezima i kostima. Ja sam tukao prvoga koji je ležao i imao je oko 30 godina. Udarao sam ga po leđima i po tijelu sve dok sam čuo da je živ. Tako smo ih tukli 15 do 20 minuta puškama i cijevima od pušaka. Nakon toga smo izašli van a drugi su ulazili. Kad se završilo tučom opet smo išli u crkvu da narod povežemo raznim špagama i štrikovima. Prilikom vezanja oduzimali smo sve vrednije što su imali kod sebe, svlačili bolju robu i obuću. Kad smo narod povezali vodili smo ga iz crkve i slagali u kamione, tako da je prvi red ležao na podu, a drugi sjedio na njima. Kad smo bili gotovi u prvi kamion sjelo je 10 ustaša i odvezli se s tim narodom do mjesta gdje je potučen, a isto tako i drugim kaminom 10 ustaša, među kojima sam bio i ja, zatim Milić Bogović, Marko Obajdin, Ivan Obajdin, Ivica Bišćanin i drugi. Kada smo stigli do jame, izašao sam s narodom iz kamiona, a iz prvog kamiona ustaše su već počele tući narod batovima i bacati u jamu. Kad je prvi kamion ispražnjen, nastavili smo iz drugoga kamiona vaditi Srbe i voditi jami, a ja sam vodio dva čovjeka, četiri žene i jedno dijete. Među njima dvije žene su bile u drugom stanju. Od njih sam ubio jedno dijete, jednog muškarca i jednu ženu koja je bila trudna, sve sa sjekirom po vratu oštricom. Kada smo svoj posao završili, odvezli smo se u Kladušu, a poubijani narod zatrpali su civili iz okolice Kladuše…”

Ivan Skukan je ispričao: “Kada je završeno hapšenje i ubijanje Srba u Slunju i okolici, otišlo je nas oko 200 ustaša u Cetingrad s natporučnikom Baljkom, a tamo je došao i ustaški satnik Mesić sa 10 kamiona ustaša te su otišli u akciju prema Vojniću, a Baljak i Mesić s Mesićevim autom otišli su kod pukovnika Rolfa u Topusko. Isti dan vratili su se iz Topuskog u Cetingrad, a već je Mujo Mravunac sa svojim ustašama u Cetingradu pohapsio sve mještane Srbe koje su Baljak i Mesić potrpali u dva kamiona i odvezli prema Maljevcu. Baljak je ostao na području Cetingrada, Maljevca, Buvače i Kladuše s ustašama i kamionima. Narod su sa kamionima dovozili u Kladušu, zatvarali u pravoslavnu crkvu, a po noći odvozili na Mehino stanje i tamo ubijali. Muslimani su zatrpavali žrtve nakon završenog posla. Natovarili su dva kamiona sa Srbima iz okolice Cetingrada i uveče ih dovozili do kuće Pere Turkalja u Gornje Taborište gdje su ih ubijali iz pištolja i bacali u pećinu. Nakon ovog zločina Baljak je ponovo otišao za Cetingrad i postavio Nikolu Rukavinu iz Slunja za zapovjednika mjesta Cetingrad, a Marka Obajdina za zapovjednika Velike Kladuše. Zatim se Baljak vratio u Slunj i pokupio zlatninu i vrednije nekretnine poubijanih Srba u Slunju, spakovao u auto i odvezao se preko Vojnića u Zagreb. Ja sam vozio Baljka i zadržao se u Zagrebu pet dana. Ponovo sam dovezao Baljka u Slunj. Nakon drugog dana našeg povratka iz Zagreba došlo je naređenje od pukovnika Rolfa Dragutina iz Topuskog da se imaju raspustiti sve tzv. divlje ustaše i da se osnuju pomoćni oružnici koji će politički djelovati među srpskim narodom, jer su Srbi otpočeli djelomično s napadima na ustaše...”

Izjave svjedoka i izvršilaca genocida ustaša čuvaju se u Okružnom javnom tužilaštvu Bihać pod brojem K-150/55.
Opširnije vidi: Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 19, Kotar Vojnić u NOR-u i socijalističkoj revoluciji str. 797-822. Mr. Đuro Sremac i Petar Eror: Prilozi za izučavanje masovnog ustaškog zločina na Mehinom stanju 1941. godine.

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.

Vezane vijesti:

Mehino Stanje: Priča o zločinu kojeg niko više ne pamti