Mila Mihajlović: Rab, "logor" simbol zla

Мила Михајловић
Mila Mihajlović

Ћирилица

          Nemalo je iznenadila vijest da je za mjesto budućeg najvažnijeg hrvatskog Memorijalnog i edukacionog centra posvećenog sjećanju na žrtve koncentracionih logora, simbolu svih logora koji su  tokom Drugog svjetskog rata postojali širom regiona, odabran bivši italijanski radni logor Kampor. Za manje informisane, Kampor je mesto na ostrvu Rabu, u kom je od juna 1942. pa sve do septembra 1943. bio italijanski radni logor za počinioce teških krivičnih dijla protiv italijanskih vlasti. Kampor nije bio ni koncentracioni logor, ni logor smrti. Niko tamo nije streljan, niti ubijen. Nažalost, od teških uslova života, u logoru je umrlo preko 4.000 logoraša (podatak iz starijih hrvatskih izvora; italijanski izvori i noviji hrvatski izvori navode daleko manju cifru, od oko 1.200 umrlih). Logoraši su mahom bili Slovenci i Hrvati. Projekat se finansira iz evropskih fondova i ima za cilj izgradnju jedne vrste istorijskog hrama, mjesta komemoracije žrtvama koncentracionih logora u regionu i podsjećanja na događaje vezane za fašističku Italiju, Italiju koja je odricanjem od Dalmacije obeštetila Hrvate za ogromnu patnju koju im je nanijela. Partneri u projektu su: Udruženje antifašista Rab, Matica Hrvatska - ogranak Rab, Savez udruženja boraca za vrijednosti NOB Slovenije, SUBNOR Hrvatske, Udruženje za mir i ljudska prava iz Italije, Jevrejska zajednica u Hrvatskoj, Talijanska unija Rijeka (da li je među njima i ozloglašeni "drug Beta"?!)[1] i drugi.  

 

          Ako se bolje porazmisli, ispravno je da se nekadašnji italijanski radni logor obilježi, da se za njega zna. Ali to je urađeno još pre 58 godina. Prijeti medjutim, da pređe granicu elementarne pristojnosti, hrvatska tvrdnja da je taj logor bio najzloglasniji fašistički logor u regionu, sa najvišom stopom smrtnosti. Šta reći za ustaške logore - ustaše su svi rigorozno Hrvati i katolici - u kojima je usmrćeno više stotina hiljada Srba i Jevreja? Ustaški logori nisu bili radni, a ni koncentracioni: bili su to logori smrti, kako ih je u nedavnom novinskom intervjuu definisao i sam bivši predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić. Brojni su ustaški logori masovnog uništenja uzduž i poprijeko Hrvatske bez da ih je iko obilježio, a kamoli istražio. Šta reći za "fojbe", kraške jame u koje su Titovi "osvetnici" bacili na hiljade dalmatinskih civila, krivih što su rođeni Italijani? U jame su gurnuti tokom, ali i poslije završetka rata. Kako nazvati ustaški logor smrti Jastrebarsko ili pak Jasenovac, gde je usmrćeno preko 800.000 Srba, Jevreja i Roma. O tim logorima ni riječi, ni nagovještaja, ni pomena. Svi oni su blizu Kampora, ali daleko od očiju javnosti i predaleko od hrvatske savesti.

 

          Ispravno je zaštititi od zaborava svako mesto ljudske patnje. Ali čak tri ustaška logora smrti na ostrvu Pagu, u osunčanoj Metajni i Slanoj, još uvek su neobilježeni. U međuvremenu, hrvatske turističke agencije širom sveijta pozivaju turiste da provedu odmor na nezaboravnim obalama Paga. Turisti dolaze i ne znaju da je tu baš  italijanska vojska silom zatvorila ustaški logor smrti i zatekla (detaljno bilježeći i dokumentujući i fotografijama: 2 filma sa po 36 snimaka svaki) 793 tijela od kojih 93 dece mlađe od 14 godina. Stoga, prst upirati na Italijane, okupatore i fašiste, kao na monstruozne ubice, to je jedna velika laž. Monstrumi su bili drugi. Baš ti, Italijani fašisti, zatvorili su na Pagu ustaške logore smrti, dostojno sahranili tijela pobijenih, dokumentovali počinjeni zločin, spasli preživjele.

 

          Namjera novog hrvatskog Memorijalnog centra na Rabu, piše u projektu, jeste da postane mjesto gde će se "vaspitavati i prepoznavati čovjek i da će to biti važan korak za italijansko suočavanje s vlastitom prošlošću". Pozivati se na Rab i na bivši italijanski radni logor radi suočavanja Italije i Italijana sa svojom "sramnom" prošlošću je loš izbor. Pravo mjesto za suočavanje Italijana sa svojom prošlošću je, prije svega na Pagu, a mogao bi to da bude i kompleks ustaških logora Jadovno, ili pak Gospić - svukud gde su Italijani avgusta 1941. godine napokon uspjeli da zaustave ustaški masakr i od dželata otrgnu preko 2.000 zatočenika, uglavnom žena i djece. Tim Italijanima upravo i pristoji izreka "Italijani, dobri ljudi".

 

Bili oni fašisti ili ne, bili su ljudi, i to treba zapisati velikim slovima. Sram i ljaga prošlosti očigledno pada na druge, posebno na one koji neće da vide što svi vide i uporno odbijaju vlastitu istorijsku odgovornost.

 

          Isto tako, hrvatska namjera da odgaja djecu na osnovu selektivnih i prepravljenih istorijskih činjenica, ne samo da je pedagoški apsurd, već i poguban odnos prema budućnosti te djece koja će se jednog dana, neminovno susresti, bolje rečeno sudariti, sa istinom. Da Hrvatska, po ko zna koji put, pokušava da sakrije i falsifikuje istorijske činenice nije ništa novo. Samo što je sada promijenila metod i pokrila se evropskim plaštom.

 

          Šta reći za Evropsku Komisiju koja je odobrila i finansira ovaj hrvatski projekat? Da je žrtva obmane i manipulacije. U suprotnom, nameće se pitanje: šta nam to poručuje antifašistička Evopa? Da li treba da zaboravimo Basovicu? [2]

 

 

__________________________________________________________

[1] Tako je nazvan u knjizi "Krv poraženih" autora Đanpaola Pansa komunista partizan odgovoran za likvidaciju velikog broja civila i sveštenika u periodu posle završetka II svjetskog rata. Najčešći razlog krajnje svirepih ubistava u zoni tzv. "Trougla smrti" na potezu Bolonja-Ređo Emilija-Ferara bila je puka pljačka imovine ubijenih. Ubistva, isprva tolerisana od strane komunističkog vrha Italije, dostigla su toliku mjeru da je uslijedila reakcija samog Palmira Toljatija. Optuženima se sudilo u odsustvu jer su, po dogovoru Toljati - Tito, sklonjeni najpre u Jugoslaviju, a kasnije u Prag. "Drug Beta" je za višestruka ubistva u Italiji osuđen na smrtnu kaznu. Rezultira da nikada za zločine nije odgovarao i da još uvek ugodno živi u Rijeci. Pod Titovim režimom je od pukog službeničića postao poznati univerzitetski profesor.

 

[2] Jama Basovizza je deo nekadašnjeg rudnika, duboka je 249 m i nalazi se na kraškim visovima tršćanskog okruga. U nju su Titovi partizani za samo četiri dana, od 3. do 7. maja 1945. godine - dakle poslije završetka rata - bacili najmanje 2.000 italijanskih civila. Svjedoci zločina su ispričali da su u jamu bacani ljudi u grupama od po 100-200-500. Svi opljačkani, mnogi mučeni. Partizani su nekima govorili da pokušaju da preskoče otvor jame, te da će im, ako uspiju, poštedjeti život. Samo je nekolicina, u iskonskom nagonu za životom, uspjela da preskoči otvor jame: taj nadljudski napor ništa im nije vrijedio jer su i njih bacili u jamu. U jamu je bačeno mnogo žena i djece. Neke cijele porodice su završile u ovoj jami. Takav je slučaj poštarke iz sela S. Antonio di Bosco, Andreine Petterossi: bacili su je u jamu zajedno sa mužem i dvogodišnjom ćerkicom. Poslijeratne italijanske vlasti su naredile da se o jamama ćuti, pa su tragedija i užas decenijama skrivani. Nepravdu će ispraviti tek 1991. godine Frančesko Kosiga, prvi predsjednik Italije koji se pred jamom Bosovizza poklonio sjenima nevinih žrtava. Spomen ploča je postavljena 1995.

 

 

 

Piše: Mila Mihajlović

 

Objavljeno u Italijanskom listu "SECOLO D`ITALIA" , 23. novembra 2011.

 

tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat/Arbe.jpg

 

Везане вијести: