Jadovno je preteča Jasenovca
Prvi logoraši Jasenovca, bili su preživjeli zatočenici kompleksa logora smrti NDH, Gospić-Jadovno-Pag.
Prije 73 godine, 23. avgusta 1941. godine, list Hrvatski narod objavljuje:
„..ovih dana završene su barake na Lonjskom polju, gdje će biti
smješteno radništvo, koje će u najskorijoj budućnosti započeti radom.“
Među prvim logorašima Jasenovca, našli su se i zatočenici sa hrvatskog ostrva Paga, dijela logorskog kompleksa Jadovno.
Preživjeli Zlatko Vajler, logoraš Slane na ostrvu Pag, opisuje put od logora Slana do logora Jasenovac:
„Naši logori su likvidirani krajem avgusta kada je Italija po sporazumu
stekla taj deo Jadrana. One u solani i u ženskom logoru su ubili, nas
nisu stigli...poveli su nas na put. Bili smo ukrcani u vagone i krenuli
smo prema Zagrebu...vagoni su prošli Zagreb prema istoku i došli u
blizinu Jasenovca, gdje smo iskrcani...“
U svom svjedočenju Vajler govori i o vremenu prije rata, te navodi:
„..kao vrhunski sportaš često sam nastupao na raznim takmičenjima, gdje
se od 1938. pa sve do 1941. godine, počesto moglo čuti: Udri Židova,
ubij Židova...“
Dok ovo svjedočenje čitam, ne mogu a da se ne sjetim nekog novog zlog
vremena u Hrvatskoj, gdje na utakmicama može da se čuje „Ubij Srbina“ i
„Za dom spremni“ i ponestaje mi daha dok se pitam da li su ovo znakovi
koje bi trebali da prepoznamo.
Da budu nam opomena.
Sjetim se i Stentonove skale „Osam stepena genocida“ (klasifikacija,
simbolizacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, pripreme,
uništenje i negiranje).
Robert Farkaš, advokat iz Zagreba se nalazi od kraja juna od 20. avgusta
1941. godine u logorima Jadovno i Slana, te opisuje u svojoj izjavi
1946. godine životne ili bolje rečeno ne-životne okolnosti u logoru
Slana:
„Uvala je bila sam kamen, te u toj uvali nije rasla niti trava, a niti
je bilo kakvo živo biće, tj. životinja, već samo kamen i jedna baraka, u
kojoj nas je bilo preko 400, dok je mjesta ...moglo biti za možda
150....Vrućina je bila nesnosna, a hrana iz dana u dan sve slabija, tako
da smo nakon boravka od 10 dana dobili jedan mali hljeb kruha, koji se
dijelio na 16 dijelova, a kasnije i na 20, dok zadnje vrijeme uopće
kruha nije bilo....Higijenske prilike nisu bile nikakove...Poslije
kratkog vremena počela se pojavljivati dizenterija...Sa zadnjeg logora
na Pagu odvedeni smo svi oko 20. avgusta 1941. I prebačeni, kako gore
navedoh, preko Karlobaga, Velebita i Gospića za Jasenovac.“
Iz svjedočenja Nade Fojerajzen, logorašice na Pagua kasnije preživjele Drugog svjetskog rata, doznajemo:
„Krajem augusta ili početkom septembra krenuli smo sa otoka Paga preko
Karlobaga za Gospić. U Gospiću smo bili ukrcavani u vagone. Čim bi se
jedan vagon napunio, bio je odmah zatvoren i plombiran. Ja sam krenula
sa prvim transportom.“
Nada Fojerajzen je transportovana u logor Kruščica kod Travnika.
Ovo su samo mali odlomci iz tri svjedočenja.
Zašto citiram preživjele tog vremena?
Njihova svjedočenja su dragocjena i trebamo ih čuvati. Trebamo snimiti svjedočenja još živih logoraša, svjedoka vremena.
Njihov glas ostaje nam opomena. Nama u amanet ostaje da te glasove sačuvamo od zaborava.
Piše: Mr. Mira Jovanović – Ratković, istoričar
Vezane vijesti: