Jadovno 26. jun 2011. – Obraćanje Dušana Bastašića, predsjednika UG Jadovno 1941.
Gospođo izaslaniče predsjednika Republike Hrvatske, vaše Ekselencije, dame i gospodo, dobar dan.
Gospodine predsjedniče Republike Srbije, preosvećeni Vladiko, časni oci, braćo i sestre, pomaže Bog!
Pozdravljam vas u ime Udruženja građana Jadovno 1941 iz Banjaluke, udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Gospić 1941.
Posebno želim da pozdravim učesnike juče završene prve međunarodne konferencije o kompleksu ustaških logora Gospić - Jadovno 1941.
Sa nama su danas naučnici iz Izraela, Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Hrvatske, Republike Srpske i Srbije, kojima dugujemo zahvalnost za vrijeme i trud koje su odvojili da bi se istina o Jadovničkom stradanju verifikovala na način primjeren istorijskoj nauci.
Posebno pozdravljam i italijanskog senatora gospodina Ajmona Finestru, svjedoka i učesnika plemenite akcije italijanske vojske, kojom je krajem avgusta 1941. zatvoren kompleks koncentracionih logora Gospić i od sigurne smrti spašeno više od 2000 zatočenika, uglavnom jevrejskih žena i djece.
Izražavam veliku zahvalnost svima onima koji su podržali našu inicijativu i omogućili da se drugu godinu za redom služi parastos Jadovničkim mučenicima i obilježi Dan sjećanja na Jadovno 1941.
Podsjetiću vas da se nalazimo pored Šaranove jame, jedne od 33 registrovane bezdane jame Velebita i velebitskog podgorja u koje su ustaše 1941. godine bacale još žive ili polužive žrtve. Pred te kraške bezdane i usjeke, dugim pješačenjem i batinama izmrcvarene žrtve, dovođene su ruku vezanih žicom, poređane u dvorede. Prvu dvojicu ili četvoricu ustaše bi udarile čekićem ili maljem u glavu i survali u jamu, a oni bi svojim tijelima povlačili za sobom ostale nesrećnike.
Danima bi se iz jama čulo ječanje i zapomaganje, a samo nekolicina se uspjela živa izvući iz bezdana.
Kraške jame su samo jedan dio nekadašnjeg likvidacionog centra, kompleksa ustaških logora čiji je centar bio u tadašnjoj kaznionici okružnog suda u Gospiću.
Pored "Gerichta", ovaj kompleks su činili sabiralište na željezničkoj stanici, logor Maksimovića štale, takozvana Ovčara, logor Stupačinovo kod Baških oštarija, logor za Srbe i logor za Jevreje u uvali Slana na ostrvu Pagu i logor za žene i djecu u mjestu Metajna na Pagu, koji je bio prvi logor za žene i djecu u Drugom svjetskom ratu. U moru podvelebitskog kanala i Paških vrata žrtve su ubijane tako što im je žicom vezan kamen oko vrata, nakon čega su ih krvnici udarili nogom u vrat ili grudi, te rasporili stomak da tijelo ne bi isplivalo i sunovratili ih u plavu grobnicu.
Ako je more plava grobnica, Šaranova jama kao i druge znane i neznane Velebitske kraške jame to svakako nisu. To su jame na čijem dnu još uvijek leže ostaci tijela članova naših porodica.
Prema rezultatima dugogodišnjeg istraživanja dr Đure Zatezala, na području kompleksa ustaških logora Gospić, u samo 132 dana pobijeno je ne manje od 40 123 žrtve, od čega 38 010 Srba, 1 998 Jevreja, 88 Hrvata, 11 Slovenaca, 9 muslimana, 2 Mađara, 2 Čeha, 1 Rus, 1 Rom i 1 Crnogorac.
Ovdje su ubijena 73 sveštena lica Srpske pravoslavne crkve.
Ljudi pobijeni ovdje 1941. nisu žrtve antifašističke borbe! Oni su pokupljeni sa svojih vjekovnih ognjišta, mučeni i pobijeni samo zato što su bili pravoslavni Srbi, Jevreji ili za NDH neprihvatljivi elementi.
Ne ulazeću u to da li Republika Hrvatska jeste ili nije pravna sljedbenica Nezavisne države Hrvatske, neporecivo je da se na njenoj teritoriji nalaze mjesta masovnog zločina, da su žrtve zločina neekshumirane, neidentifikovane i nesahranjene, a da je zanemarivo mali broj zločinaca imenovan ili procesuiran.
Zaprepašćujujuće je to što se ignoriše insistiranje srpskih i jevrejskih organizacija na zakonom propisanom odnosu prema mjestu i žrtvama zločina.
Šta više, mjesta masovnih zločina, neka od njih čak registrovana Spomenička mjesta, godinama se vješto prikrivaju i prepuštaju zubu vremena i prirodnim procesima propadanja.
Na području Spomeničkog mjesta logora Slana na ostrvu Pagu na kojem su italijanski vojnici septembra 1941. ekshumirali, spalili i u kamenjar sahranili pepeo 793 tijela žrtava, među njima tijela 293 žene i 91 djeteta od 5 do 14 godina starosti, turisti uživaju u suncu i moru, ne znajući šta se na tom mjestu dogodilo. Ona jedna Spomen ploča, koja je svjedočila o mučeničkoj smrti ne manje od 8 020 žrtava pobijenih na i oko rta Slana, nestala je dva dana nakon što je prošle godine obnovljena. Ne samo da počinioci nisu pronađeni, ne samo da ploča nije obnovljena, nego odlazak na Slanu nije uvršten u današnji program.
Uporno se izbjegavaju komemoracije na registrovanom Spomeničkom mjestu logora Jadovno, oko 4 kilometra daleko odavde.
U proteklom ratu porušeno je ovdje i ono malo spomenika podignutih do 1991. godine.
Da se devedesetih godina dogodio, kako kažu, pravedan nastavak antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, da li bi ovi spomenici bili rušeni?
Da li bi potomci žrtava dolazili ovamo iz inostranstva, gdje ih u Republici Srbiji i Republici Srpskoj živi najveći broj?
Danas, na čitavom području nekadašnjeg kompleksa ustaških logora Gospić 1941. osim Spomen ploče kod Šaranove jame, obnovljene prošle godine i ovog obnovljenog spomenika otkrivenog danas, nema nikakvog drugog spomena da se tu ljeta 41. dogovorio stravičan zločin.
Kako drugačije tumačiti ovakav odnos nego kao otvoreno prikrivanje zločina?
Legitimno je pravo nas potomaka žrtava da tražimo od vlasti Republike Hrvatske dostojan i zakonom predviđen odnos prema mjestima zločina i žrtvama zločina, članovima naših porodica.
Sve dok je taj odnos ovakav, kao što je to u današnje vrijeme, nema mjesta govoru o međusobnom povjerenju, a posebno ne o razvijanju prijateljskih odnosa.
Hvala!
Dušan Bastašić
Predsjednik UG Jadovno 1941.
