Dani(j)el Simić: TAMO DALEKO I TAKO BLIZU

Ћирилица

Intoniranje pjesama „Marš na Drinu“ ili „Tamo daleko“, većini Srba će pobuditi određene emocije. Ne treba se toga stiditi.

Još ranije sam razgovarao sa našim političarima i ukazivao im na to, ali oni su izgleda imali neke druge vizije. Uvijek, ali uvijek kada se dešava ta komemoracija u Potočarima, srpski politički establišment se upali k'o kutnjak, pa propišći u sezonskom gnjevu pravedničkom, te mu se probudi nastojanje da razodjene globalnu zavjeru i pokaže da su, zapravo, Srbi bili žrtve ratova u 20. vijeku.

 

Sad, globalne zavjere mogu i ne moraju postojati. Istina uopšte više nije bitna, pomirenje još manje. Bitna je propaganda i opravdavanje svojih poteza, koji su daleko od pitomosti, čovjekoljublja i poštenja. Čist interes. I to je nešto što je tako, koliko god da se to meni ili vama ne sviđa.

Ipak, meni nikako nije najjasnije da srpski mudroseri (i pored te spoznaje) to svi horski rade na taj jedan dan, okljucavajući pomije u granulama, koje im je medijski servirala ekipa iz Tamnog vilajeta?

Pogotovo ako ste im objasnili da može drugačije.

 

Zato sam ja odlučio da odužim svoj dug prema žrtvama Jadovna 1941. i napišem nešto što nijesam tada. Dan pošto sam se preumoran vratio sa hodočašća u šume Velebita, za našu medijsku scenu već drevnog 26.06.2011. godine.

Zašto?

Čisto da neki shvate da ima i nekih drugih tema, koje treba ozbiljno obraditi i kasnije. I stalno. I ulagati u njih godinama. A ne trpiti kojekakve nižerangirane političare, da jednodnevnopolitički uzimaju u usta tako bitne pojmove; kao to su genocid, zločin, svjetska zavjera, novi svjetski poredak...

 

O Jadovnu van sezone

Ove godine na Jadovnu su se desile nepojmljive, gotovo revolucionarne promjene. Ko je bio prošle godine, teško bi mu bilo povjerovati u to. Kao prvo, postojao je putokaz do mjesta gdje se zločin obilježio spomenikom. Spomenik, opet, srušen u dešavanju hrvatskog naroda na startu devedesetih, sada je obnovljen. Imali smo zavidno obezbjeđenje, prebrižno takoreći. Počasni vod obučen da isuviše liči na dželate iz 1941., više ne silazi pred jamu.

 

Što je najzanimljivije, sve se to dešavalo kraj srpske zastave! Iste one, zbog koje su prošle godine hapsili i novčano kažnjavali neupućene omladince, odrasle u multikulturalnom Beogradu.

I to ne samo jedne zastave, već dvije. I obe srpske. Zastave Republike Srbije, te srpske „narodne zastave“, kako se to naziva u Ustavu Srbije, a što je zapravo zastava Republike Srpske, neosporena čak ni na tzv. Ustavnom sudu BiH.

Znači sve je bilo po ustavu. Osim jedne stvari...

 

Obrazovni program ili „ono što nije fensi“

Onima koji su za jezu i tugu Jadovna 1941. saznali u posljednjih par godina, a normalni su i socijalno adaptirani ljudi, dođe malo dosadno i naporno, kada se potegne obrazovni program o tom pojmu. Meni lično bude malo naporno, skoro socijalno i penzionerski, a ne bi trebalo da bude. Trebalo bi da me je stid.

 

Tek prije dvije godine (!!!) sam saznao da Jadovno nije bio neki usamljeni incident zatiranja jednog ili dva sela u Velebitu, koji je odnekud načuo Ivan Goran Kovačić, pa napisao poemu Jama; kako sam već stekao dojam u osnovnoj školi, na časovima tada zvaničnog jezika.

Vjerovatno nijesam jedini koji se osramotio saznavši kao odrastao čovjek, da su rasno čisti Hrvati Ante Pavelića, uspjeli za 132 dana da sistematski pobiju oko 40.000 ljudi. Kasnije je to pokušano zataškati nekakvim bajkama o antifašizmu, ali ti ljudi su srednjovijekovnim metodama poklani i zatucani maljem, te pobacani u jame iz samo jednog razloga – zato što su bili Srbi i Jevreji.

 

Za sam zločin i mjesta gdje se to desilo, do nedavno se uopšte nije znalo, jer je samoupravni socijalizam, pogotovo nakon proglašenja Ustava SFRJ iz 1974. godine i triumfalnog uspjeha hrvatskih nacional-komunista, sistematski zatirao sjećanje na ovaj događaj. Da se razumijemo, i drug Josip Broz je bio dijelom Hrvat.

Čitao je uvijek samo ono podvučeno, i zvali su ga Tito.

Demokratska i od svijeta podržana (Danke Deutchland, Danke Vatikan) Neovisna Republika Hrvatska, devedesetih godina je sistematski polupala i popalila sve spomenike, koji su pričali čak i tu lažnu priču o antifašističkim razlozima za genocid nad Srbima i Jevrejima, u svojoj prethodnici poznatoj pod skraćenicom NDH (za ove što imaju keca iz istorije - Nezavisna Država Hrvatska). Tim više, uništeni su svi spomenici koji su podsjećali na partizane i komunistički pokret, čijim se antifašizmom pred vratima Evrope Hrvatska tako ponosi, da ga čak proslavlja u mjestu po imenu „Srb“.

 

Vjerovatno još dugo u regionu, istoričari neće učiti djecu činjenici da je do 1944. godine borački sastav partizanskog pokreta bio gotovo isključivo srpski. Tuđman i drugari su odlučili da su antifašisti i da hoće da budu predsjednici fudbalskih klubova po Beogradu, tek pošto je kapitulirala Musolinijeva Italija.

Hrvatska je pojavom Ive Josipovića, istina, učinila neke važne korake na putu obračuna sa klerofašizmom. Isti je u samoj srži ove zemlje, još od izbacivanja Srba iz ustava početkom devedesetih. Ne treba kriti da je Ivo jedan svjež lukavo-latinski povjetarac u medijskom prostoru istočno od Une. No, i ove 2011. godine Hrvatska, koja je protjerala preko 300.000 Srba u akciji sponzorisanoj i direktno vojno pomognutoj od SAD i EU, nastavlja sa tom politikom.

Teško da postoji u Evropi medijski prostor, koji je tako necenzurisano zatrpan mržnjom prema pripadnicima nekada konstitutivnog naroda na tom prostoru, te tolikom količinom agresivnog nacionalizma i veličanja svojih nacionalnih mitova. Teško će u Hrvatskoj detaljno učiti djecu o onome što je bilo prije samo 70 godina.

 

Samo slatko, bez Slane

Kako se ove godine na randevu kod Šaranove jame konačno najavio i Boris Tadić, pojedinac značajan po tome što nosi titulu predsjednika Republike Srbije, hrvatska propaganda mašinerija, zabrinuta za europske integracije, daleko se ozbiljnije organizovala nego 2010. Gotovo kao 1991.

Bilo je daleko više medija iz Hrvatske, ali ni blizu koliko iz Srbije (čitaj: Beograd). Malo se otvorenije naglašavalo šta se tu zapravo desilo prije 70 godina, čak je neko poslat da izvrši asanaciju terena, pa je sa kore jedne od bukava koje natkriljuju pamjatnik nad Šaranovom jamom, zguljen ustaški simbol, tu u međuvremenu urezan. Znate, to je ono latinično „U“ koje grli šahovnicu.

Jedan od razloga zašto pisati ćirilicom...

 

Računam da je turistička vlast Hrvatske, prošle godine zabilježila negativan marketinški odjek u Srbiji, činjenicom da je ploča u uvali Slana na oteklom otoku Pagu, polupana samo dva dana pošto je obnovljena za najmanje 8.000 žrtava genocida, koje su svoje kosti otkiselile u dubinama predivnog, azurno plavog Jadranskog mora.

Možda i činjenicom da je prvi put održana komemoracija, na kojoj su sveštenici opojali te mrtve. Može biti da je to sve uzrokovalo ovogodišnje izbjegavanje odlaska na Pag, koji ove godine nije uvršten u protokol, bez obzira što prošle godine Ivo Josipović svejedno nije išao tamo. Samim tim ni hrvatski mediji...

To me iskreno čudi, obzirom da se u Srbiji malo ko počešao po pozadini bijeloj od kupaćih gaća upotrijebljenih u Dalmaciji, te beogradski mediji tome nijesu dali ni zrno pažnje. Makar i onoliko koliko daju kad se neko uhapsi što je pisao grafite podrške Ratku Mladiću.

 

No, očigledno da zemlja, koja je „tako lijepa i tako blizu“, ne prepušta stvar slučaju kad su turisti u pitanju, pa u ovogodišnji program nije uvršten odlazak na fensi turističku destinaciju na Pagu, uvala Slana.

 

I svi zadovoljni

Latinične spomen ploče postavljene 1975. godine nema, počinioci njenog novog rušenja 2011. nijesu uhapšeni, kao ni oni iz 1991. godine, niti je ista o trošku hrvatske neovisne države obnovljena i ponovo postavljena.

Sve je spremno za turiste, koje se neće isprepadati (pogotovo ako su iz Srbije) da je na mjestu njihovog opuštanja i provoda, jedno od žarišta ljudske patnje i ishodište genocida u 20. vijeku.

 

Sad još samo zamislite šta bi bilo, da je riječ o nekoj (makar turistički neprivlačnoj) destinaciji u Srpskoj ili Srbiji...

I, jedini koji je bio da ih za to opomene i podsjeti, bio je pojedinac odgovoran za sva poboljšanja koja su opisana u prvom dijelu.

 

Dušan Bastašić - Superstar

Već sam pisao dosta, odnosno pomogao koliko sam mogao, rad Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava u ustaškim sistemima logora smrti Jadovno 1941. Samim tim, pisao sam i o Dušanu Bastašiću, bez kojeg se za ambise jama na Velebitu i horor kamenjara na Pagu, ne bi znalo ni danas. No, kao i za obrazovni program, treba još malo. Neće da se baci.

 

Dušan to sve radi zbog duga prema svojim precima koji su još uvijek u znanim ili neznanim jamama, a da pri tom nailazi samo na mržnju sa hrvatske i ignoranciju sa srpske strane. Ne čini to zato da bi dobio neke političke poene, jer nije politički aktivan. Ne radi to ni zbog želje za slavom. Pojavljivanje u javnosti u ime nijemih žrtava od prije 70 godina, kod nas luči samo zaziranje, žaljenje bez želje da se pomogne i posvemašnji pečat – socijale.

Kada su neki pisani uraci u pitanju, ja sam neviđena cjepidlaka i uvijek imam nešto što bih prigovorio. No, Dušan Bastašić je ove godine svoj govor kod zbirnog spomenika žrtvama kompleksa ustaških logora srmti Jadovno 1941. sročio i intonirao tako, da mu ja ništa ne bih oduzeo, niti dodao. Zato ga poslušajte:

 

 

Glasam za Austro-Ugarsku

Nedavno sam imao priliku da se sretnem sa predstavnicima organizacije „Crni krst“ iz Austrije, koji su došli u Banju Luku. Razlog dolaska je bio jedan spomenik iz vremena dinastije Habzburg (ja bih pisao Hapsburg), za koji većina Banjolučana i ne zna da postoji ili šta predstavlja, pošto je dugi niz godina bio skriven u kasarni Mali Logor.

 

Zahvaljujući vojnoj zaštiti, a malo više što mu je jedno vrijeme nadjenuta petokraka, taj jednostavni spomenik za vojnike koji su poginuli pri okupaciji nekadašnje turske provincije, danas poznate kao državna zajednica RS i FBiH, preživio je vijek i nešto jače. Sad se istom, iz koga na vrhu niče drvo, ne može pristupiti. Odsječen je ogradama gradilišta, gdje će se u budućnosti razviti još jedno veliko banjolučko naselje, podignuto na vojnoj zemlji.

Udruženje „Crni krst“ se bavi (pazi sad) „prevashodno grobljima austrijskih vojnika“. I sada će gradske vlasti da pomaknu stotinjak metara taj spomenik, te ga vratiti u oblik koji je imao 1878. godine. Šta ja kažem na sve to?

 

SVAKA ČAST AUSTRIJANCI!!!

Ja ću biti prvi koji će podržati tu akciju obnove i izmještanja spomenika. Ne bi li na taj način neki estradno veliki Srbi shvatili da nikako nije u redu da već 70 godina na dnu jama u koje su ih bacile ustaše, leže kosti nečijih baba, djedova, pradjedova, očeva, majki... Stvarno je morbidno kakva sva idiotska opravdanja imaju ti kenjatori koji posjeduju moć da nešto promijene.

 

Ovi Austrijanci koje sam sreo, odoše sad dalje do Mostara, pa u neovisnu Hrvatsku, pa još neovisniju Crnu Goru, i završavaju u Sarandi, u Albaniji. Već gdje se sve šetao austrougarski vojnik za svog vakta. I to rade najmanje zbog toga što Austrija ima više para od nas. Rade to zato što su odgovorni i organizovani; svjesni i nebeslovesni; a ponajviše zato što znaju šta ih je nekada činilo imperijom.

Mi ne znamo ništa

 

Latinica Bokija Tadića

Stvarno ne bih da se dotičem govora gosn Bokija i teta Pusićke, jer je to jedna gomila nenadahnute šminkerajske žbuke, preko činjenica i prioriteta. Nevjerovatno je da i na takvim mjestima, kao što je Šaranova jama, neko ima toliko petlje i obraza reći da su „antifašisti bili i branitelji u domovinskom ratu“??? Na koji način ti potomci nacista misle da se možemo pomiriti i ostaviti prošlost iza sebe, ako nas uporno etiketiraju time da su Srbi, tobož, nekakvi nosioci naci-fašističke ideologije i to svega prije deceniju i po?

Ono što je pokazalo puni diletantizam Borisa Tadića, i svu pervertiranost beogradske političke, intelektualne i medijske elite; te njihovu nezrelost da se bave pitanjima čiji značaj i posljedice prevazilaze krug koji opasuje tramvajska linija br. 2 u Beogradu; onda je to vijenac koji je potomak smaknutog u tim velebitskim jamama, donio i položio na tek ove godine obnovljeni spomenik svog dede po majci.

 

Inače sam ja čovjek koga baš briga kako to nešto drugi rade. Osim, naravno, kada nemam blage veze kako bih sam radio. Ali pošto ovi tipusi oko Tadića zaista nemaju tri čiste, onda im moram reći da nema šanse da bi Ivo Josipović donio vijenac na ćirilici, pa makar ga polagao u sred Beograda, na glavu Sonje Biserko.

Sa druge strane, koliko god ja otvoreno pisao i tvrdio da je Dodikovo srbovanje čista estrada bez konkretnosti, ovaj put nam je osvjetlao obraz i poslao izaslanika sa vijencem sa trakom ispisanom srpskom ćirilicom. Makar to. Sad, nadati se da će iduće godine Dodik ili Radmanović da se pojave na Jadovnu.

 

Mjestu koje je bilo prvi logor smrti u Evropi. Mjesto zbog kojeg su se Srbi prvi (i jedini) u porobljenoj Evropi odvažili da ozbiljno ustanu protiv Hitlerove vlasti. Mjesto koje je zatvoreno od strane talijanskih fašista, kako bi se taj srpski ustanak smirio.

Mjesto koje je preživjele zatvorenike poslalo u Jasenovac, da budu njegovi prvi stanovnici. Mjesto koje smo svi tako sramotno zaboravili i iznevjerili naše pretke i sunarodnike. Mjesto gdje oni i danas leže na dnu mora ili u dubini jame... Nesahranjeni i neožaljeni.

Takvo je to mjesto.

 

Svi na svoja mjesta

Mene, iskreno, nerviraju ljudi koji nemaju drugog zanimanja, osim da budu pripadnici neke nacije. Generalno me nervira taj primitivni nacionalizam. Ja znam da je, pogotovo u poređenju sa okolinom, sasvim normalno voliti naslijeđe svoje nacije. Moja je imala sudbinu da je u nekoliko navrata žele istrijebiti kao gamad, i to samo zato što su me na svijet donijeli roditelji sa takvim imenima i prezimenima. Ako su ti ljudi na Slanoj i dubinama Jadovinskih jama ubijani samo zato što su Srbi, ja ću onda to iznijeti kao razlog što želim da se izjasnim kao Srbin.

Da im pokažem da njihov bolesnički plan nije uspio, da nas još ima i da imamo muda doći na mjesto gdje su pokušali da nas istrijebe.

 

Ne treba stvarno biti puno pametan, pa shvatiti da se istorija ponavlja onima koji je nijesu naučili. Ovo je isto socijalna fraza obrazovnog programa na komercijalnim televizijama. Stvarno bi bilo bezveze da nas za tridesetak godina opet izdignu na istu foru kao 1914. Ili 1941. Ili 1991...

Svi, malim pomakom, dobrom rječju, blagonaklonim pogledom; možemo mnogo uraditi za spas od zaborava. Prošle godine sam, negdje u ovom dijelu teksta, pitao šta nas sprečava da ove godine na Slanoj bude od kamenjara smrti sazidana jedna spomen-kapelica? Ne samo da ove 2011. nijesmo suhoozidali kapelicu, već nam nije ni dopušteno da tamo odemo.

 

 

 

Sudeći po tome, moglo bi se desiti da naredne godine nekom bude zabranjen pristup, ili barem da ga se onemogući da govori. Sad sam ja, dakle, mnogo skromniji. Nekako da se vidi sa ovim našim vlastima, da se nakon obnove ovog spomenika kod Šaranove jame, isti opet ne sruši; a da iduće godine ni tamo ne bude protokolom previđeno da se dođe. Možda će sljedeću komemoraciju imati u Gospiću, kod Teslinog nepostojećeg spomenika.

A kod nas, vizionara ni od korova

Razmišljao sam nešto o nekom „ritualnom kupanju“ koje bi se svake godine priređivalo u uvali Slana, sa namjerom da preraste u masovni događaj. Mislio sam da će neki ljudi shvatiti da trebamo da ozbiljnije posvetimo pažnju istorijskim  događajima, koji nam idu na ruku za interese sa početka teksta. Tipa da snimimo igrani film o probijanju Koridora 1992. zarad razbijanja teorija zavjere i globalnih geopolitičkih mudroserstava.

 

 

 

Da napravimo par serijala o Ratu u bivšoj SFRJ, pa objasnimo ovim ljudima u Srpskoj šta se tad zapravo dešavalo, a ne da im objašnjavaju iz fondacija koje su čitav rat finansirale suprotnu stranu u sukobu.

Masa stvari bi se mogla uraditi, te polučiti ogromne rezultate za mala ulaganja, što bi daleko popravilo propagandno-diplomatsku poziciju Republike Srpske. Samo treba naći nekoga kome je do Republike Srpske stalo. Nemojte misliti da ja ne znam kako kod nas ima premalo inteligentnih, hrabrih i originalnih ljudi.

Svjestan sam ja toga.

P.S.
Vi do naredne godine vidite šta vam je Tako blizu, a šta vam je Tamo daleko. U srcu, dakako.

 

(Foto i video Frontal.RS)

Izvor: