7 USTAŠKIH KOLjAČA PRED SUDOM NAKON 12 GODINA
Prenosimo tekst "Vjesnika u srijedu" od 10 juna 1952. o suđenju ustaškim zločincima iz logora Slana na ostrvu Pagu.
Od lipnja do kolovoza 1941. pobijeno je u logoru „Slano“ na Pagu oko 15.000 Srba i Židova
Sticajem okolnosti dospjeli su u ruke pravde nakon punih 12 godina
sedmorica ustaških koljača: Luka Barjašić, Slavko Baljak, Jadre Strika,
Jere Fratrović, Bene Barić, Mile Didulca i Ivan Kevrić. Kroz tri
mjeseca 1941 oni su kao pripadnici I. satnije V. ustaške bojne
učestvovali u uništavanju zatvorenika Srba i Židova u logoru „Slano“ na
Pagu.
Nije nam namjera da evocirajući ondašnje događaje iznesemo samo suha
fakta, grozote počinjenih zlodjela ili izvještaj iz sudske dvorane, već
da i ovim slučajem ukažemo na svu nakaznost jednog sistema, jedne
ideologije, koja ne samo što je krvoločno uništavala čovječanstvo, već
je i od ljudi stvarala profesinalne ubice, bestijalna čudovišta, kojih
se ne bih stidjeli svi inkvizitori srednje-vjekovlja.
Sedam koljača nalazi se pred sudom. Međutim, mnogi od njihovih ideologa,
bojnika i vojnika, šećkaju se još uvijek više nego slobodno, po
liberno-gostoljubivom zapadnoevropskom svijetu. Čekaju „svoj čas“ ali
fašistička himera kao stoglava aždaja, uzalud plazi svoj otrovni jezik.
Davno počinuše izmrcvareni logoraši, istrunule su davno njihove izmučene
kosti, ali mi ih nismo zaboravili. One su uzidane u temelje ove zemlje,
one su dio našega života, one su, uz Partiju i Tita, mir i sigurnost na
našim granicama.
„Ispovjed“ Luke Barjašića
Bilo je to u Zadru 1942. U ćeliji broj 14 starog Trubunala ubačen je
neki onizak crnomanjast čovjek crne, grgurave kose. Trojica zatvorenika –
Popović, Poljak, Šolaja i legalci iz okoline Benkovca i Knina –
zagledaše ze pažljivo, tko je pridošlica? Kradljivac? Švercer? Fašista –
provokator ili istomišljenik? Pošto je oprez majka mudrosti, započeše
škrti razgovor.
Odakle si, pitali su. Zašto si zatvoren?
– Iz Poličnika...
Među zatvorenicima nastade tajac. U ono vrijeme Poličnik je dao velik
broj ustaša. Novi pridošlica je pripovijedao da je zatvoren zbog
revolvera, što je kod njega pronađen sinoć, kad je pripucao iz sela,
misleći da napadaju „Srbi iz Smokovića“.
- A vi, koje ste vire, hrvatske ili pravoslavne?
Za početak bilo je dosta. Osim toga, pridošlica je nosio ustaške čizme
da bi nešto više saznali, zatvorenici su, kako je dogovoreno, nastupali
jedinstveno – po planu.
- Kakvi pravoslavci, majku im, oni su nas dovle doveli.
A kad je Poljak ispričao da su i njega Talijani zatvorili kao ustašu,
Luka Barjašić sasvim se otkravio. I među „ustašama“ započe sad već
intimniji razgovor.
- Ej, Srbi, majku im, platili su oni meni, ja sam im dao.
-Jesu, majku im, i meni, živima sam brade gulio.
- A čime ste ih tukli? Kako ti je bilo prvi put?
Лука Барјашић
- Nekidan smo iz 1200 odveli u Karlobag, pa u Oštarije. Kad smo ih
doveli pred jame – puste žalosti od njih. Ali nitko nije mogao pobjeći
ni da je krila imao. Tukli smo ih i mlatili na svaki način, da bi
šparali metke. Veće smo grupe žicom zajedno vezali, one prve na rubu
potukli, tako da su cijelu grupu povukli za sobom. Neki su živi u jamu
skakali. Jame smo cementirali da koji ne bi živ izašao. Bilo je Jevreja
iz Zagreba, pravoslavaca iz Obrovca i Knina, Gračana i Tribnja.I tu je
Luka Barjašić kroz tri dana ispričao kako je odmah 1941. otišao u
„Pavelićevu školu“, kako mu je prvi put bilo malo nezgodno ubiti, ali
poslije je mogao 5000 odjedanput. Pričao je o jamama u Velebitu, o
kundačenju i premlaćivanju, o silovanju žena i djevojaka.
- A zašto one Srbe ispod Velebita ne pobijete, majku im njihovu, opet je upitao Poljak.
- Jesmo i njih. Nedavno na Pagu jednu smo staru ženu i staroga čovika ubili (Poljaku se srce stislo).
- Kakvi su – pitao je, prikrivajući uzbuđenje. A kad ih je Luka Barjašić
počeo opisivati nije se više mogao svladati. Skočio je na njega kao
ranjena zvijer i počeo ga daviti.
- Ah, krvopijo ustaška, ubio si mi oca i majku...
S „ispovijedanjem“ Luke Barjašića bilo je gotovo. Talijani su nanjušili
svađu i premjestili Luku u drugu ćeliju, a zatim ga odveli u
Šibenik i dalje u Italiju. Od ostalih zatvornika s njim je upućen jedino
Šolaja u Firenzu i Parmu. Svuda ga je raskrinkavao među zatvorenicima
kao ustaškog koljača. Bojkot zatvorenika Barjašić je primao hladnokrvno.
Kasnije je navodno prešao Talijanima u službu. Kažu, da su ga se
zatvorenici bojali više od ikojeg Talijana.
Od tada se Luki Barjašiću zameo trag.
Konclogor „Slano“
Trebalo je punih jedanaest godina da se na sajmu u Benkovcu pukim
slučajem sastanu nekadašnjni zatvorenici. Luka Barjašić uhapšen je prvi,
a za njim uskoro i ostala šestorica njegovih mještana.
Iskazi optuženika, svjedoka i očevidaca, izvještaji Državnog arhiva u
Rijeci s iskazom talijanske saniteteske komisije, pisma i suočenja, sve
to prilično vjerno reproducira grozote logora u Pagu, mukotrpni život
paških interniraca, koji više puta nije bio dulji od nekoliko dana i
sukrivnju optuženih.
Logor „Slano“ na otoku Pagu osnovan je odmah nakon proglašenja
endehazije, koncem svibnja ili početkom lipnja 1941. „Slano“ je krševita
visoravan, ustvari kotlina, okružena bregovima. Tu se s velebitskih
goleti ruši zimi najžešća bura, a ljeti vlada nemoguća žega. Predio je
potpuno gol, bez ikakve vegetacije, bez vode, i zato nenaseljen. Uz more
na žalu izvire nekoliko izvorića slankaste, nepitke vode. Na sjevernom
dijelu ove visoravni na površini od cca 200h150 m podigli su ustaše tri
drvene barake ograđene jednostrukom bodljikavom žicom. Ovdje su
smještavali židove. Na južnom, manjem dijelu bilo je deset baraka za
Srbe. Srbe su ogradili trostrukom žicom u visini o tri i širini dva i po
metra. Slabo građene barake nisu štitile od vjetra i kiše. Spavalo se
na golim drvenim ležajima na spratove. Nekoliko kilometara dalje, u selu
Metajna bio je u kućama (dr. Triplate, dr. Hvale i jednoj seoskoj
kući) logor za žene i djecu.
U „Slano“ su dopremani ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Židovi, Srbi,
Hrvati, žene, djeca i starci svih dobi i svih profesija. Logoraši su
danju i noć pristizali u Gospić, kamionima ili u plombiranim vagonima, a
odanle su vezani žicom i kundačeni pješačili do Karlobaga. Iz Karlobaga
prebacivali su ih svakog dana brodovima u Lašku Slanu u uvalu Sušac, za
nekoliko kilometara udaljeni logor. Vožnja brodom davala je prilike za
raznolika mučenja. Da se nevidi što voze, ustaše su obično zatvorenike
nabili u „stivu“ (unutrašnjnost broda), a kako su mjesto 50 krcali i po
150 ljudi, to su po njima gazili nogama, gurali ih veslima i
kundacima, da se brod može zatvoriti. Usljed toga logoraši su dobijali
teške tjelesne povrede, kostolome ruku, nogu, rebara i drugih dijelova
tijela. Zapovjednik logora, zloglasni Ventura Baljak iz Poličnika za
kojega i optuženi pričaju da je bio jedan od najvećih krvoloka u Evropi,
davao je u takvim prilikama maha svom krvološtvu i primjera radi klao
pojedince, napijao se njihove krvi i bacao ih u more s kamenom o vratu.
Logoraše su mučili glađu., žeđu i teškim radom. Hrana se sastojala od
jednog kruha na 30 osoba i četvrt litre vode s nekoliko zrna pasulja.
Zatvorenici su jeli travu ukoliko su do nje došli. A kad su padali u
nesvijest od iznemoglosti, kundačili su ih da se osvijeste. Higijenske
prilike strahovito je pogoršavala dizenterija, naročito među malom
djecom. Nužnici – deset koraka od baraka, sastojali su se od 10 cm
duboke uzdužne jame uz koju je jedino sa strane baraka bio
podignut pola metra visok i 4 metra dugački zid, tako da su zatvorenici
odasvud bili izloženi pogledima stražara. Vode za pranje nije bilo, a za
piće minimalno. Na užasnoj žegi goli i bosi, bez kruha i vode, morali
su raditi najteže poslove bez ikakvog smisla, da bi se što više iscrpli.
Radili su u kamenolomu, gradili cestu Baška Slana-Sušac, prenosili
bačve s vodom za logorsku upravu. Svako nepokoravanje kažnjavalo se
strijeljanjem. Detalji o mučenjima nisu poznati. Optuženi izjavljujuda
mučenja nije bilo, međutim, pojedinci iz okolnih mjesta pripovijedaju da
su se usaše nakon pokolja uvijek hvalili kojekakvim zvjerstvima. Nakon
raspuštanja logora pronađen je u južnom, srpskom dijelu, krevet od
bodljikave žice, vjerojatno za mučenje.
U Metajni
Sa ženama nije bilo ništa bolje ako ne i gore već i zato što se radilo o
ženama. Tukli su ih nogama, psovali im sve živo i mrtvo, nabacivali se
za njima kamenjem. Zloglasni komandant logora Devčić „Pivac“ vodio ih je
lično na kupanje na karlobašku stranu obale i na povratku dozvoljavao
svojoj bandi da bira. Od takvih „biranja“ nije te patnice poštedio ni
polazak na gubilište. Svoje prljave prste umješali su u ovaj zločinački
posao i „sluge božji“. Svjedok Ivan Festini iskazuje da je u šumici
Barbat nedaleko nađena silovana i ubijena kći Ognjena Price. Don Krsto
Jelinić kome se pripisuje ovo umorstvo zalazio je često u ženski logor
Metajna-Barbate, silovao i ubijao. Neki od optuženika sjećaju se
njegovih dolazaka u Slano, dogovaranja i pijančavanja s logorskim
glavešinama. Pop don Ljubo Magaš, župnik iz Barbata, hvalio se svjedoku
Maržić Šimi kako je zajedno s usašom, zvanim „Pavica“ silovao neku
osamnaestogodišnju židovku koju su kasnije obojica ubili.
Jelinić je u bjegstvu, ali je Magaš zbog ovog zlodjela nakon oslobođenja
uhvaćen i strijeljan. Šta se sve dešavalo u Metajni, može se zaključiti
po tragovima u logoru: razbacane dječje cipelice, kosa na žici...
Jednog dana dovedena je u ustašku kancelariju u Metajnu mlada
Srpkinja koja je prkosno dobacila jednom ustaši: „Šta ste se
uozbijestili gadovi? Zar mislite da su crveni propali?“ Jednooki
komandant Metajne Maks Očić odveo je nesretnicu u pravcu „Dražice“. Malo
zatim, čulo se udaranje pijuka. Njen petogodišnji sinčić nestao je iste
noći. Jeziva priča o kćerki nekog srpskog oficira koja je prilikom
klanja u Furnaži u zamjenu za nož nudila svoju mladost – nije sigurno
jedina.
Zadnjih dana, neposredno pred preuzimanje logora od Talijana
stigao je u Metajnu transport žena, koje su zbog prisustva
njemačko-talijanske komisije prebačene smjesta u Casku (selo do
Barbata), a slijedeće noći prevezene nekamo za Paška vrata gdje su se
nalazili rovovi za lješine. Svjedok Dokazić Jakov, ustaški stražar sa
„Slane“ drži da su poubijane iste noći, jer je čuo kako su se ujutro
ustaše vratili pjevajući u „Slano“.
Neposredno pred raspuštanje logora sve su žene prevedene u zajeničke barake u „Slano“.
Od kame do procesije
Svi zatvorenici osuđeni su na smrt, jedino je bilo pitanje vremena.
Kada? Svake noći uz zalaz sunca ili pred zoru grupa ustaša odvodila je
logoraše u većim ili manjim skupinama na gubilište. Ne zna se, koliko je
takvih pogubljenja bilo. Optuženi govore o hiljadama usmrćenih u
Velebitu i predjelu Furnaža, a iskazi svjedoka i nalazi lješeva
dopunjuju te hiljade novim hiljadama. Logorski ustaše nisu ubijali samo
logoraše, već su haračili po okolnim selima, pljačkali i krali, te
odvodili srpski živalj. Svjedoci spominju ubistva i odvođenje mještana
iz Šibuljina, Počitelja, Divosela, Tribnja i drugih okolnih sela, često
zapomaganje i štektanje mašinskog oružja. Svakih 8-10 dana logoraše su
pozivali da se „spreme kućama“, na „rad u Njemačku“,da se „jave na
ljekarsku“ ili za „drugi“ logor, a onda su prijavljene pobili ili
postrijeljali. Ustaaša Pačini Vjekoslav, zvani „Sudija“, pripovijedao je
8. VIII.1941. da su često znali poredati po stotinjak ljudi i
mitraljezom sve postrijeljati. Kad je naređeno da se ne čuje pucnjava,
ubijali su ih noževima. Među tim masovnim ubistvima optuženi priznaju
samo pokolj židova u Velebitu (u dva navrata) i pokolj Srba u
predjelu Furnaža, nekoliko kilometara iza uvale Sušac – djela za koja ih
konkretno i optužnica tereti. Kod toga je, prema priznanju optuženih,
svaki učestvovao u ubistvu samo jednog logoraša.
Krajem srpnja ili početkom kolovoza grupa ustaša među njima i optuženi
prebacila je brodom grupo od nekoliko stotina židova, muškaraca, žena i
djece, sa Paga do Barić-drage na velebitskoj obali. Odavde su ih odveli u
Velebit gdje su ih istog dana pobili. Detalji tog pokolja mogu se naći u
svim iskazima. Iza kako je Ventura Baljak zorno pokazao kako se to
radi, svi ustaše bili su poimenično pozvani i morali su redom klati
zatvorenike, Pošto se jedan uspio otkinuti i pobjeći, počeli su ih tući
macama.Tako su potukli preostale žene. Prema iskazima optuženih, u
Velebit se odlazilo u više navrata, ali oni nisu učestvovali, osim
pojedinaca kod zadnjeg srpovoda za Oštarije.
Kolovoza 1941. sprovedeno je iz logora „Slano“ oko 150 Srba interniraca,
također muškaraca, žena i djece u jedan zaljev (predio Furnaža)
nedaleko logora, gdje su usmrćeni bajonetima u iskopanim jamama. O tim
jamama govori kasnije i izvještaj talijanske sanitetske komisije, koja
je raskuživala logor. Zloglasni Ventura s jedne strane, i vodnik Šljivar
s lampom s druge strane jame, nadgledali su izvršenje zločina. Puste
paške noći naslušale su se ženskog ridanja, jauka i dječjeg vriska.
Sablasna lica koljača jedva su se razaznavala u oskudnom svijtlu lampaša
„Grozno je bilo“ kažu i optuženi i većinom tvrde da su u mraku
kamuflirali ibijanje. Jame su zatim na brzinu zatrpali zemljom i
kamenjem.
Istog jutra 15. VIII šezdesetorica ustaša došli su u mjesto Pag s
namjerom da učestvuju u velikoj crkvenoj procesiji i paradi na veliku
gospu – da ponesu gospin kip od starigradske crkve do Paga. Ali narod se
razbježao. Krvave ustaške prilike izazivale su užas, gađenje, mržnju.
Tako su „od parade“ morali, hoćeš nećeš, odustati. Ali su se zato putem
hvalili: „Bilo je noćas krvi, govorili su, poklali smo 700 komada te
židovske i srske bagaže“...
Svjedoci pričaju da je u pokoljima učetvovalo redovito tridesetak
odabranih ustaša, većinom oni iz Poličnika i Visočana, te neki Bosanci.
Ostali su morali ići samo onda kada su izjavljivali da to ne mogu
raditi...
Nekako pod konac kolovoza logor je trebalo raspustiti. Posljednji
transporti logoraša odvedeni su u Oštarije i poklani u Velebitu. Ostatak
od nekih 400 prebacili su u Jasenovac gdje su završili, jednako kao i
drugi, pod nožem i maljem.
Gdje je Dunja Polin
Iz nekih iskaza proizilazi da su strahote paškog logora preživjeli
jedino Karlo Heim i Dunja Polin. Kao jedini očevici saslušani su navodno
još 1946. i 47. od Okružne komisije za ratne zločine u Rijeci. Osim
imena o njima se ne zna ništa više. Taj zapisnik nije pronađen. Izgubio
se negdje zajedno s ostalim materijalima i snimcima komisije u vezi s
logorom „Slano“. Uzalud su ostali svi pokušaji da se materijal pronađe.
Bezbroj dopisa svjedoči o upornom traganju zadarskog Orkužnog suda za
materijalom i nepoznatim očevidcima. Pisma su upućivana Odjelima
unutrašnjih poslova Beograda, Zagreba, Sarajeva i Osijeka, Jevrejskoj
općini u Zagrebu, Javnim tužioštvima, Medicinskom fakultetu u Zagrebu,
svuda gdje se pretpostavljalo da bi se spomenuti mogli naći. Ali odgovor
je bio redovito negativan: nepoznat, ne stanuje na ovom području... U
Zagrebu su pronađena dvojica s istim imenom (Heim Karlo) ali ni jedan od
njih nije bio u logoru „Slano“.
Tako će presuda pasti a da Karlo Keim i Dunja Polin neće imati prilike da se suoče sa svojim krvnicima.
Izvještaj dr. Stazija
Krajem kolovoza 1941. komanda talijanskom armijskog korpusa u Kraljevici
otposlala je ekipu od 35 vojnika sanitetskog odjeljenja pod
upravom vojnog liječnika Dr. Stazija iz Ventimiglie (prije
kapitualacije interniran kao antifašista) da spali lješine u logoru
„Slano“. U izvještaju dezinfekcione komisije od 22 IX.1941 podnesenom
komandi u higijenskom čišćenju i uređenju groblja u Malinu i Slani
navodi se među ostalim i ovo: „Već u zoni gdje se brod usidrio, a još
više u blizini grebena gdje smo pristali naišli smo na jedan vrlo
odvratan smrad, karakterističan za organske materije u raspadanju.
Uspevši se nekim puteljkom po golo-golcatom terenu, iznad nekih 400 m ,
našli smo se pred jamom dugom 32, širokom 2 i dubokom 16 m. Tokom puta
bili smo prisiljeni upotrebni plinske maske, jer je smrad postajao
nepodnošljiv, a uspinjanje nas je sililo da duboko dišemo. U udaljenosti
od 15 m nalazila se druga jama duga 15 m, jednako duboka i široka.
Uokolo ovih jama odstranjena zemlja pokrivena je mnogim kamenjem da bi
se izazvalo dojam konfiguracije terena. Iz spomenute zemlje izbijaju
zgrčene ruke, nožni prsti, već jako truli i negdje jasni obrisi
čovječijeg tijela slabo pokrivenog zemljom. Iza daljnjih 400 m spustili
smo se u drugu dolinicu nazvanu Karlobaški Malin, koja gleda prema
Karlobagu. Pošto smo prešli oko 200 m u potpuno kamenitoj zoni, bez
ikakvog puta, naišli smo ponovno na jedan hodnik zemlje pokrivene
kamenjem, da se maskira teren, s karakterističnim smradom. Pristupili
smo metodičkom radu, odmicali sve kamenje, a zemlju lopatama odstranili,
sloj po sloj. Po čitavoj dužini groblja ukazale su se brojne često
vezane ruke, bose i obuvene noge, glave s licem ili šijom gore itd.
Došli smo do zaključka da se ukapalo ovako: oni koju su određeni za ukop
vezani su gornjim udovima po dvojica i trojica zajedno (uvijek žicom za
električnu struju) i postavljeni na kup zemlje nad iskopanom jamom, u
koje su onda padali pokošeni mitraljezom. U momentu dok smrt još nije
nastupila srušeno je na njih najveće kamenje iz podnožja suhih zidova s
obje strane jame koje je u padu povuklo za sobom zemlju, pa je tako ukop
izvršen s malo muke i brzo. Da su ranjeni pokopani živi dokazuje
izobličeni i tragični izaržaj većeg dijela lica, kod lješeva. Izvlačenje
lješeva bilo je s tog naročito mučno, jer su lješevi nabacani bez reda,
zgureni i ispremješeni udovima međusobno vezani i porazmješteni u
položajima koji se ne daju ni zamisliti. Na nekim mjestima lješevi su se
nalazili čak u pet slojeva jedni na drugima, a drugdje opet manje prema
dubini jame. U ovim jamama našli smo samo žene i djecu a u drugima
ispremješane muškarce, žene i djecu. Stanje održavanja lješeva različito
je u raznim zonama, jer su ukopi vršeni u razno vrijeme, pa su neki
lješevi mogli biti stari mjesec-dva, a drugi dva ili tri mjeseca.
Lješeve smo vadili upotrebom trozuba, postavljali ih na inprovizirane
nosiljke i prenosili na drvene lomače, gdje su obilni natopljeni gorivim
tekućinama i spaljeni. Na svakoj lomači spaljeno je oko 20 lješeva.
Tako je spaljeno 791 mrtvo tijelo i to 716 u glavnom groblju, u Malinu,
20 u malom grabolju, u Karlobaškom Malinu 2 u zoni Malin, blizu jednog
vrela, jedan desno od obale za pristajanje u Malinu, a 52 u groblju
lijevo od mjesto Slano, koje nam je kasnije pokazano. Od ovih lješeva
407 su muškarci, 293 žene i 91 dijete u dobi od 3-14 godina. Nađeno je
jedno u povoju od oko 5 mjeseci. Južno od žičane ograde koja zatvara
konc. logor Srba nađeno je drugo maleno groblje gdje je bušenjem
konstatirano da su lješevi zatvoreni u drvenim sanducima i to dosta
duboko. Uslijed toga ovo nismo iskopali. Osoba koja je služila kao vodić
kod pronalaženja zona pripovjedala da je najveći broj deportiranih u
„Slani“ bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje, a mnogi su si i sami
oduzeli život utopivši se. Ambijent u kojem su deportirani živjeli čini
više nego vjerojatnim tvrdnju da su samoubojstva bila vrlo brojna. Za
gornje radove upotrijebljeno je 70 kvintala drva, 250 kg petroleja, 550
kg benzina, 45 kv živog vakna. Rad je trajao ukupno 10 dana a utorešno
je 2.720 radnih sati.
Priložene fotografije nažalost nisu nađene. Iz ovog izvještaja može se
nazrijeti samo blijeda slika strahota i zvjerstava počinjenih u Paškim
logorima. Izkasi nekolicine očevidaca još su daleko-užasniji.
Pismo „majci domovini“
Na Rijeci je za rata postojao provincijski ured za cenzuru pošte,
koji je svakog tjedna slao izvještaj riječkom prefektu uz izvatke
pisama, koja su smatrana interesantima. Tako su u izvještaju od 12.H
1941 citirane neke stavke iz pisma Renegata iz Paga Marka Pera Vidolina,
koji piše kapetanu Vincentu Massimu u Mošćenicu među ostalim i ovo:
„Na nesreću po drugi put smo ostali napušteni po majci domovini, radi
čega smo vrlo žalosni. Čvrsto samouvjeren da ćemo opet biti vraćeni pod
njeno okrilje, jer uz tolike pokolje što su izvršile ove vlasti ta se
država ne bi mogla održati. Tako da danas i drugi ljudi, koji su bili
hrvatski simpatizeri mole i uzdižu ruke k nebu da bi ovaj otok bio
prisajedinjen majci domovini. U prvom redu za to jer su otok napustile
hrvatske vlasti pa financijski stoji loše a u drugom zato, jer su ovdje
iza koga je Pag pripao Hrvatskoj, vlasti osnovale konc-logor blizu
Barbata na pustom mjestu, kamo su dopremali židove i Srbe i masakrirali
ih. Tako da se računa da je u logoru koji je ovdje postojao, ubijeno i
bačeno u more nekih 8.000 lica. Povrh toga, kako se govori, ubijeni i
drugih 15.000. Osim toga priča se, da su u unutrašnjosti ustaše
masakrirali i pobili stanovništvo čitavih sela. Usljed tih žalosnih
događaja ja, a također i hrvatsko pučanstvo molimo nebo da bi Italija
preuzela ovo područje, jer se bojimo da će i nas za koji dan
masakrirati.“
Mislim da nije potrebno posebno naglašavati sa su ovi zločini vršeni u
vrijeme kada je na Pagu već boravila talijanska okupaciona vojska i da
se Talijanu nisu nimalo trudili da spriječe spomenuta zvjerstva. Istom
kada je u logoru skoro sve bilo poklano, odlučili su se da spale lješeve
i da „hrvatsko barbarstvo“ iskoriste (kako se vidi) kao meku za
prestrašeno stanovništvo i „prisajedinjenje majci domovini...“
Kazna?
I trebalo punih 11 godina da se pukim slučajem na sajmu u Benkovcu
susretnu nekadašnji zatvorenici, da se Luka Barjašić nađe pred sudom, da
spadnu i posljednje koprene s tajanstvene pogibije paških logoraša.
Punih 12 godina je trebalo da u ruke pravde dopanu prvi krivci. 12
godina! Polomljene kosti i lješevi nesretnika njihovih žena i djece
istrunuli su davno u jamama Velebita. Odvukla ih je morska struja s
paških plićaka u nepoznate dubine morske, a velebitska bura raznesla je
njihov pepeo po paškim goletima. Nad njihovim tjelesima prohujale su
ratne godine, protutnjale ofanzive-granula sloboda! U miru su
procvjetala nova proljeća, u miru vijali su Velebitom novi snjegovi. Mir
je uspokojio srca ljudi. I sedmorica ustaša proživješe u miru. U miru?
|
Злочинац Славко Баљак |
Злочинац Јадре Стрика |
Злочинац Јере Фратровић |
|
Злочинац Бeнe Барић |
Злочинац Миле Дидулица |
Злочинац Иван Кеврић |
Zar se iz velebitskih jama ne čuje noću hropac i jauk, zar to sa paških
goleti ne cvile poklana djeca ne urliču izbezumljene majke? Zar to iz
tamnozelenih dubina ne zure naduli utopljenici? Zar ne crvene stare
mrlje na krvlju natopljenoj zemlji, na odjelima i rukama ubojica? O kako
se moglo živjeti s umorstvima na duši, među grobovima žrtva zaklanim
vlastitim rukama, na mjestu zločina? Kako se moglo jesti, piti, spavati?
Tako se pita svaki normalan čovjek u kome ima još nešto ljudskoga. Tako
je optužene pitao i predsjednik Okružnog suda u Zadru drug Josip
Carević iza kako se naslušao grozota. Optuženima se nije dizala
kosa na glavi, od sjećanja, niti je za njih u tome bilo išta
nenormalnoga. Pripvjedali su i pričali s jezovitom jednostavnošću i
jedinom težnjom da „izvuku“ što manje a prikriju što više, da se
minimalnim priznanjima, koliko toliko, iskupe, da spasu što se spasti
dade.
Nijedan od optuženih ne priznaje više od jednog umorstva. Neki čak ni
to. Svi su oni samo stražarili i čuvali zatvorenike. Svi su oni morali
klati i ubijati, ali to nisu radili, nego samo jedanput, a onda su se
samo pravili da rade. Svi su morali pljačkati, kundačiti, piti krvi, ali
oni to nisu mogli. Plakali su, psovali Venturu Baljka i „Pivca“ –
Devčića krvoločne zapovjednike logora, sakrivali se, izgovarajući se
bolovima u trbuhu. Moguće bi čovjek i povjerovao da iskazi nisu
tako kontradiktorni. U toj gomili papira, zapisnika, izjava i suočenja,
više se ne zna ko je koga ubio i koliko je ubio. Sve postaje crveno od
krvi, a patnja nedužnog ljudskog mesa izbija na vidjelo, užasna u svojoj
golotinji.
Luka Barjašić je osuđen na doživotnu robiju. Sud je uzeo u obzir
maloljetnog optuženoga i zapuštenost i utjecaj ustaških zapovjednika.
Kako će proći ostali? Vjerojatno ni bolje ni gore. Uza sve žalbe javnog
tužioca i negodovanje javnosti olakotne okolnosti su iste. Svi optuženi
nisu tada imali nego nekih 20 godina. Razgovarala sam s mnogo ljudi,
običnih, malih ljudi, a i s drugovima u narodnoj vlasti, s takvima koji
su bili po strani za vrijeme borbe, a i s takvima koji su od ustaške
ruke izgubili sve što im je bilo najdraže. Nigdje nije bilo dvoumljenja.
Osjećaj za pravdu u srcima ljudi tražio je smrt! A kada su ljudi
saznali da presuda vjerojatno neće biti smrtna, kad su čuli razloge
takvoj sudskoj odluci zašutjeli su neko vrijeme, razmišljali i kimnuli.
Da, doista- možda to nama danas više i nije potrebno. A kada je već
riječ o kazni-prisjetih se Baljkova odgovora pomoćniku javnog tužioca na
pitanje „Kako je, Slavko?“-Dobro, rekao je Slavko. I to je tačno. Dobro
je. Oni mogu spavati. Slijepo je oko savjesti.
Davno pomriješe u jamama izmrcvareni logoraši, istrunule su davno
njihove izmučene kosti, ali mi ih nismo zaboravili. One su uzidane u
temelje ove zemlje, one su dio našega života, uz Partiju i Tita, ono su
mir i nezavisnost na našim granicama.
Maja NARIĆ
Везане вијести: