Dotjeruju žene i djecu sa Kozare
Sredinom jula 1942. na bjelovarski okrug je dopremljeno i u sela razmješteno oko 16.500 osoba sa Kozare. Većina tih osoba kasnije je na prevaru pozivana da se vrati u svoj kraj, a, umjesto toga, deportirana je u Jasenovac i tamo pogubljena. Veliki broj ih je, zajedno sa domaćim Srbima, našao smrt u bilogorskim selima, a za preživjele je narednih godina organizirano prebacivanje na Kozaru uz pomoć jedinica NOV-a. Izvjestan broj odraslih djevojaka i mladića stupio je u NOV i bio raspoređen u brojnim slavonskim jedinicama. Uskoro nakon toga, ustaše su mnogo svijeta sa Kozare dotjerale na sajmište u Grubišno Polje.
Tog dana padala je jaka kiša.
Jedna jadna žena uđe nam u kuću sva mokra. Nosi nešto kukuruznog brašna i moli majku da joj dozvoli da od toga umijesi hljeb i da ga ispeče. Mama joj dade pekač i ona taj kruščić premaza vodom i stavi ga u rernu. Tu je bila prisutna kuma Milka Gruberova i još neka od komšinica. Brzo je ona jadna žena izvadila taj svoj kruščić, zamotala ga u neku krpu i otišla. Sad ove tri žene komentiraju: „Pa kakav će to kruh biti, pa kako je bez kvasca miješen, pa kako je ispucao, pa da li je pečen...” (Ni danas mi nije jasno, osobito poslije dva mjeseca u logoru, kako te žene nisu shvatile tu jadnicu i njenu poziciju. Toliko mi se to urezalo da nigdje ne nalazim za to pokajanje. Kao da sam i ja tu nešto kriv, pred očima mi je taj ispucani kukuruzni kruh). Dan, dva iza toga dodijeliše nam jednu Bosanku sa djetetom, dotjeranu sa Kozare. Zvala se Mara Čović, a jednogodišnji sinčić zvao se Milan. Milan je imao veliki trbuh, bio je mršav i imao je gliste. Rado je jeo šljive i kad bi koja pala sa stabla, on bi išao po nju. Poslije jedno mjesec dana, Milan je umro. Mara je osjetila da se tu kod nas nešto petlja, da se neka pomoć skuplja i odnosi nekamo, pa se ona povjeri majci da su joj muž i otac u partizanima i da ne zna jesu li živi. Pričala je što su sve preživjeli – strah, žeđ, glad, hladne noći na otvorenom, ubijanja cijelih familija, pogotovo muškaraca. Da su sve muškarce koji nisu poginuli ustaše otjerale u logor u Jasenovac. Govorila je da je iz Međeđe kod Dubice.
Komšiji Jeri Golštajnu (Gottstein) dodijelili su Milana Adamovića, dječaka od Prijedora, starog nekih 14 ili 15 godina, Anđi Maljkovića ženu sa dva dječaka od četiri i šest godina, a kumi Milki Gruberovoj, ženu i dječačića od tri, četiri godine. Njega smo svi upamtili po tome što je jeo zemlju kao čokoladu.
Moj vršnjak Zvonko, iz kuće moga djeda, pun je priča o tome kako su ustaše zarobile i pobile četnike i partizane na Kozari. Govori da je i poglavnik Ante Pavelić bio na Kozari pa su ustaše napravile zid od svojih tijela, a poglavnik je preko toga zida iz teške strojnice pucao po partizanima i četnicima. Ostatak ljeta prošao je u kupljenju šljiva, ispeklo se nešto rakije. Krave smo redovito tjerali na pašu. Strah od neizvjesnosti je stalno prisutan. Priče sa Kozare produbile su strah od bliže budućnosti. Sa Marijanom je povremeno dolazio k nama njegov šef i mama bi ih uvijek častila jelom, kolačem, jer kafe nije bilo. Šef je bio otmjen, stariji gospodin sa naočalama, malo je teže hodao pa je nosio štap. Sa tim štapom pravio je osobite pokrete – štap bi najprije usmjerio gotovo vodoravno prema naprijed, a onda bi ga odrešitim pokretom pribadao zemlji. Marijan ga je nekad znao oponašati, čineći te pokrete kišobranom, a nama bi to bilo zabavno i smješno. Čini mi se da je to bio jedini humor u ono vrijeme.