2. Samoskrivljena nezrelost elite vlasti u korist povijesne nesreće vlastitih naroda

            Pročitao sam nekoliko desetaka knjiga o raspadu Jugoslavije. Mnoge sam knjige čitao o prirodi rata u Jugoslaviji i konzultirao prilikom pisanja neke vlastite knjige (studije) ili članka. Kod nekih sam pomno studirao korištene izvore, metodologiju, glosare, (ne)profesionalnost analitičara i njihove pristupe.

            Kasnije sam tragao za drugim sekundarnim izvorima i izvornoj arhivskoj građi, naročito nevladinog sektora o kršenju normi i nekažnjenom zločinu.

            Ističem, ni kod rijetkih nisam naišao na kauzalno obrazloženje zašto se Jugoslavija raspala u krvavom ratu. Pojam raspada nije ni problematiziran ni definiran. Iako su autori bili povjesničari, državnici, diplomati, generali, strani arbitri, novinari, filozofi, mitomani, mrzitelji, nacionalisti, klasični revizionisti, ali i nostalgičari.

            Nekima sam analitičarima prirode rata pisao predgovore, pogovore, a nekima recenzije. Kad mi je Suzana Woodword poslala rukopis resko sam odgovorio: „Ne želim dojmove i pisanja po narudžbi, hoću fakta“. Prihvatila je kao moja hospitantica i učinila značajne promjene.

            Od svih analitičara najdalje je otišao dr Dejan Jović, pojmovno, analitički i metodološki. On je raspad Jugoslavije analizirao brojnim sekundarnim izvorima i definirao kao „disoluciju“ tj. rastakanje. To odgovara prirodi događaja. Većina stranih analitičara prirodu rata označava kao građanski rat što se od Cezarovog vremena smatra jednim od najgorih ratova u povijesti. Kod nekih više upućenih npr. dr Jovana Mirića rat se naziva nacionalnom kontrarevolucijom, a to odgovara prirodi procesa ne samo zbog promjena društvenih odnosa nego što je za kontrarevoluciju naglašena odmazda bez presedana. Kovači rata, nacionalisti, ratu tepaju kao „domovinski“, „otadžbinski“, „oslobodilački“. Ugrađuju u njega antikomunizam pretvoren u najbrutalniji antihumanizam sa negacijom drugog i drugačijeg. U negaciju žrtve uključuju i stratešku prijetnju groblja, negaciju drukčije kulture i svih činilaca identiteta drugačijeg. Međutim, nema smrti koju tom drugom nisu priuštili uključujući sve oblike azijatske torture.

            Kako je počelo? Tragično! Kao zakotrljana golema gruda snijega niz strminu. Najprije sa golemim kaosom društvene krize, zatim homogenizacijom integralnih nacionalista po etnicitetima i najzad ratom „krvi i tla“.

            Radio sam u tzv. Krajgerovoj komisiji i kao na dlanu vidio sve tajne entropije zajedništva. Npr. 9 milijardi dolara duga odnosilo se na tzv. Zeleni plan, a u poljoprivredi se to nigdje nije osjetilo. Zaprepašten kao ruralni sociolog zamolim jednog bankara da mi izmjeri veličinu papirnatog, jednog dolara. Dajući intervju za „Borbu“ cinično naglasim da bi se poslagani dolar do dolara mogao vidjeti sa Mjeseca golim okom i da bi pokrio najveći prostor društvenog sektora firmi „Sirmium“ u Mitrovici. Stane Dolanc dao se u potragu kako je otkrivena ta tajna.

            Sretne me dr Šuvar, s kojim sam 40 godina, do njegove smrti usko surađivao, u predvečerje kada će postati predsjednik Predsjedništva CK Saveza komunista. On iz njemu svojstvenih oblika cinizma obrati mi se cinično: „Kako si Jugoslavenčino?“. „Kao svi hrvatski muževi kada su lansirali ideju jugoslavenstva. Ipak ti ćeš opstati samo kao Hrvatina ako ubiješ mene kao Srbina i antifašistu, ali ćeš morati ubiti i majku svoje djece jer i ona je Srpkinja“. Malo preneražen odgovori: „Prava si bezumna vanpartijska masa“. Mišljaše mnogi „ništa nas ne može iznenaditi!“

            Na prvom zajedničkom susretu sa dr Brankom Horvatom, poliglotom, savjetnikom u 16 vlada u svijetu, kandidatom za Nobelovu nagradu, uvjerenom socijalisti po spoznaji, Stipe sa novim pojmovima cinizma na moj račun („ovaj martolog“, konjokradica i zadrti Kordunaš) požali se na mene, što sam mu rekao, Branko će mu kratko: „Stipe, došla su najolovnija vremena u kojima će biti ili se prikloni ili ćeš biti uklonjen“. Osjetio je to Stipe na vlastitoj koži. Na to sam još samo dodao: „Stipe, morat ćeš ubiti i Branka Horvata s kojim pola stoljeća drugujemo jer on je Židov, a u NDH svi su Židovi pobijeni osim onih koji su pobjegli u partizane. To je Branko učinio u djetinjstvu“. Na to će Stipe: „Vidiš li kako je bezumna baba vračara“. Bujanje šovinizma kao da nije mnoge opominjalo i zastrašivalo.

            Onima koji ne znaju sva bezumlja su učinili uglavnom „mangupi iz naših redova“. Oko 80.000 hrvatskih komunista postali su vodeće jezgro HDZ-a. Kako vidite, ti nitkovi, konvertiti, „šverceri vlastitog života“ posvuda su jednakim bezobzirom razbijali Jugoslaviju.

            Opsluživao sam, kao arhivar Arhiva za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Miroslava Krležu dok je pisao poznato djelo „Zastave“ i upoznao se sa dosjeima komunikacija s Kominternom i glavnog štaba sa vrhovnim, građom lijevih glasila, npr. Federation Balcanic, aferom Diamajštajn i dr. Krleža mi je bio sklon ali poznavajući njegovu ćudljivost oklijevao sam da ga priupitam zašto u  poznatom panegiričkom spjevu u prozi „Kumrovački nokturno“ za Tita kaže da uspijeva jer ima svoju falangu. On će na moj upit drugim pitanjem: „Vidim da imaš statistički godišnjak u glavi ‒ koliko ima komunista?“. Odgovaram: „1,300.000“; „a ovo je partijska država ne bih želio živjeti poslije Tita“ i nastavi brojnim argumentima kako „vrije“. Upitam ga da li mogu to objaviti. „Naravno, ali to neće koristiti niti meni niti tebi“.

Komunisti su razarali Jugoslaviju da se osvete komunistima koji su umirali za nju. Tu vidim najbestijalnije bezumlje kontrarevolucije. Primjer: Otkrio sam Tuđmana kao zločinca mnogo prije nego što je stvorio „udruženi zločinački pothvat“, recenzijom knjiga: „Rat protiv rata“ i  „20 godina socijalističke Jugoslavije“. Utvrdio sam kompletni plagijat. Te su se knjige predavale kao moralno-politički odgoj u Jugoslavenskoj armiji. Negirao je holokaust, negirao srpske žrtve i „koketirao sa NDH“ itd.

Prvi dan kada je Tuđman došao u arhiv otpustio me sa posla. Svi su se zaprepastili na moju izjavu poslije toga: „Ovdje nije moguća povijest kao društvena nauka, kao svjedokinja vremena jer ju pišu glupi političari, a ostvaruju preko još glupljih generala“ jer je iz arhive protjeran profesionalni svijet.

Dakle, samoskrivljena nezrelost elite vlasti ne samo da je uzrok raspada Jugoslavije već je i sveukupna prepreka daljnjem izmirenju. Pričali su mi švedski i norveški senatori u Rimu kako su plakali „kada smo se razdruživali“, a mi smo se pobili kao Tutsi i Huti. To me prisiljava da se zalažem za pomno istraživanje posljedica kao što sam se pomno zalagao za istraživanje same prirode rata. Pošto se nalazimo u trendu falsifikacije povijesti koja ulazi u udžbenike i truje naredne generacije želim da nauka bude sama sebi sudac.

Uočivši da smo ušli u građanski rat polovinom 1991. godine dajem u Karlovcu izjavu o tome u karlovačkom tjedniku „Nokat“. U Jastrebarskom me uhapsi policija i preda na ispitivanje mom studentu koji je studirao 18 godina i još ni danas nije završio. Bio je okrutan, razbio mi septum i bubnjić lijevog uha. Nazovem predsjednika Vlade Jožu Manolića, ratnog druga i požalim se. Cinično mi odgovori: „Nisam mu ja bio profesor“. Zar to nije očiti dokaz da je građanski rat zahvatio i  ratno drugarstvo koje se smatra najvećim oblikom prijateljstva. Nastalo je stanje „tko nije sa nama taj je protiv nas“.

A sada jedno svjedočanstvo. Netom što sam se oporavio nazove me američki ambasador u Beogradu Warren Zimmerman da hitno dođem na razgovor. Kada smo se sastali predloži mi sa pomnim obrazloženjem da odem i savjetujem generalštabu državni udar. Našalim se: „Što im ne pišete?“. Odem, dugo sam čekao, nađem izvjesnog Broveta, kad evo ti Kadijevića i započne: „Je li tvoj brat general Simo Livada“. „Ne gospodine, ja sam njegov brat, a nisam došao radi toga da o tome razgovaramo, nego o jednom drugom problemu“. Izložim mu suštinu, a on ni mukajet. Vratim se kod ambasadora i kažem mu: „Dobro poznajete naš jezik, jeste li čuli poslovicu „Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba“. A toliko je znao o tim vojnim specijalcima, samo mi reče: „Svi ćemo zažaliti, ulazite u krvavi građanski rat i vaše izjave o prirodi mentaliteta stoje kao gorka budućnost“. Nisam mu  tada vjerovao, a praksa užasa rata me demantirala. Mislio sam diplomata, učen i poučen kako komunicirati. Međutim, kasnije sam se uvjerio da je imao stav i da mu je bilo stalo osobno do Jugoslavije. Evo dva inserta iz njegove poznate knjige „Izvor jedne katastrofe“, Globus International d.o.o. 1997. Zagreb, str. 34, citiram iz poglavlja: „Kraj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“.

„Ovo je priča o nitkovima – nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izazivanje tri rata i nesreću kojih dvadeset milijuna ljudi nepoznatu od II. svjetskog rata. Kako se mogla dogoditi ova tragedija zemlji koja je prema većini kriterija bila naprednija i otvorenija od ma koje druge zemlje Istočne Europe? Moja je teza da jugoslavenska katastrofa nije u većini rezultat starih etničkih i religioznih neprijateljstava, niti je ona rezultat propasti komunizma na kraju hladnog rata, pa čak niti promašaja zemalja Zapada. Ovi su čimbenici bez pogovora pridonijeli pogoršanju, ali smrt Jugoslavije i nasilje koje je uslijedilo proizašlo je iz svjesnih akcija nacionalističkih vođa koji su zatočili, zastrašili, prevarili ili eliminirali svaku oporbu njihovim demagoškim planovima. Jugoslavija je bila uništena od vrha prema dolje“.

Drugi citat glasi: „Čak i kao komunistička država bila je toliko ljupka da su britanski laburisti ljetovali u njoj u potrazi za političkom ispravnošću. Njezin politički sustav bio je dostatno nestaljinistički da nadahne oponašanje među demokratskim misliocima Zapadne Europe. Bila je vođa i utemeljitelj velikog bloka od gotovo stotinjak tzv. nesvrstanih zemalja, uživajući globalni utjecaj daleko iznad njezine skromne veličine i broja stanovnika. Njezino je gospodarstvo bilo dosljedno ispred njihovih komunističkih susjeda, čak ispred Čehoslovačke i Mađarske koje su imale tradiciju zapadnjačkog gospodarstva. Ali najveća je njezina vrednota bila uljudnost i tolerancija među narodima različite etničke pozadine i različitih povijesnih iskustava“, str. 24.

Istražujući prirodu rata, kao učesnik i arbitar, uočio sam sve manifeste njegove kobi. U njemu su bile utkane sve finese ratova koje povijest poznaje s naglaskom brutaliteta naših plemenskih mentaliteta.

Rat je bio dogovoren, građanski i neobjavljeni, imperijalni, osvetnički, pljačkaški i u svim finesama koje građanska strana rata poznaje. Ponavljam, s dodatkom naših mentaliteta. Može ga se okarakterizirati kao rat niskog intenziteta, golemog brutaliteta sa paranoidnim i iracionalnim sadističkim osvetama. Kad sam uočio da više gine žena i djece nego vojnika, i najviše staraca i starica, sjetio sam se Cezara i njegove tvrdnje: „Građanski rat je najgori od svih ratova“. U njemu je cijena ljudskog života najniža. Uočio sam: „Da se etniciteti nisu toliko mrzili, koliko su se voljela njihova oteta dobra“. Po tome sam zaključio da smo plemenski, pljačkaški narod. Trofej je ubiti, prognati, kinjiti drugog i drugačijeg i otimati njegova dobra. Rat je bio građanski, bratoubilački po najdoslovnijoj suštini. Jer smo imali oko 7 milijuna mješovitih brakova s tolikim brojem potomaka i također s tolikim brojem tj. 7,000.000 srodnika po tazbini, a potukli smo se jednako kao Tutsi i Huti. Jednom mi donese nigerijski civilni policajac Čarli Kiridša pismo što njegov vojnik piše kući: „Draga mama, ovdje se tako ubijaju, a ne jedu žrtvu. Danas smo sahranili majku ubijenu u vlastitom krevetu, a dijete skuhano u loncu!“.

Bilo je kanibalizma u perfidnom obliku – oblizivanje kame s kojom se klalo žrtvu. Mijenjao sam ekshumirane  kosture za žive žrtve, obilazio logore i stratišta i sve me podsjećalo da smo nastavili Drugi svjetski rat i oživjeli „ustaško-četnički sindrom“. Posmatrajući žrtve pomoću opisa stručnjaka forenzičara nije nedostajalo torture iz naših zlokobnih ratovanja uključujući i onu azijatske prirode što smo je spoznali preko literature i filmova.

            Kako su civili rat započeli, bili žrtve i zločinci i kada su uniforme nosili, nisam uočio nikakve razlike između onih koji su slovili kao regularna vojska od onih koji su se dičili kao paravojne jedinice s krvoločnim životinjskim nazivima. Vojnici bi se na frontu preko linije dozivali, vrijeđali, provocirali, ali hranu i piće, municiju razmjenjivali skoro u idiličnoj atmosferi, trgovali, a kada bi se nekog od protivne strane dočepali, zarobili, strašno bi ga masakrirali kaleći se u zločinu. Furiozna mržnja integralnog nacionalizma do paroksizma uništavala je sve ljudsko nad sudbinom toga drugoga.

            Naslušao sam se tolikih antibioloških tvrdnji o barbarogenstvu drugog i drugačijeg da su mi se mnogi ljudi učinili kao „greška prirode“. Jedan ministar u Hrvatskoj formirao je stranku i u program unio da „mati mora učiti dijete u utrobi da mrzi Srbe“. Taj apsurd nije moguć, a prijetnje „neće vam ostati kamen na kamenu“, rata „krvi i tla“ izraženog u ratu „spaljena zemlja“, mnoge zavičaje tako se strašno razaralo da ništa nije pošteđeno: ni prastara groblja, ni crkvene svetinje, ni kulturna dobra. Dakle, provođen je pravi ruralocid i urbanocid i kulturocid. Valjalo je vidjeti sudbinu Vukovara, Stoca, Sarajeva, hiljade naselja između Bihaća i Sanskog Mosta, tri stotine hrvatskih naselja u Republici Hrvatskoj i 1.200 srpskih od kojih je većina u potpunom nestanku toponima kao sinkrezije života, domaćinstva i gospodarstva. Nestali su gotovo svi antifašistički spomenici u tim prostorima, svi bibliotečni fondovi, sva kulturna dobra, muzeji i sva cjelokupna nadogradnja. Naravno, samo ako nisu zaposjednuta od novouvlaštenih koloniziranih Hrvata iz BiH, ali bez katastarske deposedacije prethodnika. U tom svemu beščašću, zločinu „krvi i tla“ crkve su putem vjerskog animoziteta odigrale najbeščasniju ulogu. Klicao je jedan svećenik koloniziran iz Bosne: „Prije ću Srbina ubiti, nego mu kuću vratiti!“ Nakon dužeg razgovora s njime prosto me prisilio da pišem Kuhariću: „ako ga ne raspopi da po kanonskom pravu, nema pravo na ispovijed“. Njegov koadjutor Đuro Kokša s kojim sam prijateljevao do njegove smrti u razgovoru mi je napomenuo da je „prijetnja da nema pravo na ispovijed, dobra dosjetka“ i dodao: „Sjeti se koliko je trebalo stoljeća za izvinjenje za križarske ratove“.

            Sve ovo pišem kao naznaku da nije nužno pisati kakva je Jugoslavija bila kroz svoju povijest i što je značila, jer to je znano, dokumentirano, nego je nužno istražiti koje sekularne posljedice su njezina dva građanska rata donijela kao posljedicu ovim narodima i prostorima.

            U Drugom svjetskom ratu partizanski pokret i njegov oslobodilačko-antifašistički rezon podigao nas je na najveći civilizacijski iskorak priključenjem civiliziranom svijetu. Njegov etos „samo dokazani neprijatelji se progone“ pod vidom bratstva i jedinstva, to će reći da smo jedan rod, umanjuje građansku stranu rata do krajnjih konzekvenca. Osim nekih poratnih osveta neposredno nakon rata u što valja uključiti beščašće etničkog čišćenja Talijana, Turaka i Nijemaca. Međutim, u ovom ratu „samoskrivljena nezrelost“ imala je zlokobne posljedice što drugi i drugačiji, nigdje nije pošteđen. U Hrvatskoj npr. ratom su sve nacionalne manjine svedene na 1/3, a srpski korpus masakriran. Rat je imao ugrađenu komponentu etničkog čišćenja – „drugi i drugačiji je pakao“. To je užasavajuća posljedica.

            Opsluživao sam četrdeset umjetnika kao arhivar Arhiva za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji su komemorirali antifašizmu. Neki su obilježili epohu. Ni jedan spomenik nije preživio, a mnogima ni postolja. To je dokaz neciviliziranosti koja traje posvuda gdje je bilo ili nije bilo rata. Kaže se da je „revolucija nelegitimna“ jer kida kontinuitet svega i svačega. A mi smo imali kontrarevoluciju koja je u pravilu zločin kao osveta jer mijenja sve i dokida sve uz odmazdu. Francuski revolucionari su pucali u satove da zaustave vrijeme, a naši merak-zločinci bez kajanja orgijali su kao  da od njih počinje život, vrijeme. Ta zarazna mržnja onemogućava otrežnjavanje, samoosvješćivanje, izmirenje i težnju prema katarzi. Novonastale elite vlasti nastale su na valovima rata i po onoj: psi rata ne mogu postati bogovi mira. Zbog toga de jure i de facto opstruiramo međunarodni sud, kršimo norme vlasništva, oktroiramo zakone, pljačke u svim domenama i na svim nivoima. Primjer: recentna predsjednica hrvatske vlade za oteti stan brani se Eichmannovom logikom „sve je po zakonu“. Opseg i sadržaj ovakvih brutaliteta, amorala i beščašća „prisilio“ me da se u knjizi „Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoljeća“, obratim čitaocima pod motom: „To što država propada, nek propadne, kad ne može da opstane, ali da tako masovno propadnu ljudi to je naš najveći poraz“. Nedvojbeno je da će posljedice ovog rata prevaliti se duboko u 22. stoljeće. Stoga duboko sam uvjeren da samo znanstvenom analizom, dakle, naučnom metodologijom, što se dogodilo, kako se događalo i odvijalo i koje je posljedice donijelo, mi možemo žigosati zločince i zločine i doći do spoznaje samoosvještenja, praštanja i toliko nužne katarze.

            Recikliranje mržnje koja traje kroz medije, literaturu, filmove, a napose preko zlogukih političara, sije neugasive požare. Posebni je problem što na ovim prostorima povijest nije društvena nauka nego privatna prćija intelektulanih zločinaca, kovača rata koja se uselila i truje naredne generacije. Pa su tako najveći zločinci osuđeni po specijalno osnovanom međunarodnom sudu naši uzori, heroji, neimari i svojim (ne)djelima useljavaju se u spomeničku baštinu, pretvaraju u literarne junake, krase ulice i trgove, muzeje i druge kulturne institucije. Dakle, postaju uzori. Njihovi vajari, oblikovatelji i drugi postaju nacionalni laureati, nagrađivani, gošćeni i slavljeni. Stvaraju nove mitove. Zbog toga želim naglasiti da je nama nužno, kao zajedničko dobro pokidanog kulturnog kruga, istražiti posljedice prirode rata. Da bi svaki „u svojoj nahiji“ (u svom dvorištu) istražio zločine i zločince, nužan je zajednički institut, tipa Wiesenthalova instituta. Jer smo za sada jedino povezani zajedničkim zločinom i zločincima ili pak kriminalom. Stoga ću sada naznačiti samo neke od, mogu i tako reći, mega posljedica koje će se sekularno reflektirati na život generacija na ovim prostorima. Numeričke vrijednosti koje koristim su dijelom moje procjene zasnovane na vlastitim istraživanjima i dijelom preuzete iz drugih relevantnih izvora.

            Od posljedica na prvom mjestu ističem, samo okvirno, one demografske. Tu svakako, treba istaći prije svega direktne gubitke. Ako je točno da je u Bosni poginulo oko 100.000 ljudi raznih uzrasta, onda je u ostalim područjima izginulo najmanje oko 80.000. No kako nismo izbrojali izginule u Drugom svjetskom ratu sumnjam da će se ikada broj izginulih uspjeti saznati jer etnički princip ugrađen u rat i negacija žrtava Drugoga, gotovo onemogućava istraživanje i utvrđivanje broja poginulih. To je dokaz nezrelosti, nedoraslosti i negiranja spoznaje da smo jedan rod.

            Broj ranjenih i oboljelih još je teže utvrditi jer ratne traume povećale su mobilnost i brojne kalvarije koje su zatirale tragove, nevolje pojedinca i društvenih grupa. Ali neko pravilo iz građanskog rata ukazuje da se broj ranjenih i oboljelih prema poginulima nalazi u omjeru 4 : 1. Broj nestalih skoro je nemoguće saznati. Naše numeričke vrijednosti, u traganju za nestalim su fiktivne jer su pod teretom licitacija „niske kulture broja“.           

Indirektni gubici zadržanog nataliteta su golemi na što upućuje činjenica da se u jednom trenutku 4,500.000 stanovnika našlo u izbjeglištvu. Kada sam radio u timu za procjenu gubitaka stanovništva u BiH veća polovina, preko 2,200.000 stanovnika BiH bilo je van svojih zavičaja i bosanskog teritorija.

            Broj razvrgnutih brakova, zatrtih, uništenih rodova i prezimena bez posebnog istraživanja nije moguće ni procjenjivati. No kako je ovdje etnički princip pogleda na život ugrađen kao kriterij kolizije, broj rastavljenih bračnih zajednica mora biti velik. U Republici Hrvatskoj izrađen je poseban zakon za ubrzavanje  rastavljanja mješovitih bračnih zajednica, jer su mješoviti brakovi degradirani do te mjere da se ocjenjivalo „da rađaju defektnu djecu s kromosomom manje“. Po općinskim oglasima visjele su listine o promjeni prezimena, a u školskim imenicima razrednici su preimenovali nacionalitete učenika. 

            Prije posljednjeg rata u Jugoslaviji je bilo oko 10.000 ruralnih naselja pod trendom demografskog sloma i potpune depopulacije u kojima je preovladavalo staračko domaćinstvo kao rezultat deagrarizacije bez presedana.  Ratom ih je najmanje toliki broj pred slomom ili potpunim nestankom.

            Kako smo industrijalizacijom, bez industrijske kulture i slabe zaštite na radu, proizveli 2,400.000 invalida rada, bili smo načeti demografski korpus golemim socijalnim teretom. Stanovništvo je već počelo ubrzalo da stari. Rat je nasiljem i mehaničkim putem i zadiranjem u demografski korpus u ponekim regijama masovnih masakara i razaranja u kratkom intervalu dovodio populaciju do kompletnog demografskog sloma (pogromi, progoni, egzodus i onemogućavanje repatrijacije itd.) Nastalo je stanje za osvajače „suvišnih ljudi i suvišnih prostora“ gdje ni groblja nisu pošteđena. Sve je teklo bez milosti i kajanja. Ono što me tada, a još više danas sablažnjuje, nigdje nismo imali mirovnih pokreta. Naprotiv,  raskolništvo, teror, pljačka, osveta, organizirana mučilišta, koncentracioni logori postali su dominantna institucija odnosa prema drugom i drugačijem.

Još dok je trajao rat, Srbiju je napustilo oko 35.000 ljudi i to najobrazovanije strukture. To je bio pravi demografski šok koji je donio posljedice da se danas iz nekih regija ispisuje veći broj državljana nego što se rađa djece. Kada se tome doda oko 780.000 nezaposlenih, to je drugi šok. Siromaštvo je uzelo maha koje se manifestira općim biološkim slabljenjem stanovništva sa obiljem socijalnopatoloških posljedica.

            U Hrvatskoj gubitak populacije u ratu procjenjujemo na oko 150.000 najvitalnijih. Posljedice su goleme: ubrzano starenje, umanjenje poroda. Svake godine u međupopisnom razdoblju nestaje jedan gradić od 10.000 stanovnika. To dovodi do trenda demografskog sloma. Jer iz Hrvatske je iseljeno oko pola milijuna Srba i useljeno 200.000 Hrvata iz BiH. Svi etniciteti su svedeni na 1/3. Srpski korpus je masakriran jer mu je uništeno 37.000 objekata u ruralnim zonama sa svom infrastrukturom. Iz gradova je istjerano 124.000 Srba i oduzimanjem stanarskog prava nema im povratka. Srbi su ostali bez urbane elite. Reducirana su stečena prava antifašista, uništena memorija antifašizma, više od 3.000 obilježja i spomenika onih koji su označili epohu. Omjer aktivnih i penzioniranih 1,25:1 što je neizdrživ položaj. Uvođenjem harača i drugim redukcijama, najproduktivnije generacije žive 3 i pol godine manje. Nazvasmo to kanibalizmom prethodnika.

            U Sloveniji su ubijali ročnike kao glinene golubove „tujce“, degradirali ih i u pravilu eksproprirali ih, koje posljedice neki i danas trpe.

            Za Bosnu rekoh da je pored mrtvih, kao poharani prostor, obuhvatila kultura smrti, bijega i rasapa porodice, zavičaja, gašenje toponima, prezimena i srodstvenih linija. Izet Sarajlić, veliki Jugoslaven, reče mi: „Rasula se bosanska raja put zemljišnog šara da im se ni mrtve kosti neće sastanuti“. Taj gubitak Bosna nikad neće niti može nadoknaditi. Tim više što pretenzije na njene prostore žive u brojnim usijanim glavama.

            Crna Gora proglasila se ekološkom državom, a nije napravila ni jednu pretpostavku za taj poželjni pojam. Niti je sredila katastar niti teritorijalno-političku podjelu prostora, prirode i društva. Priobalje prepustila ruskim i inim bogatunima s pravom kupljenog državljanstva. Gradovi su joj prebukirani, a sela bez urbane logike.

            Makedoniju onemogućava Grčka, a njena se elita „hasi“ monumentima Aleksandra Makedonskog u smislu kulta pagoda. Što je narod siromašniji, spomenik veći. Tenzije između Makedonaca i Albanaca su konstanta koju država bez građanskih vrijednosti ne može razriješiti.

Naravno sve su ove države provele organiziranu deindustrijalizaciju, uništenje 3. staleža i te kobne posljedice ih pretvaraju kao državu, u doslovnom smislu, silu iznad društva, dakle vladaju terorom zakona. S mantrom evroatlantskih integracija bez spoznaje što je to, što znači i što bi moralo biti.

            Svi ti fenomeni nasilja na demografski korpus su nesagledivi i sa dugoročnim posljedicama prevalit će se duboko u 22. stoljeće. Jer, još uvijek nismo ispravili na životnom stablu kobne posljedice direktnih i indirektnih gubitaka iz Drugog svjetskog rata. Niskom kulturom broja, jer izričemo brojeve žrtava kako se kome svidi, licitiramo i ponovo ubijamo žrtve. Od  82 koncentraciona logora u NDH ni jedan nije katastarski zaštićena čestica po međunarodnoj konvenciji ovih stratišta pod zavjetom „da se nikada i nigdje ne ponovi“. Antifašističku memoriju kao fundamentalnu baštinu također po međunarodnim konvencijama zbrisali smo u prostoru i institucijama kao da nikada nije postojala.

            Materijalni gubici su toliko veliki i raznovrsni da ih je, bez pomnog interdisciplinarnog istraživanja nemoguće aproksimirati. Međutim, kako je istovremeno zatirano sve od drugog i drugačijeg to ništa nije bilo pošteđeno. Npr. u jednom trenutku srušeno je 19 najvećih mostova, ponosa našeg graditeljstva. Time smo negirali čuveni stih Maka Dizdara, čiji je zavičaj zatrt do neprepoznatljivosti: „Valja nama preko rijeke“. Uništeno je više od 1.000 bogomolja različite religijske provenijencije. Neke su spadale u remek-djela spomeničke kulture. Uspio sam registrirati 5.000 ugaslih toponima, a siguran sam da je broj daleko veći. U ratu je oko 150 toponima doživjelo prenominaciju što je dokaz osvete u pravcu oduzimanja identiteta zavičajcima.

            Što se tiče drugih materijalnih razaranja po rangu značaja, pored razaranja goleme nadogradnje institucija, svakako spada uništavanje ili dokidanje saobraćaja. Međunarodne transverzale kopna, zraka i vodenih tokova prekinuti su kao da nisu postojali.

            Industrijski pogoni su nemilice razarani, pljačkani, uništavani ratom, a u Srbiji NATO-om. Njihove kadrovske i razvojne službe su nestale. Na putu za svjedočenja u Hagu sretao sam po velegradovima naše arhitekte kako kreče stubišta kuća, inženjere kako kopaju rovove za podzemne instalacije. A poznato je da je naše školstvo dalo golemi broj relativno dobro obrazovanih stručnjaka: inženjera, pravnika, profesora, umjetnika, liječnika, publicista i drugih stvaralaca. Kako se od te goleme mase nije konstituirala inteligencija kao društvena grupa i sa svojim znanjem, autoritetom i kulturom nametala trendove razvoja, o svemu je u miru, a i u ratu, odlučivala politika samoskrivljene nezrelosti pogubne elite vlasti. Mogao bih navoditi brojne druge materijalne gubitke, ali si ne smijem to dozvoliti bez pravog uvida koji su sve, koliki i s kojim posljedicama. Naveo sam načelno samo one koji se empirijski vide svagdje i na svakom mjestu.

            Kulturni gubici su poražavajući. Tu su mitovi kao casus belli dovedeni do apsurda. Virili smo ispod Lazarevih moštiju i banskog repa kao podguzne muhe. Nema mita koji nije podignut na pijedestal našeg zavjeta protiv njihovog. Biblioteke su paljene kao korov ujesen. Knjige su gorjele, a školska su djeca igrala oko ognjišta. U Hrvatskoj je 40.000 kompleta Enciklopedija Leksikografskog zavoda bačeno u rezalište. Više od 4 godine svjedočio sam prof. emeritusu, filozofu, etičaru Milanu Kangrgi za izjavu kulturocida suprotstavljajući se akademiku, Tuđmanovu mentoru prof. dr Daliboru Brozoviću oko pojma da nisu „spaljene“, kako je Milan izjavio, nego „reciklirane“ na što sam pred zastaru kolegi dobacio: „Nije šija nego vrat!“. Ćirilica je kao leksika platila danak totalnim uništenjem u Republici Hrvatskoj, od molitvenika do statističkih godišnjaka mada je polovina hrvatske povijesti napisana glagoljicom i bosančicom. Plediralo se na izbacivanju 30.000 srbizama iz rječnika. Svatko se utrkivao da „kuje“ nove pojmove i piše razlikovne rječnike. Kada se javila jedna učena s maestralnim dokazima da je riječ o jednom jeziku, od akademije do osnovnih škola digli su se na zadnje noge. Sučeljavanje „najstarijeg naroda“ sa „božjim narodom“ učinilo je kulturu suvišnom. Sve je to dovelo do kompletnog kidanja kulturnog kruga. Jer etnički princip integralnog nacionalizma orao je po kulturnim vrijednostima dublje, nego što se može zasijati bilo koje sjeme da bi niklo. Negirani su najveći povijesni autoriteti, stvaraoci, uključujući i neimara civilizacije Nikolu Teslu jer mu nije pošteđen ni spomenik, ni muzej, ni toponim, ni spomen-ploča izginulih 18 srodnika. Ni muzej pravoslavlja u Zagrebu.

 Ono što želim istaći je da nije postojala suštinska razlika između primjene etničkih kriterija između Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Albanaca, jer nije ni moglo. Isti principi pokrivani su istom metodologijom u pravilu destrukcije jer za to nije potrebna pamet, spoznaja, moral i odgovornost, nego prosto destrukcija do ludila. To je pravilo građanske strane rata koje ga razlikuje od ostalih ratova.

            Svi barbarizmi, koji su iščilili iz integralnog nacionalizma, toliko su porazni u kulturi da će posljedice satirati generacije koje dolaze bilo preko ljudskih gubitaka, materijalnih i kulturnih dobara, bilo preko uništenja kulturnog kruga, obnove institucija i komunikacijskih kanala. Bit će veći od bilo kojih financijskih troškova.

            Naš vizni režim onemogućavao je dolazak srodnika na ukop, carinski prijenos osobnih sredstava, naša pošta, telefonija, javne komunikacije, javne institucije, kulturne, sportske, teku na kapaljku. Institucionalno su uništene. To me „prisililo“ da plediram za formiranjem  neke vrste kulturnog foruma za povezivanje kulturnog kruga, da napišem jedan studijski esej o izuzimanju političara zbog golemog broja etabliranih kovača rata u sistem vladajuće politike i koji svako malo reciklažom rata i ratnih trauma potresaju izmirenja u temeljima s prijetnjom ponovne nacionalističke militarizacije prostora. Kako malo treba za veliki zločin na ovim prostorima, to samo znaju oni koji su spoznali koje su nam posljedice donijela dva građanska rata za života jedne generacije.

Imamo mi nevladin sektor. Međutim, što vrijeme odmiče i on se podržavljuje, a problemi su zajednički determinirani poviješću, kulturom, srodstvenim linijama, a nadasve mentalitetom. Mijo Mirković, znameniti poeta – Mato Balota, uzalud je tvrdio u ekonomsko- socijalnoj povijesti ovih prostota „da ove narode ne određuje ni politika ni religija, ni priroda vlasti, koliko ga determiniraju oblici načina osvajanja zemljišta, parcelna svijest i na njoj izgrađeni mentalitet“. To je toliko ukorijenjeno u prirodu ovdašnjeg društva da ga potpuno određuje. Do jučer selo je određivalo sudbinu ovih prostora, a ne grad, jer gradova faktički nismo ni imali. Palanačka svijest sadrži samo recidive budućeg urbaniteta kojega još dugo trebamo čekati da dođe.

Narodi koji olako ruše običajno i pozitivno pravo, međunarodne norme, kršeći svake i vlastite norme su nezreli i neodgovorni i uvijek su na početku. Njih samo povijest može promijeniti. A kako se ovdje nikada ništa nije dogodilo bez trećega, jer smo razmeđe propale tri carevine (Turske, Ruske i Austrijske), nama nameću treći što hoće, kako hoće i kada hoće. Dobrovoljno pristajemo da postajemo kolonija na izvoz sive moždine resursa, kapitala, materijalnih dobara itd. Naš kvazi suverenitet nema ni monetarnu vlast, nego nominalno i indirektno. Svaka fukara olako nalazi kučkinog sina među nama. Podanički se dodvoravamo svima i svakome na štetu vlastitog bića, resursa, kulture autonomnosti. Naša bijeda filozofije i filozofija bijede idu ruku pod ruku jer ne znamo što hoćemo i kada znamo kako da to ostvarimo nismo spremni na dijalog, toleranciju i razumna rješenja, nego samo na ono na što nas drugi natjeraju. Nismo ni samodovoljni u brojnim domenama, gdje nam to resursi, subvencija prirode, pogoduje. Violentni smo do sraza, a u građanskom ratu do „istrage“ naše ili vaše. Nigdje ne nađoh etos Marka Miljanova, nego brutalitete u minulom ratu.

Kada sam ustvrdio da su Srbi u Hrvatskoj, sličniji Hrvatima nego sami sebi,  nakon 100-ljetnog zajedništva, što su ih (Hrvate) povijesno zadužili u obrani predziđa kršćanstva radom, znojem, krvlju i ljubavlju, zatim kasnije u logističkoj osnovi antifašizma u zboru su se digli na zadnje noge dokazujući suprotno: da su remetilački faktor, da se antropološki razlikuju – imaju „šiljate“ glave i „manji“ mozak. To me podsjetilo na neke tvrdnje Biljane Plavšić o srpskoj superiornosti nad drugima. Narodi koji ne uče iz svoje povijesti i kojima ona nije društvena znanost kao učiteljica života, u pravilu ponavljaju svoje pogreške. U Srbiji se traži trčanje za počasni krug da se nađu kosti „Čiče“, a zanemaruje se desetine hiljada žrtava koje su njegovi sljedbenici poslali u neznane grobove. Narodi kojima je potreban „otac nacije“ u 21. stoljeću je amoralan, zapušten, nedozreo da praktično svoje vlastite majke pretvara u kurve s priznanjem da ih je jedan ćaća – otac nacije – napravio. Kada je Tuđman s fratrima u Norvalu (Kanada) sporazumom dogovorio lustraciju Srba, a poštedu komunista da ih dobije u konfrontaciji prema Srbima kao remetilačkom faktoru, veliki slikar, ljevičar, veteran iz Drugog svjetskog rata „partizan“ izbacio ga je iz ateljea s naznakom „to ne možeš bez krvavog rata“. Odgovorio mu je Tuđman: „Desetci i stotine hiljada žrtava za državu nije ništa“, „Sve za Hrvatsku, a Hrvatska ni za šta“ postala je deviza da se napravi Srbima ono što su Amerikanci napravili Indijancima. Njihov prostor pretvoren je u pejsaž mjesečeve površine. Tu nam jedino nauka može pomoći, jer ona nije ni nacionalna, ni anacionalna, ni nadnacionalna, nego racionalna, sveopća poluga za sve probleme uključujući i ocjenu mentaliteta.

            A sada na kraju da rezimiramo: najtragičnije posljedice su što je filozofija bijede i bijeda filozofije premrežena „kulturom smrti“ što uključuje netoleranciju, nedemokratičnost i ozakonjenje nepravde. U svim prostorima razlika između onih na vrhu i onih na dnu, nikada nije bila veća. Nigdje socijalna politika nije drugi pol ekonomije,  rasta i razvoja. Svaka je solidarnost umrla još u ratu. Svagdje je antifašizam degradiran militantnim antikomunizmom. Sve su države formalno laičke, ali simbioza crkve i države je tako snažna da se ne prepoznaje gdje počinje laička, a gdje nestaje crkvena vlast. Evangelizacija je puna misticizma, sekti, koncerebralnih pontifikalnih misa, parastosa i bdijenja kao iz vremena 14. stoljeća kuge i drugih epidemija. Povijest kao da je stala ili preopterećena viškom povijesti pa nije društvena nauka, nego privatizirana i retrogradno usmjerena na već minule epohe, veličine, institucije i život. Novi bogataši, elita vlasti, korporativnost povezuju se financijski i biološki. Nisam čuo, spoznao ili vidio da je neki novopečeni tajkun osnovao neku zadužbinu, zakladu i sl. Tragično je što su šanse mlađih pod teretom, fetišem novca, što je prijetnja negativne kadrovske selekcije kupovanja novih titula, statusa i položaja. Sve je to velika prepreka darovitim, i talentiranim. Usuđujem se utvrditi sa smo refeudalizaciji bliže nego modernizaciji. Negativna uloga samoskrivljene elite vlasti ozakonjeni je trend življenja i onemogućavanje stvaralačke inicijative sposobnih i poduzetnih jer im na putu stoje korupcija, nepotizam, familizam i „rođo“ iz susjedstva. Kulturni krug je tako potrgan da nema suradnje institucija (akademija, katedri, instituta, strukovnih udruženja itd.). Civilna udruženja su u povoju, žive podržavljeno ili stigmatizirano. Za fusnotu se trči u Brisel, jer je bliže od susjedstva kojeg možeš dozvati bez pomoćnih sredstava.

Pravo i pravičnost određuju stupanj demokracije, državu i državničko ponašanje. Kod nas je primijenjeno pravo i pravičnost najbliže uzurpativnom pravu „kadije“ nego civiliziranom primijenjenom pravu. Pogledajte tko su i kako su nastali novi vlasnici, lovišta, poljoprivrednih zemljišta, šuma, mineralnih bogatstava, morskog i riječnog priobalja, stambenih dobara itd.

Svi jure titular parčeta Zemljine kugle, nezakonito – poznanstvom, novcem i drugim koruptivnim radnjama. Crkvi se vraćaju i feudalni posjedi. „Sve je po zakonu“ kao Eichmannova „banalnost zla“.

            Nismo u mogućnosti da iscrpimo sve posljedice koje su u toku, ali je dovoljno istaći da smo izgubili mir, a dobili nezavršeni rat, izgubili jednoumlje, a dobili bezumlje, da smo razorili institucije, pokidali kulturne krugove. Da ćemo izgubiti najvrednije kadrove. Procjenjujem da će Hrvatska ulaskom u EU izgubiti 20% obrazovanih kadrova. Otvorili smo kanale isušivanja mozgova. I sve to teče nesagledano, nekažnjeno. Uostalom, ništa se ne istražuje. Dakle, živimo pod teretom stihije kao najgoreg oblika tiranije zbog neodgovorne, nesposobne elite vlasti izrasle iz prirode građanskog rata. To smatram najpogubnijom posljedicom za sada i za buduće generacije.