Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Ante Zemljar: Relativnost poznavanja konclogora Slana na Pagu

Datum objave: ponedeljak, jul 23, 2018
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+
Prof. Ante Zemljar
Prof. Ante Zemljar

U prilogu objavljenom u listu „Novi Omanut“ br. 31/1998. (Novi Omanut – prilog židovskoj povijesti i kulturi, izdavač Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger, Zagreb, Hrvatska), citira se broj mrtvih u logorima Slana i Metajna na ostrvu Pagu. Upisana je (samo) 791 žrtva.

Marta mjeseca 1999. na ovu zapanjujuću neistinu reagovao je hrvatski antifašista, časni Ante Zemljar (1922—2004), koji je istinu o strahotama logora na ostrvu Pagu 1941. objelodanio u svojoj knjizi „Haron i sudbine“, objavljenoj 1988. godine.

Udruženje građana Jadovno 1941. je tek početkom januara 2018. došlo u posjed pisma koje je prof. Zemljar uputio redakciji časopisa Novi Omanut. Pismo objavljeno u Novom Omanutu br. 36/37 iz 1999. godine, objavljujeno u cijelosti.

 

——————————————————————————————————————————————————————————————

Gospodine uredniče,

U članku pod naslovom Hapšenje 165 židovskih omladinaca… u „Novom Omanutu“ br. 31/1998, u bilj. br. 14 citira se broj mrtvih u logoru Slana i Metajna na Pagu. Upisana je 791 žrtva.

„14. – U logorima Slana i Metajna (na Pagu) ubijeno je 407 muškaraca, 293 žena i 91 dijete u židovskom muškom i ženskom dijelu logora; preživjeli, njih oko 450, odvedeni su u druge logore (Ostojić Borislav – Sobolevski, Mihael, Pakao u kamenoj pustinji, Ustaški koncentracioni logor na Pagu, Novi list, Rijeka, br. 173-218, 26.VII – 18.IX 1985).“

To je podatak prema talijanskom izvještaju I. Dezinfekcijske sekcije, v.p. 41 od 22. rujna 1941. Ta brojka utvrđena je na velikom groblju na jednoj visoravni u predjelu Furnaže gdje je sanitetska služba sanirala teren. I svako priznanje onim ljudima koji su je tako savjesno upisali!

Ali u istom izvještaju treba pročitati:

„… Na jednom drugom mjestu… nađeno je jedno drugo, maleno groblje gdje je bušenjem utvrđeno da su ondje leševi zatvoreni u drvene sanduke, i to dosta duboko. Stoga to nismo iskopali.“

Kopanjem na drugom mjestu, osvjedočio sam se osobno da nisu bili sanduci, nego su pokriveni daskom ili dvjema daskama stavljenima koso jedna na drugu, poput krova. To mora da su najstarije žrtve, umrle ili ubijene u početku ili negdje u blizini logora, a za koje je najvjerovatnije da su ih pokopali zatvorenici. O tim „redovitim slučajevima“ govori i dr. Otto Radan u mojoj knjizi (Haron i sudbine, 1988. Nap. A.Z.).

Dalje čitamo u talijanskom dokumentu (dr. Stazi): „Od osobe koja mi je služila kao razborit vodič pri pronalaženju raznih zona… saznao sam da je stanoviti broj deportiranih u Slanu bio bačen u more…“.

Ovdje treba poslušati i zatočenicu, krunskoga svjedoka logora, Nadu Feuereisen, uhapšenu u Zagrebu, koja izjavu daje u Bariju, u Italiji, 8. rujna 1945. Sjećajući se dolaska u logor Metajna, kazuje:

„…Ovdje smo naišli i na žene iz prvog i drugog transporta. Iz prvog transporta bilo ih je samo četiri, dok su ostale utopljene za vrijeme putovanja, njih možda četrdeset i četiri. Te četiri ostale su žive jer su šivale košulje ustašama…“

Iz izvještaja sa Slane talijanskog liječnika (antifašista) potporučnika dr. V. Finderlea od 3. rujna 1991, koji je nailazio i na pojedinačne grobove, citiram: „U istoj zoni otoka mora biti više drugih pojedinačnih grobova u kojima su nesretnici koji su umirali na radu.“

Ovdje bi se moglo dodati da nije pregledao čitav teren (?!), ali je zapazio upravo ono što je zapazila i moja skupina Pažana s kojim sam 1941, neposredno nakon rasformiranja logora, obišao položaj logora i dio područja oko njega. Na više mjesta, upravo oko židovskog logora koji je smješten u nekom doku, gdje se tijekom tisućljeća ispod sitnijega kamenjara dotočila zemlja, čak i u samom logoru, naišli smo na zemljane izbočine. Nesigurni da li su i to grobovi, neke smo provjerili, a jedan otkopali i uvjerili se da je grob.

Toga se u svojoj izjavi pred Okružnom komisijom za ratne zločine za Hrvatsko primorje dana 21. studenoga 1945. sjeća i A. Fabijanić, koji izjavljuje o terenu neposredno izvan logora:

„… Južnije od ovog mjesta izvan žice nađeno je više grobova od kojih smo jedan iskopali i ustanovili smo da je tamo bio pokopan muškarac od četrdesetak godina, jak, odjeven u crni gradski kaput…!“

„… U sjeveroistočnom pravcu od toga mjesta gdje je iskopan taj muškarac u udaljenosti od 50-70 metara nađen je grob žene. Žena je bila odjevena i imala je lice prignječeno kamenjem i nije bila pokrivena daskom, dok je muškarac bio pokriven dvjema daskama. Grobovi su bili duboki dvadesetak centimetara… Napominjem da je bilo jako mnogo grobova razasuto po čitavom obližnjem terenu logora (podcrtao A.Z.): većinom su to bili pojedinačni grobovi.“

Ivan Lončarić, vrlo ugledni stanovnik Metajne, koji teren Slane „poznaje kao svoje dvorište“, u svojoj izjavi (o groblju) koju je 15. veljače 1945. dao na zapisniku u Kotarskom NOO-u Pag, među ostalim izjavljuje:“… Bilo ih je i na drugim mjestima, tj. u okolici logora na raznim drugim mjestima (pocrtao A.Z.) mjesto zvano „Točilo“ iza Teklića… kod pećine u Gusta Dragi… kod Gornjih vrata (zvanih „leša“)… na Malinu kod vode… na dražici Zaglav (Metajna)… pod Zaglavom na žalu…“

Kud su sve nestajale žrtve koje nisu uključene u brojku talijanskog izvještaja neka nam barem malo kaže prognanik na Slanu Zlatko Vajler koji je i tamo pobjegavši iz Jasenovca i sretno ratujući u Prvoj proleterskoj ostao živ te svjedoči: “…prilikom rušenja barake jedna poprečna greda pala je na toga Gustija Hamburgera i slomila mu kičmu i još je jedan zatočenik poginuo, ne znam kako se zvao… Ustaše su ujutro došli oko pet šest sati da pokupe mrtve i ranjene, ukrcali ih na brod, da će ih predati na brod u Karlobagu. Međutim, nakon dva dana, tamo gdje je bila šupa koja se zvala „krapa“ vidjeli smo sva odijela tih ljudi, znači završili su negdje na sredini Paškoga kanala:“

I dalje:

„..došla je jedna grupa ustaša, da se traži šezdesetak mladih, snažnih ljudi za rad u Solani na Pagu… Svi mi, svjesni života ovdje, računali smo, tamo će biti rada, ali bit će i hrane… i htjeli smo da se javimo… tu je kompletna nogometna ekipa javila se (ekipa makabejaca, nogometaša iz Zagreba nap. A.Z.)… stjecanjem okolnosti ja i onaj Pavel (dr. Pavao Löw, Pavle Levković, nap. A.Z.) nismo išli, jer on je imao dizenteriju… taman kad se biralo, on je negdje na latrini… tako da je njih 64 bilo odvedeno na Pag u Solanu … rekli su, za rad u Solani u Pagu, a Pag inače ne poznajem…“

Za njih oni su radili na solanama! Zapravo svi su bili pobijeni tamo gdje su ih stigli umlatiti. To nisu učinili jednom, nego su ih na rad ili u sličnu stupicu pozvali više puta, ali uvijek samo šezdesetak. Zašto? Pa morali su osigurati jaku pratnju od vrsnih ubojica, dakle odvojiti od svog broja stražara koji ostaju u bazi ili koji nisu na straži nego na odmoru. A odvodili su ih u smrt u moru ili na Velebitu. Brod nije velik. Njih šezdesetak i dvadesetak, tridesetak stražara, ne može više u brod.

Počujmo Slavka Baljka koji o svom zločinu govori pred Okružnim sudom u Zadru 12. srpnja 1952.

„…pozvao nas je (Ventura Baljak, nap.A.Z.) da idemo za njim do logora. Dolaskom u logor od logoraša je tražio dobrovoljce koji će poći na rad. Sjećam se da se je javilo dosta logoraša, od kojih je on odvojio 50-60 logoraša Židova, a može biti da ih je bilo i više. Među tim Židovima bilo je muškaraca i žena. Prije polaska iz logora naredio im je da uzmu sve svoje stvari i potom smo se mi s njima udaljili od logora oko 300-400 metara. Na tom mjestu smo se zaustavili te smo nas nekoliko ustaša čuvali okolo stražu, a Ventura s još nekoliko ustaša-rukovodilaca oduzeo im je sve stvari, među kojima satove, nalivpera, prstenove i sve drugo što su posjedovali. Nakon toga što je to oduzeto, neki su ustaše materijal ponijeli u logor, u magazin. Nako toga je naređeno svim logorašima da legnu na zemlju, a nama, svim ustašama naređeno je da ih tučemo kundacima. Tukli smo ih 10-15 minuta… vidio sam da je Živko Marinković, koji je poginuo u tuči, slomio pušku… (Ovdje bi trebalo zastati i zapitati se zbog čega je Marinković slomio pušku i u tuči poginuo? Rekao bih da je taj naletio na nekog odličnijeg i još krepkog koji se s njim uhvatio u borbu na život i smrt. Tako je ponosno umro i mladi Wyler (?), emigrant iz Austrije, športaš, koji je pokušao bijeg plivanjem.

Uhvatili su ga i pred postrojenim logorom, izmučena, strijeljali. Mladić je odbio da mu zavežu oči i da mu pucaju u leđa. Podigavši glavu prezirno, pao je tek kad ga je Luburić dotukao pištoljem… (Nepoznatim junacima svaka čast i slava! Nap. A. Z.).

Nastavlja S. Baljak: „… Napominjem da smo logoraše tukli kuda je tko htio i dohvatio, a nakon toga smo ih sproveli brodom na Velebit, gdje smo ih pobili i bacali u jame…“

Isto svjedoči i drugi ustaša pred istim sudom, 14. studenoga 1952, a deset dana kasnije dopunjava:

„… Ventura je odabrao nas Poličana i Visočanaca oko 23 da sprovodimo Židove na Velebit… Kada smo došli na Velebit, Ventura je dovodio dva po dva pred jamu i još su neki civili klali pred jamom i bacali u jamu…“ (Podatak o civilima donosim zato da se vidi da su ustaše bili malobrojni za sav posao i morali su uzimati ispomoć civila i za „omanje“ grupe koje su vodili na pogubljenje. Nap. A. Z.)

A da je bilo više takvih grupa, svjedoči i zatočenik dr. Otto Radan, koji je sa Slane bio pod iznimnim okolnostima pušten: „Svakako, ustaše su tražili da se stanovit broj nas javi za rad. Moglo je biti da su zatražili pedesetoricu, da bi ih navodno poveli na osnivanje nekog drugog logora. Nakon što su se prvi javili, predlagali su neka se javi tko je s njima u rodu ili jednostavno želi u drugi logor… Sve su ih pobili, nikada nismo doznali gdje…“

Opet citiram Slavka Baljka sa sudskog saslušanja koji izričito govori: „…da su zatočenici u toku srpnja i kolovoza 1941. odvoženi iz logora Slana preko Karlobaga na Velebit i da su u Oštarijama svi bili likvidirani… (podvukao A.Z.).

Ipak, nisu sve odvodili prema Oštarijama. Iz izvještajnog dnevnika dr. Finderlea (objavljenoj u mojoj knjizi Haron i sudbine) saznajemo o bezdanu južnije od Oštarija, koji se nalazi iznad sela Mandalina (Tribanj): „… našao sam se u Mandalini da bi se puteljkom upravio prema jednoj velikoj jami, zvanoj Jamina… Nije mi moguće precizirati broj žrtava, ali je razumljivo da je bačeno na stotine žrtava, među kojima mnogi nesretnici iz koncentracionog logora na Pagu“.

Zašto sam sve to navodio?

Morao sam.

Smatram, naime, da već jednom treba prestati držati se suho onih brojki koje su u izvještaju pri paljenju napisali Talijani, jer to jesu točni brojevi, ali samo onih žrtava koje su oni iskopali na Furnaži i koje su spalili. Dok ljude odvedene sa Slane, što su završili u moru i na Velebitu, kao i one koji su pobijeni na otoku izvan Furnaže, nisu pobrojili.

Niti je moguće. Čitajući ove citate, moramo se zamisliti ne griješimo li u tumačenju zločina na Slani. Naposlijetku, ne mogu ne vjerovati samom sebi i onome što sam osobno vidio i doživio! Ne mogu zanemariti ni časne ljude koje sam ovdje uzeo za svjedoke, niti smijem posumnjati u izjave zločinaca koje su zapisane u javnoj raspravi u zadarskom Okružnom sudu. Konačno, tu su i dva patnika, Židova, koji su proživjeli Slanu i s kojima sam osobno razgovarao, a izjave su upisane i u magnetofonu i na filmskoj vrpci (dokumentarni film o Slani po scenariju koji samo radio za RTV Zagreb, pod naslovom Predani gromačama, redatelj Dominik Zen).

Kako ja vidim, a vjerojatno i drugi sa mnom, žrtve Slane znatno su brojnije nego što se vidi pri površnu čitanju talijanskog izvještaja.

Zatim, ne zaboravljajmo da je ni sto metara od židovskog logora, južno, bio logor za druge narodnosti i uvjerenja: Srbi, Romi, komunisti i dr. U broju od dvije tisuće do „ne zna se“ koliko, a koji su svi, do jednoga nestali.

Gdje? U moru? Na Furnaži? Na Velebitu?  Zašto ne, djelomično, i u onom groblju koje razmatramo po talijanskom zapisu, na čiju brojku, cjelovito, dakle pogrešno, pripisujemo samo židovskim žrtvama? („Krstiteljski nož nam /cereći se/za vječnost/sudbine izmiješa“ – zapisao sam stihove u pjesmi posvećenoj Slani, pod naslovom Umjesto lista palme).

Neki kontigenti – kao što smo čuli i od Nade Feuereisen – prema Slani ubijeni su, a da logora nisu ni vidjeli! Gdje? Koljačka ludost, koja je selila zatočenika između Gospića, Jadovna, Slane, mora i velebitskih bezdana, nema sistema! Jedini je odgovor: ludost do kraja kvlislinške tvorevine koja se besramno nazivala državom.

Još su brojni dokazi da ne možemo ostati na (talijanskoj) brojki koju ovdje problematiziramo, ali ih ovdje, zbog kratkoće prostora, ne nabrajamo.

Najnoviji zapis/otkriće u („Novom Omanutu“ br. 31/1998.), da su roditelji tražili dvojicu svojih dječaka na Slani, a ne u Jadovnom, kamo su prvobitno bili otpremljeni, nije slučajno i neutemeljeno. Roditelji i rodbina, koji u to vrijeme još nisu bili odvedeni, i te kako su se zanimali i na sve načine propitkivali, putovali prema kobnim odredištima, hvatali veze i djeliće saznanja da otkriju gdje su njihovi. Jedan od tih je bio i došao i k meni na Pag, da bi skupa sa mnom otkrio bilo što o Slani zbog brata ili sina (više se ne sjećam točno). Vratio se neobavljena posla, kao što sam se i sam s drugovima vratio nakon ponovljenja pokušaja da uhvatim neku vezu sa logorom Slana.

Istraga nad logorom Slana nije završena  i svaki i najmanji podatak je dobrodošao, jer to su ljudske sudbine, a ne statističke brojke.

Zagreb, 15. ožujka 1999.

Ante Zemljar

Napomena udruženja građana Jadovno 1941.:

Ovo reagovanje prof. Ante Zemljara 1999. godine, dragocjeno za očuvanje istine o stradanju žrtava na ostrvu Pagu, u mjestu Metajna, na rtu Slana i njegovom akvatorijumu, na žalost nije bilo uvaženo ili možda dovoljno zapaženo.

Ante Zemljar je preminuo 2004. godine u Zagrebu a samo dve godine kasnije, neistine na koje je ukazao ponovljene su na međunarodnom skupu održanom u Dubrovniku u naučnom radu Prof. dr Melite Švob: „Jadransko more – Jevrejska luka spasa“ iz ustanove:  Židovska općina „Istraživački i dokumentacijski centar“, Zagreb 

(ŠVOB, Melita (2006). Adriatic Sea – Jewish Port of Salvages. 6th International conference social and cultural history of the Jews on the Eastern Adriatic coast – Jews and the Sea. ICCU Dubrovnik 10 – 12. 09. 2006.)

U svom radu, na jednom od slajdova (pored fotografije logora za Srbe na rtu Slana), na engleskom jeziku piše slijedeće:

Koncentracioni logori na Pagu

Na ostrvu Pagu osnovana su od strane NDH dva koncentraciona logora u junu 1941.

Logor Slano za muškarce

Logor Metajna za žene i djecu

Za samo nekoliko mjeseci u tim logorima ubijeno je 407 muškaraca, 293 žene i 91 dijete.

Prof. dr Melita Švob: "Jadransko more - Jevrejska luka spasa" - 27 po redu slajd u prezentaciji
Prof. dr Melita Švob: „Jadransko more – Jevrejska luka spasa“ – 27 po redu slajd u prezentaciji

Identični podaci se nalaze i na slajdu broj 7 iste prezentacije:

Prof. dr Melita Švob: "Jadransko more - Jevrejska luka spasa" - 7 po redu slajd u prezentaciji
Prof. dr Melita Švob: „Jadransko more – Jevrejska luka spasa“ – 7 po redu slajd u prezentaciji

Pokojni Ante Zemljar je 1999. godine iznio svu potrebnu argumentaciju da bi ukazao na neistine u navođenju broja žrtava na ostrvu Pagu.

Zašto se i dalje na naučnim skupovima iznose i na zvaničnim internet stranicama istraživačkog i dokumentacionog centra jevrejske Opštine u Zagrebu, publikuju podaci koji vrijeđaju i žrtve i njihove potomke, ne želim nagađati.

Dušan J. Bastašić

Predsjednik udruženja

Banja Luka, 23.07.2018.

 

Vezane vijesti:
Hapšenje 165 jevrejskih omladinaca u Zagrebu u maju 1941. godine

Haron i sudbine | Jadovno 1941.

Logor Slana – Pag 1941. – Pakao u kamenoj pustinji


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top